среда, 02. јул 2014.

DJEČAK VLADIMIR


Glava XXXVI "Dijete pak Vladimir pošto je primio kraljevstvo, rastijaše ukrašen svakim znanjem i svetošću."

Istorijski kontekst:
Žitije i služba sv. Vladimira opisana u Ljetopisu predstavljaju pravolinijski izdanak najstarijeg originalnog žitija sv. Vladimira, koje je nastalo veoma rano, možda odmah poslije njegove smrti, pa se zbog toga i njihova vjerodostojnost u našoj istorijskoj nauci mora tačnije ocijeniti.
Postajlo je Žitije svetog Vladimira koje je napisani na glagoljici jos u XI vijeku na koje upucuju Dukljanin na kraju izlaganja o knezu Vlaimiru. Medjutim, prvo duže žitije i služba sv. Vladimira, napisano je na grčkom jeziku u doba turske okupacije. Opis dogadjaja neminovno nosi sve karakteristike te epohe: političko i duhovno jedinstvo balkanskih Slovena u jedinstvu južnoslovenskih vladarskih porodica, sa izrazitom pravoslavnom orijentacijom. Grčko žitije i služba su sadržajno orijentisani na Vladimirovu borbu za pravoslavlje i protiv jeretičkih skretanja, što ga je konačno stajalo i života. U tom pogledu, to žitije se bitno razlikuje od Ljetopisa Popa Dukljanina, мada ima, tu i tamo, velike sliičnosti, vjerovatno zbog zajedničkog izvora, ali i od Istorije Jovana Skilice koji daje elemente života Vladimira.
Stojan Novaković daje prednost Popu Dukljaninu jer je smatrao da je grčko žitije i službu mitropolit Kozma napisao na osnovu lokalne narodne tradicije koja je ponikla u vezi sa kultom sv. Vladimira u elbasanskom kraju, gdje u manastiru Šin Đon, od 1381. godine leži njegovo tijelo. Ono sto nam Dukljanin donosi iz života sv. Vladimira nosi istinsko, jednostavno ali i duboko jevandjesko značenje sto ce čitaoci vidjeti u nastavku ove knjige. Ljetopis je oslobodjen nekakvih "čuda" koje vidimo u nekim drugim žirijima koje i danas možete citati a koje meni lično su veoma biblijski problematicna npr. ono da Vladimir nakon svoje pogibijw ustaje i nosi u rukama svoju glavu i slične stvari.
Kasnijaistraživanja dokazala da lokalnoj narativnoj tradiciji, koju je npr mitropolit Kozma  inkorporirao u svoje izlaganje zitija su drugačiji od Ljetopisa i drugih pisanih izvore, čije se postojanje više ne može ignorisati. Kozma sam spominje nekakvu ''Veliku knjigu'' i ''slovenske knjige'' u kojima su život i djela Vladimirova bili potpunije opisani.
Jedan od ovih spisa je izgubljeno slovensko žitije o knezu Vladimiru,  najvjerovatnije napisano na glagoljici, koje je, po svemu sudeći, nastalo u Duklji, ubrzo poslije njegove tragične smrti. To direktno svjedoči Pajsije Hilendarski koji je, čitajući grčko žitije i službu i upoređujući ih sa još neizgubljenim slovenskim žitijem, ukazao na mnoge greške u prevodu i naknadne dodatke koje je učinio mitropolit Kozma. Pajsije Hilendarski tvrdi, a mi nemamo razloga u to da sumnjamo, da je mao u rukama to slovensko žitije o knezu Vladimiru.
Već krajem XI vijeka Vladimir je slavljen kao svetac u Ohridskoj arhiepiskopiji od Makedonskih Slovena. Mada se Vladimir slavio i kao da je bugarski svetac, veliki borac protiv bogomila i direktno povezan sa onim učenicima Ćirila i Metodija koji su poslije progonstva iz Moravske našli utočište u južnoslovenskim zemljama. Zaboravljen od Srba u vrijeme širenja i u čvršćenja kulta Nemanjića, Vladimir je sve vrijeme bio prihvaćen od Ohridske arhiepiskopoije i o njemu napisano poduže zitije. U tom ohridskom zitiju je, u duhu tog vremena, prisutna bugarska orijentacija, мada tadašnje slovensko stanovništvo u Makedoniji nije imalo ništa bugarsko, osim bugarskog imena i bugarske državnosti, kao što je u latinskoj verziji, kod Popa Dukljanina, naglašen autoritet Svete Stolice i katolička orjentacija. Priređivač je pomenutog ziija čak i porijeklo kneza Vladimira povezao sa carem Simeonom i bugarskom carskom porodicom. Tako je Vladimir, spletom istorijskih okolnosti, postao svetac ohridske, odnosno grčke crkve, da bi tek posredstvom grčkog žitija i službe bio 1861. godine uvršten u beogradski Srbljak i ušao u red srpskih pravoslavnih svetitelja.
Kad je ovu staru verziju žitija mitropolit Kozma preradio na grčki jezik i troškom Jovana Papa iz Neokastra štampao u Mlecima, 1690. godine, izvršeno je nekoliko značajnih ispravki slovenskog teksta, o čemu govori i Pajsije Hilendarac. No, ispravljajući slovenski original, mitropolit Kozma je i sam griješio. Naglašavajući srpsko porijeklo kneza Vladimira, dodajući mu ime Jovan i želeći da ga poveže sa srpskom nemanjićkom dinastijom, mitropolit Kozma ga proglašava sinom, umjesto pretkom, Stefana Nemanje.

biblijska refleksija
Sam početak opisa života svetog Vladimira neodoljivo podjeća na Jevandjelja, koji nam donosi takodje kratak opis život našeg spasitelja Isusa Hrista i jednu sekvencu kada je Isus imao dvanaest godina.
"A dijete (Isus) rastijaše i jacase duhom, puneci se premudrosti, i blagodat Božija bijaše na njemu. I roditelji njegovi idjahu svake godine u Jerusalim o prazniku Pashe. I kad mu bi dvanaest godina, uzidjose oni u Jerusalim po obicaju praznika.I kada provedose dane, i vraćahu se, osta dijete Isus u Jerusalimu; i ne znade Josif i mati njegova; Nego, pomislivsi da je sa drustvom, otidose dan hoda, i trazahu ga medju srodnicima i poznanicima.I ne nasavsi ga, vratise se u Jerusalim da ga traze. I poslije tri dana nadjose ga u hramu gdje sjedi medju uciteljima, i slusa ih, i pita ih. I svi koji ga slusahu divljahu se veoma njegovoj razboritosti i odgovorima. I vidjevsi ga zaprepastise se, i mati njegova rece mu: Cedo, sto nam tako ucini? Evo otac tvoj i ja trazismo te s bolom.I rece im: Zasto ste me trazili? Zar niste znali da meni treba biti u onome sto je Oca mojega? I oni ne razumjee rijec koju im rece. I sidje s njima i dodje u Nazaret; i bjese im poslusan. I mati njegova cuvase sve rijeci ove u srcu svojemu. I Isus napredovase u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi."

Istim riječima kako vidimo Ljetopisac opisuje i Vladimira kao mudrog i plemenitog dječaka. Vjerujem da je Vladimir ima plemenitog uzora u svome ocu Petru,. i da je sve što je kanije u zivktu postigao u duhovnosti tadašnje Zete i Duklje, ponio iz svoga doma, od samog djetinjstva.
Ova prica.o tome kada je Isus imao 12 godina, pa su Ga Presveta Majka Njegova i Blagoobrazni Josif vodili u Jerusalim u Hram, pa se zadrzao tri dana u Hramu - kako im je odgovorio, kada su ga, preplaseni, nasli da besjedi kao odrastao čovjek sa starcima i ove riječi  "Sto ste me trazili? Zar ne znate da meni podobajet biti u domu Oca Mojega?" nosi poruku da je nepobitno da je još od djetinjstva Isus bio svjestan onog ko je i kakav mu j poziv. Vjerujem i da je mali Vladimir takodje kao mladi knez takodje osjećao svoju izabranost i nadahnuće.
Pa i u tome sto do Svoje 30. godine Isus nije pokazivao Svoje Bozanstvo je upravo nacin na koji je On pokazao nama Svoje beskrajno smirenje i krotkost i snishodjenje, sakrivajuci od ljudskog pogleda Svoju Bozanstvenost. Vidjecemo u nastavku ove knjige da će i mladog Vladimira ce krasiti isti duhovni rodovi.

A postoji nesto i u starozavjetnoj tradiciji sto nam daje odgovore o ovom dogadjaju koji prekida "ćutanje" Sina Bozijega do svoje 30 godine odnosno do pocetka svoje sluzbe i objave svoje bozanstvenosti. Sa 12 godina su djecaci su se pribrojavali odraslim muskarcima i imali su "obavezu" da hodocaste na velike oraznike u Jerusalim. Tako je ucinio i Isus, iz Nazaerta su presli preko 100 kilometara da bi sluzili Bogu u Hramu. I dok su (kao i mi cesto) zadovoljni se vraćali sa hodočašća misleći da je Isus sa njima, shvatili su poslije skoro dan hoda da su u svom zadovoljstvu davno izašli iz prisutnosti Isusove. Nastala je panika,  roditelji tužni i žalosni traže Isusa po svojoj rodbini iz povorke, zatim traze po gradu, medjutim za sve to vrijeme Isus je u Hramu razgovara kao veliki sa sveštenicima, pismoznancima i farizejima. Sluša ih i postavlja im pitanja: "Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim“ (Lk 2,47).Sveštenici se zadivili, a roditelji se iznesvijestili i izgubili.

U nastavku citamo „Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili". A on im reče: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,48-49).

Ovaj dječak svojoj majci koja je skoro zaboravila na prorostvo koje je dobila prije njegovog rodjenja, kao da hoće da kaže " Zašto ste me uopšte trebali tražiti? Jesmo li pošli u Jeruzalem u Hram? Jesmo! Pa onda tu sam! Vi svuda lutate, samo se ne navraćate ondje gdje ja moram biti. Ti majko kažeš: otac tvoj i ja... A ti dobro znaš tko je Otac moj. I baš jer mi je Otac Bog, moram biti u "kući Oca svoga". 
U ovoj prici vidjeli smo kako su Josip i Marija bili hodočasnici svake godine iz Nazareta u Jeruzalem. Iz mnoštva takvih hodočašća Jevanđelje ne donosi nijedan događaj osim ovoga, gdje ih je Isus iznenadio, duboko u duši prodrmao, stavio na tešku kušnju njihovu vjeru i povjerenje u Boga. Kakve su stresove morali doživjeti kroz ono vrijeme dok su ga tražili. Tek im je ovo sada bilo pravo hodočašće - traženje Isusa sa suzama u očima, i kakvu su radost morali osjetiti kada su ga sretno ugledali u Hramu, u kući Oca nebeskoga!

Ali kako vidimo Marija i Josif u tom trenutku nijesu razumjeli. Potrebno je ovo naglasiti, jer neki znaju pridavaju Djevici Mariji toliko znanja i razumijevanja u njezinu životu da gotovo iščezava njezina potreba da vjeruje u Isusa. A Marijina je veličina ne u znanju i razumijevanju, nego u vjerovanju. Ona je stalna učenica Gospodnja. Stalno nešto uči, doumljuje, doznaje. I stalno vjeruje, i napreduje u toj vjeri.  Očito je 12-godišnjak svojom sviješću i poslanjem nadišao i Mariju i Josipa. A vidjecemo d je i Vladimir nadvisio sve svoje pretke i svog prosvecenog oca i vladiku Petra, ali i i sve svoje nasljednike iz loze Vojislavljevića. Ne bijaše takvog u Duklji i Zezi kao sto je bio ovaj mladi mudri i krotki knez Vladimir, ni prije niti poslije njega.

Ova prica o djecaku Isusu u novom Zavjetu  i djecaku Vladimiru u Ljetopisu je primer, pouka i model svetog života koji Bog želi da i mi živimo. Kada posmatramo  Isusov život od malih nogu vidimo da Bog nije poslao svog Sina samo da bi umro za grijehe svijeta nego da bi Njegov način života na zemlji bio svima nama demonstracija kako Bog želi da ljudi žive. To je cinio sveti Vladimir, ugledao se na Njegovu poniznost, Njegovu svetost, i živio je život pozrtvovanja i čistote.

Šta je bio izvor takvog života? Isusova svetost je proizilazila iz razmišljanja o Božijoj rieči! Čitamo da je Isus vec sa 12 godina poznavao Sveto Pismo dovoljno da prenerazi velike učenjake Njegovog vremena, a sjetimo se da u to vrijeme nisu postojale štampane Biblije kao što mi imamo danas. Sveto Pismo (Stari Zavjet) bio je ručno pisan i samo su sinagoge u selu ili gradu imale primjerak toga. Dakle, samo su oni koji su pažljivo slušali dok su ih rabini učili u sinagogama mogli da znaju šta Sveto Pismo govori. Isus je to slušao kao malo dijete.

Ne zaboravimo On se odrekao svih natprirodnih sposobnosti koje je imao kao Bog. Isus je došao kao mala beba i Biblija kaže da je rastao u premudrosti. Drugim riječima, Njegovo napredovanje je bilo baš kao i naše ili kao mladom kneza Vladimira. To je rast u poznanju Riječi. Jedino tako je mogao da postane naš uzor.  Lako je imati površno poznanje Biblije kao nekakvu knjigu o istoriji ili hemiji i dobiti odredjno znanje, može se ići na razna hodočašća i svetkovine ali poznavati Boga je nešto sasvim drugo, a Isus je to dobio kroz poznavanje Riječi, ne samo razmišljanjem, nego poslušnošću onome što je shvatio iz Nje. Vjerujem da je tim istim primjerom bio vodjen i sv. Vladimir i postao ono sto ćemo vidjeti u nastavku.