субота, 19. јул 2014.

ŽUPAN KAO JUDA

Glava XXXVI”Medjutim, car posla glasnike kralju Vladimiru da, sa svima onima koji bijahu sa njime, siđe s brda, ali kralj nije pristao. Župan pak onoga mjesta, postavši izdajnik poput Jude, pošalje caru ovu poruku: "Gospodaru ako tvoje veličanstvo želi, ja ću ti predati kralja", a car mu odgovori:"Ako to budeš mogao uraditi, znaj da ću te bogatim i veoma moćnim učiniti."

Istorijski kontekst:
Dukljaninovo izlaganje o Vladimiru počinje navodom da je Vladimir postao kralj još dok je bio dečak (puer autem Vladimirus) pa se u istoriografiji smatra da je vlast preuzeo oko 1000. godine.Do pred kraj 10. vijeka Duklja je privlačila neveliku pažnju okolnih država tako da je ostalo malo traga u izvorima. Izvjestan broj fragmentarnih podataka sačuvan je o primorskim gradovima koji su bili pod vlašću Vizantije. Ona se spominje u spisu De administrando imperio vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogenita ali su obavještenja koja car-pisac daje o Duklji vrlo oskudna u odnosu na druge sklavinije na obali Jadranskog mora.
U vezi sa istorijom Duklje 10. vijeka od velikog značaja je podatak koji donosi hroničar Jovan Skilica, koji navodi da dok je Tribalijom i obližnjim oblastima vladao Vladimir, po kćeri Samuilov zet, čovjek pravičan i pun vrlina, prilike su u Draču bile mirne.

Samuilov uspon i smrt vizantijskog cara Jovana I Cimiskija u velikoj mjeri su promijenili odnose među južnoslovenskim arhontijama. Obnova bugarskog carstva pod Samuilom, koja je uslijedila već 976. godine, omogućila je osamostaljenje ovih arhontija. Ipak, prema navodima Popa Dukljanina raški župan je ostao u zavisnom položaju prema dukljanskom knezu (kralju). Prema Živkoviću ako se interpretiraju navodi Popa Dukljanina o porijeklu dukljanske dinastije koji vode do Trebinja kao kralju najodanije oblasti može se zaključiti da pod Tribalijom ne treba smatrati užu teritoriju Duklje već naprotiv Duklju sa Travunijom. Ovako prostrana oblast bila je snaga koja se nije mogla zanemariti. Dukljani su 990. ili 991. godine uputili jedno poslanstvo caru Vasiliju II koji je spremao vojni pohod protiv Samuila. Odnos dukljanskog kneza prema Vizantiji i Samuilu ne može se prema dostupnim izvorima detaljnije rekonstruisati, ali poslanstvo iz 991. godine ukazuje da se on našao pod pritiskom Bugara i da je tražio način da zadobije podršku Vizantije u zajedničkoj borbi protiv Samuila.

Zatim.je uslijedio pohod bugarskog cara Samuila u Dalmaciju tokom koga je zauzeta i Duklja. Ipak ovo izaziva u istoriografiji brojne nedoumice, kako u pogledu određivanja hronologije tako i u pogledu šireg konteksta ovih dešavanja. Pohod bugarskog vladara na Dalmaciju je jedna epizoda u sklopu dugotrajnog vizantijsko-bugarskog sukoba koji je trajao između 976. i 1018. godine. Tokom pohoda Samuilo je zauzeo kneževinu Duklju i opustošio gradove Kotor i Dubrovnik. Obavještenja izvora o ovom Samuilovom pohodu su veoma oskudne, a svjedočanstva o njemu sadrže samo izvori nastali na teritoriji južne Dalmacije. Vizantijski i latinski pisci o pohodu ne donose nikakve vijesti. Najopsežniji izvor o ovom pohodu je upravo XXXVI glava Letopisa popa Dukljanina, a slična obavještenja zasnovana na Letopisu donosi i Mavro Orbin. Samuilov pohod na Dalmaciju je u istoriografiji datiran sa velikim oprezom, uglavnom samo uz napomenu da se odigrao krajem osme decenije 10. veka ili krajem 10. vijeka. U odeljku o Vladimiru u Letopisu popa Dukljanina nema čvršćih oslonaca za precizno datovanje Samuilovog pohoda na Dalmaciju jer Dukljanin navodi samo da se napad odigrao u doba kada je Vladimir bio mladić (esset adolescens). Podaci koje donosi mletački hroničar Jovan Đakon omogućavaju da se posmatrajući složena politička dešavanja na istočnoj obali Jadrana Samuilov pohod smjesti u odgovarajući kontekst, i na taj način bliže hronološki odredi. Naime gubitkom Drača 1004/1005. godine Samuilo se morao intenzivnije zainteresovani za dešavanja na jadranskoj obali, kako bi onemogućio Vizantincima da se povežu sa Dukljanima i gradovima u srednjoj Dalmaciji. Podatak iz Ljetopisa da je Samuilo umro ne mnogo vremena poslije Vladimirovog ponovnog ustoličenja (Post non multum vero temporis) ukazuju da se pohod odigrao neposredno poslije 1008. godine, najverovatnije 1009/1010. godine.

Naime, Dukljanin navodi da je Samuilo u vrijeme dok je Vladimir još bio mladić (Vladimirus esset adolescens) okupio veliku vojsku sa kojom je prodro u dalmatinske krajeve, pa se Vladimir sklonio na planinu Oblik (današnji Taraboš). Dok je Vladimir bio opkoljen na Tarabošu Samuilo je sa drugim dijelom vojske opseo Uljcinj. Prema navodima docnijeg dubrovačkog hroničara Junija Rastića Samuilo nije uspeo da osvoji Uljcinj jer su branioci dobijali pojačanje morskim putem iz drugih dalmatinskih gradova. Na Obliku odnosno Tarabošu nalazilo se i središte jednog od dukljanskih župana, koji je kako Dukljanin navodi poput izdajnika Jude obećao Samuilu da će predati Vladimira. Dalji tekst Letopisa uopšte se ne poziva na nagoveštaj izdaje jer je Vladimir navodno uvidevši težinu situacije, a kako bi spasao svoje podanike propasti, odlučio da se preda. Nakon što se dukljanski vladar predao, bio je protjeran u ohridski kraj i zatočen u Prespi a Samuilo je spojio djelove svoje vojske i izveo neuspješnu opsadu Uljcinja nakon koje je spalio Kotor i Dubrovnik i prodro sve do Zadra. Vjerovatno je tokom ovog pohoda bila zauzeta i Travunija (današnja istočna Hercegovina) kojom je vladao Dragimir. Kako navodi Dukljanin Samuilo se preko Raške i Bosne vratio u Bugarsku. Nejasno je da li je on prilikom ovog pohoda zauzeo i ove dvije pomenute zemlje ili su one i ranije bile pod njegovom vlašću. Mavro Orbin u svom djelu iz 1601. godine prenosi Dukljaninove vijesti ali ovaj dio izvještaja o Samuilovom pohodu na Dalmaciju razdvaja na dve riječenice. Prvo navodi da su zemlje Bosna i Raška bile žestoko opustošene a u posebnoj rečenici navodi da se Samuilo vratio u Bugarsku.  Što se tiče posljedica Samuilovog pohoda, one su, ako se prihvati opšti okvir dešavanja u jadranskom basenu, impresivne. Naime, Samuilo je uspio da razori vizantijske gradove u južnoj Dalmaciji, postavi sebi odane vladare u Duklji i Travuniji dovede do promjene politike hrvatskih vladara prema vizantijskim posjedima na Jadranu.

biblijska refleksija

Naš Hroničar iz Duklje na ovom mjestu u Ljetopisu nedosmisleno prepoznaje jos jednu biblijsku refleksiju i poistovečuje izdaju Župana sa izdajom Jude Iskariotkog. Prema kazivanju Dukljanina mjesni župan čij je vjerovatno to bilo utvrdjenje na brdu Oblik je odlučio da izda svoga kneza. Samuilo koji nije uspijevao dugo vremena da osvoji ovo utvrdjenje je , kao sto vidimo,  obećao veliku materijalnu nagradu ovom izdajniku. Njegovo izdajstvo Dukljanin uporedjuje sa Judinim, koji je za 30 srebrenika izdao svog Spasitelja Vjerskim vodjama u Izraelu i Rimljanima, koji su ga kasnije i razapeli. Izdaja je jedan od najtezih grijehova , jer se slama povjerenje, prijateljstvo i neke druge veze i odnosi medju ljudima. I to uvijek otvara pitanje motiva. Zašto je zo učinio Župan? Da li je samo novac razlog? D li da sacuva svoju tvrdjavu i dvorac od uništenja? Ili možda gajio i neke vlastohlepne ambicije, vidio sebe kao novog vazala i kneza kojega bi moćni car Samuilo mogao da postavio da upravlja ovom provincijom nakon zauzimanja. Ali ajde da proučimo biblijsku priču o Judi , sa kojim ga je Ljetopisac uporedio, možda nam to da odredjene odgovore.
Ne možemo zasigurno da znamo zašto je Juda izdao Isusa, ali neke stvari su ipak jasne. Prvo, i pored toga što je postao jedan od Dvanaestorice (Jovan 6:64) svi dokazi iz Svetog pisma ukazuju na to da Juda nikad nije imao intiman odnos sa Gospodom i nikad nije  povjerovao da je Isus Bog. Možda čak nije bio ujveren ni da je Isus Mesija, bar ne po njegovom shvatanju. Jer Juda nikad nije kao ostali učenici zvao Isusa Gospodom, već mu se obraćao sa „učitelju“, što znači da za njega nije bio ništa više od toga. I dok su ostali učenici ispoljavali svoju veru i lojalnost (Jovan 6:68; 11:6), Juda se nije oglašavao. Taj nedostatak vjere bio je temelj za sve ono što je uslijedilo. Isto može da vredi i za ovog Župana ali i svakog od nas. Ako ne prepoznamo da je Isus otelotvoreni Bog koji jedini može da nam da oproštenje od grijeha, a samim tim i vječno spasenje, suočićemo se sa ozbiljnim problemima koji nastaju iz toga. Župan nije prepoznao taj božanski poziv i pomazanje koje je stajalo na knezu Vladimiru. Da njegova vlast nije bila samo nasljedna , već da je i imao harizmu odozgo, taj stvarni autoritet koji dolazi od Boga de se može valjano upravljati ljudima. Župan da je to vjerovao , svakako ne bi činio to što je činio. Shvatice to poslije ne puno vremena kada se taj isti "slabašni vodja", po Bozijom promisli, bude vratio kao kraljev zet da opet upravlja Dukljom. Jer ono sto ti Bog da to niko ne može oduzeti. A Vladimir je imao vlast i odzozdo i odozgo, ali to ovaj nesretni župan nije vjerovao.

Drugo, Judi nije samo manjkalo vjere u Isusa, već je i njegov odnos sa Isusom bio prilično hladan. U spiskovima Dvanaestorice u sinoptičkim evanđeljima nalazimo uglavnom isti redosled učenika, s manjim izmjenama (Matej 10:2-4; Marko 3:16-19; Luka 6:14-16). Vjeruje se da taj redosled pokazuje i koliko je svaki učenik bio blizak sa Isusom. Petar i braća Jakov i Jovan uvijek su na vrhu spiska. S druge strane, jedini razgovori koji su zabilježeni između Isusa i Jude su oni kada ga je Isus ukorio zbog opaske upućene Mariji (Jovan 12:1-8) i Judino poricanje izdaje (Matej 26:25; Luka 22:48). Za pretpostaviti je i da mjesni Župan nije imao blizak i prijateljski odnos sa svojim krotkim vladarom. To pomanjkanje ličnog odnos i intimnosti cesto je korijen svake izdaje pa i ove političke.

Treće, Juda je bio toliko zasljepljen pohlepom da ga nije bilo briga što će izdati Isusovo poverenje, pa ni svoje drugove (Jovan 12:5-6). Možda je odlučio da sledi Isusa zato što je video korist u skupljanju zajedničkih priloga. To što je baš on bio zadužen za čuvanje zajedničke kese s novcem ukazuje na njegov materijalizam (Jovan 13:29). Istu pohlepu vidimo i kod ovog mjesnog župana , koji je takodje zauzimao važnu poziciju u Vladimir ovoj kneževini.. Bio je lokalni feudalac koji je upravljao najjačim utvdjenjem u okrugu. No ipak kad je nastupila kriza i kad se ukazala prilika da dobro profitira on je odlucio d izda svog Gospodara.. Kao Juda. Za 30 srebrenika.. To je ista svota za koju su nekada davno Izraelovi sinovi izdali svoga brata Josifa i prodali ga u roblje.. No ipak Bozija je ruka čudesna te je Josifa iz zatvora kao sto ce i Vladimira osloboditi i vinuti na najviši položaj u zemlji. Pa su oni koji su ga izdali poslije molili za milost, jer Gospod uvijek tako uredi da pravednik vlada nad svojim dusmanima i ima vlast da im sudi ..

Na kraju, Juda je poput većine Izraelaca u to vrijeme vjerovao da će Mesija osloboditi Judeju od rimske vlasti i zauzeti vladarsko mesto među Jevrejima. Možda je slijedio Isusa zato što se nadao političkom položaju u budućem kraljevstvu. Očekivao je da će posle revolucije biti dio vladajuće elite. Mozda je upravo vidio sebe kao buduceg ministra finansija.. Ali, kad je Isus jasno obznanio da neće podizati pobunu protiv Rima već da ga čeka smrt, Judi su se srušili snovi i  počeo je da planira kako da ga izda. Vjerovatno je pomislio da, pošto nema namjeru da se suprotstavlja Rimljanima, Isus nije pravi Mesija. Na sličan način je vjerovatno i Župan vidio da ovog krotkog Vladimira koji nije izgarao za nekakvim žrtvama uzaludnim, već je sebe vidio kao Dobrog pastira koji je vodjen Hriscanskim principima vladanja , koji polaze zivot za svoju bracu pa kao takav slaba i nije neko dostojn svoga visokoga aristokratskog položaja koga vrijedi slijediti.

U Starom zavetu ima nekoliko prorockih stihova koji govore o Judinoj izdaji: “I čovek mira mog, u kog se uzdah, koji jeđaše hleb moj, podiže na me petu" (Psalam 41:9, vidi ispunjenje u Matej 26.14, 48-49). “I rekoh im: Ako vam je drago, dajte mi moju platu; ako li nije nemojte; i izmeriše mi platu, trideset srebrnika. I reče mi Gospod: Baci lončaru tu časnu cenu kojom me proceniše. I uzevši trideset srebrnika bacih ih u dom Gospodnji lončaru" (Zaharija 11:12-13, vidi ispunjenje u Matej 27:3-5). Ovi stihovi pokazuju da je Bog znao za Judinu izdaju i da je ona isplanirana unapred kao i Isusova smrt. 

Na stranu cu staviti to teološkog pitanje o predistinaciji, da li je Juda imao izbora i može li biti odgovoran za svoj udeo u Isusovoj smrti? Mnogima je teško da pomire koncept slobodne volje sa tim da Bog vidi budućnost, a to je zbog našeg ograničenog linearnog razumjevanja vremena i prostora. Mi vrijeme doživljavamo linearno, kao pravu liniju kroz koju putujemo iz jedne tačke u drugu i sećamo se prošlosti, ali nismo u stanju da vidimo budućnost. Bog, međutim, nije na toj liniji, već pored nje, bolje reći iznad nje, kao nekkav krug u čijem središtu stoji Bog, što mu omogućava da bude podjednako udaljen od svake vremenske tačke. 

Ipak svaki izdajnik i bezboznik kao Juda ima potpunu slobodu izbora, bar do trenutka dok u njega nije ušao sotona (Jovan 13:27). Božije predznanje (Jovan 13:10, 18,21) ni u kom slučaju nije prevazilazilo Judinu mogućnost da izabere. Bog je unaprijed video šta će da uradi Juda. Isus je jasno podvukao da Juda snosi odgovornost za svoju odluku i da će odgovarati zbog toga. “Zaista vam kažem da će me izdati jedan od vas - koji jede sa mnom” (Marko 14:18). Primetićete da Isus taj čin smatra izdajom i zato kaže: “Sin čovečiji ide, doduše, kao što je napisano za njega; ali teško onom čoveku koji posreduje u izdajstvu Sina čovečijeg; bolje bi mu bilo da se nije rodio taj čovek“ (Marko 14:21). I sotona ima svoj dio odgovornosti u tome, kao što vidimo u Jovanu 13:26-27. Bog je u svojoj mudrosti i sotoninu pobunu i Judino izdajstvl preokrenuo u korist čovečanstva. Sotona je pomogao da Isus bude poslat na krst, ali je na tom krstu pobjeđena smrt posle čega je spasenje postalo dostupno svima koji prihvate Isusa Hrista za svog Spasitelja.
Tako i ovo izdajstvo Županovo, jeste oslabilo Vladimirovu odbranu i "isprovociralo" njegovu dobrovoljnu predaju.. Ali nije zaustavilo Bozije djelo, nije izigralo Njegove planove sa Vladimirom i Dukljom , naprotiv to je bilo sredstvo da se plan ostvari ! Jer Gospod "izvodi sve na dobro onima koji Ga ljube" Svo zlo i sva pakost zajedno djeluju na korist Bozijoj djeci. Npr Vladimir je spasio svoj narod i nije izgubio glavu u besmislenom ratovanju sa nadmoćnom vojskom..
Biću slobodan da i na ovom mjestu napravim jednu paralelu da Kosovskom mitologijom , sa najvecim "judom srpskog naroda" koji je postao sinonimom za izdaju - Vukom Brankovicem. Kao sto sam kneza Vladimira u prethodnim glavama usporedili sa knezom Lazarom i pokazali diskrepancu izmedju podviga ova dva vladara koji su progasebi svecima, i kolika je razlika izmedju njih dvojice, ovog istinskog dukljanskog sveca sa onim drugim svetiteljem kojeg episkopi svetosavlja proglasavaju ocem srpske nacije i slave kao onog koji je "pribavio na Kosovu vječno spasenje za srpski rod", uporedjujuci ga sa Isusom Hristom. Kosovski mit naziva Vuka Brankovića Judom koji je navodno izdao Lazara u toku kosovske bitke kao sto je Juda izdao Hrista ili kao sto je Župan izdao Vladimira .. Ali vidjecemo da je to veoma problematično sa aspekta  onog sto nam Novi zavjet donosi jer ta navodna izdaja Vuka Brankovića po svom kvalitetu, značaju i sustini ne može biti uporedjena sa Judinim ili sa Županovom izdajom. Najmanje iz jednog razloga a to je jer ta Vukova izdaja (ako je uopste i bilo) u najmanju ruku besmislena,  teološki nesuvisla i iz Božijeg ugla posmatranja neskorisna za ostvarenje Njegovog plana i spasenja sveta.
Kakav je smisao imala Vukova izdaja ? Sto je dobro donijela Kosovska bitka, da je Vuk izdajnik i zlocinac jer nije želio sa u njoj ucestvuje ? Zar nije kontradiktorno tvrdjenje da je Lazar " predao" bitku noć uoči Boja zamijenivši je carstvo nebesko, a Vuk koji nije htio da da doprinos i ztvuje se u toj svojevrsnoj "andjeoskoj podvali" od Kosovske bitke, koja je unaprijed bila predodredjena od Lazara za propast. Ili da kazemo jasnije koja je Bozija volja ostvarena Kosovskom bitkom i pogibijom velikog naroda, da je izdaja mogla da se usporedi sa Judinom? U čemu je grijeh Brankovicev preg Bogom sto je " zakasnio na bojište" i kakva je promisao Bozija bila u tome pa joj se svojim cinjenjem suprostavio.
Ima mnogo budalastog, spontanog i destruktivnog zla koji nema nikakvog smisla , al i koji se ne može usporediti sa Judinim koja nije mogla da spriječi Božije spasenje, cak naprotiv unaprijed je bila nagovjestena i postala sredstvo da ostvarivanje Božijeg plana spasenja na Golgoti. Sve i da je Vukova  izdaja  promijenila tok bitke i bitno uticala na poraz srpske vojske i hapšenje i smaknuce kneza Lazara, ona i dalje na Judinu i Zupanovu...Vuk ni po jednom od kriterijima koje sam naveo u ovom poglavlja a posebno ovom zadnjem ne može da se usporedi sa " sinom pogibli da bi se ispunilo pismo". Judina kao i Županova izdaja je iskorištena od Gospoda da se desi cudesno spasenje i sve ono sto ce se u nastavku ove knjige opisati i sto ce učiniti kneza Vladimira svecem ciji ce se kult slaviti vjekovima na čitavom Balkanu.. Ni jedan juda, kao ni sav pakao i svi njegovi demoni, nema vlast da zaustavi jednog pravednika u izvršenju Božije djela i uspostavljanja Carstva nebeskog na zemlji. A kakk j onda mogla Vukova sa knezom Lazarom? Sto logiciranjem može da znaci ili d Vukova izdaja nije kao Judina, ili podvig Lazarrv nije bio kao podvig Hristov. Ili prosto receno Kao sto Lazareva "žrtva" nije nikad bila hristolika (sto sam pokazao u svojoj prošloj knjizi) tako ni Brankoviceva izdaja nije judolika.. Sta god da je i ovom elementu se pokazuje da je Kosovska mitologija zaista pseudo-hriscanska nacionalisticka ideologija, koja hoće da vojni poraz opravda i pretvori u neko duhovno i simboličko načelo ili uzvišeno Božije djelo koje je obezbjedilo spasenje i "nebesko carstvo" za "sveti srpski narod"...  Naprotiv, od iskona , od Raja pa do Eshatona zlo se ocituje samo da bi dobro vojevalo , pobijedilo, uzdiglo i proslavilo.  Krst na koji je Isus otišao zbog Jude i kasnije vaskrsenje u trece jetro je najveća manifestacija Božijeg trijumfa nad grijehom i stvaranja nečeg posve novog, Crkve Hristove kao bogocovjecanske tvorevine koja ce propovijedati Jevandjelja kroz sve vjekove na spasenje svima koji vjeruju u Hrista. Tako je i Županova izdaja dovela do predaje Vladimirove i njegovog hapšenja i zatvaranja u Prespi, koja je zapravo i sustinki obezbijedila spasenja čitavog naroda u Dukljii i čudesnog "vaskrsenja" Vadimira pomocu ljubavlju Kosare. O čemu ćemo u nastavku govoriti.

четвртак, 17. јул 2014.

LJUTE ZMIJE

Glava XXXVI
"Pored ostalog, na brdu Obliku bijaše žestokih zmija, čim bi nekoga ujele, taj bi odmah umro, i počeše da nanose velike gubitke kako u ljudima tako i u životinjama.
Tada je kralj Vladimir izgovorio sa suzama molitvu Gospodu da svemogući Bog spase njegov narod od te gadne smrti. Bog je uslišio molitvu svoga sluge i od onog dana nikoga od njegovih nije ujela zmija, ali i otada do danas ako čovjeka ili bilo koju životinju na onom brdu ujede zmija, ostanu živi i bez ikakve ozljede. Na onom brdu od onog dana kada se molio blaženi Vladimir, pa sve do današnjeg dana, kao da su zmije bile bez otrova. "

Biblija na mnogo mjesta govori o zmiji, a ima simboličko značenje s negativnim a ponekad i pozitivnim značenjem. Jer od davninina, kod ljudi semitske i grčke kulture, zmija je bila znak sila života ali i sila smrti. Grci su vjerovali da je zmija donijela Eskupalu ljekovite biljke i zato je i danas simbol medicine (zmija omotana oko štapa). No ta simbolika datira još iz doba nastanka Izraela u prici o njihovom oslobodjenju iz Egipatskog ropstva, njihovom putu kroz pustinju i ulaska u Obećanu zemlju.

Naime, nakon sklapanja saveza sa Bogom, Mojsije i njegov narod koji su boravili neko vrijeme blizu Sinaja krenuli su prema sjeveru kod Puniona u Arabi gdje se nalazio najveći rudnik bakra u 13. Vijeku pr. Hr. Tu su arheolozi iskopali bronzane zmije. Mojsiju kao utemeljitelj jevrejskog monoteizma zmija nije magijski ili mitski lik s nekaom vlastitom snagom već simbol Božije sposobnosti da iscjeljuje svoj narod. Onaj  koji je kaznio svoj narod ujedima ljutih zmija zbog njihove nezahvalnosti ima moć izliječiti taj narod po simbolu zmije. Uzdignuta zmija kao simbol iscljiteljske moći  postala je zato nagovještaj ozdravljenja. Mojsije podigao zmiju u pustinji a tako ima kasnije biti podignut Sin čovječji (Isus) da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni".

No zmija ima svoju zlu u tragicnu sudbinu od kada se Sotona pretvorio u nju da bi zavarao Evu i Adama. Moramo ovdje naglasiti da zmija, koju mi danas poznajemo, nije ličila na vrstu koja je stvorena prilikom stvaranja. Jedan od izvještaja o tome govori : "Zmija je u to doba bila među najmudrijim i najljepšim stvorenjima na Zemlji. Imala je krila, i dok je letjela blistala je zasljepljujućim sjajem, u boji uglačanog zlata. Odmarajući se među olistalim granama zabranjenog drveta i naslađujući se njegovim ukusnim plodom, privlačila je pažnju gledaoce koji su uživali u prizoru." . Zmijina ljepota i sposobnosti su vjerovatno i bili razlog zašto je Sotona upravo izabrao nju za svoje zlodjelo.

Nakon poznate price i pada u grijeh naših praroditelja, prokletstvo je izrečeno i nad zmijom pošto je upotrijebljena kao sotonin posrednik. "Od najljepšeg stvorenja u polju, kome su se svi divili, morala je postati najniže i najprezrenije biće, stvorenje koga će se bojati i koga će mrziti i ljudi i životinje." Od toga trenutka, pa sve do kraja Biblije, zmija je simbol grijeha i Sotone. 

Da bi docarali citav ovaj dogadjaj u kome knez Vladimir sa vojskom na vrhu brda Oblik stoji utvdjenju i čeka Samuilovu vojsku. Po svim istorijskim izvještajima opsada je trajala dugo . poznato je da je iscrpljujuće posebno za onog ko je opkoljen ko sto je bila dukljanska vojska. A kad se na svu muku sa neprijateljem i iuglednjivanjem doda i to ujednanje otrovnica onda možemo zamisliti pakao u koji su se našli knez Vladimir i njegovi sabiorci.  Ugriz zmije je bolan i  grozan način umiranja. Otud objasnjenje otkud suzni i ocajnicki vapaj prema Bogu koje je Vladimir u molitvi podigao . Zmije koje su napale Izraelce u pustinji kao o ove u Ljetopisu su nazvane "vatrene", odnosno ljute,  zbog strasnih bolova koje je izazivao njihov otrov koji se širi krvotokom žrtve. Poput vatre kad opeče.. Postoje vrste zmije čiji otrov izaziva upalu, oteknuće, ali ne i smrt. Međutim, ujedi ovih zmija su bili smrtonosni.

No trrba naglasiti da to ujedanje (kao kasnije njihov izostanak) nije tek neki spontani dogadjaj. Normalno je da je pustinja bila puna zmija, i poznato je da u Crnogorskoj Krajni ih takodje ima dosta . One su bile tu tokom cijelog putovanja kroz pustinju. Ali zmije ih nijesu non stop ujedale zato što je Boziju narod bio pod zaštitom.
Medjutim, kada su odgurnuli Boga, odgurnuli su i njegovu zaštitu pa ih snalaze problemi i nevolje. Jer ljudi u zivotu ne pate toliko zato što neko šalje nevolje na njih, nego zato što svojeglavo ulaze u razne rizične situacije i ne traže  Bozije.vodstvo i Njegovu zaštitu. Tako i u Ljetopisu ujedanje zmija je simbol bogoostavljenosti, kao i zla i prokletstva koji je po odredjenkm Bozijem dopuštenju snalazi ljude.

Kada zamislimo, u oba ova izvjestaja, toliki narod na malom prostoru i kada tome dodamo smrtonosne ugrize zmija, jauke i broj umrlih koji se povećava  brže nego u slučaju  kolere. Onda možemo  zamisliti strah  koji je vladao u Vladimirovom utvrdjenju i Izraelskom kampu? Kakav je to život u oskudici totalnoj, nema se gdje podbneći a posvuda  zmije otrovnice? U travi,u kućama i šatorima, u krevetima, u ostavama. Bile su na svakom mjestu. Niste mogli ništa raditi,ni jesti ni spavati, zbog straha od zmija.

No ova nedaća je imala smisla, u Ljetopisu Vladimir shvata da je izabran od Boga d sase narod a u drugom Izraelci uvidjaju u čemu je njihov grijeh i problem i dolaze kod Mojsija priznajući: "Zgriješili smo protiv stvoritelja i protiv tebe." . U obije price vidimo da spasenje dolazi po jednom čovjeku za sav narod.

A kako? Mojsije moli za svoje protivnike. Začuđujuća je njegova sposobnost da se uzdigne iznad ljudskih reakcija u kriznoj situaciji. Oni koji su ga ogovarali, kleli i spremali pobunu dolaze kod njega i mole za pomoc. Mojsije taj ponizni i krotki vodja , koga smo po tome već uporedjivali sa Vladimirom, se moli za njih. I Bog odgovara na molitvu. I tu dolazimo o jos jedne važna pouke koja s krije u Bozijem odgovoru na Mojsijevu molitvu, a što ne smijemo zanemariti. Zmije su ostale (sotona ostaje) ali se osigurava lijek. Kod Mojsija je to ona Bakarna zmija a kod Vladimira su.te najednom bezazlene zmije.

Mojsije je  načinio zmiju od mjedi (bronza) i postavio je  na štap. Poruka isceljenja za narod je bila krajnje jednostavna "Pogledaj i živi!" Nije mogao pomoći nikakav post, nikakve žrtve, nikakve molitve. Sve što je trebalo uraditi bilo je pogledati u bronzanu zmiju i ozdravljenje bi došlo. Mojsijeve upute su sasvim sigurno većini ljudi tada izgledale apsurdne. Medjutim lni koji su povjerovali Mojsiju, koji su  prestali gledati dolje, osvrćući se  u strahu od zmija i podigli svoj pogled u bronzanu zmiju – ti ljudi i žene su bili spašeni.

Lijek koji je bio  ponuđen je bio test za vjeru naroda. Ova uputa o gledanju u bronzanu zmiju nije uopše bila racionalna, nije bilo nikakve logične povezanosti između gledanja u bronzanu zmiju i izlječenja od ugriza zmije. Oni su se samo  trebali odazvati  naredbi, ne zato što su to u potpunosti razumjeli, nego zato što je to  tako rečeno ljudima.

Biblija koristi zmiju kao simbol grijeha zla i Sotone, ali.i.poučava još nesto. Zmije koje su grizle Izraelce su izazivale smrt, ali zmija koja je podignuta na stub je bila lijek. Grijeh izaziva smrt kod ljudi, ali grijeh kad je bio podignut uočen,tad postaje  lijek. Zmija izaziva bolove, ali kada je na štapu postaje lijek postaje izlječenje.

Svi smo mi, samim rođenjem, zadobili ugriz "stare zmije", to nam kaze Jevandjelist Jovan da je Hrist za nas ta bronzana zmija, jer smo svi zgrijesili svi smo mi svojim putem krenuli, no Gospod je izabrao svoga Sina da On pravedan postane grijehom (zmija) i da se popne na krst (stub),da "svaki koji ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni."  Možda ne djeluje racionalno moguce kao sto nije ni u vrijeme Mojsija ni u vrijeme Vadimira, ali onaj koji s vjerom prihvati Isusa , baštiniće život vječni a na ovoj zemlji sve blagoslove i plodove carstva nebeskog.

I upravu u ovoj dimenziji pretvaranja ljutih guja u bezopasne zmije vidimo elemente Carstva nabeskog koji se manifestuju za vrijeme sv. Vladimira. Ovo je još jedna eshatoloska dimenzija Ljetopisa, u kojoj Krajna, odnosno Duklja postaje sveto mjesto gdje se "približilo Carstvo nebesko" ..  Sveto pismo otkriva tu pomalo čudnu odliku hiljadu godišnjeg carstva kroz ove promjene  u zivotnjskom svijetu. To je čudo i to je znak da je Bog prisutan ..

MARKO 16.17.
"Ova će čudesa, pratiti one koji budu vjerovali: pomoću moga imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju šta smrtonosno, neće ima nauditi; na bolesnike će stavljati ruke, i oni će ozdravljati."

ISAIJA 11,6-8
"Vuk će prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit`.
Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k`o govedo.
Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.
ISAIJA 65,20,i 25
U njemu više neće biti novorođenčeta koje živi malo dana ni starca koji ne bi godina svojih navršio: najmlađi će umrijet` kao stogodišnjak, a tko ne doživi stotinu godina prokletim će se smatrati.
Vuk i jagnje zajedno će pasti, lav će jesti slamu k`o govedo; al` će se zmija prahom hraniti. Nitko neće činiti zla ni štete na svoj Svetoj gori mojoj" - govori Jahve."

Ne samo Ljetopis svestenika dukljanskog već i sva istorija čovečanstva priča je o ljudskim nebrojenim pokušajima da se ostvari blagostanje svijeta. Svaka smislena i bogougodna vladavina u ovom carstvu ćesara jedino ima opravdanje ako donosi ljudima blagostanje i mir. Čitava civilizacijska tekovina zar nije jedino imala smisla u nastojanja da se svijest ljudskog bića podigne na nivo koji bi to mogao da omogući. To i jeste osnova svake istinske hriscanske kriticke misli prema savremenim drzavnim i politickim sistemima. Jer nada mnogih sistema koji su vladali svijetom propala je zbog činjenice da ljudska priroda, sama u sebi, nema kapacitet potreban da bi se taj san ostvario. Ljudski rod uvek dolazi do tačke kada sav dobri kapacitet koji u nama postoji nije dovoljan da se pređe preko one "čarobne granice", koja je do sad bila, i ostaće nam neprelazna, sve dok je pokušavamo preći bez pomoći Stvoritelja, bez pomoći Dobrog Pastira. Zato je, u ovom procesu, toliko značajno napomenuti da, iz biblijske perspektive, čovjekova (ne)sposobnost nije i jedina mogućnost koju ljudski rod ima na raspolaganju za ostvarivanje ovog sna u budućnosti. Zlo i zloupotreba vlasti nika nje imala i neće imati posljednju riječ! Iako tako žele da predstave savremene vodje duboko sekularnih država, da Bog vise nije akter naše društvene zbilje, znajmo da čovek (pa bio on i najmocnini vladar),nema vlast da uništi svijet koga je Bog stvorio! Ljudska riječ nije bila prva i neće biti poslednja. Jer onaj koji je Alfa, on je i Omega! Onaj koji je sve stvorio ima vlast da sve povrati u red, da ostvari prvobitnu zamisao, jer sve je njegovo vlasništvo, njemu sve pripada, njegova je sva sila i vlast i na nebu i na zemlji.

"Onda će doći kraj, kada (Hristos) preda kraljevstvo onome koji je Bog i otac, pošto ukine svako poglavarstvo i svaku vlast i silu." (1. Korinćanima 15:24).

Kraj je početak! Gde je sve počelo tamo će sve i da završi - kod Boga! Zar nismo već citirali Otkrovenje

"Zatim videh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, i mora više ne beše. I videh sveti grad, nov Jerusalim, kako silazi od Boga s neba, opremljen kao nevesta ukrašena za svog zaručnika. I čuh silan glas s neba da govori:'Evo šatora Božjeg među ljudima! On će prebivati s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog biće s njima. On će otrti svaku suzu od očiju njihovih i smrti neće više biti, ni žalosti ni vike, ni bolesti neće više biti, jer prvih stvari nestade'. I onaj što sjeđaše na prestolu reče: 'Evo sve novo tvorim'. I reče: 'Napiši jer su ove reči istinite i verne'. I reče mi: 'Svrši se! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak...'" (Otkrivenje 21:1-6).

Kroz Vladimirovu cudesnu vladavinu , zapisanu u Ljetopisu , Gospod nagovjestava da istorija moze da.se mijenja da ima svoj tok i ima svoj zavrsetak. Ali! Prije definitivnog završetka ovozemaljske istorije i poretka koji trenutno postoji, Bog je obećao ogromno iznenađenje za ovaj svet! Prije nego se sve "preseli u Nebo", sadašnji sistem zauvijek nestane, i ljudski se rod susretne sa Stvoriteljom, čovječanstvo će doživeti još jednu renesansu, daleko silniju i većih razmijera od svega što je do sada viđeno.

"Hodite i vidite dela Gospodnja, čudesa što učini na zemlji! Do kraja zemlje ratove prekide, te luk prebi i koplje salomi, i ognjem kola bojna sažeže. 'Utolite', reče, 'i priznajte da sam Bog. Ja narodima vladam.ja nad zemljom vladam.'" (Psalam 46:9-11).

Svijet bez ratova, da li je to dogledna stvarnost ili san i utopija? Istorija skoro da ne poznaje duže vremenske periode bez rata. Posebno ne naša na Balkanu. Razoružavanje je proces bez završetka, gledano ljudskim očima. Ipak, i to će biti stvarnost na ovoj zemlji i u okviru ljudske istorije.

"Doći će u toku vremena... Mnogim će narodima on sudija biti... Od mačeva svojih raonike će skovati, od kopalja svojih srpove, neće vile narod mač na narod dizati, i neće se vise ratu učiti." (Mihej 4:1, Mihej 4:3).

Ja znam.da mnogima ovo djeluje bajkovito, na milione je deklarativnih i nominalnih hriscana koji i dalje polažu vjeru u "svijetlo oružje" i "sveti rat do potpunog oslobodjenja" ali ne i sveti Vladimir. On nas svojim podvigom ući jednu dalekosežnu stvar da  proces uspostavljanja mira, slobode i ljubavi tj.onog Božijeg prvobitnog reda pripada Bogu koji obnovlja sve što je stvorio, a što je poremećeno ljudskim padom u grijeh. Božija namjera je da to ostvari u saradnji sa krunom svoga stvorenja - čovjekom, koji je stvoren da vlada, da vlada svime sto je Bog stvorio. Zato kaze "Stajaces na zmije i skorpije i svaku silu neprijateljsku i nece ti nauditi". Kada se sam covjek podvrgne Božijem autoritetu, čovek će doživeti potpuno oslobađanje potencijala koga je Bog u njega stavio, te će moći da upravlja stvorenjem na način na koji je Bog od samog početka i zamislio. Posledice toga će biti vidljive i osetljive - cio svijet će zakoračiti u novi period i novu dimenziju života ljudskog roda. Božanski red će biti uspostavljen na zemlji, u prirodi i međuljudskim odnosima. Isounice se Pismk

"Vuk će sa jagnjetom zajedno boraviti i panter će s jaretom ležati; tele, lavić i gojna stoka zajedno će biti, i malo će dijete njih voditi. Zajedno će krava i medvedica pasti, i zajedno mladi ležaće njihovi, i travu će lav i vo da jedu. Dijete koje sisa kod rupe će zmijine igrati, dijete tek odbijeno u rupu će ruku svoju zmije vasilinske pružiti. Niti će kvara niti štete biti na svoj svetoj gori mojoj; jer će zemlja biti puna poznanja Gospoda kao što je morsko korito puno vode koja ga pokriva. U to vrijeme grana Jesejeva biće kao barjak narodima; narodi će k njemu se okrenuti i stan njegov biće slava." (Isaija 11:6-10).

U Ljetopisu u ovom izvjestaju o zitiju svetog Vladimira vidimo taj predukus onog sto ima doci. Kult koji je ostavio ovaj svetac je pravi hriscanski , ekumenski i eshatološki. Mi vidimo i danas nakon hiljadu godina raznih izazova da ljudi koji hodočaste na Rumiju nose i prihvataju ovaj duh suzivota, mira i tolerancije koji je oslobodio i utemeljio ovaj svetac.

Jer Vladimir nas uči da vlast i sila su uvijek bile samo kod Boga. Korišćenje vlasti, bez čovjekovog odnosa sa Bogom, bez čovjekove zavisnosti od Boga, vodi samo u jednom pravcu - zloupotrebe vlasti i nezamislivih posledica koje ta praksa nosi u sebi. Bozija namjera od iskona sa dodeljivanjem vlasti čoveku bila je da čovek zajedno sa njim može da upravlja svijetom koga je on stvorio, zato su zmije se povinovale na molitvu ovoga blaženog kneza.
Jezikom Svetog pisma - čovek koji nije u stanju promijeniti sebe taj neće ni ovaj svijet. 
Vladimir nas svojim zivotom uci da jedan narod koji računa jedino sa svojim ljudskim snagama i oruzjem, a ne i sa Svemogućim Bigom, neće zadobiti drugačiji, bolji svijet, za njega ce zauvek ostati samo san. Još gore, njihova drazva i drustvo postaće sličan paklu, u kojem ce svi naizgled se boriti za neku pravdu i ljudska.prava i slobode. Progonice istinsku crkvu Hristovu, ubjedjena na to cini "u Ime Isusa Hrista… rukovodjena najvišim interesima i crkvenim kanonima...

Dakle, lijek protiv " ljutih guja" u našoj borbenoj i junačkoj istoriji postoji, ali nazalost još nije u dovoljnoj mjeri svrstan među mogućnosti sa kojima crnogorski narod računa, niti ga danasnji svijet smatra interesantnim ili mogicim. Vijekovima poslije Vladimira citave dinastije kraljeva i vladika potirali su njegov istiki hriatoliki kult. i njegovali drugacije ideologije, sisteme, licnosti i idole, stvarali svijet u svojoj pobuni protiv Boga pokušavali proizvjesti mesije, vitezove i spasitelje koji nijesu ni nalik Vladimir i Hristu Isusu. Tokom naše crnogorake dosadašnje istorije niko i ništa nije došlo ni blizu bilo čega što bi ličilo na Vladimirovo rješenje i njegovo hristoliko upravljanje narodom.   Crnogorci još uvek drže zatvorena vrata ovoj mogućnosti, prihvatajuci ratoborne Kosovkse mitove i kvazi duhovnost, prolazeći kroz bezbrojna neplodna nacionalna i istorijska  teoretisanja i hipoteze, koja nigde ne vode.

уторак, 15. јул 2014.

DOBRI PASTIR

Glava XXXVI “Tada kralj, sakupivši sve one koji su bili s njim, ovako im je govorio: "Kako vidim treba da ja, veoma draga braćo, ispunim onaj korak iz Jevanđelja, đe se kaže: "Dobar pastir daje svoju dušu za svoje ovce". Dakle bolje je, braćo da ja dam svoju dušu za sve vas i svojevoljno dam svoje tijelo da ga sjeku na komade ili ubiju, nego da se vi izložite opasnosti od gladi i mača".

Nastavicemo u istom pravcu i produbiti ovu temetiku zrtvovanja sv. Vladimira za svoj narod. Nigdje u Ljetopisu kao na ovom mjestu koje smo izdvojili nemamo  ovako direktno citiranje Svetog pisma. To je još jedna od bitnih opravdanja pisanja ove moje knjige o biblijskim refleksijama Ljetopisa, kojom dokazujem da ovo djelo ima itekako i vjerski značaj.
Vladimir koji je odrastao uz Boziju Riec, shvata da sve ono sto je napisano u Jevndjelju za njega kao vodju svog naroda u konkretnoj kriznoj situaciji ima smisla. On se osjeca pozvanim i Boziju zapovjest shvata kao svoju moralnu duznost , jer kao vodja naroda on treba da učini ono sto bi učinio Hrist, sto bi trebao d učini svaki dobri pastir za svoje stado. Tako Knez Vladimir poput Isusa Hrista biva presvjedocen od Gospoda da treba on sam da postrada da bi spasio svoj narod, jer cjelokupna poruka jevanđelja se vrti upravo oko jednog jedinstvenog događaja - žrtvene Isusove smrti na krstu. Božanska promisao o spasenju grješnog svijeta kroz žrtvu pravednog "sluge Gospodnjega" sažeta je u Isaiji 53,6:
"Svi smo mi kao ovce zašli bili, svaki od nas svojim putem pođe, a na nj Gospod pusti krivicu sviju nas." Mi smo se okrenuli, svako ponaosob, i pošli svojim putevima. Čineći to, okrenuli smo leđa Bogu.. Sam Isus taj istinski Dobri Pastir, iako nije bio kriv ni zbog jednog grijeha, (U Isaiji 53,9 prorok kaže: "(Isus) ne učini nepravdu, niti se nađe prevara u ustima Njegovim.") On se odluči da primi kaznu umjesto nas da bi se ispunila kosmicka pravda, zato u stihu 6. kaže: "Gospod pusti na Nj bezakonje svih nas."

To je istinsko značenje i svrha krsta, kojeg cemo vidjeti kasnije i kod Vladimira. Krst je postao sinonom za bogocovjecanski podvig ovog vodje dukljanskog naroda. Na krstu na kome je visio Hrist se dogodila božanski osmišljena razmjena. Prvo, Isus je umjesto nas podnio sve zle posledice koje je božanska pravednost dosudila našoj grešnosti. A u zamjenu Bog nam je ponudio, po milosti svojoj, sve ono dobro koje proishodi iz bezgrešne Isusove poslušnosti. Moze se reci učinak našeg zla došao je na Isusa da bi, zauzvrat, učinak Isusovog dobra mogao biti stavljen pred nas. Bog je time bio u stanju da nam ponudi ovo, a da pritom ne učini kompromis sa Svojom vlastitom vječnom pravdom, zbog toga što je Isus već radi nas pretrpeo svu pravednu kaznu za naša bezakonja. Sve ovo proizlazi isključivo iz beskonačne Božje milosti i ljubavi a prima se jedino vjerom. Isus je bio kažnjen da bi nama bilo oprošteno ali i da bismo mi bili isceljeni.
Nešto slično je bilo.i sa Vlaimirovom žrtvom, u ovom odlomku Ljetopisa vidimo tu hristoliku zrtvu Mladog kneza. Njegova predaja je sacuvala narod od zatiranja neprijateljskog a gradove od razaranja i uništenja.

Kroz Božje predznanje a Vladimirovim podvigom vjere sve ovo je osmišljeno da nagovjesti nasem narodu od toga doba pa do danas ono što je ostvareno jednom sveobuhvatnom i potpuno dovoljnom zrtvom za spasene nasih dusa, to je Isusova žrtva na krstu,  na koji je pozvan svaki Hristov učenik.  (Isaiji 53,12: "Jer je dao dušu svoju na smrt".) Svojom žrtvom, zastupničkom smrću, Isus je ostvario pomirenje za grijeh čitavog ljudskog roda. Isus je bio učinjen grijehom našom vlastitom grešnošću da bismo mi mogli biti učinjeni pravednima Njegovom vlastitom pravednošću.
No ova razmjena je dalekosezna i obezbjedjuje blagoslove za konkretnu stvar ali i za svu vječnost . U Drugoj poslanici Korinćanima 8,9 stoji:
"Jer znate milost Gospoda našega Isusa Hrista, da, bogat radi vas osiromaši, da se vi njegovim siromaštvom obogatite."Znači, ne samo to da nas je Isus izbavio iz svakog oblika prokletstva
("Hristos nas je otkupio od kletve (prokletstva) zakonske, postavši za nas kletva jer je pisano: "Proklet svaki koji visi na drvetu"), da se blagoslov Avramov ispuni među pagancima u Isusu Hristu i da po veri primimo obećanje Duha."
Ovaj princip razmjene na krst je najvisi duhovni zakon koji je otkriven na Golgoti, kao stos desilo i.na ovom stradalnom brdu Oblik..

Živimo u vremenu svojevrsne dekadencije ljudskih autoriteta. U današnjici kada našim prostorom, Evropom i zapadnim svijetom vlada politički pluralizam, ovaj Vladimirov podvog kao i Hristov pojam Dobrog pastira ostaje skoro nevjerojatan, cak nerazuman. Svjedoci smo da mnoge današnje vodje koriste položaj za licno.bogaćenje i mnoge privilegije. Dok naš savremene čovjek nekako u dnu duse traži Dobrog pastira da se u tom vođi personifikuju osjećaji neke univerzalne vrijednosti i pripadnosti nekoj grupi. Dobri pastir nije poput današnjih lidera spreman upotrebljavati mase za svoj interes, nego je sam predstavljao snagu pojedinca koji pripadnošću njemu učlanjivao u grupu. Vladimir ugledan na Hrista nije onaj koji će svake četvrte godine obilaziti svoje glasačko tijelo, nego je Onaj koji želi svakog trenutka prebivati u ljudskom srcu, koji svoj sunarodnike voli kao svoju braću. Čin vladanja narodom je za ovakve Dobre pastire božanska djelatnost, i ona se uveliko razlikuje od prakse koja je danas ustaljena.
Hrist je onaj Dobri pastir koji ne smatra ovce za svoje bogatstvo nego je On sam snaga i bogatstvo ovcama. On je njihova pobjeda i slava. Samo naslanjanje na njega i nastojanje za življenje u Njegovoj blizini može dovesti čovjeka do punine spasenja, jer je samo onaj koji je spreman svoj život dati za i najmanjeg člana našega stada, pravi i istinski vođa svakog čovjeka. Isus kaže za Dobrog pastira „a kad sve svoje izvede, pred njima ide i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas“.
Vidjecemo u nastavku kako se u Vladimirovom životu ispunjavaju Božanska obećanja i kako mu je Gospod na čudesan način opet povratio sve sto je ovaj divni i krotki sluga dobrovoljno žrtvovao,

 
 

недеља, 06. јул 2014.

POLOŽITI ŽIVOT ZA SVOJE

Glava XXXVI” Kralj, pak, koji je bio sveti čovjek, i nije htio da niko od njegovih strada u ratu..

Sveti apostol Jovan bogoslov , koji je bio najintimniji učenik i prijatelj Hristov kaže "Od ove ljubavi niko nema veće: da ko život svoj položi za prijatelje svoje." (Jv. 15, 13)
Tu ljubav prepoznajemo kod našeg blaženog kneza Vladimira, koji nije svoje vojnike gledao kao meso i živi štit za odbranu njegovog položaja, naprotiv,on odlučuje da se sam preda okupatoru da bi zaštitio živote svojih saradnike svoje prijatelje. Uvakvo držanje jednog srednjevjekovnog vlastodržaca je impresivno, jer mi u 21. Vijeku zaboravljamo taj vremenski kontekst. Dok čitava planeta tek izlazi iz robovlasničkih sistema u rani feudalni poredak , dok vladari imaju potpunu vlast nad svojim feudom i slugama Istorija govori o plemenitom vodji kojeg malo gdje ima. U ovom čudesnom drzanju jednog kneza mozemo prepoznati krupan civilizacijski iskorak, za kojeg nijesu ni današnji vlastohlepnici spremni. Zar nije segregacija i rasizam na zapadu trajao duboku u 20vijeku. A mi u Crnoj Gori imamo duboke istinske hriscanske i slobodarske korijene u našoj kulturi i identitetu.

Sv. Vladimir nas ući da ko se iz ljubavi prema bližnjima stavi u zaštitu njihovog mira, njihove slobode, protiv zločinaca, taj stavlja kao Hrist život svoj na kocku, sa spremnošću da ga izgubi...
Ali, što zapravo znači "položiti život svoj za prijatelje svoje"? Kako su to činili Isus i apostoli? Njihov način žrtvovanja razlikuje se od žrtve kakvu je podnio, na primjer, Miloš Obilić ili Knez Lazar kojeg takodje proglasiše za sveca.
Vrlo bi bilo korisno usporediti " podvig",ova dva sveca dva knjaza, jedan dukljanski a drugi srpski. Vidjecemo potpuno dva oprečna stava i držanja. Dok Vladimir se predaje za svoje saborce, Lazara svoje saborce prisiljava da moraju ići u bitku na Kosovo inače ce ih zadesiti strasne nesreće. Dukljanski knez se predaje dobrovoljno kao sto i Isus to čini u Jevandjelju a srpski biva zarobljen u sred strasne bitke i doveden kod Murata. Vladimir blagosilja svoje saborce i zemlja postaje blagoslovljena da cak zmije otrovnice postaju bezopasne a Lazar kune sve koji su Srbi i srpskoga roda (o tome sam pisao u Jeresi Kosovskog mita) i zemlja postaje prokleta stotinama godina okupirana i porobljena. Dukljanski knez ne gubi bitku i njegova domovina i tvrda gtadska utvrdjenja ostaju neosvojena a Dukljanski ponuznj svetac biva čudesno oslobodjen tamnice ne oružjem i krvoprolićem vec ljubavlju jedne plemenite duše, cerke cara Samuila, slicno hristovom vaskrsnucu i podvigu , a sta Lazar dobija na Kosovu? Lično gine u besmislenoj bici (u kojoj j navodno mijenjao carstvo zemaljsko za Nebesko) a Kosovska.bitka postaju milenijumski simbol i sinonim poraza (koji se slavi na Vidovdan). I konačno Vladimir je ponizni mirotvorac čiji kult kroz vjekove donosi jedinstvo, mir j suživot u Duklji, tj Zeti i kabine Crnoj Gori i kojeg slave svi narodi balakana i priznaju i pravoslavna i katolička crkva a ko slavi Lazara? Njegov ratoborni kult i kosovski zavjet koji je preko njega navodno uspostavljen izmedju boga i Srba donosi stalne sukobe na Gazimestanu tj. Na Kosovu.
Kao što znamo, podvig svetog Vadimira je duboko i istinski biblijski i hriacanski , jer ni Isus ni apostoli nijesu učestvovali ni u jednom ratu i nikome se nijesu oružano suprotstavljali, iako su bili pod okupacijom Rima. Sa ovog svijeta odlazili su ne vodeći nikoga drugog sa sobom (kao što je to Miloš i Lazar učinio). Jedini put kada je apostol Petar mačem povrijedio prvosveštenikovog slugu, Isus mu je rekao: "... vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti". (Mt. 26,52)

Nazalost do danas stav Pravoslavne crkve nije jedinstven prema ubijanju, ratovanju, upotrebi oružja. Ne bih htio mnogo da govorim o tome da je rat, kao sredstvo za postizanje nekih viših ciljeva, često nacionalnih, koji koristi ljude za to, a od kojih nema nikakvog višeg cilja, bilo odbrambeni bilo agresorski, neprihvatljiv i neopravdan, ni sa ljudskog stanovišta a kamoli Crkvenog. Jer, koja majka se može složiti i utješiti objašnjenjem da njen sin treba da pogine zarad viših nacionalnih i ne znam kojih drugih ciljeva, ili ako je poginuo da je njegovo ubijanje drugih ljudi i njegova smrt bila opravdana žrtva za 'bolje sutra' budućih generacija?

A bilismo svnedoci da propagatori kosovkog kulta i svetog Lazara kao sto su 90tih godina cinjeli mitropolit crnogorsko primoraki i episkop hercegkvacki i rado citirali onaj dio iz Njegoševog Gorskog vijenca: "Neka bude što biti ne može, nek' ad proždre, pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće za daleko neko pokoljenje." ili ona "neka košta koliko košta" samo da se ostvare viši srpski ciljevi i da "pokažemo da se ne plašimo".

Zastupnici teze da je hrišćanima dozvoljeno ubijati ljude radi zaštite bližnjih, u djelima Isusa Hrista, njegovih apostola i prvih hrišćana ne mogu pronaći opravdanje za svoj stav, oni moraju da zacute pred podvigom kneza Vladimira dukljankog. Iako su svi oni imali prijatelje i bližnje kojima je bila potrebna zaštita "njihovog mira, njihove slobode, protiv zločinaca" kako je govorio patrijarh srpski, niko od apostola kao ni Vadimir, žrtvujući se i polažući svoj život, nije ubio nijedno ljudsko biće. Iz teksta Novog zavjeta saznajemo da je od Isusa stradalo samo jedno krdo svinja (Lk. 8, 33), jedno smokvino drvo (Mt. 21, 18-19) i da je Gospod, u nastupu ljutnje, iz jerusalimskog hrama razjurio ovce, volove, mjenjače novca i prodavce žrtvenih životinja zato što su, kako im sam reče, od doma oca njegova načinili "kuću trgovačku" (Jv. 2, 15-16).

Apostol Petar je bio najtvrđi i najborbeniji među apostolima. Kada je Juda doveo naoružane ljude u getsimanijski vrt da uhvate Hrista, Petar je potegao mač i jednom od njih odsjekao uho (Jn. 18, 10). Koje je odmah Isus iscijelio.
Na kraju ovoga niza, pomenimo i apostola Pavla koji je, nakon svog prelaska u hrišćanstvo oslijepio jednog vrača (ali samo nakratko) koji se izdavao za lažnog proroka (Del. 13, 11). Time se praktično završavao spisak svih djela i Isusa Hrista i apostola koja bi se mogla nazvati "nasilnim ponašanjem".

S druge strane, Novi zavjet je pun primjera da se Isus , kao sto vidimo i kod svetog Vladimira , uvijek uklanjao (Mt. 12, 14-15) i sakrivao (Jv. 8, 59) od onih koji su željeli da ga ubiju. Svojim učenicima je govorio da to isto čine, kada ih gone u jednom gradu da bježe u neki drugi (Mt. 10,22-23). Proričući uništenje Jerusalima i hrama od Rimljana, izazvano jevrejskom pobunom, Isus je ljudima Judeje savjetovao da "bježe u gore" i da se ne vraćaju u grad (Lk. 21, 20-22), a ne da ulaze u borbu sa moćnijim protivnikom. Nije govorio: "Neka košta koliko košta" i "Neka bude što biti ne može", kao što su vidimo srpski episkopi savjetovali svome narodu. Ideja o žrtvovanju i polaganju života svoga za prijatelje svoje, kakvu su zastupali episkopi SPC tokom 90-ih godina, bila je identična onoj koju su zastupali zeloti, a protiv koje je Isus izričito bio. Kada je Petar tim mačem odsjekao uho prvosveštenikovom slugi, i Isus ga odmah iscijelio , sjetimo se sta je tada njemu: “Vrati svoj mač na njegovo mjesto; jer svi koji se maše za mač - od mača će poginuti. Ili misliš da ne mogu da zamolim svoga oca, pa će mi odmah poslati više od dvanaest legija anđela?" (Mt. 26, 52-53).

I pored takvih mogućnosti, Isus nije pozivao anđeoske legionare, ni da spasi sebe, a niti da oslobodi svoj narod od rimskog ropstva. Kao što Jevreji nijesu imali nikakve šanse protiv rimskih legionara, tako ni Rimljani, valjda, ne bi mogli da se odbrane od legija sastavljenih od anđela.

Dakle, u riječima i djelima Isusa Hrista i dvanaestorice apostola nije bilo pozivanja na ratovanje i ubijanje. Naprotiv. Zato su, kada su Rimljani 70. godine krenuli da razore Jerusalim, hrišćani poslušali Gospoda, napustili grad i sklonili se u Pelu (današnji Jordan). Čini se da im ni na kraj pameti nijesu bile riječi poput onih koje je knez Lazar, navodno, izgovorio srpskim vitezovima pred Kosovsku bitku: "Bolje nam je u podvigu smrt, nego li sa stidom živeti. Bolje nam je u borbi primiti smrt od mača, nego li dati pleća neprijateljima našim."

Kao što već rekosmo, Rimljani su za njih bili isto što i Turci za Srbe (okupatori), ili Samuilovi Bugari za Vladimirove Dukljane a Jerusalim im je značio isto što i Kosovo Srbima ili Krajina za Duklju ako ne i mnogo više.

Ugledajmo se na Vladimira koji nije na zlo odgovorio zlom i mačem, već je zlo pobijedio dobrim. I samo zato je kasnije primio natprirodni olobodjenje! Kosovski mit, i Lazarev kult, međutim, ne vjeruje u podvig krsta i vaskrsenje Hristovo, već u viteštvo i smrt Obilića. Taj mit ne veliča silu Božju , već snagu mušku . I zato sam je u svojoj prethodnoj knjizi označio kao jeres.
Sveti lik kneza Vladimira evo već pun milenijum svijetli iznad Crne Gore i pokazuje nam mnogo uzvisenji put spasenja i borbe za svoj narod i otadžbinu. Zato ne blijedi i nece nestati dok god bude Hriscana ispod Rumije.  
 
 

петак, 04. јул 2014.

PONIZNI I KROTKI KNEZ VLADIMIR


Glava XXXVI” Kralj, pak, koji je bio sveti čovjek, i nije htio da niko od njegovih strada u ratu, malodušno se povuče i sa čitavim svojim ljudstvom pope se na brdo koje se zove Oblik.

Istorijski kontekst:
Društveno-politički život krajem X i početkom XI vijeka karakteriše period dominacije bugarskih i makedonskih careva. Car Samuilo je krenuo oko 991,godine da podčini sebi cijelu Duklju i dalje sve zemlje do Dalmacije. U to vrijeme Samuilovog napada, Dukljom je vladao knez Vladimir.
Dukljanski knez Vladimir je najvjerovatnije rođen 970. godine. Vrlo mlad dolazi na čelo kneževine u doba kada se Vizantija nalazi u unutrašnjim i spoljašnjim teškoćama, dok u isto vrijeme na Balkanu dolazi do stvaranja moćnog makedonskog carstva. Osnovni cilj Samuilovog prodora ka zapadu bilo je pokoravanje Dalmacije, pa samim tim i Duklje. Pred Samuilovim nadiranjem 995. godine dukljanski nadbiskup Ivan se morao spasiti bijegom u Dubrovnik, dok se knez Vladimir morao povući iz svoje prijestolnice u Krajini na brdo Oblik (sto na latinskom znaci strmina) koji prema Ivanu Jovovicu nalazi kod mjesta Vladimir, na čijem se vrhu nalaze ostaci utvrđenja. Knez Vladimir je pružao otpor makedonskoj vojsci. Međutim, da njegov narod ne bi stradao, on se samovoljno predao Samuilu. Bio je zatvoren i utamničen u Prespi. 

biblijska refleksija
Moramo najprije polemisati sa ovim prevodom latinskog tekst Ljetopisa, koji na ovom mjestu u XXXVI glavi riječi "humiliter" i "humilis" prevode malodušno. A zapravo je ispravan prevod tih rijeci "ponizno" i "krotko" koji apsolutno odgovara hriscankom karakteru ovog mladog vodje. Riječ malodušno vise ima prizvuk slabosti volje i karaktera i ne odgovara hrabrosti koja je opisana u ovom poglavlju. Jer stati licem ispred okupatora dok svi ostali bježe  a zatim se žrtvovati za cijeli svoj narod ne može učiniti malodušna osoba. Poniznost i krotkost su posebni plodovi duha i karaktera harizmaticnog vodje.
Biblija nam daje mnoštvo primera o tome da Poniznost vođe je od vitalne je važnosti, ako je vođa nema ponizan stav, on neće biti upotrebljen od Boga. Sa Bogom se prosto ne može igrati po svome! Najdivniji primjer poniznog vodje opisan u Bibliji (pored Hrista) je svakako Mojsije. Za njega Pismo svjedoči u 4. Mojsijevoj 12:3
"A Mojsije je bio vrlo krotak čovek, više od svih ljudi na zemlji." 
Nazalost vidimo da Riječ "krotak" se ponekad krivo tumači, kao da to znači "slab" i "malodušan" ali to je jako daleko od toga. Biti krotak znači biti ponizan, ne smatrati se prevažnim, ne imati uzvišeno mišljenje o vlastitim sposobnostima. Krotkost predstavlja snagu u hrišćaninu, a ne lični nedostatak i nedostatak duha.
Mojsije nije uvek bio krotak. Daleko od toga! Prvo što je o njemu zabeleženo, jednom kada je došao u godine ( 40 godina), bilo je sve samo ne krotkost (2. Moj. 2:11-12). Pokazao se kao vrlo nagao čovek, što je obično osobina mladih ljudi koji su u žurbi. Crta nestrpljivosti je vrlo evidentna bila.u ovom opisu
Vidio je kako Egipćanin nepravedno maltretira njegovog sunarodnika, izraelskog roba. Kada je video da niko ne gleda, u naletu bijesa ubio ga je i zakopao njegovo tijelo u pijesak. Ali "tajna" o njegovom naglom, zbog njegove razdražljive naravi (iako u dobroj nameri), učinjenom ubistvu je procurila, i Mojsije je morao pobjeći u zemlju Midijamsku, od Faraona i od egipatskog sistema pravde. Tamo provodi narednih 40 godina, učeći o mnogo savršenijim putevima Gospodnjim, učeći da dobri i hvale vreijdni ciljevi moraju biti postignuti dobrim i hvale vrijednim metodama. Nema u svetom pismu "cilj opravdava sredstvo" .
Ovo nametnuto vrijeme "učenja u Božjoj školi" mora da je od Mojsija zahtijevalo beskrajno strpljenje, i vjerovatno je to bio za njega i vrlo bolan i mučan period. Morao je sebe staviti u stranu, učeći se krotkosti i čekati na Božje pravo vrijeme kada bi trebao djelovati. Ne znajuć to Mojsije , za sve vrijeme ga je Bog pripremao za ogromnu odgovornost koja ga je čekala.

U toj "zivotnoj skoli,poniznosti.i strpljenja " Mojsije je svoje je gradivo dobro naučio. Kada je nakon toga vodio Izraelce kroz pustinju, vidimo da je Mojsije bio vrlo elastičan i stalozen. Ljudi su bezbroj puta mrmljali i gunđali, žaleći se na nedostatak hrane i vode, na vodstvo na dužinu trajanja puta na razne situacije. Zapisano je Svetom pismi da je u najmanje pet prilika Mojsije bio neverovatno miran i ponizan, nije se naljutio na ljude, i molio je Gospoda da ih im da sve što im treba. I svaki put je Gospod upravo to i učinio. U sred pustinje nalazili su manu -hljeb koji pada sa neba.

Samo jednom, negde pri kraju, ljudi koje je želeo da vodi - toliko su ga naljutili da je izgubio svoju mirnoću. Krotkost ga je samo na tren napustila, i svojim je štapom u bijesnom nestrpljenju udario stijenu, tražeći da žedne ljude ponovo opskrbi vodom. Ovom prilikom, Gospod mu je jednostavno rekao da govori stijeni i svakako bi ih milosrdno opskrbio vodom. Ali na žalost, ova jedna greška, jedno malo dijelo oholosti i neposlušnosti, bilo je dovoljno da Mojsije ne uđe u obećanu zemlju. Video ju je s vrha planine Fazge, ali nije doživeo prelazak njene granice.
Zato je Poniznost vođa, Božjih ljudi, od vitalne je važnosti. S Bogom se nije igrati po ovom pitanju. Ali, možda najznačajniji primer Mojsijeve poniznosti jeste njegova reakcija na izazov koji su mu postavili njegova starija sestra Mirjam i brat Aron, što je zapisano u 4. Moj. 12:1-15. Njihov prigovor, još jedan u rastućoj listi sitnih nezadovoljstava, navodno se odnosio na to što je Mojsije bio oženjen Etiopljankom. Sigurno je Božji zakon, koji je postojao u to vrijeme, zabranjivao miješani brak bilo s kim ko je pripadao kananskom narodu , ali ništa specifično nije rečeno za druge narode. Premda nije bilo zabranjeno ženiti se pripadnicima etiopskog naroda, zar ne možemo primijetiti začetke nacionalizma i rasizma od strane Mirjam i Arona, predrasude nastale zbog nečije boje kože i porijekla?

Sigurno je jedno da su zavideli na Mojsijevoj poziciji kao vođi Božjeg naroda.  Mirjam (najstarija, proročica, a najverovatnije i kolovođa pobune) zajedno sa Aronom, izgledala je odlučna u svojoj nameri da skine Mojsija sa Bogom-date pozicije. "Da li je GOSPOD govorio jedino kroz Mojsija... Nije li On takođe govorio i kroz nas?" Ono što je značajno, čitamo da je "Gospod to čuo."

Za ne poverovati, Mojsije nije učinio ništa da bi se odbranio. Nije izustio ni riječ kako bi opravdao svoja djela. Koliko smo mi brzi u samoopravdavanju kada nas drugi neopravdano i nepravedno kritikuju. Kako se brzo uvrijedimo. Mojsije je jednostavno zavapio Bogu i dozvolio mu da učini šta god On smatrao potrebnim. Kada bismo samo i mi mogli da se tako ponizimo.

Mojsije, koga je Mirjam toliko neopravdano kritikovala, u iznenađujućem djelu milosti postaje onaj koji moli za nju, za njeno ozdravljanje od gube, što je bila dopuštena Božja kazna za ovu zenu. On je time duh samog Gospoda Isusa, koji je molio za one koji su ga proganjali: "Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine" (Luka 23:34). Jer Isus je iznad svega, bio onaj koji je bio "krotak i od srca ponizan" (Matej 11:29), nikada nije napadao one koji su ga proganjali, nikada nije uzvraćao, nikada nije zauzeo odbrambeni stav: "Koji, kad su ga psovali nije uzvratio psovkom, i kad je stradao nije pretio, već se predao onome koji pravedno sudi" (1. Pet. 2:23).
U svojoj poniznosti, je i djakon Stefan, prvi hrišćanski mučenik, tačno slijedio primjer koji je ostavio njegov Gospod. Bio je u stanju moliti se za svoje ubice, dok su ovi bacali kamenje po njegovom nezaštićenom telu, ovim rečima: "Gospode, ne primi im ovo za greh" (Dela 7:60). Ovo su pravi velikani Biblije, kao sto je to bio nas slavni sv. Knez Vladimir bio. Krotak? Kako da ne! Slab i malodušan? Nikad!
Gospod poniženima čini milost a oholima se suprostavlja. U nastavku ove knjige vidjecemo silan preokret i Božiju intervenciju. Jer ako je na sta "slab" nas Bog to je poniznost . krotkome je sve moguće i protiv takvih ljudi "nema oružja".
 

среда, 02. јул 2014.

DJEČAK VLADIMIR


Glava XXXVI "Dijete pak Vladimir pošto je primio kraljevstvo, rastijaše ukrašen svakim znanjem i svetošću."

Istorijski kontekst:
Žitije i služba sv. Vladimira opisana u Ljetopisu predstavljaju pravolinijski izdanak najstarijeg originalnog žitija sv. Vladimira, koje je nastalo veoma rano, možda odmah poslije njegove smrti, pa se zbog toga i njihova vjerodostojnost u našoj istorijskoj nauci mora tačnije ocijeniti.
Postajlo je Žitije svetog Vladimira koje je napisani na glagoljici jos u XI vijeku na koje upucuju Dukljanin na kraju izlaganja o knezu Vlaimiru. Medjutim, prvo duže žitije i služba sv. Vladimira, napisano je na grčkom jeziku u doba turske okupacije. Opis dogadjaja neminovno nosi sve karakteristike te epohe: političko i duhovno jedinstvo balkanskih Slovena u jedinstvu južnoslovenskih vladarskih porodica, sa izrazitom pravoslavnom orijentacijom. Grčko žitije i služba su sadržajno orijentisani na Vladimirovu borbu za pravoslavlje i protiv jeretičkih skretanja, što ga je konačno stajalo i života. U tom pogledu, to žitije se bitno razlikuje od Ljetopisa Popa Dukljanina, мada ima, tu i tamo, velike sliičnosti, vjerovatno zbog zajedničkog izvora, ali i od Istorije Jovana Skilice koji daje elemente života Vladimira.
Stojan Novaković daje prednost Popu Dukljaninu jer je smatrao da je grčko žitije i službu mitropolit Kozma napisao na osnovu lokalne narodne tradicije koja je ponikla u vezi sa kultom sv. Vladimira u elbasanskom kraju, gdje u manastiru Šin Đon, od 1381. godine leži njegovo tijelo. Ono sto nam Dukljanin donosi iz života sv. Vladimira nosi istinsko, jednostavno ali i duboko jevandjesko značenje sto ce čitaoci vidjeti u nastavku ove knjige. Ljetopis je oslobodjen nekakvih "čuda" koje vidimo u nekim drugim žirijima koje i danas možete citati a koje meni lično su veoma biblijski problematicna npr. ono da Vladimir nakon svoje pogibijw ustaje i nosi u rukama svoju glavu i slične stvari.
Kasnijaistraživanja dokazala da lokalnoj narativnoj tradiciji, koju je npr mitropolit Kozma  inkorporirao u svoje izlaganje zitija su drugačiji od Ljetopisa i drugih pisanih izvore, čije se postojanje više ne može ignorisati. Kozma sam spominje nekakvu ''Veliku knjigu'' i ''slovenske knjige'' u kojima su život i djela Vladimirova bili potpunije opisani.
Jedan od ovih spisa je izgubljeno slovensko žitije o knezu Vladimiru,  najvjerovatnije napisano na glagoljici, koje je, po svemu sudeći, nastalo u Duklji, ubrzo poslije njegove tragične smrti. To direktno svjedoči Pajsije Hilendarski koji je, čitajući grčko žitije i službu i upoređujući ih sa još neizgubljenim slovenskim žitijem, ukazao na mnoge greške u prevodu i naknadne dodatke koje je učinio mitropolit Kozma. Pajsije Hilendarski tvrdi, a mi nemamo razloga u to da sumnjamo, da je mao u rukama to slovensko žitije o knezu Vladimiru.
Već krajem XI vijeka Vladimir je slavljen kao svetac u Ohridskoj arhiepiskopiji od Makedonskih Slovena. Mada se Vladimir slavio i kao da je bugarski svetac, veliki borac protiv bogomila i direktno povezan sa onim učenicima Ćirila i Metodija koji su poslije progonstva iz Moravske našli utočište u južnoslovenskim zemljama. Zaboravljen od Srba u vrijeme širenja i u čvršćenja kulta Nemanjića, Vladimir je sve vrijeme bio prihvaćen od Ohridske arhiepiskopoije i o njemu napisano poduže zitije. U tom ohridskom zitiju je, u duhu tog vremena, prisutna bugarska orijentacija, мada tadašnje slovensko stanovništvo u Makedoniji nije imalo ništa bugarsko, osim bugarskog imena i bugarske državnosti, kao što je u latinskoj verziji, kod Popa Dukljanina, naglašen autoritet Svete Stolice i katolička orjentacija. Priređivač je pomenutog ziija čak i porijeklo kneza Vladimira povezao sa carem Simeonom i bugarskom carskom porodicom. Tako je Vladimir, spletom istorijskih okolnosti, postao svetac ohridske, odnosno grčke crkve, da bi tek posredstvom grčkog žitija i službe bio 1861. godine uvršten u beogradski Srbljak i ušao u red srpskih pravoslavnih svetitelja.
Kad je ovu staru verziju žitija mitropolit Kozma preradio na grčki jezik i troškom Jovana Papa iz Neokastra štampao u Mlecima, 1690. godine, izvršeno je nekoliko značajnih ispravki slovenskog teksta, o čemu govori i Pajsije Hilendarac. No, ispravljajući slovenski original, mitropolit Kozma je i sam griješio. Naglašavajući srpsko porijeklo kneza Vladimira, dodajući mu ime Jovan i želeći da ga poveže sa srpskom nemanjićkom dinastijom, mitropolit Kozma ga proglašava sinom, umjesto pretkom, Stefana Nemanje.

biblijska refleksija
Sam početak opisa života svetog Vladimira neodoljivo podjeća na Jevandjelja, koji nam donosi takodje kratak opis život našeg spasitelja Isusa Hrista i jednu sekvencu kada je Isus imao dvanaest godina.
"A dijete (Isus) rastijaše i jacase duhom, puneci se premudrosti, i blagodat Božija bijaše na njemu. I roditelji njegovi idjahu svake godine u Jerusalim o prazniku Pashe. I kad mu bi dvanaest godina, uzidjose oni u Jerusalim po obicaju praznika.I kada provedose dane, i vraćahu se, osta dijete Isus u Jerusalimu; i ne znade Josif i mati njegova; Nego, pomislivsi da je sa drustvom, otidose dan hoda, i trazahu ga medju srodnicima i poznanicima.I ne nasavsi ga, vratise se u Jerusalim da ga traze. I poslije tri dana nadjose ga u hramu gdje sjedi medju uciteljima, i slusa ih, i pita ih. I svi koji ga slusahu divljahu se veoma njegovoj razboritosti i odgovorima. I vidjevsi ga zaprepastise se, i mati njegova rece mu: Cedo, sto nam tako ucini? Evo otac tvoj i ja trazismo te s bolom.I rece im: Zasto ste me trazili? Zar niste znali da meni treba biti u onome sto je Oca mojega? I oni ne razumjee rijec koju im rece. I sidje s njima i dodje u Nazaret; i bjese im poslusan. I mati njegova cuvase sve rijeci ove u srcu svojemu. I Isus napredovase u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi."

Istim riječima kako vidimo Ljetopisac opisuje i Vladimira kao mudrog i plemenitog dječaka. Vjerujem da je Vladimir ima plemenitog uzora u svome ocu Petru,. i da je sve što je kanije u zivktu postigao u duhovnosti tadašnje Zete i Duklje, ponio iz svoga doma, od samog djetinjstva.
Ova prica.o tome kada je Isus imao 12 godina, pa su Ga Presveta Majka Njegova i Blagoobrazni Josif vodili u Jerusalim u Hram, pa se zadrzao tri dana u Hramu - kako im je odgovorio, kada su ga, preplaseni, nasli da besjedi kao odrastao čovjek sa starcima i ove riječi  "Sto ste me trazili? Zar ne znate da meni podobajet biti u domu Oca Mojega?" nosi poruku da je nepobitno da je još od djetinjstva Isus bio svjestan onog ko je i kakav mu j poziv. Vjerujem i da je mali Vladimir takodje kao mladi knez takodje osjećao svoju izabranost i nadahnuće.
Pa i u tome sto do Svoje 30. godine Isus nije pokazivao Svoje Bozanstvo je upravo nacin na koji je On pokazao nama Svoje beskrajno smirenje i krotkost i snishodjenje, sakrivajuci od ljudskog pogleda Svoju Bozanstvenost. Vidjecemo u nastavku ove knjige da će i mladog Vladimira ce krasiti isti duhovni rodovi.

A postoji nesto i u starozavjetnoj tradiciji sto nam daje odgovore o ovom dogadjaju koji prekida "ćutanje" Sina Bozijega do svoje 30 godine odnosno do pocetka svoje sluzbe i objave svoje bozanstvenosti. Sa 12 godina su djecaci su se pribrojavali odraslim muskarcima i imali su "obavezu" da hodocaste na velike oraznike u Jerusalim. Tako je ucinio i Isus, iz Nazaerta su presli preko 100 kilometara da bi sluzili Bogu u Hramu. I dok su (kao i mi cesto) zadovoljni se vraćali sa hodočašća misleći da je Isus sa njima, shvatili su poslije skoro dan hoda da su u svom zadovoljstvu davno izašli iz prisutnosti Isusove. Nastala je panika,  roditelji tužni i žalosni traže Isusa po svojoj rodbini iz povorke, zatim traze po gradu, medjutim za sve to vrijeme Isus je u Hramu razgovara kao veliki sa sveštenicima, pismoznancima i farizejima. Sluša ih i postavlja im pitanja: "Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim“ (Lk 2,47).Sveštenici se zadivili, a roditelji se iznesvijestili i izgubili.

U nastavku citamo „Kad ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: "Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili". A on im reče: Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ (Lk 2,48-49).

Ovaj dječak svojoj majci koja je skoro zaboravila na prorostvo koje je dobila prije njegovog rodjenja, kao da hoće da kaže " Zašto ste me uopšte trebali tražiti? Jesmo li pošli u Jeruzalem u Hram? Jesmo! Pa onda tu sam! Vi svuda lutate, samo se ne navraćate ondje gdje ja moram biti. Ti majko kažeš: otac tvoj i ja... A ti dobro znaš tko je Otac moj. I baš jer mi je Otac Bog, moram biti u "kući Oca svoga". 
U ovoj prici vidjeli smo kako su Josip i Marija bili hodočasnici svake godine iz Nazareta u Jeruzalem. Iz mnoštva takvih hodočašća Jevanđelje ne donosi nijedan događaj osim ovoga, gdje ih je Isus iznenadio, duboko u duši prodrmao, stavio na tešku kušnju njihovu vjeru i povjerenje u Boga. Kakve su stresove morali doživjeti kroz ono vrijeme dok su ga tražili. Tek im je ovo sada bilo pravo hodočašće - traženje Isusa sa suzama u očima, i kakvu su radost morali osjetiti kada su ga sretno ugledali u Hramu, u kući Oca nebeskoga!

Ali kako vidimo Marija i Josif u tom trenutku nijesu razumjeli. Potrebno je ovo naglasiti, jer neki znaju pridavaju Djevici Mariji toliko znanja i razumijevanja u njezinu životu da gotovo iščezava njezina potreba da vjeruje u Isusa. A Marijina je veličina ne u znanju i razumijevanju, nego u vjerovanju. Ona je stalna učenica Gospodnja. Stalno nešto uči, doumljuje, doznaje. I stalno vjeruje, i napreduje u toj vjeri.  Očito je 12-godišnjak svojom sviješću i poslanjem nadišao i Mariju i Josipa. A vidjecemo d je i Vladimir nadvisio sve svoje pretke i svog prosvecenog oca i vladiku Petra, ali i i sve svoje nasljednike iz loze Vojislavljevića. Ne bijaše takvog u Duklji i Zezi kao sto je bio ovaj mladi mudri i krotki knez Vladimir, ni prije niti poslije njega.

Ova prica o djecaku Isusu u novom Zavjetu  i djecaku Vladimiru u Ljetopisu je primer, pouka i model svetog života koji Bog želi da i mi živimo. Kada posmatramo  Isusov život od malih nogu vidimo da Bog nije poslao svog Sina samo da bi umro za grijehe svijeta nego da bi Njegov način života na zemlji bio svima nama demonstracija kako Bog želi da ljudi žive. To je cinio sveti Vladimir, ugledao se na Njegovu poniznost, Njegovu svetost, i živio je život pozrtvovanja i čistote.

Šta je bio izvor takvog života? Isusova svetost je proizilazila iz razmišljanja o Božijoj rieči! Čitamo da je Isus vec sa 12 godina poznavao Sveto Pismo dovoljno da prenerazi velike učenjake Njegovog vremena, a sjetimo se da u to vrijeme nisu postojale štampane Biblije kao što mi imamo danas. Sveto Pismo (Stari Zavjet) bio je ručno pisan i samo su sinagoge u selu ili gradu imale primjerak toga. Dakle, samo su oni koji su pažljivo slušali dok su ih rabini učili u sinagogama mogli da znaju šta Sveto Pismo govori. Isus je to slušao kao malo dijete.

Ne zaboravimo On se odrekao svih natprirodnih sposobnosti koje je imao kao Bog. Isus je došao kao mala beba i Biblija kaže da je rastao u premudrosti. Drugim riječima, Njegovo napredovanje je bilo baš kao i naše ili kao mladom kneza Vladimira. To je rast u poznanju Riječi. Jedino tako je mogao da postane naš uzor.  Lako je imati površno poznanje Biblije kao nekakvu knjigu o istoriji ili hemiji i dobiti odredjno znanje, može se ići na razna hodočašća i svetkovine ali poznavati Boga je nešto sasvim drugo, a Isus je to dobio kroz poznavanje Riječi, ne samo razmišljanjem, nego poslušnošću onome što je shvatio iz Nje. Vjerujem da je tim istim primjerom bio vodjen i sv. Vladimir i postao ono sto ćemo vidjeti u nastavku.