петак, 06. јун 2014.

SVETO PISMO I LITURGIJA NA NARODNOM JEZIKU



Glava IX “... načinivši pismo za slovenski jezik, preveo je Hristovo Jevandjelje i Psaltir i sve svete knjige Starog i Novog zavjeta sa grčkog na slovensko pismo, uredio im je i liturgiju po grčkom načinu i učvrstio ih je u Hristovoj vjeri, oprostivši se sa svima koje je preveo u Hristovu vjeru, prema apostolskoj naredbi požuri da otputuje u Rim.”


Istorijski kontekst: U primorskim krajevima Crne Gore nominacija slavenski jezik je postojala i u svjetovnoj upotrebi, sve do XIX stoljeća”. Sve do pojave slovenskih apostola Ćirila i Metodija, slovenski narodi su hrišćanstvo doživljavali “formalno bez nutarnjeg osvjedočenja i iskrenog prijanjanja”, odnosno kao neki vid podaništva u odnosu na Carigrad i Rim kao političke centre. Pojava Ćirila i Metodija, kao i drugih slovenskih misionara bila je od presudnog značaja po opstanak Slovena, pa samim tim i dukljanskih Slovena na ovim prostorima. Ovaj period je bio prekretnica za južnoslovenske narode s obzirom da su pojedini varvarski narodi koji su došli na evropsko tlo, poput Avara i Huna, i pored vojne nadmoći, nestali kada su došli u dodir sa grčkom ili rimskom kulturom. Djelatnošću prvih slovenskih apostola stvoren je slovenski književni jezik na koji je prevedena crkvena služba i liturgijske knjige. Na taj način je slovenskim narodima bilo omogućeno očuvanje narodne svijesti, odnosno stvaranje prvih država, kao i izgradnja zasebne književnosti i umjetnosti. Upravo je u državi dukljanskih Slovena, tj. pri Dukljanskoj nadbiskupiji nastao najznačajniji srednjovjekovni južnoslovenski pisani istorijski spomenik - Ljetopis popa Dukljanina.
Međutim, ni u Rimu, ni u Carigradu nijesu blagonaklono gledali na proces kulturne emancipacije južnoslovenskih naroda. Tako papa Ivan X 925. godine u pismu kori dalmatinsko svještenstvo i slovenske vladare, hrvatskog kralja Tomislava i zahumskog kneza Mihaila Viševića, zbog upotrebe slovenskog jezika u Liturgiji. Stariji istoričari smatraju da postoje indicije da je dukljanska svjetovna i crkvena vlastela učestvovala na Splitskom saboru 925. godine, mada problem slovenskog bogosluženja pri katoličkoj crkvi u Duklji nije bio toliko označen od strane Rima. Razlog za ovakvo držanje treba tražiti u pragmatizmu Svete Stolice, jer započinjanje procesa odstranjivanja slovenske liturgije u Duklji, u tom trenutku, onako kako je to urađeno u Hrvatskoj, proizvelo bi političku štetu, s obzirom da su urbani centri na Crnogorskom primorju bili pod vizantijskom vlašću, pa bi dalja konfrontacija oko upotrebe sakralnog jezika u crkvi dovela dukljanski kler i svjetovnu vlast u okrilje vizantijskog cara, čime bi značajno bio oslabljen uticaj rimske crkve na ovom dijelu Jadrana. Zato Sveta Stolica zauzima fleksibilan stav po ovom pitanju, tako da “u primorskim latinskim biskupijama ispod Neretve nema traga progonu slovenske liturgije”.

Odluke Splitskog sabora nanijele su težak udarac slovenskom bogoslužju, pobjedom popova latinaša nad glagoljašima Kanonom X je propisano “da nijedan biskup naše oblasti ne smije da rukopoloži ni u kakav duhovni čin nikoga ko govori slovenski jezik, no da taj služi Bogu (samo) kao klerik ili monah. I da mu se ne dozvoli da u svojoj crkvi drži misu. Samo ako je nužda od svještenika, da mu se, tek po dozvoli pape, dopusti da vrši službu božju”. Moćno sredstvo za suzbijanje narodne (slovenske) liturgije, tj. svještenstva bili su duhovni sudovi (reformama pape Grgura VII morali su bili ustanovljeni u svim katoličkim zemljama), koji su autonomno djelovali u svakoj državi. Ustanovljenjem ovih sudova popovi glagoljaši bili su lišeni zaštite svjetovne vlasti (slovenskih kneževa), jer su crkveni sudovi nalazili pod kontrolom latinskog klera. Međutim, zbog niza objektivnih okolnosti, na području Duklje nije bilo moguće implementirati odluke, tj. kanone kojima bi se otvoreno proganjalo slovensko bogoslužje, pa je ova pojava unutar Dukljansko-barske nadbiskupije imala marginalni karakter. Iako su od strane latinskih teologa gledali sa nepovjerenjem, popovi glagoljaši su bili od velikog značaja za opstanak katoličke crkve u Crnoj Gori (naročito u unutrašnjosti), počev od XIII vijeka, s obzirom da im je bio zadatak da potiskuju uticaj drugih religija i jeresi.

Literatura na glagoljici dolazila je u Duklju iz Ohrida od učenika Ćirila i Metodija, poznatie škole koju su osnovali sv. Naum i Kliment ohridski. Sa druge strane djela religiozne dogmatike su dolazila iz Rima. Prema većini istoričara u dukljansko-barskoj metropoliji tokom srednjeg vijeka vladala je diglosija: latinski jezik je bio glavni liturgijski i službeni jezik, a mjesni jezik dukljanskih Slovena pomoćni. Na osnovu bule Klimenta III iz 1089. godine upućenom dukljansko-barskom mitropolitu zapažamo da se pod njegovom jurisdikcijom nalaze slovenske crkve i manastiri katoličkog zakona, poput crkve svete Marije u Krajini. Još početkom X stoljeća u basenu Skadarskog jezera postojale su slovenske crkve u kojima se obavljala književna i prepisivačka djelatnost pod uticajem Ohrida i Rima. Slovenska literatura u Duklju dolazila je iz Ohrida (rasadnika glagoljice), i prvenstveno se odnosila na biblijske tekstove (jevanđelje, Očenaš i sl.), dok su djela religiozne dogmatike dolazila iz Rima. Uostalom, pop Dukljanin, odnosno nadbiskup Grgur kaže, da je “Kraljevstvo Slovena” preveo sa slovenskog na latinski jezik, a iz njegovog spisa se vidi da je (Dukljanin) bio upućen u život i djelo slovenskih prosvetitelja sv. Ćirila i Metodija. Da je staroslovenski jezik tokom srednjeg vijeka smatran za sakralni jezik pri katoličkoj crkvi u Duklji, odnosno Zeti govori podatak, da je papa Inoćentije IV 1248. godine dao saglasnost barskoj arhiepiskopiji da se latinska služba prevede na staroslovenski jezik. Rimska kurija je još nekoliko puta potvrdila odredbu o primjeni staroslovenskog jezika u dukljansko-barskoj nadbiskupiji. Inače, proces slaviziranja Bara kao i drugih urbanih centara na Crnogorskom primorju naročito je ojačan poslije pobjede kneza Vojislava 1042. godine nad Vizantincima, odnosno stvaranjem nezavisne države Duklje, što je uticalo da slovenski etnos značajno participira u radu srednjovjekovnih crkvenih i državnih institucija. Razlikovanje manastira i crkava Latina i Slovena u Duklji/Zeti, kao što je već rečeno, vršilo se prema upotrebi liturgijskog jezika pri božjoj službi, mada je ono u svojoj osnovi sadržalo etničku diferencijaciju.

O hristijanizaciji dijela Dukljana možemo govoriti kao dovršenom procesu u X stoljeću na osnovu jednog materijalnog nalaza, tj. pečata arhonta Petra, arhontije Duklje, za kojeg Dukljanin kaže u svom spisu da je otac blaženog kneza Vladimira Dukljanskog. Sa pojavom naziva arhont za određenu oblast, “nedvosmisleno se potvrđuje da je prevaziđeno rodovsko-plemensko uređenje i da su postavljeni čvrsti temelji stvaranju države”. “Do sredine X vijeka dukljanska kneževina je bila formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja”. Pretpostavka Sime Ćirkovića nalazi svoje utemeljenje u drugom djelu vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita, u spisu O ceremonijama (De ceremoniis), koji je nastao poslije 952. godine, postoji podatak da je u to vrijeme Duklja bila samostalna arhontija.

Na olovnom pečatu utisnut je natpis na grčkom jeziku, koji glasi: “PETAR ARHONT DUKLJE AMEN”. Tekst je pisan grčkom ćirilicom koji sadrži dva latinična slova. Sa druge strane je otisnut lik Bogorodice sa djetetom. Danas, u istorijskoj nauci postoji stav, da je arhont Petar /Petrislav/ podigao crkvu Sv. Marije u Krajini sredinom X stoljeća kao porodičnu zadužbinu. Na osnovu nađenog pečata i kazivanja popa Dukljanina se sa velikom sigurnošću može tvrditi da je arhont Petar ktitor te crkve, s obzirom da se na njegovom pečatu nalazi lik Bogorodice s djetetom, što bez sumnje upućuje na Petrovu pobožnost prema Bogorodici. Pretpostavlja se da je dukljanska mitropolija egzistirala nešto više od jednog stoljeća, dok su Koleti i Farlati mišljenja, da je njeno postojanje iznosilo pola vijeka, navodeći četiri lica sa titulom nadbiskupa. Autori Iliricum sacrum - a smatraju da je posljednji dukljanski nadbiskup Ivan živio početkom X vijeka, nasuprot shvatanjima savremenih istoričara koji se slažu da je dukljanski nadbiskup Ivan živio krajem X stojeća.

Biblijska refleksija: Matej 28:18-20 " I pristupivši Isus reče im govoreći: dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite dakle i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da sve drže što sam vam zapovijedao; i evo ja sam s vama u sve dane do svršetka vijeka." Ovi stihovi su postali nadaleko poznati kao Veliko poslanje. Isus je ovu zapovijest dao apostolima prije nego što se uzneo na nebo. U njoj je istakao šta očekuje od apostola i učenika po svom odlasku sa zemlje.

Interesantno je da je u starogrčkom tekstu jedina određena zapovest u ovim stihovima “načinite sve narode mojim učenicima”. Veliko poslanje nas obavezuje da stvaramo učenike jer nam je to globalna misija,

Ono je povezano prenošenjem nauka onima koji ga nisu upoznali. Poslanje polazi od toga kako je Kristova duhovna vlast i moć suverena, konačna i svemoćna te prožima duhovni i materijalni svijet. Upravo zbog toga što se Kristova premoć očituje nad svim vidljivim i nevidljivim, njegovo je poslanje imperativ Kristovim sljedbenicima.

Velika misijska zapovijed daje tri smjernice. Prvo, potiče stvaranje učenika među svim narodima, što daje poticaj evangelizaciji. Kršćanstvo je nadnacionalna religija. To znači da niti jedna nacija ili narod za sebe ne može tvrditi da ima primat vjere, niti može drugu isključiti iz vjere u Krista, a to se odnosi i na svakog pojedinca. Gospodin je u svom poslanju uspostavio i sakrament Krštenja, koji predstavlja vidljivi pečat duhovnog jedinstva i zajedništva s Bogom. Treća je smjernica povezana s odgojem, poučavanjem i izgrađivanjem Kristovih učenika. Ovdje pronalazimo temelje odgoja djece u vjeri, ali i izgradnje odraslih u Kristovom nauku. Cjelovito poučavanje Kristovog nauka upućuje u sve aspekte i poticaj jedinstva u Duhu po vjeri u Krista Isusa.

Mnogi smatraju da Velikom poslanju pripada i stih Dela 1:8. „Nego ćete primiti silu - kad Duh Sveti siđe na vas, i bićete moji svedoci kako u Jerusalimu tako i po svoj Judeji, i Samariji, i sve do kraja zemlje.“ Veliko poslanje pokreće sila Svetog Duha. Mi treba da budemo svedoci za Hrista i ispunjavamo Veliko poslanje u svojim gradovima (Jerusalimu), u svojoj zemlji (Judeji i Samariji) i svugde gde nas Bog pošalje (sve do kraja zemlje).

Konstantin i Medodije koji su poznavali mnoge jezike su izmislili glagoljicu, prvo slovensko pismo na kojem je napisan prvi prijevod biblije i preveli njen dobar dio na Crkvenoslovenski jezik što im je pomoglo u misionarskom radu i širenju pismenosti među Slovenima.Nakon njihove smrti, njihovi učenici nastavili su njihov misionarski rad među Slovenima.

Konstantin je kako vidimo iz svega, u svim elementima koje nam daje Ljetopis, izvršavao apostolsku misiju vršeći službu Velikog poslanja. Išao je od naroda do naroda, čineći ljude učenicima Hristovima, ali na poseban način. Pitaći neko, šta je tu tako posebno? Šta je to što ga čini posebnim i izdvaja ga od mnogih misionara koje je vidjelo čovječanstvo. Pa upravo je posebno to što je on služio ljudima na razumljiv i “narodski” način, iako je bio nevjerovatno obrazovan za ono vrijeme. Grcima je bio Grk, Slovenima je bio Sloven. Znao je sve “svete jezike” ali je učinio korak više nego i jedan misionar onog vremena, a možda čak da ustvdim i više nego i jedan poslije njega do danas na ovim našim prostorima. Preveo je Sveto pismo na narodni jezik!!! I još je naučio sveštenike da na narodnom svakodnevno jeziku vode liturgiju!!! Ne znamo koliko to ko razumije danas, ali to učiniti u IX vijeku, pa to je revolucija!

Koliko je naroda vjekovima poslije ovog što čitamo kao normalno kod Dukljanina, sanjalo da pročita Sveto pismo na svom jeziku ili da ode u crkvu i da razumije šta govore sveštenici dok liturgija traje. Poznato nam je kako su u krvi gušeni pokušaji Lutera početkom 16. vijeka da prevede bibliju na njemački jezik.

Nažalost, pravoslavna crkva je uzela taj staroslovenski jezik, pa opet od njega napravila “sveti jezik” i kroz vjekove koji su dolazili kruto su se dr\ali tog istog izgovora iako se narodni jezik mijenjao. Tako da su opet odnarodili liturgiju služeći po crkvana na nayovi “crkvenoslovenskom” koji opet ljudi nijsue razumiju. Tako da imamo istu situaciju, protiv koje se nekad svojim radom borili Ćiriko i Metodije, da opet u crkvama sveštenici se mole na nekom nerazumljivom jeziku, pa neupućenim ljudima koji prvi put dodju u crkvu liturgija izgleda kao da popovi stalno mumlaju sebi u bradu neke arhaične izraze. Misle kao da tako to treba i da izgleda “svetije”! Ne znam.

Nema ispravnijeg svetopsiamskom i jevandjeoskog modela služenja, nego “činodejstvovati” kao što je to Isus radio, ribarima je na običnom narodnom jeziku govorio “ribarskim jezikom”, kroz neke ribarske priče i primjere i simbole, samo da bi razumijeli. A onim “visokoškolovanim” i oholim farisejima, je govorio u nekim zagonetnim pričama, da ga ne bi razumijeli. Da bi se ispunilo, nekad i sad Pismo koje kaže:

Matej 13:14,15 Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati - i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati - i nećete vidjeti! 15 Jer, otvrdnulo je srce ovog naroda, ušima jedva čuju i oči su zatvorili. Inače bi očima videli, ušima čuli, srcem razumeli i obratili se, i ja ih izlečio.

Jovan 12:39,40 Stoga i ne mogahu vjerovati, jer Izaija dalje kaže: 40 Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih ozdravim.

Rimljanima 11:7,8 Što dakle? Što Izrael ište, to nije postigao, ali izabrani postigoše. Ostali pak otvrdnuše, 8 kao što je pisano: Dade im Bog duh obamrlosti, oči da ne vide, uši da ne čuju sve do dana današnjega.

2 Solunjanima 2:10,11 i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili. 11 I zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da bi povjerovali u laži


Isus obara mudrost mudrih, i proglašava ih ludošću pred Bogom. Ali onim običnim seljacima i prostom narodu je čini sve ne bi li ih “uhvatio za srce” i prgovorio njihovim dušama. A koliko više važi taj princip da se Sveto pismo treba prevesti na običan svakodnevni jezik, litirgija da se crnogorcima služi na crnogorskom, samo da bi ljudi čuli Riječ Božiju i razumijeli. Jer Bog želi molitve svetih njegovih da čuje onako spontane iz dubine srca, a ne neke ritualne mantre na nekom zaborvljenom jeziku kojeg navodno mogu znati samo “sveštenici koji su učili bogoslovske škole”. Kako bi Bog mogao da usliši neku molitvu na “nemuštom” jeziku, ako ne razumije ni onaj koji je moli. Zar on ne razumije naš svakodnevni jezik?

E zato je za mene dragocjeno ovo svjedočanstvo koje donosi Ljetopis, i zato što je zasnovano na Svetom pismu, ja mu vjerujem više nego nekim crkvenim “istoričarima” koji su kroz vjekove bukvalno uništili sve spise i meterijalne dokaze koji nijesu bili za njih “politički prihvatljivi”. Dragocjenije je ovo što čitamo u Ljetopisu, koji je sticajem okolnosti opstao preko 800 godina, nego sva kasnija naslaga (bolje reći rđa) koja nam je sakrila naše korijene a sebe predstavljala kao jedino “predanje svetih otaca”. Ima mnogo svjedočanstva i dokaza koji pokazuju da su i Carigrad i Rim iskorijenjivali liturgiju na narodnom jeziku, i progonili sveštenike naše slovenske crkve.