субота, 21. јун 2014.

STRVA MU SE NE ZNALO


Glava XIX “Zatim je vladao Pribislav, njegov sin, koji je počinio mnoge nepravde, Zbog toga se u neko vrijeme pobuniše velikaši Bosne, sa još nekima, i ubiju kralja, a tijelo njegovo bače u rijeku.”

Istorijski kontekst: Istorija vrlo malo govori o Pribislavu. Njegov djed vojvoda Oštrivoj pošto se vratio u Skadar sa fronta protiv Karla Velikog, gde je bio glavnokomandujući, a pošto je Tvrdoslav (njegov ujak) iznenada umro bez naslednika, krunisao je svoga sina Tolimira (796-812) za kralja. Ovoga je nasledio sin Pribislav (812-815) koga ovdje pominje Ljetopisac i kaže da su ga ne dugo poslije toga ubile njegove vojvode, otkazujući mu poslušnost pri ugušivanju pobune u Bosni. Iako o Pribislavu vrlo malo znamo, ali s obzirom na to kako je neslavno završio zbog mnogih nepravdi i narodne pobune koju je takva vladavina izazavala možemo zamisliti koliko su teška ta nedjela bila.

Biblijska refleksija: U Knjigama o kraljevima Izraelovim zapisan je veliki broj bezbožnih kraljeva, o kojima starozavjetni nadahnuti hroničar veoma oštro sudi. Gotovo na istovjetan način kao naš dukljnski hroničar. Neki istoričari mu to zamjeraju pitajući se otkud pravo ovom našem hroničaru da sudi o moralnom i duhovnom stanju pojedinih kraljeva, i da se „izdiže iznad njih“. Pa upravo u ovom elementu Kraljevstvo slovena se izdvaja od ostalih istorijografskih kjniga, u tom duhovnom rasudjivanju istorije i držanja pojedinih vladara. Ljetopisac govori u ime Božije i vrednuje odredjena djela pojedinih kraljeva kroz prizmu jevandjelja i odnosu istoričarijskih ličnosti prema Bogu. Da li je oštro prosudjivao, jer ti istoričari kažu da je mnogo mali broj kraljeva u ovom dukljaninovom djelu imalo ispravan odnos prema Bogu. Pa zašto je to čudno? Zar nije tako i u životu da vrlo malo ljudi koji su na vlasti imaju ispravno i pobožno držanje i vladanje. I Biblija je kao Ljetopis, veoma stroga, ona ne ulješava stvarnost već iznosi mnogo često one negativne strane poznatih vladara pa ma koliko su oni vili vaćni i čak obilježili čltave epohe. Čak šta više o svim koji bijahu prije Hrista, kaže „Nema niti jednog pravednog da traži boga, svi su krenuli svojim putem i sagriješili i izgubili slavu Božiju.. Potpali pod prokletsvo i uništenje zbog svojih djela.
Kao posebna manifestacija prokletsva još od doba kraljeva izraelovih, pa rekli bi i do današenjg dana, smatralo se prokletvom ako neko pogine i ako mu se „ne zna za stvrinu“, odnonso leš. Ovaj navod u Ljetopisu o bacanje Pribislavog leša u rijeku da mu se „strva ne zna“ ima upravo to značenje prokletsva koje ga je stiglo zbog njegovog bezbožnog života. U bibliji na više mjesta Ljetopisac govori o sličnom prokletsvu. Tako čitamo o Jerovoamu.u 1 Car. 12,28 da je ovaj bezbožni car " načinio dva teleta od zlata, pa reče narodu: Ne treba više da idete u Jerusalim; evo bogova tvojih, Izrailju, koji su te izveli iz zemlje misirske."; Zato Bog preko proroka ovom Jerovoamu koji zavede čitav narod na idolopoklonstvo u 1 Car. 14,10-11 " Zato, evo, ja ću pustiti zlo na dom Jerovoamov, i istrebiću Jerovoamu i ono što mokri uza zid, i uhvaćenog i ostavljenog u Izrailju, i dom ću Jerovoamov omesti kao što se mete da ga ne ostane ništa. 11 Ko Jerovoamov pogine u gradu, izješće ga psi, a ko pogine u polju, izješće ga ptice nebeske; jer Gospod reče.". O takvoj pogibiji i uništenju da će leševe jesti psi i ptice Pismo kaže još za jednog kralja koji je potomak Jerovoamov. To je kralj Ahav. 1 Car. 16,30-32 "I činjaše Ahav, sin Amrijev, što je zlo pred Gospodom, više od svih koji behu pre njega. 31 I malo mu beše što hođaše u grijesima Jerovoama, sina Navatovog, nego se još oženi Jezaveljom, kćerju Etvala cara sidonskog, i otide, te služaše Valu i klanjaše mu se. 32 I načini oltar Valu u domu Valovom koji sazida u Samariji. I tako se i zbilo Ahavova žena Jezavelja, koja je bila i vještica, kada je Juj ušao u Jezrael bi bačena sa zidina grada i njen leš su rastrguli psi. Tako da stražAri ne nađoše od nje ništa do lobanju i stopala i šake. ",
Dukljanin kaže da je Pribislav zbog mnogih nepravdi “zaslužio” svoju pogibiju i prokletsvo, kao što je i pomenuti Ahav to često činio. U Knjizi kraljeva izraelovih piše da je Ahav bio podupiran i potican od Jezavelje da čini zlo, a već po naravi pohlepan, Ahav je popuštao željama svoga pokvarenog srca sve dok ga duh sebičnosti nije potpuno obuzeo. Više nije mogao podnijeti protivljenje svojim željama; smatrao je svojim pravom da dobije ono što želi.
Ova Ahavova vrlo izražena osobina, koja je tako razorno uticala i na sudbinu kraljevstva pod njegovim nasljednicima, očitovala se dok je još Ilija bio prorok u Izraelu. Nedaleko od kraljeve palate nalazio se vinograd koji je pripadao Navuteju Jezreljcu. Ahav je odlučio dobiti taj vinograd, pa je predložio da ga kupi ili da za njega da u zamjenu neki drugi komad zemlje. Navutej je visoko cijenio svoj vinograd, jer je pripadao njegovim precima, te ga je odbio prodati. Prema levitskom zakonu vlasništvo nad zemljom nije se moglo trajno prenositi ni prodajom ni zamjenom, “i svaki Izraelac mora ostati privezan uz pradjedovsku baštinu svoga plemena” (Brojevi 36,7).
Navutejovo odbijanje vrlo je oneraspoložilo Ahava. “Ahav se vrati kući mrk i ljutit zbog riječi koju mu je Navutej Jizreelac rekao: ‘Ne dam ti baštine svojih otaca.’ Legao je na postelju i okrenuo lice, i nije htio okusiti hrane.” (1. o Kraljevima 21,4)
Jezavelja je uskoro saznala pojedinosti i, ozlojeđena što se netko usudio odbiti kraljev zahtjev, počela je uvjeravati Ahava da ne treba biti žalostan. “Jesi li ti onaj koji kraljuje nad Izraelom! Ustani i jedi, i budi dobre volje. Ja ću ti pribaviti vinograd Navuteja Jizreelca.” (1. o Kraljevima 21,7) Ahav se nije raspitivao na koji će način Jezavelja postići željeni cilj, pa je ona smjesta krenula ostvariti svoju pokvarenu namjeru. Napisala je pisma u kraljevo ime, zapečatila ih njegovim pečatom i poslala starješinama i glavarima grada u kojemu je Navutej stanovao, zahtijevajući: ”Proglasite post i posadite Navuteja na čelo naroda. Postavite prema njemu dva nitkova koji će ga optužiti: Proklinjao si Boga i kralja! Tada ga izvedite i kamenujte ga da pogine.”(1. o Kraljevima 21,9.10) Zapovijest je bila izvršena. Zatim se Jezavelja uputila kralju, pozvala ga da ustane i da uzme vinograd. I Ahav, ne obazirući se na posljedice, slijepo je poslušao njezin savjet i otišao preuzeti željeni posjed.
Zbog svega toga Jezavelju je stigla opasna kletva koja je došča kroz riječi jednog od najvećih proroka onog vremena i "strva joj se nije znalo" kao što se desilo i sa ovim nesretnim i bezbožnim kraljem Pribislavom kojeg nam Ljetopis donosi.