недеља, 08. јун 2014.

SLOVENI PRIMAJU HRIŠĆANSTVO

Glava IX “A dok je putovao prođe kroz kraljevstvo kralja Svetopeleka koji ga je primio s počastima.Tada Božji čovjek Konstantin, kome je papa Stefan kasnije kada ga je posvetio za monaha nadjenuo ime Kiril, poče da propovjeda kralju jevanđelje Hristovo i vjeru Svete Trojice.
… Na njegove propovjedi kralj Svetopelek je povjerovao u Hrista, i pokršten je sa svim njegovim kraljevstvom, i postao je provjereni i odani poštovalac Svete Trojice. Nekoliko dana kasnije, dok je boravio kod kralja ovaj veoma blaženi čovjek, učvrstio ga je u vjeri i učenju Hristovom i oprostivši se od svih hrišćana, otputovao je u Rim. “

Istorijski kontekst:
Konstantin je bio i apostol i filozof. Istorijski dokumenti govore da je bio jedan od najučenijih ljudi onoga vremena koji je veoma dobro znao da vodi teološke i filozofske rasprave, posebno o Svetom trojstvu. Koliko je to važno pitanje bilo, svjedoči i to da je kasnije 1054. godine upravo neslaganje oko Svetog trojstva (barem je to deklarativno bilo) bio razlog da se hrišćanska vaseljena podijeli na Rimokatolike i Pravoslavce.

Kako bilo, i u ovom odeljku vidimo Konstantinovu apostolsku i jevandjelisku službu (dovodio je cijele narode Hristu) identična Pavlovoj. Pavle je, tačnije Savle, kad se preobratio Bogu i kad mu je onaj Ananije povratio vid (kojeg je izgubio pri susretu sa vaskrslim i proslavljenim Hristom na putu za Damask) i krstio ga, dobio jedno veoma važno proroštvo koje će odrediti cijeli njegov kasniji život “On je moj izabrani sud, da iznese ime moje (Gospodnje) pred neznabožačke narode, kralje i sinove Izraelove”. Pavle je to činio cijelog svog života, a kako vidimo to isto je činio i Konstantnin (Ćirilo), kako je Pavle izlazio je pred kralja Agripu, tako je i Ćirilo svjedočio kralju Svetopeleku, pa bugarskom kralju Kaganu i mnogim drugim carevima i vojskovojdama od Hazarije do Rima. I dovodio ih Bogu, jer je očigledno imao snažnu ličnost i veliki autoritet. Znao je kako da govori sa tako moćnim ljudima, vjerovatno zato što se i sam podizao na dvoru i rastao sa elitom. Vjerujem da ga je Bog tako i spremao za ovu nevjerovatnu službu i tako mu otvorio “široka” vrata za širenje jevandjelja. Mislim da je u pomenutom proroštvu sakrivena i jedna svojevrsna “strategija” iliti ključ uspjeha ove službe, koja se po obimu i po uspjehu može mjeriti sa Pavlovom, koja je zapisana u Djelima apostolskim. Analiziraćemo ovo proroštvo “On je moj (1) izabrani sud, da iznese ime moje (Gospodnje) pred (2) neznabožačke narode, (3) kraljeve i (4) sinove Izraelove”:

Prvo, Konstantin je znao za svoj i da je on “izabrani sud” da pronese Hristovom ime. On je znao odakle dolazi, ko ga šalje, kome i kuda ida. Njemu nije trebalo neko veliko priznanje i potvrda od ljudi, on je dolazio širio je jevandjelje onako kako je najbolje znao, čini ljude učenicima Hristovim i obučavao i postavljao starješine i podizaco crkve i išao dalje.

Drugo, nije gradio na “tudjim temeljima” kao što nije činio ni Pavle. On je išao medju neznabožce, gdje su i kralj i čitavo kraljevstvo služilo nekim drugim bogovima. Nije iša tamo gdje je bilo drugih misionara i gdje se jevandjelje primilio i gdje su postojale uredjene crkvene opštine. Ne, on je išao, donosio Pismo, učio ljude da pišu i da čitaju, a ponajviše da razumiju (a to neće niko da kaže u crkvenim žitijima) Sveto pismo. Kad čitate “sveta žitija” u kojima pišu da su ova dva brata slovesnki apostoli ipak u njima nećete naći ono što piše u Ljetopisu popa dukljanina, po njima ispada kao da je Konstantin (Ćirilo) samo filozof a Metodije više kao pravnik, koji su izmislili slovensko pismo i koji su opismenjavali slovesnki narod. O pokrštavanju kraljeva i postavljanju sveštenika nećete naći ništa. Jer valjda treba objasniti da je crkva kod Srba i Crnogoraca tek nastala 1220. godine sa dolaskom Save Nemanjića… Što Ljetopis koji je pisan bar 50 godina ranije to demantuje.. Jer je na teritoriji Crne Gore crkvena organizacija bilo toliko uzdignuta, do najvišeg mogućeg nivoa mitropolije (nadbiskupije, odnosno arhiepiskopije)

Treće, Konstantin je kao i Pavle uvjek išao najprije kod careva i prvih ljudi gradova i regija u koje je dolazio. “direktno u glavu”. Po predanju se zna da je Pavle izašao pred Cezara, i da mu je svjedočio za hrista, da se obratio komandant lične cezareve garde i da su kod njega imali sastanke i molili se. Tako je Ćirilo svjedočio Svetopeleku, a kada je on povjerovao u Hrista, onda je imao prolaz da i ostali u kraljevstvu budu evangelizirani i pokršteni. To vidimo i u ovom izvještaju hroničara iz Duklje, da su kraljevi činovnici i elita prihvatila Hrista, a kasnije se to proširilo na narod. Ova strategija davala je nevjerovatne učinke. Konstantin i Metodije, nijesu se sakrivali, nijesu ulazili na sporedna vrata, nego su hrabro, vjerovatno rizikujući mnogo, išli po blagoslov direktno kod kralja.

Četvrtvo, na kraju, bilo je vrijeme da se ispuni i posljednji dio proroštva, Njegovo ime i pred sinove Izraleove, što novozavjetnim rječnikom znači vjernicima i crkvi, jer znamo da je Crkva Hristova, taj sveti narod , “duhovni Izrael”, “Nebeski Jerusalim”... Vidimo da je Konstantin tek na kraju otišao kod Pape, i njemu svjedočio o svojem radu. Sa njim je dijelio svoje tumačenje Svetog trojstva, i znači tek na kraju (sticajem okolnosti pred kraj svoga života) je dobio potvrdu ispravnosti svoje službe, bio zaredjen za kaludjera, i dobio blagolsov za liturgiju na narodnom jeziku i da se širi jevandjelje na slovneskom jeziku. Metodije je kasnije od Pape, poslat nazad medju slovene, postavljen za nadbiskupa svih crkvi u velikoj Moravskoj državi (u kojoj su živjeli današnji Slovaci i Česi). Zar nije sve ovo potvrda istinitosti izvještaja koji nam donosi naš sveštenik iz Bara. I Pavle je nakon 13 godina djelovanja i podizanja Crkvi po cijelog Grčkoj, tek došao u Jerusalim pred apostole i dobio blagolsov za svoj rad. Djelovao je gotovo autonomno do tada, ali kad je došao medju apostole, i kad je sa Varnavom izložio sve što je uradio na širenju jevandjelja i kakve je uspjeh i čuda Bog činio preko njega, dobio prihvaćenost i blagoslov od apostola Petra i Jakova i ostalih… Da koincedencija bude potpuna, i Pavle je na neki način glavom plati svoj drugi dolazak u Jerusalim, kao što je Ćirilo svoj dolaza u Rim. Pavle je tom bio uhvaćen, zarobljen. osudjen, zatvoran i deportovan u Rim, gdje je na kraju pogubljen.

Jos jedno rekao bih vazno pitanje u simbolickom smislu, je i porijeklo imena Svetopelek. Mnogo istoričara i dan danas polemiše o najvažnijem „najhriščanijem“ kralju u Dukljanskom Kraljestvu Slovena ,o kralju Svetopeleku,koga on opisuje ka duhovnom ,reformator,i reformom kraljestva koji je organizovao Duvanjski sabor i koji je sahranjen upravo u Duklji u crkvi sv Marije. Generalno se može reči da istoriji je nepoznat, pominje se samo istoimeni knez Moravske, u jednoj Panonskoj legendi. Pa se stoga jedan broj ozbiljnih istoričara počeo zanimati za porijeklo tog imena.Svetopelek,koje je ispravna transakcijaimen u latinskog originala, jer ima osnova da je ime Svetopelek nastao od naziva „Sveti puk“ tj sveti narod. Ovo ime ima mnogo simbolike jer je Ljetopis vezuje za ovog kralja proces hristanizacije i pokrštavanja poslovljenih Gota za vrijeme djelovanja svetih Čirila i Metodija.
Ako se znao da biblija govorio za Izrael, da je sveti narod, i da je njihov rodonačelnik bio Izrael, sin Isakov i unuk Abrahamov, onda itekako ima smisla da rodonalečnih, te božije države slovena se nazove Svetopelek. I sva ona obećanja koja stoje za biblijski Izrael, može da baštini i duhovni Izrael, sveti narod Božiji. Dodao bih još jedno tumačenje značenja Sveto-pelek, koje znači SVETO DIJET, Ekoje slijedi ovaj svetopisamski simbolizam. Na staroslovenskom PELEK, znači novorodjenče ili odojče. otud izraz pelena, jer PELEK je naziv za onu haljinu u koju se povijalo dijete. Tako kao što je Isus, Sin Božiji, mesija, hristos, za koje važe sva starozavjetna obećanja koje su zapisana za Izrael. Na nekoliko mjesta Gospod kaže za Izrael, "pozvao sam Sina svoga iz pustinje"... Sada postaje jasno da se i u ovoj dimenziji značenja imena Svetopelek, daje puni smisao mesijanizma ove kraljevske loze koja započinje od Svetopeleka, pa dalje preko njegovog sina Svetolika i dalje do današnjih dana. Naš Ljetopisac je tačno znao šta piše i šta njegovo djelo poručuje čitaocima.