недеља, 01. јун 2014.

POSLANICA HRIŠĆANIMA

Glav I “..voljena braćo u Hristu i poštovani sveštenici svetog sjedišta Arhiepiskopije Dukljanske crkve…”

“više njih od gospode, najviše mladih iz našeg grada, koji uživaju ne samo u slušanju i li čitanju o ratovima, već u samom ratovanju, kako je to već običaj kod mladih, da Knjižicu o Gotima, koji se latinski naziva Regnum Sclavorum, u kojoj su opisana sva njihova djela i ratovi, prevedem sa slovenskog pisma na latinsko, prisilivši moju sopstvenu starost, a nagnan bratskom ljubavlju, potrudio sam se da udovoljim vašem zahtjevu.”

Sve je od početka do kraja u ovoj svojevrsnoj poslanici jedna pomirljiva i hristocentrična poruka ratobornoj omladini " koji uživaju ne samo u slušanju i li čitanju o ratovima, već u samom ratovanju, kako je to već običaj kod mladih". Pričom o Duvanjskom saboru (bila ona istinita ili ne) na kojem su sloveni prihvatili hrićanstvo od Konstantina (Ćirila) na svojem jeziku (što je impresivno) i na kojem je "na saboru svega naroda" sva ondašnja zemlja podijeljena na četiri dijela na Duklju, Hrvatsku, Bosnu i Rašku, potpuno bratski, sporazumno i u miru. Zar nije to ona ista biblijska slika o podjeli Svete zemlje medju 12 plemena Izrealovih neposredno po ulasku u Obećanu zemlju. To je pravi nauk "ratobornoj gospodi i omladini" i tada a još više danas. Da je sva zemlja Gospodnja, da ima mjesta za svakog, da živimo u slozi kao braća, a ne da se medjusobno dijelimo, istrbljujemo i to navodno sve zbog vjere predjedovske.Nema nikakvog uporišta da se ljetopis o Kraljevima Slovena drugačije zumači i da može biti ratno hušački dokument koji bi popaljivao narod na ustanak.A mnogo je takvih primjera gdje se religiozna i rodoljubiva djela koriste za buđenje “svetih “osječanja i inspirišu na bratoubilaštvo i vjerske ratove. Naravno, Pop Dukljanin ne misli jedino na Slovene (ni samo na 'Kraljevstvo Slovena'), već na hrišćane tog vremena i prostora uopšte, a oni nisu samo Sloveni, već i Iliri, Grci i Romani -Romeji-Aromeji.

Nema mjesta za mržnju i podjele u Ljetopisu, već preovladava jedan duh, za mene uzvišeno lijepe, mješavine katoličko-pravoslavnog, sa ranim ekumenizmom u vremenu kad se nije još ni prepoznavao kodeks hrišćanske jedinstvenosti, ali se njime spontano živjelo. Pa i kada se autor zalaže za autokefalnost tadašnje dukljanske crkve tj. nadbiskupije u Baru u odnosu na Dubrovačku nadbiskupiju, to se čini u jednom ispravnom duhu bez ostrašćenosti i raskolničkog duha. Zar Sveto pismo ne kaže "ako ko vladičanstva želi dobru stvar želi". Ambicioznost u duhovnim stvarima je ispravna stvar i stav. To čini i ovaj prezviter iz Duklje kada nesumljivo traži metropoliju za Duklju. Medjutim, on Ljetopisom kojeg prevodi na latinski da bi se poslalo u Rim i u dijasporu, pokazuje da dukljanska Crkva ima svoju zrelost i da njena kraljevska loza ima to pomazanje da bi mogla zadobiti tačnije povratiti svoju autekefalnost, a da time neće urušiti jedinstvo i sabornost Hristove crkve.

Dukljanski prezviter to čini na gotovo identičan svetopisamki način .Homogenizuje hriščansku zajednicu i ohrabrujuči ih na sabornost i život liturgije davajuči im ostaloški uvid u sadašnjost.

I na kraju ovog uvodnog dijela treba reći da ono što je najdivnije u Ljetopisu je sam pojam HRIŠĆANIN kojeg Ljetopis divno upotrebljava kad piše " Ali hrišćani vidjevši da im predstoji velika nevolja i proganjanje, počeše da se okupljaju po planinskim vrhovima i da podižu čvršća naselja, utvrđenja i zgrade, kako su đe mogli, da bi tako izmakli iz njegovih ruku, dok ih Bog ne posjeti i spase ih." Nama crnogorcima danas je potrebno, kao što kaže jednom Kjerkegor, da redefinišemo iznova tj. resetujemo taj pojam hrišćanin i očistimo ga od kasnijih naslaga koje je donijelo vrijeme i svetosavska dogmatika. Mi taj pojam “hrišćanina” najjasnije možemo razumijeti tamo na samom izvorištu kada je hrišćanstvo došlo na ove naše prostore. Ljetopis upravo govori o vremenu prije velike šizme (1054 g.), kada je Crkva Hristova bilo jedno a naziv hrišćanin imao univerzalno značenje, bez ikakvih etničkih i denominacijskih prerogativa.