среда, 11. јун 2014.

PODJELA (SVETE) ZEMLJE

Glava IX "Na tom istom saboru dok je slušao čitav narod, ponovo su pročitane stare privilegije, kako latinske tako i grčke, poslate od pape i od cara, o podjeli pokrajina ili zemalja, kako su zapisali i odredili
drevni carevi. I tako je riješio kralj i sav narod."


Na ovom mjestu u Ljetopisu i u nastavku IX glave koja je zaokupila mnogo nase paznje, zbog vrlo vazne i dalekosezne simbolike i znacaja ovog svenarodnog sabora, vidimo jednu fenomenalnu sliku. U prisustvu cijelog naroda i svih vojvoda i svestenstva, kralj na osnovu crkvenih "privilegija" (povelja i medjunarodnih pravnih akata) koji su izdavali papa i carigradski patrijarh prilikom rukopolaganja careva kroz istoriju je vrši podjelu zemlje na banovine. Te privilegije su bile akti koji su definisali
i odredjena teritorijalna pitanja i razgraničenja, koja je kralj Svetoplek konsultovao prilikom ove organizacije svoje kraljevine na 4 banovine ( o čemu ce biti rijeci u nastavku) na Hrvatsku, Bisnu , Rasku i Duklju.
Takodje vidimo da je ovom prilikom i rjesena bila organizacija državne uprave i neka druga pravna pitanja, sto daje ovom saboru u Dalmi i nekakav ustavotvoran značaj, iako nam je poznato da su tek mnogo godina kasnije počele države da usvajaju ustave. Ovo je svakako odlična slika iz 9 vijeka, na samom izvorištu naše nacije, kako rješavati krupnija državotvorna pitanja. Ljetopis nam daje jednu gotovo idealnu društvenu zajednicu koja upravo oko hrišćanske duhovnosti uspijeva da napravi društveni konsenzus. Hrista postaje kamen ugaoni , kamen temeljač te narodne kuće koja se gradi. I to moramo naglasiti i razumjeti, nešto što sveštenik iz Duklje objašnjava svojim savremenicima i sunarodnjacima da Duklja, a kasnije Zeta i Crna Gora je stvorena na hrišćanskoj vjeri, da je Hristova Crkva njegovateljica i dojilja naše crnogorske nacije, koji nema drugog lica i identiteta osim
hriscanskog. Da je naša kultura kultura Carstva Nebeskog, a naši zakoni i država utemeljeni na hriscanskoj etici i savjesti duhom preporodjenog hriscanina, i zato smo postli dio hriscanske evropske civilizacije sa svim svojim osobnostima.

U ovoj kratkom uvodnom citatu iz IX glave "riješio kralj i sav narod" vidimo i jedan model hriscanski model upravljanja državom. Iako je milenijum prosao od tada, mi nemamo sto zamjeriti ovom drzavnom ustrojstvu i politickom sistemu koji nam predocava Ljetopis. Ja bi ga nazvao hijalističkim (od naziva za hiljadugodosnje hristovo carstvo) demokratskim centralizmom prosvecenog apsolutizma.. Ljetopis ne nudi neko retrgradno vjersko opravdanje apsolutne monarhije poput većine srednjovjekovnih crkvenih velikodostojnika, on prikazuje jedan sofisticirani model demokratskog učešća naroda (putem sabora-danasnji parlament) u sistem odlučivanja. Model svojevrsne (neposredne) demokracije našao je svoje mjesto tokom cijele istorije crnogorskog naroda. Ljetopis je vrlo slobodouman dokument koji nas uči da vladar treba da dozivi tu unutrašnju promjenu i produhovljenosti sa bi bio ne neki "božiji namesnik", već "prvi sluga" jer Hrist kad su apostoli "djelili,fotelje" u carstvu nebeskom oštro ih kori i kaže "ako ko hoće da bude prvi medju vama mora da bude sluga svima". Kralj ne vlada sam sebe radi i nijesu svi u državi tu z og njega već je on tu postavljen od boga upravo zbog ljudi i da služi drzavi. Kralj
svojom vladavinom treba da obezbedi blagostanje i red podanicima, sto u Ljetopisu vidimo kroz dio koji slijedi o uvodjenju " dobrih zakona "… o čemu ćemo takodje posebno pisati. Vladar prosvećenog apsolutizma sa elementima demokratskog centralizma svojim reformama nastojali da ekonomski, vojno ali jos vise kulturno i duhovnk da ojačaju svoju državu.
Zato kralj obnavlja hramove i crkve, opismenjuje narod i uvodi pravnu državu. Sve je to prava i ispravna slika jedne Božije države koja je po mjeri Hristovoj. Duboko sam uvjeren da i danas u vrijeme liberalne demokratije u Crnoj Gori Ljetopis inspirise svojim opisom Duvanjskog sabora. Toliko je jednostavno u nekoliko rečenica prikazan ispravan poredak stvari i odnosa da plijeni i nadahnjuje sve Hrišćane ovog vremena da nastave reforme ka jednom uzvisenijem i plemenitijem društvu, jer j liberalna demokratija pokazala svoje limite i da hriscaska filozofska misao ima da ponudi odgovore na savremene izazove jer ćemo se prije ili kasnije
svi vratiti svojim korijenima i provjerenim vrijednostima koji su nas očuvali kroz vjekove. Ljetopis je svakako jedan od tih dragocjenih izvorišta nas kulture i duhovnosti.

Ali još jedan interesantan detalj vidimo u ovom stihu koji reflektuje starozavjetno svjedočanstvo o istoriji Izraela, svetog naroda. Duvanjski sabor je kako vidimo imao za rezultat i podjelu zemlje mediju plemenima, tako da su stvorene 4 banovine. Ta idealna podjela zemlje nije učinjena olako i na osnovu trenutnik odnosa snaga, već su čitane " stare povelje" iz
poglavara Rima i Carigrada i koje su zapisali "drevni carevi". U Bibliji na gotovo istovjetan način je prikazana podjela Svete zemlje - Palestine, "koju je Gospod obećao" njihovim praocima Avraamu, Isaku i Jakovu da će je
dati u nasljedstvo.njihovim potomcima.. Obecana zemlja ili zemlja Izraelova je zato oduvek imala značajno mesto u odnosu Boga sa Jevrejima.
Jevreji imaju biblijsko pravo na zemlju Izraelovu. Pravo na Obećanu zemlju je dio Božjeg zavjeta Avramu. Gospod je znači imao na umu i fizičku, geografsku lokaciju koja je vezana za Njegove zavjete i obećanja. Tamo će se Hrist vratiti i iz Jerusalima vladati nad svim narodima (Otk. 21:22).
I ono sto treba naglasiti , ali vrlo je slično Ljetopisu i privilegijama dvaju poglavara, da je Gospod taj koji je u Bibliji iscrtao granice Obećane zemlje, a ne ljudi i to je bio dio Njegovog vječnog zaveta sa Avramom i
Jevrejima, jer kaže:

"Taj dan učini Gospod zavet s Avramom govoreći: Semenu tvom dadoh zemlju ovu
od vode misirske do velike vode, vode Efrata, Kenejsku, kenezejsku i
kedmonejsku, I hetejsku i ferezejsku i rafajsku, I amorejsku i hananejsku i
gergesejsku i jevusejsku." (1. Moj. 15:18-21)

"I postaviću međe tvoje od mora crvenog do mora filistejskog i od pustinje
do rijeke; jer ću vama u ruke dati one koji žive u onoj zemlji da ih oteraš
ispred sebe." (2. Moj. 23:31)

Podjela zemlje je povjerena Isusu Navinu (u Ljetopisu to je Svetopelek, sto opet ima simbolike sa njihovim imenom je Isus (Hrist) prema bibliji sveto dijete ) zajedno s visokim sveštenikom Eleazarom ( u Ljetopisu su ti izaslanici Rima i Carigrada biskupi/episkopi Honorije, Lav i Ivan ) a u orisustvu plemenskih glavara (takodje vidimo kneževe i na Saboru), a
područje svakog plemena se odredjivala na slicnom narodnom skupu, putem posebnog duhovnog rituala zrijebanja. Zapisano je da je sam Mojsije (kao Papa i Car u Ljetoposu s privilegijama) odredio granice zemlje onako kako ju je trebalo podeliti plemenima kad osvoje Hanaan te je iz svakog plemena imenovao kneza da prisustvuje podjeli. Levijevo pleme, odvojeno za službu u
Svetilištu, nije bilo obuhvaćeno diobom, već im je u nasleđe dodeljeno četrdeset osam gradova u različitim delovima zemlje.

Prava i duboka poruku Ljetopisa je da je Božja je volja da među njegovim narodom prebiva zajedništvo, sloga, spotazumijevnje i bratska ljubav. Isusova molitva pre samog raspeća je bila da njegovi učenici budu jedno kao što je On jedno s Ocem, da svet može vjerovati da ih je Bog poslao. I podjela zemlje medju braćom nije motivirana nekakvim podjelama, naprotiv, suština je da zavlada mir i sloga, da nema ratova i da vazi "nepromjenjivost granica". Jer jedan je kralj nad svima, Gospodar nad gospodarima, Knez mirni, Savjetnik divni, Emauel od djevice, Isus Hristos. Ko to razumije, onda ce shvatiti da ova podjela na banovine koju je ucinio Svetopelek, je podjela koja vodi kao sredjivanju stanja i odnosa, ka boljoj i efikanijoj a jos prije pravednijoj vladavini. Granice koje se postavljaju nijesu granice koje nas dijele, vec koje nas spajaju i mjesto su susreta, mjesto nase sabornosti. Ta @autokefalnost@ iliti samosvjest, zrelost, da se preuzima odgovornost za svoje je onda nesto sto je donosi mir, stabilnost i prosperitet, ali o tome cemo u nastavku nesto vise reci.
Ova Isusova najdirljivija i najlepša molitva seže kroz vjekove sve do naših dana, kada su se upravo ova cetiri bratska naroda medjusobno bila i ratovala oko teritorija i oko granica. Koliko tek sad nam ima smisla.Duvanjski sabor, i zašto smo.prezreli poruku našeg prezbitera iz Bara, koji iz naše daleke istorije i danas propovijeda Isusovu molitvu o bratstviu i jedinstvu jer su ne slucjno i Isusove u nastavku prvosvestenicke.molitve bile riječi bile: "Ne molim samo za njih (apostole primj.pr.)nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene." (Jv 17:20) Premda mi ne trebamo žrtvovati nijedno načelo istine i naše osobnosti i nacionalnog identiteta, ovo stanje jedinstva mediju narodima na ovim našim prostorima treba biti naš stalni cilj. To je dokaz istinskog učeništva u Hristu kojima se obraća u uvodu Ljetopisac. Jer Isus je rekao: "Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će vas svi upoznati da ste moji učenici." (Jv 13:35)
Apostol Petar bodri skupštinu: "Na kraju, svi budite jednodušni, puni saosećanja, bratske ljubavi, milosrđa i poniznosti! Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv blogosiljajte, jer ste na to pozvani da nasijledite blagoslov!" (1 Pt 3:8,9)
A blagoslov je tamo gdje vlada bratska zajednica (Ps.133), kao sto je to bilo na Duvanjskom saboru i kako ce to biti kad Hrist uspostavi svoje carstvo, tu na zemlji, tu medju nama..