субота, 28. јун 2014.

NEMA SPASENJA VAN CRKVE


Glava XXXV
Jednom tako Miroslav, došavši da vidi svog starijeg brata, uđe u čamac i dok je plovio Blatom, odjednom nasta oluja u kojoj nastrada on i oni koji bijahu sa njime.

Istorijski kontekst:
O vremenu kraljevanja Hvalimira, koji je vladao u 10om vijeku svega 6 god, takođe se skoro baš ništa ne zna jer neostaviše pametariste; no samo se ovo zna: da je imao tri sina i to: Petrislava, Dragomira i Miroslava, među kojima podeli zemlje pripadajuće sopstvenoj carskoj porodici; pa dade Petrislavu cijelu Zetu, ili Crvenu Hrvatsku, počev od utoka Drina Crnog u more pa do reke Vojuše niže dan. Dragoslavu dade Trebinje i Zahumiju, a Miroslavu dade zemlju od rijeke malog Iskra pa do Stare planine i Balkana, ili takozvano srpsko Zagorje. Po smrti očinoj stupi na prijesto cijele carevine najstariji mu sin Petrislav. To je onaj arhont Petar kojeg smo pominjali kao prvog episkopa dukljanske crkve.
O njegovom bratu Miroslavu ovdje čitamo da se utopio na jezeru zbog olujnog vjetru.
Da bi citaoci u potpunosti stekli uvid u historijski kontekst Ljetopisa, a posebno poglavlja koje ćemo u nastavku  tretirati dajemo vam na uvid pregled DUKLJANSKO - ZETSKO - CRNOGORSKIH VLADARA
Arhont PETAR, arhont Duklje, IX vijek
TUGEMIR, X vijek (po Popu Dukljaninu)
HVALIMIR, X vijek, sin Tugemirov
PETRISLAV, sin Tugemirov
DRAGOMIR, unuk Tugemirov, X vijek
MIROSLAV, unuk Tugemirov, X vijek
VLADIMIR, (Vladimir Dukljanski), 997 – 1016, sin Petrislavov
STEFAN VOJISLAV, osnivač dinastije Vojislavljevića (1018 – 1043)
Žena Stefana Vojislava sa sinovima od kojih se izdvaja MIHAILO (1043 – 1046)
MIHAILO VOJISLAVLJEVIĆ (1046 – 1082). Po Dukljaninu naslijedio ga je brat Radoslav, a ne sin Bodin
BODIN VOJISAVLJEVIĆ (1081 – 1101)
MIHAILO, Bodinov sin
DOBROSLAV, KRALJ, Bodinov polubrat
KOČOPAR, 1101 – 1102, Bodinov brat
VLADIMIR, 1102 – 1114, Bodinov sinovac
JAKVINTA, Bodinova žena, truje Vladimira i dovodi sina Đorđija
ĐORĐIJE (1114 – 1118), Bodinov sin
GRUBEŠA (1118 – 1125)
ĐORĐIJE, ponovo (1125 – 1131), Bodinov sin
GRADIHNA (1131 – 1141)
RADOSLAV (1141 - ?), sin Gradihne
MIHAILO, potonji vladar Duklje

biblijska refleksija
Imajući u vidu sistematiku Ljetopisa po kojem sveštenik iz Duklje piše svoje djelo, možemo konstatovati da Miroslav nije bio hriscanin. Inače bi to Ljetopisac posebno naglasio kao sto je to činio sa ostalim vladarima u Kraljevstvu Slovena. Ne vidimo naravno ni neka njegova zlodjela, ali ipak vidimo njegovu tragičnu pogibiju i pogibiju svih onih koji su putovali u istom brodu s njim. U ovom se segmentu može prepoznati jedan princip koji ćemo dokazati suprotnim primjerom iz Novog zavjeta to jest dacemo "Argumentum e contrario ", gdje je u sličnoj situaciji prilikom snažnog nevremena i oluje jedna druga barka i svi putnici na njoj dobise spasenja zbog jednog pravednika sa kojim su imali zajedništvo.
(DJELA 27:14-26 )  Vidimo identičnu oluju, ne na jezeru Blato, već u okolini ostrva Krit. More se razbjesnelo i odvuklo brod daleko od najbliže luke. Mornari su dali sve od sebe kako bi stigli do luke, ali u tome nijesu uspjeli, jer je silina bure odvukla ovaj veliki brod zajedno sa svojih dvjesta sedamdeset i šest putnika pravo na pučinu. Podigli su skif, mali čamac koji je brod vukao, kako se ne bi napunio vodom i potonuo. Dok su talasi bacali njihovu lađu koja je postajala sve slabija, naišli su na zavetrinu malog ostrva po imenu Klauda. Nikako nijesu mogli da se usidre u njegovom zalivu zbog ogromnih talasa koji su udarali u njih sa uzburkanog mora. Pošto nijesu imali kao danas neki moderan alat koji bi držao prikovane daske, oni su obmotali čamac užadima, kako se daske ne bi polomile ili otkačile usred oluje. Nakon toga, mornari su pokušali da spuste tablu natovarenu teškim kamenjem ispred broda, kako ne bi krenuli pravo u talase, čime su takođe olakšali teret na brodu.
Sledećeg dana, usred straha da će se svi podaviti, bacili su deo pšeničnog tovara u more, kako bi još više olakšali teret broda, i pripomogli lađi da bolje plovi na talasima. Kako se ova strašna oluja nastavila i trećeg dana, oni baciše preko palube i brdodsku opremu. Takođe su presjekli brodski jarbol na pola i bacili ga u more zajedno sa jedrima i svim ostalim teškim instrumentima. Međutim, oluja je nastavila da bjesni, a more je bučno hučalo. Većina putnika je povraćala i užasno im se vrtelo u glavi. Prošlo je dosta dana od kada su poslednji put videli sunce ili mesec. Mnogi su se uporno molili i postili, ne bi li ih Bog uslišio. Dugi dani i noći su prolazili, a minute su počele da deluju kao sati. Očajanje je sve više raslo, i preovladavalo je melanholično stanje. Kuvar nije pripremao hranu, tako da su svi mornari, zatvorenici, i vojnici postali veoma slabi i umorni.
Tada je Pavle koji je putovao tim brodom kao zatvorenik stao pred njih i ohrabrio ih. Uprkos strašnoj erupciji prirodnih elemenata, on nije mogao da se uzdrži, a da ih ne izgrdi i prekori. On je neprestano ponavljao da ih je ova katastrofa snašla zbog toga što nijesu željeli da ga poslušaju ili da povjeruju njegovom pravednom iskustvu. Svaka nevjera donosi gubitak, i može objasniti mnoge katastrofe. Međutim, Pavle se molio dok su ostali kukali. Njegovi saputnici su se okupili zajedno sa njim u molitvi za one čija srca su još uvijek bila okorela. Njihovom zajedništvu ljubavi se suprotstavila ova erupcija pakla. Ipak, Hrist je uslišio njihove molitve, poslavši Pavlu jednog anđela usred ove pobešnjele oluje, koji mu je potvrdio da neće umrijeti prije nego što iznese evanđelje rimskom cezaru. Da, brod će potonuti, zbog tvrdoglavosti njegovog vlasnika i zapovjednika. Međutim, svaki živi stvor će biti spasen, zbog molitvi Pavla i njegovih saputnika.

Pavle nije održao propoved ili lekciju iz teologije ovim mornarima i putnicima, jer brod se snažno ljuljao i valjao po talasima, i oni su bili prepuni straha. Pavle jeste posvedočio o lično svojoj čvrstoj veri, stojeći pred njima kao glas koji nadjačava talase nošene vetrom. Ovaj apostol se uzdao u Boga, i verovao je da će On učiniti baš ono što mu je anđeo rekao.
Usred ovog brodoloma, spasenje je bilo zagarantovano.
Od početka pa do kraja biblija nam prica ovu priču da se pravednošću jednog može spasiti cio narod. Zar nije Gospod tako spasio Noju i njegov dom, ili naprimjer ka je izveo pravednog Jova i njegovu porodicu, prije nego je ognjem spržio Sodomu i Gomoru pa do svjedočanstva da je po Hristu Isusu došlo spasenje i vnecni zivot na sve, kao što je po Adamu bilo doslo prokletstvo i smrt. Tako i ovu tragediju Miroslava , brata arhonta Petra možemo tumačiti. Nije bilo pravednika na ovom brodu , oa nije ni moglo doći spasenje Božije za sve.
No želio bih još jednu veoma važnu dimenziju ovu priče o oluji i brodomu , koju naročito vidimo u priči o apostolu Pavlu, kada ostalim saputnicima svojim kaže da je uslov da se svi spasu da niko ne napušta brod. To je bila teška poruka za ocajnike koji ginu, ali ipak su Pavla poslušali jer su vidjeli jedan duhovni autoritet nad njim. To načelo glasi "Nema spasenja van Crkve Hristove" .Ne može Boga imati za Oca onaj kome Crkva nije majka (Habere non potest Deum Patrem qui Ecclesiam non habet matrem). Ko je van Crkve ne može se spasti, kao što se niko nije spasao ko je bio van Nojevog kovčega. Gospod govori za pouku nama: Koji nije sa mnom protiv mene je; i koji ne sabira sa mnom, prosipa. Van Crkve nema spasenja, jer van Crkve nema Hrista, nema Spasitelja, u kome je i vascjelo spasenje.
Crkvu Božiju snalaze iskušenja od strane ljudi i demona, kao ovaj brod u oluji, ali jedini uslov za spasenje je da se ne napusta crkva. Nema pobočnih čamaca za spašavanje , nema neke "precice za nebo" na kojem bi se izbjegla iskušenja i turbulencije. Mozd bi neko htio da je sve to malo "ljepše i lakše" ali nije! Lice Crkve u pravom smislu jeste sam Gospod Hristos, jer je On glava telu Crkve. On je imao stradanje i mi trpimk to stradanje. Ali kao sto je on obezbjedio spasenje i vaskrsenja tako ćemo i mi primiti to isto spasenje.
Na celoj zemlji Crkva je jedna. No i ona se dijeli po gradovima, naseljima i selima. Kao što svaki grad ima u sebi mnogo zasebnih domova, ali se ipak naziva jedan grad: tako je i bezbroj crkava na ostrvima i kopnu; ali sve zajedno, sjedinjavane držanjem istinitih dogmata, sačinjavaju jednu Crkvu.
Crkve po svoj zemlji i na moru, nazivaju se telom Gospoda Hrista i od Njega primaju izvore osvećenja. Hrišćani su se udostojili nazivati se telom Gospoda Hrista, te su stoga organski delovi jedan drugome, i dužni su sastradavati jedan drugome: plakati s plačnima i radovati se s radosnima.
Pošto sačinjavamo jedno tijelo Gospoda Hrista mi treba da smo jednomisleni. Na odvojene i odlučene od tijela Crkve, napada đavo pošto su lišeni blagodati. I zavrsavaju u brodolomu kao Miroslav i njegovi saputnici.
Apostol Pavle Korincanima naređuje da razmotre tijelo i poznaju da je ono, iako složeno iz raznih djelova, ipak jedno tijelo, i naziva se jedno; i pomoću toga treba da shvate da i Crkva, mada se naziva tijelom Gospoda Hrista, ipak ima mnoge i razne udove , od kojih su jedni važniji od drugih, veći po časti od drugih, ali su svi neophodni i korisni. Sve verujuće hrišćan sveti Apostol naziva jednim čovekom, tačnije bogočovjekom jer je u svih jedna glava — Gospod Hristos, a tijelo sačinjavaju clanovi koji su se udostojili spasenja.Α glava je jednosušna sa telom. Tako je i On jedne suštine s nama kao čovek. Bog je kroz Bogočovječansko biće Crkve otkrio tajanstvenu logosnost i logičnost svih vidljivih i nevidljivih svjetova Božjih. I tako se Hristos javio kao izuzetni svjedok i premudri ispovjednik ove osnovne istine novozavetne: „tajna Hristova" je tajna Crkve Hristove kao bogočovječanskog organizma i u njoj sva tajna čoveka i svih vidljivih i nevidljivih svjetova Božjih, jer su sve tajne svih bića i svih tvari dane i razjašnjene Bogočovjekom Hristom u Njegovom Bogočovečanskom tijelu - Crkvi.
Ko odbacuje zajedništvo i ko izlazi iz Crkve on gubi pravo na spasenje i Boziju zaštitu koja pripada svoj djeci Njegovoj. I nije ni čudo da onda takve koji odstupaju snalaze brodolomi , nesreće i pogibli.