петак, 06. јун 2014.

KONSTANTIN ZAREDJUJE PREZVITERE



Glava IX “Međutim preminuo je kralj Zvonimir i kraljevstvo je primio njegov sin po imenu Svetopelek. Odista dok je Svetopelek vladao, poslao je papa Stefan pismo časnom čovjeku, učenom Konstantinu, pozivajući ga k sebi. Čuo je bio naime o njemu da je svojim propovijedanjem uspio da preobrati bezbrojan narod, i zbog toga je želio da ga vidi.

... I tako je Konstantin najsvetiji covjek, zaredio prezvitere, “



Istorijski kontekst:
Započeo je ogroman rad na opismenjivanju ali i na evangelizaciji slavenskih naroda. Istoričari kažu da je Vizant donekle udovoljio Rastislavljevoj molbi i poslao mu Kirila i Metoda. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremila; Kiril je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na staroslavenski jezik(jezik makedonskih Slavena iz okoline Soluna koji su od djetinstva dobro znali. Pretposavalja se da je njihova majka Marija bila slovenka) zajedno s bratom preveo najvažnije crkvene knjige. Na taj su način stvorili prvi slovenski književni jezik i postavili temelje slovenskoj književnosti. Braća su u Moravsku došla 864., knez Rastislav ih je gostoljubivo primio, tako da je vrlo brzo njihova misija počela donositi rezultate. Okupili su brojne učenike i postali omiljeni u narodu, ali to je izazvalo reakciju njemačkog klera. Oni su protiv Ćirila i Metoda počeli borbu svim mogućim sredstvima, njihov glavni argument bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri sveta jezika na kojima se može vršiti liturgija: hebrejski, grčki i latinski.

Nakon tog krenuli su za Rim preko Venecije gdje postoje zapisi da su voditi oštre polemike s tamošnjim pristalicama "trojezične teorije".Kad su došli u Rim, Papa Hadrijan II vidio je u Kirilu i Metodu dobre saveznike u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova cara, s kojim se neprestano sukobljavao, te ih je primio uz sve počasti 868. U Rimu se Ćirilo zaredio ali ne dugo poslije toga se razbolio i vrlo brzo umro (sahranjen je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas nalazi njegov grob). Hadrijan je odobrio slovensku liturgiju, te je Metoda poslao 869. knezu Kocelju u Panoniju. Prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio ga je za panonskog nadbiskupa. Hadrijan je na taj način želio zapadni Ilirik izdvojiti iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnuti ga direktno Rimu.

Nakon njegove smrti u Moravskoj i drugim slovemskim knezevinama je zabranjena slovenska liturgija. Ipak se dio njegovih učenika i suradnika uspio skloniti u Bugarsku (današnju Makedoniju) i jadransko primorje gdje su nastavili svoj rad. U svakom slučaju Ćirilo i Metod su svojim djelovanjem postavili temelje slavenske pismenosti i duhovnosti.

biblijska refleksija:
Prema Ljetopisu Konstantin (Ćirilo) je tokom boravka kod kralja Svrtopeleka (koji samo nosi ime moravskog kralja, ali iz litavog konteksta se vidi da Dukljanin govori o kralju regije (dukat) koja obuhvata teritorije današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore) dobio pismo od Pape Stefana (istorisjki Hadrijan.) da dodje da ga posjeti jer je od mnogih čuo o svetom životu i učenju Konstantinovom i da je posrestvom njega došlo duhovno probuđenje,da su se mnogi ljudi i ju Papinu , odlučio da prije polaska na put ostavi onima koje je doveo Hristu ljude, koje če ih hraniti Riječju Božjom,da dok je on odsutan hriščani imaju nekog kog će se brinuti za njih i koji će im davati duhovnu hranu. Zato je on zaredio nekoliko sveštenika da poučavaju narod hriščanskoj vjeri..

Na ovom veoma važnom mjestu u Ljetopisu vidimo prve elemente Crkve medju slovenima koja se podiže. Ovo jednostavno svjedočanstvo o postavljanju prvih starješina (prezvitera),ima veoma jasno biblijsko utemeljenje Konstatin (iako još nije bio zaredjen) djeluje u apostolskoj službi među slovenskim življem, jer apostolska služba nije nestala umiranjem prvih apostola. Djelovanjem apostola Ćirila i Metodija, ustanovaljavanje slovenske crkve, uvodjenjem slovenske liturgije, jelopomazanje prvog slovenskog kralja i ostalo o čemu ćemo u nastavku nešto reći, po mom dubokom uvjerenju temelj će postati svih budućih pokreta za autokefalnost dukljanske mitropolije.. Iako mnogi osporavaju istoričnost ovog dijela Ljetopisa, koji je na jedan fenomenalni način povezao nekoliko vrlo dokazivih istorijskih činjenica, ne mogu da objasne, otkud slovenska liturgija na teritoriji Duklje, otkud svete knjige i biblija na slovenskom jeziku, otkud su dukljanski kraljevi obraženi u hrišćansku vjeru i otkud takva osobenost da su dukljansku crkvu i Pape onog vremena nazvale slovenskom! Toliko ima istorijskih dokaza o osobenosti ove slovenske crkve da neki vrlo ugledni istoričari kao što je Nikčević tvrde da se radi o “trećem stubu hrišćanstva”, paralelnom sa Carigradom i Rimom.

Za moj rad to nije mnogo važna teza, niti je želim dalje razvijati, medjutim treba na ovom mjestu jasno naglasiti da je istorijski potpuno utemeljn Dukljanov duhovni uvid u našu istoriju, da za nastajanje kraljevstva slovena i drzave u periodu srednjovjekovne Duklje/Zete, djelovanje Ćirila i Metodija, i slovenske liturgije, odnosno crkve, ta duhovna vertikala postaje nezaobilazni etnogenetski faktor u stvaranju najstarije crnogorske državnosti i duhovnosti, u čijem okrilju je nastao i ovaj istorijsko-književni spis neprolazne vrijednosti - Ljetopis popa Dukljanina.

Na ovim temeljima uspostavljanja je i crkvena metropola (nadbiskupija) u Duklji (Baru) 1089. godine, koja dobija karakter svjetovnog i crkvenog sjedišta. Takva uloga ove mitropolije stavlja Duklju u centar regionalnih zbivanja, kako kaze Jovovic, zbog čega su mnoge značajne crkvene ličnosti medievalne Evrope bile zainteresovane za nadbiskupsku katedru "svete dukljanske crkve". Ono što vjerujem je da je Konstanitin u apostolskom pomazanju postavio sveštenstvo slovenske crkve, i to onom istom pomazanju koje vidimo u Djelima apostolskim kroz službu apostola Pavla.

Apostoli su najistaknutiji ljudi u Novozavetnoj crkvi. To su oni koji su "poslani" direktno od Hrista, kao što je bio slučaj sa Pavlom. On u Prvoj poslanici Korinćanima 12:28 kaže: "I Bog je postavio pojedince u crkvi prvo za apostole, druge za proroke, pastire, proroke i jevandjeliste..." od kojih su ovi prvi najvažniji. Autoritet dat apostolima je bio srazmjeran djelu na koje ih je Bog pozvao. Na primjer, iako je Pavle imao vlast nad crkvama koje je osnovao među neznabošcima, on je ponizno otišao pred apostole u Jerusalim (Gal. 2:2). Poučno je i Pavlovo objašnjenje korintskim vjernicima da on ima autoritet samo nad njima zato što je među njima radio kao apostol, ali je takođe rekao da njegov autoritet ne prelazi granicu mjesta na kojima je već radio (2. Kor. 10:13-16). Apostol nema sveobuhvatnu vlast, već samo onoliku kolika je u srazmeri sa onim na čega ga je Bog direktno pozvao. Tako je i Konstantin zbog djela koje je imao medju Slovenima imao i vlast da postavi prezviterijum.

Proučavajući Novi zavet vidimo istu situaciju kao u Ljetopisu da su apostoli, pošto bi osnovali crkvu, postavljali starješine da nadgledaju crkvu. U Delima 14:23 čitamo da Pavle i Varnava "postaviše starješine u pojedinim crkvama, [i] pomoliše se uz post". U nastavku Djela apostolskih može se vidjeti da su oni istu stvar praktikovali u svakom gradu.

Važno je da prepoznamo da po Pismu apostoli imaju vlast da biraju starješine. U Prvoj Timoteju 3:17 čitamo kako apostol Pavle daje uputstva apostolu Timoteju da izabere starješine koje bi nadgledale crkvu u Efesu. Slično tome je naložio apostolu Titu da "postavi starješine u svakom gradu..." duž ostrva Krita (Tit 1:5). Starješine znači nijesu izabrane, izglasane niti postavljene od neke druge vlasti, organizacije ili kojim slučajem od naroda (demokratski). Oni su isključivo izabrani i postavljeni od apostola.

Terminologija prezvitera ne smije da nas zbuni. Na početku smo to pojasnili. Riječ prezviter ili starješina se u Svetom pismu koristi na dva načina. Kao prvo, označava zrelu osobu ili starca. U kontekstu crkvenog uređenja, ovaj izraz se odnosi na one zrele osobe koje su izabrane i postavljene da vode i da pomažu u nadgledanju crkve. "Nadglednik, dakle, treba da je neporočan, jedne žene muž, trezven, razborit, pristojan, gostoljubiv, kadar poučiti, ne pijanac, ne ubojica, nego blag ne naklonjen svadi, ne srebroljubac, koji dobro upravlja svojim domom i ima poslušnu decu sa svakom čestitošću; jer ko ne zna da upravlja svojim domom kako će se starati za Crkvu Božiju? - Ne novoobraćeni, da se ne naduje i padne pod đavolsku osudu. A treba da ima i dobro svjedočanstvo od onih koji su van Crkve, da ne bi pao u pogrdu i zamku đavolju." (1. Tim. 3:2-7)

Kao grupa, starješine su su činile prezviterijum (tj. starešinstvo.).Osnovne odgovornosti starješina crkve bile su da zaštite stado od lažnih nauka i da zajednicu poučavaju šta je istina (Dela 20:28-30; 1. Tim. 5:17). Taj ispravni hrišćanski princip vidimo u ovom kratkom izvjestaju u Ljetopisu. U novozavjetnoj crkvi vreme, apostol bio poslan od Boga da osnuje i položi temelje određenog dela. Pošto bi delo zaživelo i postalo stabilno, apostol bi izabrao grupu starešina da nadgledaju zajednicu.

Posao apostola nije bio završen ustanovljenjem prezviterijuma. U Novom zavetu vidimo dva različita smera delovanja. Apostol Pavle je crkve koje je osnovao, predao u ruke starešina, ali je ostao u kontaktu sa njima, posećivao ih, pisao im pisma, slao svoje saradnike i davao uputstva. Ne znamo koliko je tačno autoriteta zadržao nad tim crkvama, ali iz njegovih pisama možemo da vidimo da je očekivao neku vrstu neprekinutog poštovanja (1. Sol. 2:6; 2. Kor. 13:10).

Drugi apostoli nisu nikada napustili delo koje su započeli. Na primer, Jakov je bio apostol koji je nastavio da nadgleda rad u Jerusalimu. Petar je godinama vodio crkvu u Antiohiji. Apostol Timotej je postavio starešine u Efeskoj crkvi, ali je tamo ostao godinama, nadgledajući rad starešina koji su bili direktno pod njegovim autoritetom.

Moramo se osloboditi svojih tradicionalnih koncepata o tome kako bi crkva trebala da bude strogo organizovana. Ljetopis nam daje jedan ispravan Pristup Svetom pismu, na svjež način i bez predrasuda, i kasnijih naslaga koje su donijeli vijekovi državne crkve, okoštale u raznim političkim i imovinskim zamesetanijama.