субота, 28. јун 2014.

KAZNA BOŽIJA KAO ZNAK


Glava XXXII “I umriješe i ne ostade nijedan od njih. Kada je pak narod za ovo saznao, obuze sve veliki strah.”

Istorijski kontekst: Pisali smo o Legetu u prethodnim glavama vise, ovdje ćemo se osvrnuti na njihovu bolest i smrt koja je došla na takav način da su ljudi u tome prepoznali kaznu viziju. Kuga je zahvatila carsku porodicu i pomrijese ne samo Leget vec i njegovi sinove a s njima i mnogo naroda. Od užasnog pomora Legetovog i njegovih sinova samo je se bio spasao sin Boleslavljev Silvestar, o nkme smo takodje pisali i koji je sa svojom majkom dubrovčankom umakao bio u Dubrovnik. Narod videći svoje zlo i kaznu božiju, pokaje se za svoje užasne i najveće grijehe, te pozove Silvestra sina Bolesavljevog, a unuka cara Prelimira, da zauzme presto svoga đeda.

Biblijska refleksija
Na mnogo mjesta u Bibliji vidimo očitovanje sile Božije. Bog je činio , a čini i danas, i činiće do svrštka vijeka znake i čudesa . Jer znaci i čuda su uvijek pratile Riječ i sluge Božije koji su je propovijedali.
Tako u Jevandjelju po Lukiu 7 glavi vidimo kako Isus vaskrsava jednog mladića u Naini:
" Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospod ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik ustade među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolini. "
Kad ljudi vide eksplicitno očitovanje sile Božije, posebno na ovako grandiozan način sve obuzima strah i narod vrlo lako shvata da "Boga ima i da nagradjuje one koji ga traže." i počinje masovno presvedočenje i obraćenje kao u ovoj priči iz Jevandjelja u kojoj vidimo trijumf života nad smrću, zdravlja nad bolešću, radosti nad tugom i vjere nad očajem, jer gdje je Isus tu je utjeha, sloboda i tu je život.
No ne očituje se samo Gospod kroz blagoslove i isceljenja, već se očituje kao što vidimo iz ovog izvještaja u Ljetopisu kroz svoj sud i kaznu. Proizvod i prvog i drugog očitovanja Gospoda je isti, dolazi strah pri susretu sa Bogom i dolazi presvedočenje i slavljenje. Na mnogo mjesta u starom Zavjetu se Bog očituje u svom narodu, jer "sud uvijek kreće od kuće Božije", jer je Gospod svet ponajprije  onda je i milostiv i blag. Rekli bi neki da je očitovanje suda bilo samo u starom zavjetu kad su stradali Aronovi sinovi jer primjese " tudji kad" na oltar Gospodnji, ili kad je pao mrtav onaj Davidov sluga jer je neposvecen se dotakao svetinje. Tragedija se zbila iznenada. Volovi koji su vraćali kola sa Kovčegom Gospodnjim iz Filisteje u Jerusalim su zapeli, a mladi Uza pružio je ruku da zaustavi kovčeg. Istog trenutka je pao mrtav! David se skamenio. Tišina je pala na ljude kada je vijest doprla do gomile. Na početku se činilo da će to biti predivan događaj da će se eto vratiti "svetinja" u "sveti grad Jerusalim" to je Davidu veoma imonovalo. Ali sada morao je da stavi prst na celo i da se bori sa osećajima vlastitog neuspjeha i samoosude, a vjerovatno i sa bijesom koji je osećao prema Bogu.
"I ožalosti se David što Gospod ubi Uzu. Zato se prozva ono mesto Fares-Uza do danas. I uplaši se David od Gospoda u onaj dan, i reče: Kako će doći k meni kovčeg Gospodnji? (2. Sam. 6:8-9)
No to očitovanje suda nije samo " privilegija" starozavjetnog boga, već to vidimo i u Djelima apostolskim, u danima poslije Hristovog vaskrsenja i nastanka Crkve. U to vrijeme veliki se narod obracao i prinosio darove i svoja imanja prodavalo i donosilo "pred noge apostolima" u Crkvu Boziju. Medjutim, u oštroj suprotnosti primjeru sveopšte darežljivosti i zajedništva koju su pokazivali vjernici hroničar nam iznosi slučaj  Ananije i Safire. Njihovo je iskustvo, zapisano perom Nadahnuća, ostavilo tamnu mrlju na povijest prve Crkve. Ovi su učenici, zajedno s drugima vjernicima, dijelili iskustvo pedestnice kad se potreslo “mjesto na kojemu bijahu skupljeni. Svi se napuniše Duha Svetoga.” (Djela 4,31) Duboko osvjedočenje počivalo je na svima prisutnima, i pod neposrednim ocitovanjem Božjeg Duha Ananija i Safira obećali su Gospodinu – prihod od prodaje određenog imanja.
Nakon toga su Ananija i Safira ožalostili Svetoga Duha popuštanjem osjećaju pohlepe. Počeli su žaliti zbog danog obećanja i ubrzo izgubili sladak utjecaj blagoslova koji je zagrijavao njihovo srce željom da učine velike stvari za Jristovo djelo. Smatrali su da su prenaglili, da trebaju ponovo razmotriti svoju odluku. Međutim, primijetili su da su oni koji su dali svoj imetak da bi zadovoljili potrebe svoje siromašnije braće vrlo poštovani među vjernicima; srameći se da njihova braća saznaju koliko njihova sebična duša žali za onim što su svečano obećali Bogu, oni su svojom voljom odlučili prodati imanje i prikazati kao da sav prihod stavljaju u zajednički fond, a zapravo su veliki dio odlučili zadržati za sebe. Tako će sebi osigurati život iz zajedničkih sredstava, a istodobno steći veliki ugled među braćom.
Ali Bog mrzi licemjerje i laž. Ananija i Safira u svojem su postupanju prema Bogu pribjegli prevari; lagali su Svetom Duhu i njihov je grijeh bio kažnjen brzom i strašnom kaznom. Kad je Ananija došao sa svojim darom, Petar mu je rekao: “Ananija, zašto je sotona zaposjeo tvoje srce tako da slažeš Duhu Svetomu i da zadržiš za se nešto novca od svoga zemljišta? Zar ne bi, da je ostalo neprodano, tvoje ostalo? I pošto je prodano, zar nisi mogao raspolagati novcem? Zašto si u svom srcu odlučio to učiniti? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!”
“Cim Ananija ču te riječi, pade te izdahnu. I uđe velik strah u sve koji su to čuli.
Poslije neka tri sata uđe i njegova žena, ne znajući što se dogodilo. I Petar je upita: ‘Kaži mi, jeste li za toliko prodali zemljište?’ ‘Da, za toliko’, odgovori ona. ‘Zašto ste se – reče joj Petar – dogovorili da kušate Duha Gospodnjega? Gle! Već na vratima stoje noge onih koji ukopaše tvoga muža, da i tebe iznesu!’ Ona odmah pade njemu do nogu te izdahnu. A kad mladići uđoše, nađoše je mrtvu; iznesoše je i pokopaše do njezina muža. Velik strah spopade svu Crkvu i sve koji su to čuli.”
Upravo u ovome vidimo biblijsku refleksiju uvodnog citata iz Ljetopisa, u kojem je hronicar pred nas iznio strasnu kaznu kojom je Gospod kaznio bezbožnog kralja Legeta i njegove sinove koji izazvše bratoubilački rat i poviše svu siru porodicu (osim Silvestera) kako bi učvrstili svoju vlast. Ali kako vidimo Bog nije ostao nijem na njihov krvni delikt iako su možda mislili da nihov politički obračun i sebicno vlastohleplje da ce proći nekažnjeno i da gospod ne postoji niti da vidi njihovo svaštočinjenje. Medjutim, beskonačna je Mudrost vidjela i kod Legeta i njegovih sinova ono sto i kod Ananije j Safire. Ovaj jasni izraz Božje srdžbe bio potreban da sačuva mladu Crkvu od razočaranja a mlado kraljevstvo Slovena od sablazni . Broj vjernika naglo je rastao u prvoj Crkvi, kao sto vidimo i kod u Ljetopisu popa Dukljanina u Kraljevstvu Slovena, i da je morao Bog intervenirati da se  Crkva ne ba našla u opasnosti a i kraljevstvo od istrebljenja bozijih pomazanika u carskoj lozi.
Ova kazna svjedoči o tome da ljudi ne mogu prevariti Boga, da On otkriva skriveni grijeh u srcu i da se Njega ne može prevariti, ali govori i o tome da ljudima nije sve dozvoljeno i da preko nekih granica se niti smije niti može, jer Bog koji je spor na gnjev i prepun milosti ipak neće dozvoliti da se istrijebe pravednici.
 
Bog je taj koji ljude blagoslivlja imetkom i postavlja i smiče kraljeve, On to čini da bi mogli dati sredstva za napredovanje Njegova djela. Svi blagoslovi i moć potiču iz Njegove darežljive ruke. Zauzvrat želi da ljudi pokažu svoju zahvalnost vraćanjem dijela u obliku desetine i darova – darova zahvalnosti, dobrovoljnih darova, darova za prijestup i sl..
No srca ljudi sebičnošću otvrdnu i, kao Ananija i Safira, nađu se u kušnji da zadrže dio vrijednosti pretvarajući se da ispunjavaju Božje zahtjeve. Ili kao Legetovi sinovi da svojim rukama obezbjede za sebe pozicije i vlast.  Zaboravljaju da će Bog jednog dana zahtijevati račun kako su upotrijebili Njegova dobra i pozicije u društvu i crkvi, i da više neće tolerisati bezakonje i licemjerje.
Iz stroge kazne kojom su kažnjeni ovi krivokletnici, Bog želi da shvatimo koliko duboko mrzi i prezire svako bratoubilaštvo licemjerje i prijevaru. Ratnorazne podmukle laži i politički sukobi mogu naizgled korisno poslužiti u slučajevima nužde; može izgledati da će uspjeti u svojim poduhvazima koje ne bi mogli ostvariti na pošten način; ali to kraju prouzvodi stanja u drustvu i crlvi u kojem više nikome ne može se vjerovati. Jer onaj koji umije da laže ne umije vjerovati kao sto kaže Njegoš.
Zato stiže brza kazna Bozija. Ona čuva Crkvu svetom "koju nijedna vrata paklen nece nadvladati" a ljudima daje svjedočanstvo da je Bog itekako živ i svemoćan.