уторак, 24. јун 2014.

HROMI LEGET KAO MEFIVOSTEJ

Glava XXXI "Ali svemogući Bog, koji voli svako dobro a ne voli svako zlo i
grijehove, uskoro udari na oca Legeta, inače hromog tijelom i duhom, i na
sinove mu, kugom i pomorom, na isti način kao što su sami bili udarili na
braću i svoje nećake."

Istorijski kontekst:
U priči o ovom hromom momku Ljetopis nam kaže da je vladao Krešimir, kome se rodi sin, kome nadjene ime Stefan. Ovaj je po očevoj smrti upravljao Hrvatskom i Bosnom, i poslije njega uvijek su njegovi nasljednici vladali u Hrvatskoj. Njemu se od vanbračne žene rodio sin hrom na obje noge, koji dugo vremena nije mogao da hoda; njega nazove Leget. Ovaj Leget kad je umro njegov otac Krešimir, odveden je u Travuniju kod svoga rođaka Boleslava. Njega je posluživala neka đevojka po imenu Lovica, koju zavoli i docnije oženi. S njom je izrodio sedam sinova, koji rastući postanu mladi borci i vješti u oružju. Sinovi kralja Prelimira koji nijesu slijedili stope svoga oca, počeše da se okrutno i oholo odnose prema narodu kojim su vladali. Zbog toga je narod postao veoma nezadovoljan njima. Ali pošto se zla namjera ne može dugo prikrivati, narodi tajno pošalju poslanike gorerečenoj braći i dadoše im vjeru da će zajednički ustati i uništiti sinove i nećake kralja. Tako poslije dogovora, sedmorica braće s ocem i narodom, a s pristankom i voljom oca i čitavog naroda, ustadoše i počeše goniti sinove kralja, pa ih od najmlađega do najstarijega pobiju mačem.
Ipak jedan od njih, po imenu Silvester, sin Boleslavljev, izbjegne sa svojom majkom Kastrekom pa oboje pobjegnu u Lauzium, koji se sada zove Raguzium, odakle je majka Silvestrova vodila porijeklo.
Sinovi Legeta pošto su izvršili bratoubistvo ili čovjekoubistvo, počeše vladati zemljom, a njihov otac je boravio u Kotorskom zalivu, u mjestu koje se zove Trajekt (prevlaka kod Tivta), đe je sebi sagradio tvrđavu i dvor.
Ali svemogući Bog, koji voli svako dobro a ne voli svako zlo i grijehove, uskoro udari na oca, inače hromog tijelom i duhom, i na sinove mu, kugom i pomorom, na isti način kao što su sami bili udarili na braću i svoje nećake.
Legat je Vladao je od 986 — 989 god. dakle svega 3 god. On razdijeli zemlju među svojim sinovima, a sam se nastani u kotarskom zalivu, u kom osnova grad, namjesti u njemu prijesto, sa koga, preko svojih sinova, u kazanim oblastima upravljaše samo 3 god. carevinom; jer je Bog kaznio kako njega i njegove sinove, užasne grešnike i nevaljalce, tako i povodljivi narod, koji je se dizao na bunu protivu zakonitog svoga cara. Kazna božija sastojala je se u tome: što kuga pomori pa ne samo Legeta i sinove mu, nego i mnogi narod.

biblijska refleksija

U ovom momku Legetu, mozemo prepoznati jednu pricu o nesrećnom careviću iz Starog Zavjeta, koji je takodje bio hrom tijelom i duhom. To je Mefivostej. Mefivostej je bio Jonatanov sin, koji je bio Saulov sin, koji je bio prvi car Izraela. Pred kraj Saulovog života, Samuilo koji je bio njegov, nazovimo to mentor, je umro i sahranjen je. Zatim se on sasvim okrenuo od Boga. Filistejci su nadirali u Izrael, i zaposjeli su neke gradove. Saul je tražio pomoć, savet, uputstvo, ali nije imao više kome da se obrati. Čitamo u 1. Samuilovoj 28:6 i dalje. Pokušao je da se moli Bogu, ali Bog mu nije odgovarao. U očajanju od sluge je tražio da mu nađe vračaru, da mu prizove mrtvog proroka. U tome je i uspeo, video je mrtvog Samuila, ali je sa tim viđenjem dobio je i smrtnu presudu. Istog, dana on i njegovi sinovi bili su mrtvi, kao što mu je prorok i rekao. Sve to, desilo jer se okrenuo od Boga, pa se Bog okrenuo od njega, i sve je otišlo u propast.

Iza Saula nije ostalo nikog ko bi ga naslijedio, sem Jonatanov sin Mefivosteja, koji u vreme tih događaja imao samo pet godina. Njegova dadilja, čuvši šta se desilo sa njegovim ocem, djedom i stricem, se toliko uplašila da ga je, dok je bježala sa njim u naručju, ispustila i on je, jadan, polomio obije noge. Tako je, Mefivostej, em što je izgubio mugućnost
da naslijedi tron i što je morao u izgnanstvo, postao bogalj za čitav život. Odveli su ga zemlju Lodevar. To je polupustinjska, besplodna, siromašna i nikome interesantna zemlja. Pravo mjesto za nekog ko čitavog života treba da se krije. Tu je on živeo u strahu da će David, koji je došao na presto poslije Šaula i koji je započeo novu mesijansku lozu, ipak jednog dana saznati gdje se nalazi i, da će poslati nekog da ga ubije, kao što su znali kraljevi tog doba činiti da bi iskorijenili neku kraljevsku lozu. Pored toga straha Mefivostej je bio i u nemaštini, slabog duha, obogaljen i nemoćan da promijeni bilo šta.

Nekako nosio je krst proklestva svojeg djeda kao sto je i Adamovim postupkom grijeh ušao u svet, pa smo i mrtvi duhom zbog njrgovog i svojih grijeha. Posljedice grijeha oceva šire s i na njihovo potomstvo. Ali nije posledica grijeha Adamovog samo smrt, već i odvojenje od Boga. Ljudi su poput ovog Mefivosteja osiromašeni i slabi, nemoćni da promijene bilo šta u životu što bi dovelo do spasenja i promjene odnosa sa Bogom.

No ono sto se jos krije u ovoj prici je to nije Mefivostej živeo u Lodevaru samo u izgnanstvu, nego i u pobuni. Kad biste pitali Mefivosteja šta misli o Davidu, sigurno bi dobili samo riječi gnušanja i mržnje. Zašto je on mrzeo Davida? Nije ga čak nikad ni upoznao, nikad nije imao nikakav posao sa njim. Zašto nije otišao i stavio se u službu caru? Njegov stav i
mišljenje u potpunosti su oformljeni od strane onih koji su ga čuvali i živeli sa njim. Njegov djed je govorio da je David loš, oni koji su ostali iz te kuće ponavljali su njegove reči, i Mefivostej je proveo cio život u takvom uvjerenju a zapravo laži koju je nasledio.
Vjerovatno uvjeren da je David krivac za njegovu invalidnost jer nemili i bolni dogadjaj se upravo desio u vrijeme pogibije njegovog oca i dolaska na vlast Davida. Od bogatog plemića nastao je hromi i siromašni bogalj.

Hromost je u vrijeme starog zavjeta se smatrala i manom duha jer je vazi nekakav zakon da hrom sveštenik ne može da sluzi u Hramu gospodnjem, a posebno se nije smjela prinositi nekakva žrtva koja je imala tjelesnu manu. Tako da je Mefivostej bio i prokuzen zbog svog invaliditeta. Vjerujem da je i nas Leget nosio sličnu gorčinu u svom srcu i da je njegova hromost tijelom takodje bila uzrokom njegove hromosti duhom jer nije umio da se izbori sa njom i ne povjeruje u laži o "nepravednom" bogu koji ga je stvorio s manom.

Mi tu hromost duha vidimo na svakom koraku, prije svega zato što vjeruju u
laži oca laži koji npr. kaže "Nemojte da vjerujete u Boga, on samo kvari
zabavu, i želi da vam uskrati svu zabavu ovog života, i da budete "hromi
duhom", sterilni i dosadni." To je laž, jer poslednje što Bog želi je da
budemo nekako hendikepirani zbog nase vjere, sterilni i dosadni.

Mefivostej je živeo u apsolutnoj mizernosti u izgnanstvu zbog laži kojima
je bio napojen.
Znam mnoge ljude koji kao Leget i Mefivostej i dalje žive u pobuni protiv Boga zbog toga što vjeruju u laži koje se govore o Nebeskom Caru. Ne veruju da je Bog dobar. Odbacuju njegovu milost. Ne veruju da On želi da im da najbolje što ima. Izgnanstvo u kojem je zivio Mefivostej je sam stvaorio. Ako ovu priču preselio u dimenziju duha onda ona govori o ljudima koji su se po sopstvenom izboru udaljili i pobunili jer su povjerovali u laž, da Bog ima za nas nesto sto
nije dobro i pozitivno. Otud taj život u siromaštvu, pobuni i očaju, u nekoj Lodevarskoj pustari. Jer živeći tamo mi, u stvari, mi odbacujemo ono što nam nudi naš Car – a to je radostan, pozitivan, ohrabrujući i izobilan život.

Medjutim, Mafivostej nije znao da su jednog sudbonosnog dana, prije nego što je Mefivostej bio rođen, njegov otac Jonatana i David napravili zavjet jedan sa drugim. Obavezali su se jedan drugom da će sve što jedan od njih posjeduje, posjedovati i onaj drugi. Sve im je, na taj način postalo zajedničko. Ovaj zavjet, oni su dali zato što su voljeli jedan drugog. Od tada, pa do ovog trenutka naše priče, proteklo je dosta vremena. Jonatan, kao i cijela Saulova loza je pobijena, Mefivostej je bio u Lodevaru, obogaljen i očajan. David je postao car.
Ipak, David se jednog dana (kao i sve sto se dešava u Božije vrijeme) sjetio svog obećanja datog Jonatanu, i odlučio je da to obećanje ispuni u potpunosti.
Raspitivao se, da li je ostao iko živ od Jonatanove dece. David je od svog sluge Zive, saznao za Mefivosteja, koji živi u Lodevaru. David naređuje da ga dovedu. Njegova namjera je bila da neko ode i da jadnom čoveku prenese dobru vijest, a to je u stvari bila posljednja stvar u životu koju je, jadni, Mefivostej želeo da čuje. Bio je apsolutno prestravljen kad je
saznao da mora da stane pred Davida. Jedini razgovor koji je on mogao da zamisli kad bude pred Davidom, je da će ga izvesti kao smrtnog neprijatelja zbog Saula i da će narediti likvidaciju.
Zar takve kakve sve filmove stvaraku gresnici u svojim glavama sa svim onim lažima kojima ih je neprijatelj zadojio. Nije ni čudo što bježe u gorčinu i potpuno odbijanje postojanje Boga, misleći da će se tako riješiti te pretnje.
Onako prestravljen , obogaljen i slab, Mefivostej je ušao u palatu, pao je pred Davida ali umjesto smrtne presude, doživeo je najveće iznenađenje svog života, čuo je neverovatne reči "Ne plaši se!" . Kakav šok!
I onda ne David imao još neke dobre vijesti za Mefivosteja: " Zemlja koja je pripadala tvom ocu Jonatanu i tvom djedu Saulu, biće ti vraćena. I ne samo to, dajem ti sluge koje će te posluživati. I ne samo to - od sad si moj sin i od sad pa nadalje ješćeš za mojim stolom."

Kakva dobra vest za Mefivosteja, kao i za svakog koji živi u lažima i gorčini. Mefivostej prosto nije mogao da vjeruje da se to događa. Pita Davida "Ko sam ja sluga tvoj, te si pogledao na mrtvog psa kao što sam ja?" Jer je negdje smatrao, da nikako ne zaslužuje ovakav tretman i ovakvu milost, koji se iskazuje samo nekome ko je bio lojalan Davidu, nekome ko je voleo Davida i ko mu je svim srcem služio. Ali, David je jasan, ne čini on ništa zbog toga što je Mefivostej uradio, nego zato što je Jonatanov potomak i zavjeta koji je sklopio sa svojim najvećim prijateljem.
Sve što je Mefivostej primio, sve što mi primamo od Boga, je zato što smo u vezi sa Hristom, našim Gospodom. To je milost Božja. Kako je naivno misliti i očekivali da primamo od boga zato sto smo zaslužni gradjani i prepuni vrlina, a sve je po milosti. Ovo razumijevanje miče svaku gorčinu i svaku oholost koju vidimo kod Legeta, jer pravo razumijevanje ove price o hromosti i prihvatanju je u poimanju milosti koja dolazi.po novom zavjetu
koji je Hrist ustanovio za nas.

Sjetih se one price o hromoj monahinji koja je svoju hromost smatrala prednošću pred bogom i razlogom svoje veselosti. Govorila je da je njen "nedug" prema Bogu veći od ljudi koje je Gospod.ukrasio naročitom tjelesnom ljepotom a opet nije naišao na zahvalnost kod njih. Jer kako ova monahinja je razumjela da je ovim ljudima koji su ukrašeni mnogim darovima i talentim
manj "nedug" kako je ona to znala nazvati. Zar ne kaze pismo,da "Onima kojima je vise dato od njih ce se vise i tražiti".,ko razumije ovo razumjece i razlogom veselosti ove hrome monahinje.

U poslanici Efescima 2 apostol Pavle kaže da smo spaseni Božjom milošću. Kad smo živeli u Lodevaru, živeli smo u pobuni. Nikako ne zaslužujemo Njegovu dobrotu, ali Bog nas je ipak našao zbog zaveta koji je sklopio sa nekim drugim: "Jer ste posredstvom vjere blagodaću spaseni, i to nije od vas, - Božiji je dar; ne od djela, da se niko ne pohvali."

Mefivostej nije seo za carski Davidov sto, zato što je to zaslužio. Ništa nije tako odvratno i pogrešno koliko duhovna arogancija tog tipa da smo zaslužili "večeru gospodnju" da sjednemo za istim stolom sa Carom nad svim carevima. Jer sve sto imamo je "nezasluženo dobro koje nam Bog daje".

Ali sta može da očekuje čovjek koji odbaci ovu milost boziju , kakvom spasenju moze d se nada i kakvu sudbinu očekuje osim da prodje kao Leget i njegovi sinovi.