уторак, 03. јун 2014.

EUTIHIJEVA JERES I BOŽIJA KAZNA


Glava II “Dok je u Konstantinopolju vladao car Anastasije, koji je sebe i mnoge druge ukaljao Eutihijevom jeresi……. podigao se neki narod sa Sjevera koji se nazivaše Goti, narod divlji i neukrotiv… A osmog dana izađoše svi naoružani odavde i odande, hrišćani i saplemenici, i zapodjenuo se veliki boj, od trećeg sata dana sve do večeri. I presudom Boga, kome niko ne smije prigovoriti zašto je tako učinio, jer se možda neki veliki grijeh sakrivaše u Hrišćanima, okrutni Goti zadobješe pobjedu; izginuo je dio hrišćana i ubijen je kralj Istre, i mnogo hiljada ljudi hrišćana umrlo je na vrhu mača, i najviše je zarobljeno i odvedeno.”

Ova knjiga govori o biblijskim refleksijama Ljetopisa i nema pretenzije da se bavi istorijom, o tom aspektu ljetopisa postoji mnoge knjige uglednih istoričara . Ipak istoriski je nesumljivo da je Dukljaninova konstatacija tačna i da su upadi Gota na ovo naše područje istorijski utemeljene činjenice o,doseljavanju Slovena ,ali i Gota i mnogih drugih naroda na ovo naše područje i njihovo miješanje .

Medjutim, Dukljaninovo tumačenje pobjede „svirepih" Gota (tj. Slovena) i poraza koji su pretrpjeli Hrišćani (vojske kralja Dalmatinaca i kralja Istre) izraz je njegovih crkvenih shvatanja prema istiji naroda, a odaje i njegovo romansko duhovno porijeklo i shvatanje. On naglašava taj duhovni aspekt zemaljskih ratova tj. pobjeda i poraza. On svojim Ljetopisom kaže da je Bog koji zna šta radi kaznio hrišćane zbog jeresi pojedinih njegovih vladara i nekog njihovog velikog grijeha: „Et dei iudicio, cui nemo audet dicere, cur ita faciat, quia forte aliquod magnum peccatum latebat in christianis, victoriam Gothi crudeles habuerunt."

Ovo biblijsko shvatanje i poimanje stvarnosti ima korijen u Starom zavetu, u pričama o pobjedi Filisteja nad Saulom koji je “poginuo za bezakonje svoje”. Ovakav pristup ćemo vidjeti i mnogo kasnije i u naučavanjima pravoslavne crkve, što je ušlo postepeno i u narodnu tradiciju i dobilo svoj umetnički izraz u prvom kolu Gorskoga vijenca: „Bog se dragi na Srbe razljuti za njihova smrtna sagrešenja..."

Što se tiče pominjanja “hrišćana”, njihovo postojanju na ovim našim prostorima je dokazano, o tome svjedoče istina oskudni dokumenti iz V vijeka. Prvi podatak o postojanju dukljanske biskupije (što je impresivno) vezujemo za prvog poznatog dukljanskog biskupa Evandera, koji se spominje u aktima Helkedonskog koncila 451. godine. Na osnovu kataloga biskupa, kojeg daje Farlati, prihvatamo 451. godinu kao datum nastanka dukljanske crkve, - “Evandrus episcopus civitatis Diocliae definiens subscipsi”. Postoje indicije da je dukljanska biskupija nastala i ranije, s obzirom da je Doclea bila znameniti rimski grad, kako u urbanom smislu tako u pogledu duhovnih i kulturnih strujanja toga doba. Međutim, zbog nedostatka istorijskih izvora, ništa se izvjesno, odnosno konačno ne može tvrditi u pogledu nastanka eklezijastičke strukture u Duklji. Svakako da pojavu hrišćanstva i nastanak biskupije treba vidjeti kao postepeni proces, jer se nijedna civilizacijska tekovina u provinciji u prvi mah ne pojavljuje u njenoj elementarnoj snazi, čak ni one donešene dekretom.

Poznato je da su na najvećem dijelu Balkanskog poluostrva živjela brojna ilirska plemena, što se svakako odnosi i na teritoriju današnje Crne Gore, gdje su pored Ilira postojale grčke kolonije u primorskim gradovima, kao i određen broj rimskih doseljenika. Proces asimilacije, od-nosno romanizacije ilirskih plemena počeo je sa prvim desetljećima nove ere, tako da se postepeno smanjivao jaz između Ilira i Rimljana naročito u urbanim centrima. Ako odemo jošmalo u nazad za vrijemw Dioklecijanove reorganizacije Rimskog carstva (oko 297) bivša je provincija Dalmacija raz-dijeljena na Dalmaciju (od ušća rijeke Raše u Istri do blizu današnje Budve) sa sjedištem u Saloni/Splitu, i na provinciju Prevalis sa sjedištem u Skadru. Carstvo se dijelilo na četiri velike prefekture; Orijent, Ilirik, Italiju i Galiju, a ove prefekture su se opet dijelile na dijaceze. Dalmacija je ušla u dijacezu Pan-oniju kasnije prozvanu Zapadni Ilirik, dok je Prevalitana ušla u dijacezu Istočni Ilirik, čije je sjedište bilo u Solunu. Iz opšte je crkvene povijesti poznato da se nakon Milanskog edikta (313) počela razvijati, i crkvena teritorijalna organizacija, i to tako da se naslanjala na tadašnju političko-administrativnu organizaciju. Obično je politička metropola bila i crkvena metropola biskupskih gradova u provincijama. Teritorija je rimske provincije Prevalis sadržala cijelu teritoriju današnje Crne Gore, dok su se njene istočne granice prostirale do rijeke Mata u Albaniji.

biblijska refleksija:


Čuveni starozavjetni prorok Avakum svoju knjigu počinje vapajem prema Bogu, jer osjeća teško breme zbog bezakonja i nasilja koje vidi medju svojim sunarodnicima u Izraelu, koji su svet od boga izabrani narod. Govori na identičan način o invaziji “divljeg i ljutitog naroda na božiji narod, pa kaže:
Av.Glava 1.5 “Pogledajte po narodima i vidite, i čudite se i divite se, jer ću učiniti delo u vaše dane kog nećete verovati kad se stane pripovedati.
6 Jer, evo, ja ću podignuti Haldejce, narod ljut i nagao, koji će ići po zemlji širom da osvoji naselja koja nisu njegova.
7 Žestok je i strašan, sud njegov i vlast njegova od njega izlazi.
8 Konji će mu biti brži od risova i ljući od vukova uveče, veliko će mnoštvo biti konjika njegovih, i idući izdaleka konjici njegovi doleteće kao orao kad hiti na lov. 9 Svi će doći na grabež, s lica će biti kao istočni vetar, pokupiće roblje kao pesak.
10 I carevima će se rugati i knezovi će im biti podsmeh, smejaće se svakom gradu, nasuće zemlje, i uzeće ga.
11 Tada će mu se promeniti duh, proći će i skriviće; ta će mu sila njegova biti od Boga njegovog.”

On vidi oko sebe samo grabež i svađe među bračom .Vapi Bogu a On navodno stoji skrštenih ruku gledajuči kako je moralni zakon gubi snagu, i kako zlikovci progone pravednike i kako nema pravde među narodom i u državi. Vjerujem da je slično stanje bilo među domačim slovenskim stanovništvom, kada Ljetopis kaže “Veliki grijeh sakriviše hriščani”. I što se dešava? Bog dozvoljava brutalnom narodu Haldeje ,koji je prošlost cijelom planetom ,da iz daleke zemlje (udaljenu hiljadu kilometara),dođe u svetu zemlju i bukvalno satre i opelješi Izraelce .Kao orao što se ustremi na plen ,tako su hitrom intervencijom ovi varvari pregazili Palestinu .Nijesu ostavili kamena na kamenu niti požalili trudnice ili nejači.Bez milosti je stigla kazna i več u narednim stihovima vidimo totalni preokret kod Arikuma.On je šokiran onim što se desilo . Mlo je i vapio da Bog “nešto” učini a kada je vidio odgovor na “molitvu “ prenerazio se .Od 12 tog stiha vidimo kako je vidimo kako mijenja način obraćanja bogu , shvata njegovu pravdu, silu, sad vapi za milost svoj narod. Zar nije tako često ,sa nama da molimo za “pravdu”,kada vidimo zaista šta se dešava onda nama je “dovoljna Njegova milost”.
Mi čemo vidjet promjenu i kod sveštenika Dukljanskog koji će da promijeni svoj stav kada govori o divljim Gotima ,do kraja ove prve glave preovladaće jedan miroljubivi ton. Čitaocima neče ostaviti prostora za bilo kakav duh “osvete” i pravde, da se slovenski živalj ohrabuje narod na nekakvo genecidno djelo prema Gotima i sl.. Naprotiv, on će govoriti o ljubavi između ta dva naroda iz čije će se “ljubavi” izraditi jedna dinastija, jedan izdanak na kojem će bog donijeti novu naciju koja će imati svoju kraljevsku i što je još važnije prosvečenu lozu. Na njoj će izrasti ukusni plod kao što je sveti knez Vladimir i dr. Od toga će ploda se moči hraniti naraštaji, kao sa onoga “drveta usađenog pored tekučih voda “sa kojih če se moći ubirati listovi koji će služiti za isceljenje mnogih.