недеља, 08. јун 2014.

DUVANJSKI SABOR

Glava XI.."kralj zapovijedi da se u toj istoj ravnici Dalme sakupi sav narod zemlje, i njegovog kraljevstva. Međutim dok se narod sakupljao, stigoše plemeniti i mudri izaslanici Lav i Jovan, koje je poslao car
Mihailo i drugi mudri ljudi …..


Istorijski kontekst:
Ja nijesam istoričar i ova moja knjiga ima sasvim drugačiji fokus i pogled na Ljetopis kao djelo hrišćanske duhovnosti, ali sam se ipak potrudio da ono što je dosadašnja istorijografija nesumljivo utvrdila da predočim čitaocima kroz istorijski kontekst sve sa ciljem da se ispravno razumiju biblijske refleksije koje sam uočio u Ljetopisu.
Prateči dosljedan hroničarski i svetopisanski pristup prezvitera iz Duklje koji drugačije sagledava tokove istorije svoga naroda i crkve, sasvim mi je vjerovatan stav da je Svetopeletek kršteno ime nekog kralja koji je vladao u na ovim našim prostorima Hrvatske, Bosne, Cnre Gore, Albanije i Raške (u Hrvatskoj hronici je to Budimir) i sl. Zanimljivo tumačenje IX glave
Ljetopisa daje poznati hrvatski istoričar Lujo Margetić pa kaže: „ Posebno čudi zašto je uopće sastavljaču Ljetopisa palo na pamet da mijenja imena pape Nikole i Hadrijana kad ih je bez teškoće mogao preuzeti bilo iz žitja bilo iz grčke Vita Clementis Bulgarici bilo iz Italske legende. Da je riječ o svjesnom mijenjanju imena vidi se i po tome što se ime pape Stjepana pojav¬ljuje čak četiri puta.... Već se u literaturi odavno zapazilo kako se osnovna misao Ljetopisa sastoji u želji da se dokaže prastaro pravo Bara na nadbiskupiju. Ali, to je samo jedan od čimbenika poruke. Ljetopis je sastavljen, uz ostalo, s naglašeno probizantskim stajalištem. Glavni razlog tome leži u okolnosti da je u doba pisanja Ljeto¬pisa Duklja s Dalmacijom i Hrvatskom bila povezana u jedan bizantski dukat, koji je po¬stojao od 1165. do 1180. godine. To je još 1978. uspješno dokazao Ferluga i pritom upozorio na važnu bilješku iz Par. gr. 1564, f. 18, koja je doduše bila objavljena već 1708., ali čiju je važnost valorizirao tek Schreiner 1971. U toj se bilješci o bizantskom upravitelju Dalmacije, Konstantinu Duki, uz ostalo,
kaže: »(...) nakon što je bio imenovan duksom i namjesnikom cijele Duklje, Dalmacije, Hrvatske, Arbanije i Splita (itd.)«. Uostalom, u izvorno sačuvanoj ispravi iz 1166. tadašnji upravitelj Izanacije na¬zvan je dux
Dalmacie atque Dioclie. Kada se, dakle, u ispravi iz 1171. govori da Kon¬stantin Duka vlada in toto regno Dalmacie et Croacie, onda se time misli i na Duklju i Al¬baniju. Pritom naglasak na totum (!) očito upućuje na bizantske pretenzije i na onaj dio Dalmacije koji je bio u mletačkoj vlasti (i u prvom redu na Zadar)."
Sve se to dobro poklapa s opisom Svetopukove države u Ljetopisu. Ta država obuhvaća Bijelu (Primorje od Vinodola prema jugu) i Crvenu (Duklju) Hrvatsku. Okolnost da Ljetopis (ne samo u devetoj glavi) uporno ignorira Mletke odraz je antimle¬tačke politike Manoila Komnena nakon 1171., koja je došla do izražaja i u Ljetopisu. Mislimo da sve to upućuje na namjeru
sastavljača Ljetopisa da dokaže povijesni temelj bizantske vlasti u Dalmaciji, koji bi ujedno i opravdao postojanje barske (a ne dubro¬vačke) nadbiskupije. A je li sastavljač Ljetopisa mogao pronaći neko ranije razdoblje u kojem su Dalmacija, Hrvatska i Duklja bile na neki način povezane? Podaci iz toga razdoblja mogli su onda lako poslužiti maštovitom
sastavljaču da njihovim kombiniranjem s preradenim i sažetim podacima iz vrela o slavenskoj braći iziskuje priču o nekadašnjem velikom kraljevstvu u Dalmaciji, Hrvatskoj i Duklji koje je priznavalo bizantsku vlast. Danas znamo, bizantski pisci Skiličin Nastavljač i Nicefor Brijenije javljaju za razdoblje neposredno nakon 1070. da se hrvatske čete nalaze u DukIji." Može
se pretpostaviti da je o toj nazočnosti Hrvata u Duklji znao i sastavljač Ljetopisa. To se ne može tek tako odbaciti, pogotovu poznavajući njegovu načitanost. A upravo u to doba nalazimo u ispravama imena Lava i Ivana, i to Lava kao »carskog protospatarija i katapana cjelokupne Dalmacije" i Ivana spatarokandidata predstavnika Zadra, u ispravi iz 1077. mletački dužd ima titulu »carskog protoproedra«. Ako je sastavljač Ljetopi čitao te isprave, onda ih je on mogao uporabiti za imena carskih legata, to više što vidljivo da hrvatski kralj Petar Krešimir priznaje bizantski suverenitet, a
da i dužd ima uglednu bizantsku titulu. Podudarnost imena Lava i Ivana i činjenice da su hrvatske čete bile u to doba u Duklji, mogučnost da je te okolnosti znao i uporabio sastavljač Ljetopisa kako bi ispričao svoju priču o saboru »in planitie Dalmae«, na kojem bi, navodno, bila organizirana ova država uz punu podršku pape i cara. Ta se mogućnost možda približava nekoj vjerojatnosti, ako uzmemo u obzir namjerno, svjesno i opetovano uvođenje i pape Stjepana, kojim se sastavljač Ljetopisa sigurno ne bez razloga distancira od pape Nikole i Hadrijana, poznatih iz vrela o Ćirilu i Metodu... Naglašavamo kako ne vjerujemo da bi sastavljač Ljetopisa pomišljao bilo na Petra Krešimira IV, kao na vladara pod kojim se održao sabor »in planitie Dalmae« bilo na bilo kog drugoga hrvatskog vladara(Branimira, Tomislava itd.). Svetopuk je u Ljetopis ušao na osnovi vrela o slavenskim apostolima i on ne odražava čak ni namjeru njegova sastavljača da bi ga identificirao s nekom inače poznatom hrvatskom ličnošću, a, dakako, još s Manojlom Komnenom. Smatramo da je čitava priča, uključujući i Svetopukovo organiziranje »hrvatsko-albansko-srpsko-bosanske konfederacije«, nastala kombiniranjem podataka iz raznih vrela, od kojih će sigurno mnoga ostati zauvijek nepoznata. „

Biblijska refleksija:
Može se zaključiti da je sabor imao ne samo politički, drzavotvorni i demokratski značaj, već rekla bih prije svega crkveno kanonski karakter s obzirom da su mu prisustvovali i papini i kraljevski poslanici i da se o vjerskim pitanjima raspravljalo duplo vise nego o svjetovnim pitanjima. Po mom dubokom uvjerenju ovakav sabor je slika istinske crkve, koja
predstavlja ukupnost duhovnih odnosa i života.. Jer sve ono sto je Crkva daleko prevazilazi zidove crkve ili kapija nekog manastira.. Još vise ukupnost djelovanja crkve prevazilazi aktivnosti sveštenika i crkvenih službenika.. Crkva je ukupnost zivota i djelovanja njenih vjernika, sve njihov društvene uloge, zanimanja i poziva.. A prije svih ljudi koji obavljaju državnu službu, za koje Pismo kaže da su to Boziji sluzbnici koji uspostavljajući vladavinu prava vrše uzvišenu boziju službu. Tako i ovaj
Sabor n kome vidimo produhivljenog kralja, s njegovim u hriacanstvo obracenim sluzbenicima, i mnogobrojnim svetom, hrišćanima koji su došli da proslave izbavljenje vizije, predvodjeni arhiepiskopima i biskupima i ostalim svestemstvom je slika istinske crkve.. Upravo kroz ovu sliku vidimo ona 4 najvažnija svojstva crkve Božije, koja izviru iz same njene prirode i
njenog cilja: jedinstvo, svetost, sabornost i apostolnost.

1. Jedinstvo Crkve. - Crkva je jedna, jer je jedno duhovno tijelo, koje ima jednog osnivača i jednu glavu, Gospoda Hrista, i koje oživljava jedan Duh Božji, i koje ima jednu veru, jednu istinu, jednu blagodat, jedne svete tajne, jednu jerarhiju. To se veoma dobro vidi kroz prisustvo i Carigradskih episkopa i Rimskih biskupa i to na najvišem niou. Zar ne kaže Pismo,- Kao što je tijelo jedno, iako ima mnoge udove, tako je i Crkva, kao tijelo Hristovo, jedna, iako ima mnoge članove, jer se u njoj jednim Duhom svi krštavaju u jedno tijelo i jednim Duhom svi napajaju. To čini da su svi njeni članovi jedno. Stoga ap. Pavle i piše hrišćanima: "Vi ste tijelo Hristovo, i udi među sobom; vi ste svi jedno u Hristu Isusu". Ovo jedinstvo Crkve prostire se ne samo na svestenike već i na sve ljude, hriscanse i članove Crkve, i oni su pozvani da uzajamnom ljubavlju čuvaju "jedinstvo duha u svezi mira". Svi imaju jednu zajedničku glavu, Gospoda Hrista, i žive jednom blagodaću Svetoga Duha. Ovo jedinstvo se ne ostvaruje samo u okviru vidljive crkve već i one nebeske van vremenske koju cine svi sveti
od vaskrsenja Hrista do današnjih dana. N možemo ni predočiti koliko je sve ono sto se ostvarilo na Duvanjskom saboru i danas živi u kolektivnom nesvjesnom danasnjim hrišćanima.
Jedinstvo Crkve ne narušava se ni time što postoje zasebne, takozvane pomjesne Crkve, svi su.oni djelovu jedne Saborne Vaseljenske Crkve Hristove. Podela Crkve na razne oblasti, narode i države jeste spoljašnja administrativna podela. Ali u duhovnom pogledu one su sastavni delovi jednog i nedeljivog tela Saborne Vaseljenske Crkve. Njihovo se jedinstvo u Hristu i Duhu Svetom izražava jednakim ispovedanjem vere, istine i zajedničkim opštenjem u molitvama i tajnama.

Iz učenja o unutrašnjem, organskom jedinstvu Crkve prirodno i logično ističe i učenje o jedinstvenosti prave Crkve. Crkva je, dakle, ne samo jedna nego i jedina. Kao što u Hrista ne može biti nekoliko tela, tako je nemogućno da postoje mnoge crkve. Po svojoj bogočovečanskoj prirodi Crkva je jedna i jedina, kao što je Bogočovek Hristos - jedan i jedini. Crkva je uvek bila i ostala jedna i jedina, samo su se u razna vremena odvajali odedjene denominacije u nasem.pojavnom svijetu, pa se stvara privid neke podjele unutar Carstva Nebeskog , sto je nemoguće ,


2. Svetost Crkve. - Crkva je sveta, jer je svet Spasitelj, glava njena, jer u njoj stalno boravi Duh Sveti; jer je sveto sve njeno: i učenje, i blagodat, i tajne, i bogosluženja. Svi nanovorodjeni hriscani su sveti, je svet onaj.koji nas je posvetio svojom zrtvom na Golgoti i krvlju koju je prolio za nase grijehe.

Svojom svetošću Crkva osvećuje verne, čini ih domom Božjim, hramom Božjim. Njeni članovi sačinjavaju narod sveti; oni su djeca svjetlosti; oni su sveti; oni su sažitelji svetima i domaći Bogu. Svojim grijesima hrišćani ne smetaju Crkvi da bude sveta, ne narušavaju i ne uništavaju njenu svetost. Crkva je savrsena uprkos nesavrsenosti njenih clanova, ona je dugotrpeljiva prema grešnicima, poučava ih, pobuđuje na pokajanje i evanđeoski život i oni se u Crkvi uvijek mogu očistiti od
svojih grijehova svetom tajnom pokajanja. Na Duvanjskom saboru vidimo tu sliku sabora svih svetih. Oni su posvećeni Riječju Bozijom koji su primili i vodom kojom su kršteni kralj i čitav njegov narod, svet, carsko svestenstvo izabrani rod..

3. Sabornost Crkve. - Na polju u okolini Dalme ovo svijstvo je doslo do izrazaja. Crkva je saborna, katoličanska, vaseljenska, jer sadrži u sebi sve Božje darove za spasenje i okuplja sva Božja stvorenja, te se ne ograničava
ni mjestom, ni vremenom, ni narodom, nego obuhvata sve hrišćane svih vremena, mjesta i naroda. Na ovu sabornost Crkve ukazuju Spasiteljeve reči, upućene apostolima: "Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha".I ap. Pavle ukazuje na to kada kaže da u Crkvi Hristovoj: "Nema Grka ne Jevrejina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos".

Crkva je saborna s obzirom i na vreme, jer važi za sva vremena. A važi za sva vremena, jer je saborna i vaseljenska po svome učenju o svima predmetima koji su neophodni za osvećenje i spasenje svih ljudi sviju vremena. Crkvi je Spasitelj obećao da će biti sa njom u sve dane do svršetka veka i da joj ni vrata paklena neće odoleti (Mt.28,20; 16,18).


4. Apostolnost Crkve. - Crkva je apostolska; zato što su je raširili i utvrdili Apostoli i što neprekidno i neizmenljivo čuva učenje i predanje svetih Apostola. Apostoli su raširili Crkvu po svetu i utvrdili je posle silaska Svetoga Duha. Oni su svima koji veruju u Hrista predavali božansko učenje Spasiteljevo, a pastirima Crkve - darove Svetoga Duha kroz svešteno
rukopoloženje za episkope, sveštenike i đakone.

Svojim radom na širenju Crkve sveti Apostoli su postali temelj Crkve. Zato ap. Pavle i veli hrišćanima da su "nazidani na temelju Apostola i Proroka, gde je kamen od ugla sam Isus Hristos".Život u Crkvi je život po apostolskom učenju i predanju. Apostolska služba u Hristovoj Crkvi kod Slovena započela radom Konstantina i Metodija, produžava se neprekidno kroz
apostolske naslednike: episkope i sveštenike kao pastire i učitelje Crkve, tj. kroz crkvenu jerarhiju.
Svakako sabor je slika i idealne Božije države ali o tome u narednim glavama..

Sent with AquaMail for Android
http://www.aqua-mail.com