субота, 07. јун 2014.

DUHOVNO VODJSTVO


Glava X “...Poslije je kralj Svetopelek naredio hrišćanima ... ali u to vrijeme nije se našao niko, koji bi kralju dao siguran odgovor o ovoj stvari. Tada kralj, pun Božije mudrosti, i koristeći zdrav razum, posla mudrace i plemenite ljude kao glasnike časnom i apostolskom čovjeku, papi Stefanu, i caru Konstantinopoljskog grada Mihailu, moleći i tražeći da ga udostoje i pošalju po veoma mudrim ljudima…
...časni papa mnogo se obradovao a najviše, jer je ulučio priliku da pošalje veoma mudre ljude, koji bi novajliju u vjeri i slabašnog još kralja i njegov narod napasli i nahranili nebeskim hljebom i životnom riječju. I tako posla svoga vikara, po imenu Honorija, kardinala - svještenika svete rimske crkve, kome je predao moć da obavezuje i razriješuje, da uništava i razara, gradi i zasejava…. jos dva kardinala - episkopa, koji bi narodu sada u vjeri posvjećivali episkope, ili crkve, i riječ života svakodnevno zasijavali u njihovim srcima. ”


Istorijski kontekst:
Crkveni centri u ovom vremenskom intervalu ne uspijevaju da u potpunosti nametnu svoj autoritet i ustrojstvo u ranofeudalnim državama, već naprotiv, izbor je pokrajinskih biskupa bio u nadležnosti lokalnog svještenstva. Na rubnim područjima kao što je provincija Prevalis, dolazi do preklapanja interesa dva velika hrišćanska centra, Rima i Carigrada. U administrativnom pogledu provincija Prevalis je bila pod jurisdikcijom Carigrada, dok su njeni biskupi bili okrenuti prema Rimu. Postojanje dualiteta vlasti u provinciji Prevalis je proizilazio iz jakih dezintegracionih sila u odnosu na centralističko uređenje vizantijske države, jer se u rukama lokalne svjetovne i duhovne vlastele nalazila faktička vlast, što je uslovilo samo fiktivnu dominaciju Vizantije na ovim prostorima. Ovakvo stanje je omogućilo diplomatsko djelovanje zapadnoj crkvi i postepeno preuzimanje duhovno-kulturnog prostora u provinciji Prevalis. Ovdje svakako treba imati u vidu, da je u prvoj polovini VI stoljeća došlo do promjene statusa prevalitanske crkve, pošto je vizantijski car Justinijan osnovao novu arhiepiskopiju Istočni Ilirik, a za njeno sjedište odredio svoj rodni grad Justinijana Prima (kod današnjeg Skoplja). Narednih dva vijeka prevalitanski biskup i skadarski metropoliti će se dvoumiti između crkvene politike Carigrada i Rima. Prevalitana je granični medijum tada još jedinstvene hrišćanske civilizacije; u sporovima koji postoje unutar crkvene organizacije arbitriraju kako vizantijski carevi tako i rimski papa. U sporu kao medijatora susrećemo vizantijskog cara Mavrikija (582 - 602) koji pomaže u razrješavanju nesporazuma između skadarskog arhiepiskopa Stefana i budućeg arhiepiskopa Jovana. Nešto kasnije, vizantijski car Iraklije (610 - 641) uvjeren u svoju vojnu premoć, bezuspješno je pokušao nametnuti prvenstvo Vizantije u širenju hrišćanstva među slovenskim plemenima. U sporovima među prevaltantskim biskupima arbitrira papa Grgur I (590 - 604) koji kaže. “Dukljanski biskup Pavao bi se ogriješio grdnim nedjelima i na tužbu lokalnog svećenstva i od pokajinskih biskupa bi svrgnut sa stolice i lišen biskupskog dostojanstva, te na njegovo mjesto bi izabran Nemesion, koga potvrdi prosvještenik Justinijanije Prime. Međutim, Pavle se ne htjede pokoriti naredbama, već naprotiv napade biskupov stan uz pomoć svjetovne vlasti i zamalo ubi Nemesiona, zbog čega ovaj pobježe u Rim”. Papa Grgur I je naredio skadarskom metropolitu Konstantinu da stvari dovede poznaniju prava, a ako sam ne može da riješi stvar, neka se obrati prvosvješteniku Justinijanije Prime. Posljednji podatak koji se odnosi na postojanje prevalitanske crkvene organizacije, jeste pomen biskupa grada Lješa, koji je 599. godine morao napustiti svoju stolicu pred nadirenjem slovenskih i avarskih plemena, a Justinijanija Prima se posljednji put spominje 602. godine, kao centar Istočnog Ilirika, odnosno kao hrišćansko središte u predslovenskom periodu.
biblijska refleksija:
Svetopelek je , po našem ljetopiscu, prvi hrišćanin među slovenskim, odnosno dukljanskim kraljevima, ispunjen Sveti! Duhom i pun Božije mudrosti. Upravo iz te punine i mudrosti kralj shvata da mu nije dovoljno razumijevanje njegovo, njegovih činovnika i saradnika, već da mu je prije svega potreban duhovni savjet. Iako se naočigled radi o političkim pitanjima, pravi vođa jednog naroda nikad ne bi bježao od mudrosti Božije i savjeta Crkve. Duboko sam uvjeren da u ovom principu leži mudrost vladanja, koju svaki lider mora da nauči, da je za uspjeh svakom čovjeku potreban duhovnik i neko sa kim će se moći savjetovati. To je ta "Božija mudrost" koje je bio pun Svetopelek. Jer ludak je u Božijim očima svaki onaj koji se uzda u spostvene snage i razum, i koji svoje nadanje stavlja u knezove ljudske i u brze konje i jako oružje, a mudar je svako ko kao Sokrat može reći " Sad znam da ništa ne znam" da mu je za svaki dan potrebna "mudrost koja dolazi odozgo" a ne ona ljudska/sotonska kojom je Petar savjetovao Isusa da ne ide na krst.
Svetopelek prosvjetljen gleda veliku državu pod sobom i shvata da mu je upravo potrebna nadnaravna mudrost da bi svime pravedno upravljao i organizovao svoje carstvo na dobrim temeljima. Zato on šalje glasnike i Papi i Carigradskom patrijarhu da mu šalju mudre i duhovne ljude koji će ga umudriti da to sprovede valjano.
Na ovom mjestu moramo da naglasimo detalj da je Svetopelek tražio pomoć i od Rima i od Carigrada i od Zapada i od Istoka, od oba centra oko kojih se polovinom 9. vijeka okretalo hrišćanstvo. Ipak za Svetopelek je to bilo jedno, što je oduvijek bilo i biće. On se nije u Božijim stvarima rukovodio nekim uskim kratkoročnim političkim interesima i spletkama, nalivajući vodu na jednu ili drugu stranu. Ne, već je čista srca, hrišćanski ponizno tražio savjet od Crkve. To ga nije učinilo manjim vladaocem, naprotiv to ga je izdiglo iznad svog vremena i svih njegovih prethodnika ali i mnogih poslije njega koji su dolazili na taj tron.
Pojam “svezivanje i razrešavanje” nalazimo u Mateju 16:19: “I daću ti ključeve carstva nebeskoga, i što svežeš na zemlji biće svezano na nebu, i što razrešiš na zemlji biće razrešeno na nebu.” U ovom stihu Isus se direktrno obraća apostolu Petru, ali indirektno i ostalim apostolima. Njegove reči znače da će Petar dobiti pravo da uđe u carstvo, da će imati opšti autoritet predstavljen u ključevima koje će primiti kao i to da će se propovedanjem evanđelja otvoriti vrata carstva za vernike, dok će za nevernike biti zatvorena. U Delima apostolskim vidimo kako te reči prelaze u delo. Svojom propovedi na dan Pentekosta (Dela 2:14-40) Petar je prvi put otvorio vrata carstva. Reči “svezivanje” i “razrešavanje” pripadale su jevrejskoj zakonskoj terminologiji i koristile su se da bi se nešto proglasilo zabranjenim ili dopuštenim.
Petar i ostali učenici imali su zadatak da u Hristovom autoritetu nastave njegovu misliju na zemlji propovedajući evanđelje i objavljujući Božiju volju. U Mateju 18:18 vidimo i jasno uputstvo za svezivanje i razrešavanje koje se tiče duhovnog ratovanja i crkvene discipline. Apostoli ne mogu da uzurpiraju Hristov autoritet nad životom vjernika, ali imaju autoritet nad demonima i imaju vlast da disciplinuju članstvo u crkvi , ako je to potrebno, isključe neposlušne članove iz crkve.
Hristos potvrđuje na nebu ono što je učinjeno u njegovo ime i po njegovoj reči na zemlji. U oba stiha, Matej 16:19 i 18:18, sintaksa u starogrčkom pojašnjava značenje. Što svežeš na zemlji već će biti svezano na nebu. Što razrešiš na zemlji već će biti razrešeno na nebu. Drugim rečima, Isus na nebu otpušta autoritet svoje riječi koji odlazi na zemlju da bi se ispunio njegov cilj.
To znači da su ovi izaslanici papini išli u punom duhovnom autoritetu. I da su bili ne samo izaslanici Crkve, već prije svega ambasadori carstva Nebeskog, odnosno cara nad svim carevima, Hrista Boga. I ini što ljetopisac hoće da potvrdi da ono sto se iima desiti uskoro na Duvanjskom saboru ima mnogo veći legitimitet nego ono sto se n prvi pogled može misliti. Mnogi nijesu razumijeli Ljetopis to je sigurno, jer ne razumiju i ne poznaju Bozanske principe ili mizda ne vjeruju da su svestenici zaista svestenici Boga svevisnjeg i da ono sto svezuju ili razresuju na zemlji da se zaista desava u duhovnom proatoru. Ali o time u nastavku.