четвртак, 05. јун 2014.

DELEGIRANJE VLASTI



Glava V “...zvali "kagan" što bi na našem bilo "imperator", pod kojim bijaše devet prvaka, koji su upravljali narodom i sudili mu, budući da ga je bilo veoma mnogo…”


Istorijski kontekst: Dukljanin opisuje period za vrijeme vladavine slovenskog cara Vladina, nasljednika Selimirova, kada je veliko mnoštvo Bugara krenulo sa obala Volge (po kojoj su vjerovatnbo i dobili ime). Oni su sa svim ženama i djecom došli u kraje sjeverno od Makedonije i tu su se naselili. Ni Konstantinopoljski car a ni Vladin nijesu ovome mnoštvu mogli ništa te su poslije izvjesnog vremena sklopili mir sa njima. Vladin to učini zbog jednog interesantnog razloga - govorili su istim jezikom. Iz svega ovoga proizlilazi argumenat više koji ide u prilog tvrdnji istoričara da su Ostrogoti i Bugari isti narod.


biblijska refleksija. Medjutim, nekoliko detalja iz ovog izvještaja nas podsjeća na biblijsku priču o naseljavanju Izraela u obećanu zemlju, kada je mnoštvo naroda krenulo iz Egipta preko pustinje ka Palestini pod vodjstvom Mojsija. Takodje su išli sa ženama, djecom i svim ostalim tovarom i stokom, u zemlju koju je Bog obećao njihovim patrijarsima Avramu, Isaku i Jakovu, da će njihovom porodu dati obećanu zemlju preko Jordana do Sredozemnog mora. Tokom prolaska kroz pustinju na putu za Sinaj, Mojsije je posjetio svoga tasta, da povede sa sobom svoju ženu i djecu koji su ga čekali tamo. Tada mu je Jotar, svešetnik Midjanski poučio nešto što vidimo kod Kagana u ovom izvještaju u Ljetopisu, taj duhovni princip koji ja vjerujem korijen snage ovog bugarskog cara i devet knezova na koje je prenio dio vlasti pa su upravaljali i sudili u narodu. Jotar je vidio kako Mojsije pored svih svojih obaveza kao sveštenik i vodja koji mora da rješava mnoštvo nevoja koje su se dešavale na putu kroz pustinju ka obećanoj zemlji, morao i da sudi od jutra do mraka u raznoraznim sporovima koji su se dešavali u taboru. Tada mu je ovaj sveštenik Midjanski reče da nije dobro to što radi i da preuzima toliko obaveza na sebe, već treba da delegira to na svoje saradnike a da sad treba da preuzme na sebe zastupanje naroda pred Boga i uredbama ljudskim. Rekao mu je da iz naroda izabere najsposobnije i najodanije i bogobojažljive ljude, da ih postavi za poglavare, za tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike, pa da oni sude narodu kad god je to potrebno, a da samo one najteže i najsloženije slučajeve iznose pred Mojsija. Na taj način, rekao mu je, da će prenijeti dio svoga tereta na njihova pleća i da tako zajednički nose teret vladanja tolikim narodom.
To delegiranje vlasti je moćno sredstvo upravljanja društvom, ono je dalo čvrstinu ovom bugraskom narodu da odoli svim nasrtajima konstatntinopoljskih i slovenskih vladara. Isus je arhetim delegirarnja istinske vlasti i autoriteta. On čini šta Njegov otac nebeski mu je rekao da čini, a onda ovlašćuje apostole i izliva (poput ulja) svoju vlast na njih, a oni na djakone i dalje na sve ostale učenike, pa su mogli kad su odlazili dva po dva u svijet da dožive čuda koja su se preko njih dešavala, tako da su im se demoni pokoravali, iscjelivali su ljude i podizali mrtve. U tom delegiranom autoritetu oni su mogli da ostvare snažan uticaj u narodu, da se Crkva još u prvom vijeku proširili cijelim svijetom. Zato što apostoli i učenici nijesu išli u svoje ime, već su išli u Ime Isusa Hrista, Sina Božijega, pa su mogli da učine sve ono što je i sam Isus činio za one 3 i po godine slućbe “i više od toga”. Kao u Psalmu 113. ta vlast se sliva kao “rosa sa Hebrona” kao “ulje na glavu Aronovu, na njegovu bradu i na njegova ramena, pa preko njegove odore do krajeva i prstiju, tako se i stvarni vlast (da se svezuje i razdrešuje na zemlji ) sliva na vjernike kada se oni kao braća drže zajedno, kad čine jedan drugog višim od sebe. Onaj koji je viši autoritet delegira na onog koji je mladji, i onda se takva veza ne prekida lako.