уторак, 24. јун 2014.

ČETIRI VJETRA



Glava XXX "Zatim su se kralju Prelimiru rodila četiri sina, čija su imena ova: prvorođeni Hvalimir, drugi Boleslav, treći Dragislav, četvrti Spelank, i kojima podijeli svoju zemlju ovako: Hvalimiru dade oblast Zete s gradovima, i ove županije: Luška, Podlužje, Gorska, Kupelnik, Oblik, Prapratna, Crmnica, Budva sa Kučevom i Grbalj: Boleslavu dade Travuniju sa ovim županijama: Ljubomir, Vetanica, Rudina, Kruševica, Vrm, Risan, Dračevica, Konavli, Žrnovica; Dragislavu dade Humsku oblast i ove županije:Stantania, Popovo, Yabsco, Luka, Vellica, Gorymita, Vecenike, Dubrava i Dabar; Prevladu dade oblast koja se slovenski zove Podgorje, latinski Submontana, i ove županije: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico, Nevesinje, Guisemo, Kom, Debreca, Neretva i Rama. Ove četiri oblasti nazove Tetrarhija. Kralj Prelimir je živio mnogo godina i vidio je sinove svojih sinova, i preminu u dubokoj starosti, a pokopan je u episkopiji Raške, u crkvi svetog Petra s velikom čašću, poštovanjem i slavom."

Istorijski kontekst:

Prelimir, poslednji dukljanski kralj za koga se u Letopisu izričito kaže da je bio krunisan (et coronatus est reh), podelio je svoju državu (terram suam) na četiri oblasti (regiones), između četiri svoja sina. Te su oblasti Zenta (prvi pomen Zete), Tribunia (Travunija), Chelmania (Hum) i Submontana (Podgorje, kako sam Dukljanin prevodi). U svakoj od tih oblasti nabrojene su njene županije, čije su položaje i imena kao „veoma dragocen istorisko-geografski podatak", objašnjavali istaknuti istoričari naše prošlosti.
Dukljanin u 28. glavi govori o travunijskom kralju Tješimiru, sinu kralja Pavlimira. Pavlimir je prema Ljetopisu vladao cijelom teritorijom niže rijeke Save, uključujući i Rašku i Prevalitansku oblast (Duklju). Tješimir se rodio nakon očeve smrti, odrastajući s majkom “kraljicom”. Tu situaciju iskoristili su raški župani i prevalitanski ban pa su se “odmetnuli”, odnosno osamostalili, tako da je “kraljičina” vlast spala samo na Travuniju i Dubrovnik. Dakle, osamostaljenje Prevalitanske oblasti (Duklje) i Raške dogodilo se ubrzo nakon Pavlimirove smrti. Na nesreću, za ovo ne posjedujemo nikakve druge materijalne i pisane tragove. Osim toga, u Ljetopisu se ne pominje kada se to dogodilo. Ali Dukljaninova pripovijest ipak sadrži jasne putokaze.

Barski ljetopisac dalje pripovijeda kako je Pavlimirov nasljednik Tješimir u jednom momentu odlučio da povrati svoje pravo nad Raškom i Prevalitanskom oblašću. U tom kontekstu, Dukljanin radi stvaranja vremenske predstave, kaže kako se Tješimir prvo oženio, pa nakon izvjesnog perioda krenuo sa travunijskom vojskom na Prevalitansku oblast, vodeći u boj i svog odraslog sina Prelimira. Ovi podaci o Tješimirovoj ženidbi i Prelimirovoj starosti jasno ukazuju da je od momenta odmetanja Prevalitanske oblasti i Raške do Tješimirovog pohoda moralo proći oko četrdeset godina. Jer znamo da je Tješimir rođen tek nakon očeve smrti, kao i da je prilikom pohoda na Prevalitanu već imao odraslog sina. Dakle, da bi se oženio morao je prvo napuniti makar dvadesetak godina, nakon čega je trebalo proći još toliko da bi sin (Prelimir) iz tog braka stasao.

Ovo dakle ukazuje da Prevalitanska oblast u periodu od oko četiri decenije nije priznavala vlast Travunije – pri čemu je najvjerovatnije priznavala vizantijsku. To nam dalje govori da se Prevalitanska oblast (Duklja) osamostalila zahvaljujući neprijateljstvu između Travunije i Vizantije. Prevalitanski vladar je očito vješto iskoristio tu situaciju. Tješimir je dakle u jednom momentu krenuo na Duklju. U Ljetopisu se ne pominje gdje se tačno odigrao travunijsko- prevalitanski sukob, ali kaže da su u njemu pali i kralj Tješimir i prevalitanski vladar - nakon čega je komandu nad travunijskom vojskom preuzeo mladi Prelimir koji je dobio bitku, iza čega je “krunisan za kralja”.

Međutim, Dukljanin nam ipak daje izvjesne hronološke odrednice, pominjući krupne regionalne događaje. Tako se nakon epizode o Prelimirovom zauzimanju Prevalitanske oblasti kaže da je u to vrijeme preminuo bugarski car Petar, iza čega je grčki car sakupio vojsku i zauzeo čitavu Bugarsku. Ovo je dragocjen podatak. Nesumnjivo je da se Dukljaninova vijest odnosi na bugarskog cara Petra koji je umro 969. godine, dok se pod “grčkim carem” misli na Jovana Cimiskija i njegovo zauzeće Bugarske 971. godine.

Biblijska refleksija:

U podjeli zemlje na četiri dijela profesor Banaševića (jedan od rijetih koji je u ovom djelu uočio jasne biblijske refleksije) prepoznao je odredjene svetopisamska značenja i simbole. Sama podela Prelimirove države na četiri oblasti nije mnogo komentarisana od istoričara. Šišić je samo kazao da je vjerovatno „osnovana na kakovu zapisu", dok N. Radojčić, navodeći iz Letopisa rečenicu „quas et quatuor regiones Tetrarchias vocavit" i upućujući na drugo mesto gde je upotrebljen izraz Tetrarchiam, ističe „ovu pozajmicu iz Sv. pisma, osobito iz evanđelja sv. Luke", ne da utvrdi, kako kaže, nego da poljulja „veru u ovu vest pisca Barskoga rodoslova". V. Mošin se ne slaže s tim mišljenjem i kaže „da ovaj politički termin iz Sv. pisma ni u kojoj mjeri ne može da utječe na pitanje vjerodostojnosti navedenog podatka o podjeli, koja je po svojim geografskim podacima potpuno realna" i dodaje da bi se moglo „pomišljati čak i na to, da je ne samo Dukljanin, nego i suvremenici u X. vijeku, nazivali navedeni kompleks od 4 oblasti ovim imenom, kojim su se možda služili njihovi susjedi u susjednoj Dračkoj temi".
Banašević dobro konstatuje da "Kod ovako oprečnih mišljenja a na osnovu ovog jedinog podatka iz Letopisa, teško je doista reći da li je dukljanska država bila ikada deljena između četiri kraljevska sina, ili je to izmišljeno kao što je izmišljen kralj Prelimir koji je tu deobu izvršio." i nastavlja profesor Banašević i daje jedno interesantno objašnjenje i značenje broja 4 i 7 pa kaže: "Na legendarni karakter ove deobe zemlje upućivali bi simbolični brojevi četiri i sedam, kojima Dukljanin najradije pribegava. Ovde su protiv četiri Prelimirova sina ustali sedam Legekovih sinova. Ranije smo već imali četiri zla kralja. Sabor u Dalmi trajao je dvanaest dana, od kojih osam (4X2) posvećenix crkvenim a četiri svetovnim pitanjima. Na tom saboru određeno je da svaki ban ima pod sobom sedam satnika. Kralj Dobroslav, pred sudbonosnom bitkom, poverio je komandu jednog dela svoje vojske četvorici svojih sinova. Posle njegove smrti, zemlja mu je podeljena na četiri oblasti. Kralj Mihalja je od prve žene imao sedam sinova, a od druge četiri. Njegov brat Radoslav imao je osam 65 sinova (4X2) i četiri kćeri. Najzad, kralj Dragihna imao je četiri sina. Dodajmo da je reh sanctissimus Svetopelek vladao četrdeset godina i četiri meseca. Poznat je značaj broja četiri u crkvi (četiri evanđelja, četiri posta, četiri oca istočne i četiri zapadne crkve, itd.) a dovoljno je samo zagledati u Otkrivenje Jovanovo (Apocalypsis) da se otkrije napadno ponavljanje broja sedam. (u jednom samo stihu, 1,20, ponavlja se šest puta) i, nešto ređe, broja četiri (u stihu VII, 1, triput: četiri anđela, četiri ugla zemlje, četiri vetra). "

I upravu u posljednjim riječima " četiri ugla zemlje, četiri vetra " koje sam citirao iz knjige profesora Banaševića, po mom mišljenju se nalazi stvarna biblijska simbolika podjele zemlje na četiri dijela koju vidimo kod Prelimira, ali koju smo i vidjeli kod Svetopeleka na Duvanjskom saboru. Simbolika četiri vjetra i četri ugla zemlje je upravo izraz koji su upotreblljavali svetopisamski nadaknuti autori, da bi čitaocu slikovito prikazali sveobuhvatnost odnosno svestranost nekog djelovanja ili neke po pojave. Tako kad Ljetopisan iz Duklje kaže da je podjela izvršena na "četiri dijela " koji otprilike pokrivaju sjever, jug, istok i zapad onda se želi pokazati potpunost i savršenost te podjele. To je osobito jasno u podjeli zemlje na Duvanjskom saboru, gdje se još dodatno pokazuje savršenost organizacije državne uprave (7 satnika po jednoj banovini) i sudstva, da zapravo nije riječ o "podjeli medju mraćom" već savršenoj organizaciji unutar državnog jedinstva konkretne monarhije. To je poenta ovog Dukljaninovog djela. Da pkaže i dokaže da su sve "podjele" imali za cilj očuvanje jedinstva te zemlje a ne njen raspad i slabljanje. Podjela medju braćom Očeve suverene vlasti, ima za svrhu podizanje odgovornosti za sudbinu naroda i jačanje te zemlje i zatvranje svih "teritorijalnih otvorenih pitanja " koja se mogu javiti kasnije.. Ako se ovaj princip prenese i na Crkvu, jer sam pokazao da Duvanjski sabor je u simoličkom smislu i simbolička pojavnost sabornosti crkve, da se podjela zemlje i autokefalnost odrdjenih ne suprotstavlja sabornoj dinamici crkvenog života. Ljetopis hože da poči da iako se duklja i tada kao i danas Crna Gora bori da povrati autokefalnost to ne zasniva na pokušaju da ideološki zloupotrebi vjersku i nacionalnu pripadnost za bilo kakav separatizam i nejedinstvo. Dukljaninova mjerila samostalnosti, nezavisnosti, samodovoljnosti i odvojenost od svih, ne raspaljuje strasti i mrženje, već jedno istinsko razumijevanje značenja autokefalnosti kao ove "podjele medju složnom braćom u punom suvreniteu Oca Nebeskog i Hrista Isusa kao jedinog vodje svoje crkve". Podjeli na "četiri ugla zemlje i četiri vjetra" ne urušava se vaseljstvo crkve , naprotiv ona se tek u tome očituje, jer ovakve "podjele" Svetoplekove i Prelimirove suštinski ne „ugrožavaju“ istinsku sabornu dinamiku crkvenog života, jer podjela na banovine i autokefalnost mitropolija ne znači odvojenost od drugih nego "odgovorno zajedništvo"
Ljetopis nam iz tog najranijeg doba pojavnosti naše države prorokuje i opominje da ne može daleko stići ako se nastavi neko nacionalno odvajanje i nesloga koja remeti crkvenoj sabornosti jednog naroda? Da su svi pokreti upereni protiv sabornosti Crkve neodrživi i da zahtijevaju eshatološko i stvaralačko preispitivanje među nama samima, i da to "vraćanje sebi i svojim korjenim" ne može biti puko formalno-pravno, kanonski-legalističko ili akademski-naučno zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe, nego da mi i naraštaji koji dolaze iz nas sva "braća u Hristu" kojima se šalje Ljetopis stalno ispituju svoju spremnosti da u jedinstvu – hrišćanski – služimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost.
Ljetopis je istorijski izazov za sve, provocira na dobronamjernost i hrišćansku svijest svih hrišćana u Crnoj Gori, jer uvjek kroz vjekove je bilo, a tako je i danas i u budućnosti će postoji realna opasnost da zbog državnih ambicija jednog od "četiri braće" ili nekog crkvenog etnofiletizma i unutrašnje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba oko autokefalnosti, država i crkva izgubi odgovornost za služenje SVIMA i spasenje SVIH.
Oduvijek je Država bila složena zbog nekih teritorijalnih i etničkih specifičnosti a sa njom i unutrašnja organizacija Crkve je bila slojevita, medjutim to ne smije mijenjati njenu vaseljsnku prirodi kao jedinstvenog bogočovječanskog organizma, je Nevjesta Gospodnja je jedna i jedinstvena realnost. Postoji samo jedna crkva – Una sancta. Savak "podjela unutar hrišćanstva" se dešava u carstvu ćesara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu „crkva se dijeli". Carstvo Božije može biti samo jedinstveno i to u svu vječnost.
Svi tragični raskoli i necrkvene podjele ovo dramatično potvrđuju, i što je najgore – pokreću nove sukobe i podjele – tako smo sve dalji jedni drugima i svi zajedno daleko od spasonosne ljubavi Božije. Svako vidi samo sebe i svi selektivno uzimamo iz prošlosti samo ono što potvrđuje njegov stav, suprotstavljajući se čak i neumjesno i neprimjereno svemu što nije u skladu sa našim mišljenjem, bez imalo uvažavanja prema drugom i drugačijem. A Ljetopisac kroz ovu simboliku broja 4 hoće da ukaže upravo na cjelovitost i vaseljenstvo svih podjela, koje ce čine da bi Država i Crkva napredovala i jačala u jedinstvu , jer "bolje je dvojici nego jednome, jer ima plata za njihov trud".