недеља, 29. јун 2014.

ČEKAJUĆI VASKRSENJE


Glava XXXV "Zatim kralj Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru. Sahranjen je u crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina."

Historijski kontekst
Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijQskog područja. Ništa se, međutim, ne zna o njenoj ulozi u političkim zbivanjima. Ostao je jedino pomen o arhontu Duklje Petru zahvaljujući olovnom pečatu s njegovim imenom. Vjeruje se da je živio i djelovao neđe u X vijeku. Dukljanska država bila je isuviše malog prostranstva i snage da bi se u ovo vrijeme mogla isticati u balkanskim političkim prilikama. Njen razvoj proticao je u sjenci krupnih događaja koji su odlučivali o sudbini Balkanskog poluostrva.
Značajan prelom predstavljalo je pokoravanje Bugarske 971. kada je izgledalo da se završilo vizantijsko-bugarsko suparništvo u borbi za prevlast nad Balkanom. Bio je to najveći vizantijski uspjeh od vremena doseljavanja slovena.

Petrislav je prema nekim istoricarima bio knez Duklje od 971. do 990. godine. Prema Ljetopisu Popa Dukljanina njegov otac Hvalimir je vladao Travunijom, Zahumljem i Dukljom, koja je obuhvatala dvije oblasti: Zetu i Podgorje. Petrislav, najstariji sin, naslijedio je Zetu, njegov mlađi brat Dragomir Travuniju i Zahumlje, a najmlađi Miroslav Podgorje. Poslije pogibije Miroslava, Petrislav je preuzeo vlast i nad Podgorjem. Petrislav umire oko 990. godine, i sahranjen je kako vidimo iz uvodnog stiha u crkvi Manastira Prečiste Bogorodice Krajinske, na području današnje opštine Bar. Naslijedio ga je sin Vladimir.

Postoji mišljenje da je olovni pečat koji je 1884. pronašao francuski vizantolog Gustav Šlumberže (Gustave Schlumberger) pripadao upravo Petrislavu. Po tome bi on bio prvi dukljanski vladar čije je postojanje i materijalno dokazano.

Za crnogorske  istoricare vazno je i pitanje da li je ova oblast u to vrijeme bila samostalna administrativno-politička jedinica vizantijskog carstva ili samo dio susednih vizantijskih oblasti, dračke odnosno dalmatinske. Odgovor na ovo pitanje daje pomenuti olovni pečat iz  Grčki natpis i hrišćansko ime dukljanskog arhonta Petra nameće samo jedan moguć zaključak, a to je, da je ova oblast između Lješa i Bara sa ravničarskim zaleđem oko Skadarskog jezera i rijeke Drima id početka IX do kraja X veka bila u rukama Vizantije kao zasebna arhontija carstva sa administrativnim i crkvenim sjedištem.

Biblijska refleksija:
Svjedočanstvom koje nam donosi Ljetopis, da je Petrislav sahranjen u ckrvi svete Marije u Krajni,  pokazuje da je uloga Petrislava za narod i njegovou duhovnost bila veoma značajna. Sahranjivanje prema hrišćanskim običajima se obavlja isključivo na groblju. Medjutim episkopi se mogu počivati u crkvi ili porti. Izuzetak se čini samo na dozvolu crkvenih vlasti za vjerujuće, čije su zasluge za Crkvu ili narod izuzetno velike, kao što su sveštena lica, vladari, crkveni zadužbinari i dobrotvori.
Medjutim dobra je prilika da se pozabavimo još jednim (najvažnijim) pitanjem hriscanske vjere, koje negdje u simboličkom smislu otvara ovo sahranjivanje u crkvi a to je nada i vjera u vaskrsenje vjerujucih. Da bismo razumjeli šta je to vaskrsenje koje čeka svaki hriscanin, najprije trebamo znati da Biblija govori o dvije smrti. Nakon pada u grijeh, svi ljudi postali su podložni propadanju, starenju i smrti. Adam i Eva nisu odmah primili kaznu za prekršaj Božjeg Zakona života (Rimljanima 6:23) zbog aktivacije Plana spasenja, čime je ovaj život kojim sada živimo postao neka vrsta popravnog ispita i šanse za prihvatanje Božjeg dara. Stoga prva smrt nije konačna kazna za prestup. Biblija je naziva „snom“ bez snova (vidi Danilo 12:2), jer će svi „ustati“ ili biti „podignuti“ ponovo u život – radi suda. Kao što ćemo kasnije vidjeti, svi oni koji budu vaskrsnuti za život nemaju problema sa drugom smrću (Otkrivenje 20:6), dok će izgubljeni iskusiti drugu vječnu smrt (Otkrivenje 20:14).

Ovo sahranjivanje govori da je jos tokom ranog perioda zdravog hrišćanstva, propovijedanje Hristovog vaskrsenja bio je ključni dio poruke apostola (Djela 2:29-36; 4:2). Crkva je snazno zagovarala drugi dolazak Hristov i vaskrsenje Crkve. Jedan od razloga zašto je još jedan apostol morao da bude izabran da zamijeni Judu Iskariotskog bio je „da bude s nama kao svjedok njegovog vaskrsenja.“ (Djela 1:22). A svjedoka je bilo mnogo, na jednom mjestu pominje se preko 500 osoba (1. Korinćanima 15:5-8). Zapazite da su apostoli „s velikom sposobnošću (ili moćno, silno) svjedočili o vaskrsenju Gospoda Isusa.“ (Djela 4:33).

Pavle vrlo jasno naglašava ovo pitanje „Jer ako nema vaskrsenja mrtvih, onda ni Hristos nije vaskrsnuo. A ako Hristos nije vaskrsnuo, naše propovijedanje je zaista uzaludno i naša vjera je uzaludna. A onda smo i lažni svjedoci Božji, jer smo svjedočili protiv Boga da je vaskrsnuo Hrista, koga nije vaskrsnuo ako mrtvi zaista ne vaskrsavaju. Jer ako mrtvi ne vaskrsavaju, ni Hristos nije vaskrsnuo. A ako Hristos nije vaskrsnuo, vaša vjera je uzaludna – još ste u svojim grijesima. Onda su propali i oni koji su umrli u Hristu. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Hrista, od svih ljudi nas treba najviše žaliti.“

Bog tako divno koristi analogiju poljoprivredne žetve Izraela da ilustruje važne aspekte Njegovog plana spasenja – „žetvu“  čovječanstva, u smislu u kojem vaskrsenje mrtvih igra glavnu ulogu. Aspekti ovog plana oslikani su posebnim godišnjim festivalima i praznicima, koji zauzvrat predstavljaju vrijeme žetve u drevnom Izraelu. Svi koji dublje poznaju simboliku starozavjetnih praznika znaju da je Hristos upravo vaskrsao u nedjelju , treći dan nakon pashe kada se slavio praznik i podizali prvi snopovi na "obrtanu žrtvu" .

„Prvina“ je termin koji se koristi da označi prvi dio žetve. Ovaj dio se smatra svetim. Kao Božji narod, odistinski preobraćeni hrišćani smatraju se prvina Božije duhovne žetve (Jakov 1:18).

Isus je prvi od prvina – najsvetiji dio. „Ali činjenica je da je Hristos ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli.“ (1. Korinćanima 15:20). Apostol Pavle je objasnio da je Isus „prvorođeni prije svih stvorenja“, „prvorođeni iz mrtvih“ i „prvorođeni među mnogom braćom“ (Kološanima 1:15, 18; Rimljanima 8:29). Jasno je da će drugi slijediti u dogledno vrijeme.

Biblija ovdje govori o vaskrsenju u vječni život a ne o privremenoj nadoknadi života u ovom tijelu. Na nekoliko mjesta u Bibliji određene osobe vraćene su u ovaj život prije vaskrsenja Isusa. Ali, svi su umrli ponovo i čekaju „bolje vaskrsenje“ (Jevrejima 11:35).

Pavle, o vaskrsenju Božjih prvina kaže: „A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo spasitelja, Gospoda Isusa Hrista, koji će naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve da pokori sebi.“ (Filipljanima 3:20-21; uporedi sa 2. Korinćanima 5,1-5).

Pavle opisuje prirodu ovog vaskrsenja prvina: „Sije se tjelesno tijelo, a vaskrsava duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno tijelo, postoji i duhovno…. I kao što nosimo obličje onoga koji je načinjen od praha, nosićemo i obličje onoga koji je nebeski.“ (1. Kor. 15:44, 49-50).

Čak ni pravi hrišćani ne mogu ući u Carstvo do povratka Isusa Hrista na Zemlju. Na ispunjenje tog dana, uz zvuke truba, mrtvi u Hristu će vaskrsnuti i Bog će imati žetvu prvina u punom smislu.

Zato u 1. Korinćanima 15:51-52 piše: „Evo, govorim vam tajnu: Nećemo svi zaspati smrtnim snom, ali svi ćemo se preobraziti, u jednom trenutku, u tren oka, na zvuk poslednje trube. Jer truba će zatrubiti i mrtvi će vaskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se preobraziti.“ (uporedi sa 1. Solunjanima 4:16). U to epohalno vrijeme, Hristovi učenici i Božji sledbenici iz svih vjekova doživjeće ono što Biblija naziva „boljim vaskrsenjem“ (Jevrejima 11:35).

Hristos je jasno rekao: „Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava one koje hoće.“ (Jovan 5:21). I Otac i Sin imaju autoritet i moć da podižu mrtve. Onda Isus kaže: Zaista, zaista, kažem vam, dolazi čas, i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Sina Božjeg, i koji čuju, živjeće…  i izaći će – oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje osude.“ (stihovi 25, 29-30).

Dok nekoliko odlomaka u Bibliji pojašnjava da će biti buduće vaskrsenje i pravednim i nepravednim ljudima (Jovan 5:29; Danilo 12:2; Djela 24:15), dugo vremensko razdoblje između ove dvije grupe nije razjašnjeno sve do Otkrivenja 20. glava: „I vidio sam prestole. Onima što su sjeli na njih dato je da sude…. Oni su oživjeli i vladali kao carevi s Hristom hiljadu godina.“ (stih 4)."Srećan je i svet svako ko ima udio u prvom vaskrsenju. Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi sveštenici i vladaće kao carevi s Hristom hiljadu godina.“ (Otkrivenje 5:9-10)

Drugo vaskrsenje, koje se kvalitativno razlikuje od prvog, koje je samo privremeni produžetak života, dakle je vaskrsenje suda, odnosno osude na vječnu smrt koju primaju ne samo nepokajani zli ljudi već takođe i Sotona sa svojim demonima (vidi stihove 7-15).
Na kraju tih 1000 godina, Sotana će biti pušten, poražen, a zatim bačen u ognjeno jezero. Hrist će tada suditi svim nevjernicima (Otkrivenje 20:10-15) kod Velikog Bijelog trona, tako što će ih baciti u ognjeno jezero. Hrist će tada stvoriti Novo nebo i Novu zemlju – vječno mjesto prebivanja za vjernike. Neće biti više greha, patnje ili smrti. Takođe, Novi Jerusalim će se spustiti sa neba.
Upravo ta slika Hrama u kojoj boravi usnuli arhont Petar kao i svi sveti koji su usnuli u Hristu koji su vanvremenska Crkva Bozija , ima neku simbolicku vrijednost i prasliku Novog Jerusalima u kojem ćemo svi mi hriscani kao vaskrsli živjeti i sam Bog ce spustiti svoj šator medju nas i zivjece sa nama u svu vječnost.