четвртак, 05. јун 2014.

CARU CAREVO, BOGU BOŽIJE


Glava IV “Njega je naslijedio u kraljevanju njegov sin Selimir, koji je premda paganin i iz istog roda, sa svima je bio u miru i voljeo je sve hriscane, i najmanje ih je proganjao. Sklopio je s njima ugovor i plaćali su mu danak. U njegovo doba zemlja se smirila i ispunila mnoštvom Slovena...


Istorijski kontekst:
Nakon Svevladove smrti , po;etkom 7. vijeka na vlast dolayi njegov sin Selimir, koji kako vidimo mijenja odnos prema hrišćanima. Prestaje progon i novi kralj sklapa dogovor sa hrišćanskim življem po kojem oni trebaju da mu plaćaju danak. Zemlja se smirila i vidimo da počenje prosperitet. Zbog perioda mira i stabilnosti na ove naše terene dolazi mnoštvo Slovena. Zaista istorijografija nam potvrdjuje da su Sloveni na tlo današnje Crne Gore dospjeli u prvoj polovini VII vijeka, vjerovatno ubzo poslije 602. godine, kada su se kao bujica razlili preko širokih prostranstava Balkanskog poluostrva. Možda su i ranije idući starim rimskim putevima, pojedini odredi Avara i Slovena zalazili u ravne i plodne oblasti oko Skadarskog jezera, ali takvi pljačkaški upadi nijesu imali trajnijih posljedica. Kasnoantički život bio je prekinut tek pošto je slomljen granični obrambeni sistem na Dunavu.

Proces slovenskog naseljavanja veoma je slabo poznat. Sigurno je da slovenske mase nijesu mogle potpuno i ravnomjerno prekriti ogroman prostor od Dunava do Peloponeza, one su se kretale zatečenim putevima i neizbježno su se morale razliti u mnoštvo predjela, koji su svojim geografskim odlikama pružali uslove za život i način privređivanja na koji su bili navikli u svojim ranijim boravištima. Zaposijedajući plodne i ranije kultivisane oblasti, Sloveni su ostavljali za sobom planinska zemljišta i teško pristupačne regione, đe su nalazili pribježište ostaci kasnoantičkog stanovništva.

Mase slovenskih doseljenika djelovali su na svoje vizantijske savremenike jedinstveno svojim osobenim jezikom, približno jednakim načinom života i sličnim običajima, ali u svojim akcijama i za vrijeme napada i u vrijeme posijedanja Balkanskog poluostrva nijesu predstavljale jedinstvenu, povezanu i organizovanu cjelinu. Sloveni su još u svojim kretanjima bili izdijeljeni na veliki broj skupina sastavljenih od dijelova starih plemena, zajednica obrazovanih s one strane vizantijske granice i manjih ili većih grupa koje su im se priključivale u toku borbi i kretanja. Sloveni su ostali podijeljeni i razdvojeni i kad su se trajno vezali za novo tlo. Posmatrana, iz Carigrada, teritorija Balkanskog poluostrva naseljena Slovenima izgledala je kao mnoštvo malih kneževina koje su Vizantinci obilježavali karakterističnom množinom "Sklavinije".
Kod Slovena naseljenih u zaleđu jadranske obale opaža se izdijeljenost na manje političke okvire u kojima su se obrazovale nove grupe s imenima koja vode porijeklo ili sa zemljišta koje su naselili ili od plemenskih imena iz stare postojbine. Zahvaljujući jednom vizantijskom spisu iz sredine X vijeka, djelu Konstantina VII Porfirogenita (913-959) o narodima s kojima je Vizantijsko Carstvo dolazilo u dodir, srazmjerno su dobro poznate južnoslovenske kneževine ranoga srednjega vijeka na tlu današnje Crne Gore i u njegovom susjedstvu.
U ravnicama oko Skadarskog jezera, dolini Zete i u zaleđu morske obale na potezu od Boke Kotorske do Bojane, obrazovala se bila kneževina Dukljana, koja je svoje ime dobila po rimskom gradu Doklei, čije se ruševine nalaze u neposrednoj blizini današnje Podgorice. Južno od Dukljana u ravnicama današnje sjeverne Albanije, prostiralo se dobro naseljeno slovensko područje, ali je ono srazmjerno rano palo pod vizantijsku vlast, pa nije ostalo traga o njegovom samostalnom političkom razvoju. "Planinskom stranom", - kako kaže car Konstantin Porfirogenit, - "zemlja Dukljana graničila se sa Srbijom". Ova najranija Srbija prostirala se osjetno zapadnije od svih kasnijih srpskih državnih centara. Na istoku njeno granično područje dopiralo je do grada Rasa, a na zapadu se dodirivala sa Hrvatskom kod Livna, pogranične hrvatske županije. Planinski dijelovi u unutrašnjosti današnje Crne GOre pripadali su, dakle, srpskoj kneževini. Granica se najvjerovatnije pružala planinskim obroncima koji zatvaraju slivove Zete i Morače. U primorskom pojasu Duklja je za susjeda imala Travuniju koja se prostirala između Boke Kotorske i Dubrovačkog zaleđa. U okviru toga područja ležala je zemlja Konavljana, kasnije konavoska župa, okružena planinama sa svih strana i gotovo predodređena da očuva političku individualnost. Dalje prema sjeveru i zapadu, duž obale i u bližem zaleđu, obrazovala se zemlja Zahumljana između Dubrovnika i doline Neretve. Na ovu oblast nastavljala se zemlja Neretljana na području između Neretve i Cetine i na ostrvima Korčuli, Braču i Hvaru, na koju su Sloveni dospjeli. Još dalje prema zapadu, od Cetine pa sve do Istre prostirala se kneževina Hrvata.


Biblijska refleksija: Još jednom se pokazuje svetopisamski i teološki pogled autora Ljetopisa na istoriju našeg naroda, da ispravan stav vladara prema hrišćanima, odnosno prema Crkvi i prema Bogu uzrokuje Božiju naklonost, blagoslov i prosperitet društva. Naravno, primjećujemo jedan uravnotežen, duboko ispravan stav odnos hrišćana prema zemljasko vlasti, koji želi naš hroničar takodje da pokaže. Zar ima ikakvog nagovještaja da se odnos hrišćana hrišćana promijenio prema novoj vlasti kada je na čelo došao dobar car. Jesu li hrišćani sad krenuli u nekkavu oružanu, rodoljubivu i oslobodilačku bitku? Da li sveštenik iz Duklje, pokušavao da stvori neki “kosovski zavjet” kao neki episkopi u vjekovima koji će doći po kome bi trebalo zbaciti paganskog “nekrsta” i Obilićki udariti na okupatora (poput Murata)? Ne, ne i ne. Nema ohrabrivanja da se hrišćani trebaju oružano oduprijeti popustljivom Selimiru.
I još nešto, da li su hrišćani nestali i iskorijenili se tokom progona prethodnih zlih vladara, zato što nijesu primjenjivali oružani otpor? Ne, naprotiv, mi vidimo (a o tome ću više reći u nastavku) da hrišćanska zajednica opstaje bez obzira na smjene vladara.
Medjutim, u ovom pasusu, u samom činu davanja danka (poreza), vidimo još jednu biblijsku refleksiju. Svako zna tu novozavjetnu Isusovu mudru pouku o plaćanju “caru carevoga”, kada je pred okupljenim gradjanima, a u prisustvu neprijateljski raspoloženih fariseja i rimskih vojnika, odgovara na njihovo pitanje, da li treba plaćati okupatoru danak. Za one koji ne znaju, tada je Izrael bio pod snaćnom okupacijom Rimskog carstva, a fariseji su htjeli da isprovociraju Isusa da kaže da treba plaćati danak da bi ga suprostavili narodu i njihovoj oslobodilačkom raspoloženju, kako bi ga omrzli, ili da okrenu Rimljane protiv njega ako kaže da ne treba plaćati poreze, za što je bila predvidjena ozbiljna kazna. I onda je Isus, pronašao “treće rješenje”, pitajući jednog od prisutnih šta se nalazi na novčanici. Ovaj reče : “Lik Cezara”. Isus na to reče: “E onda dajte caru ono što je carevo, a bogu ono što je božije!”. I svi su zaćutali pred ovom mudrošću.
Nema u Jevandjelju (a nema ni u Ljetopisu kako vidimo) njesta za ratnohuškačke propovjedi zaodjenute o rodoljuubiva i oslobodlička osjećanja, kao što vidimo kod nekih vladika sroske pravoslavne crkve u prošlom i ovom vijeku. Hrišćani su pozvani da se mole za vlasti i da budu konstruktivni i stvaralački dio svakog društva, ma koliko ta vlast bila bezbožnička i tuđa. Sve dok je ovakav stav njegovala rana crkva i imala apolitičan stav prema vlastima, istinska progonjena crkva se širila nevjerovatnom brzinom cijelom Evropom, Azijom i Afrikom i ljudi su se spašavali u poniznosti i radosti. A kako je ta crkvena hijerarhija postala formalnija i počela dobila odlike staleža, vrijednu imovinu, zemljišta, hramove i status državne crkve tako je sve više postala crkva koja progoni, a ne progonjena crkva. Počela je da izvrće Isusovu pouku pa ovaj drugi dio (dajte Bogu božije) počela da tumači takodje nekom materijalnom vrijednošću , kao svojevrsni crkveni porez. Isus nije mislio da ono što je “Božije” da su novci i darovi kojima treba trpati džepove popovima, to je poziv za iskrenu pobožnost i stvaljanje Boga na prvo mjesto, na pijedastal naših života, daleko iznad svih tih materijalnih pitanja. jer Carstvo Nebesko nije u jeli i piću, već u miru, radosti, ljubavi i vjeri. Bog je kadar da zaštiti svoj narod, tek kad njegov narod drži Isusa za jedinog gospodara i kralja koji vlada njihovim životima.
To su činjeli naši hrišćanski praoci na teritoriji nekadašnje Prevalitane i Duklje. Nijesu uzimali odrbanu u svoje ruke, i vidimo da su imali svega dovoljno, da žive u miru u svakoj pobožnosti, i da plaćžaju danak caru. Naravno hrišćani su pozvani da daju milostinju, priloge i desetke u Dom Gospodnji, ali ne kao zakonsku normu i ne kao neki novi harač, već radnosna srca, kao akt potpune slobodne volje, jer “Bog ljubi radosna davaoca”. Ovi hrišćani u 7 vijeku, su znali za duhovni princip, da su badava sve primili od Boga i da badava i daju, jer znaju srce svoga Stvoritelja i svoga Spasitelja koji govori “Dajte i daće vam se. Puna mjera, nabijena i natrešena!” Ovakav lojalan stav pravih hrišćana nije znak “slabog duha” kako tvrdi vladika Nikolaj ili odraz njihovog kukavičluka, naprotiv, za lojalnost je potrebna snažna i hrabra ličnost i karakter, koji izvire iz vjere u Boga, a ne u spostvene snage i “svijetlo oružje”.