четвртак, 05. јун 2014.

BRATSTVO I JEDINSTVO



Glava V “I započeše oba naroda da se mnogo vole međusobno, to jest Goti, koji su i Sloveni, i Bugari, a najviše stoga što su oba naroda bila srodna i svima je bio jedan jezik...”

Istorijski kontekst: Ne dugo poslije toga za vrijeme kralja Vladina, vidimo da su se ova dva (Goti i Slovoni) “naroda “zavoljela”. i zaista nema divnije stvari od bratsva i jedinstva medju narodima. Ne tako davno u bivšoj SFRJ komunistička partija je proklamovala “bratsvo i jedinstvo” kao najvišu vrijednost svoje ideologije i svoje oslobodilačke borbe. Nijesu komunisti vjerovali u Boga, ali su uzeli ovo hrišćansko načelo jer su bili mudri da ne negiraju sve ono što je dobro. Otićiću i korak dalje pa ću ustvrditi da je komunizam na ovim našim prostorima i dobio tolike razmjere da je dobio odlike religije, zato što je bio jedan narodni protest protiv ethnofiletizma i reakcionizma ondašnje srpske pravoslavne crkve koja je propagirala etnofiletizam (oličen u kosovskoj mitologiji) kakav malo koji pravoslavni narod poznaje. Komunisti su tom vjerskom nacionalizmu koji se počeo kalemiti na monarhistički i četnički pokret u drugom svjetskom ratu, suprostavili jedan mnogo uzvišeniji idea internacionalizma (oličen u komunističkoj internacionali). Taj internacionlizam kao svoje osnovno geslo je baštinio “bratsvo i jedinistvo”. ali medju narodima, a ne samo bratstvo unutar jedne etničke grupe kako to tumače neki episkopi o kojima sam pisao u knjizi Jeres kosovskog mita. Opravdano neki filozofi religije uporedjuju komunistički internacionalizam sa hrišćanskim ekumneiznom, iako mislim da nema potrebe da naglasim da komunisti nijesu “izumjeli “ ekumenizam, on je sadržan u “Velikom poslanju” sa kojim se završavaju jevandjelja i Isusovom zapovješću - Idite do kraja zemlje i učinite SVE narode učenicima mojim. Poznato je naravno da su najveći protivnici internacionalizma i ekumenizma upravo neke “tvrde struje” unutar SPC, koje su prije spemne da negiraju nečiju nacionalnost i da propagiraju srpstvo, nego pomenutu Isusuovu zapovjest, da šire jevandjelje svim narodima.
Čitav Ljetopis, vidjećemo, odiše duhom hrišćanskog jedinstva, duhom pomenutog pslama 113 “O kako dobro i divno je kad braća žive zajedno!”
Bratsvo je naglašavam univerzalna a ne etnička kategorija! Šta je hrišćanstvo ako nije stvaranje “porodičnih odnosa” medju hrišćanima. Svi hrišćani su braća i sestre, koji imaju jednog duhovnog Oca Nebeskog, kojima je isus strariji brat,. “prvorodjenac od sve braće”.
Kada se tako živi, u tom jedinstvu, je izabrao Gospod da postavi svoj tron, svoju Crkvu. Onda vidimo ono što nam je zajedničko, a ne samo ono što nas razlikuje. Ova dva naroda su prepoznala da govore istim jezikom, i to ih je zbližavalo. Tako bi trebalo da nas uče sveštenici u Crnoj Gori, a ne da potenciraju podjele na nacionalnoj osnovi medju hrišćanima… Ako smo hrišćani!?

Biblijska refleksija:
Jedan Rotkovićev prevod ovog uvodnog stiha iz Ljetopisa glasi: “počeše da se vole zato što su bili pogani i imali svi isti jezik”. Zar to može imati refleksiju u Svetom pismu, pitaće neki? Pa ima, podsjetiću vas na čuvenu priču o gradnji Vavilonske kule iz Knjige postanja, kada su svi ljudi te poslijepotpske civilizacije ujedinili i složno odlučili da počnu da grade kulu koja bi došla do neba, da se izjednače sa Bogom i “da steknu sebi ime i slavu”. Biblija kaže da je cijelo čovječanstvo bilo vrlo bezbožno ali da je govorilo istovjetnim jezikom. lako su se sporazumijevali i dogovarali i počeše odlučno da grade kulu u Vavilonu. Posao napredovaše nevjerovatnom brzinom. Kad to vidje Gospod, reče: “Gle sinove ljudske, sad su kao jedan, sada im ništa neće biti nemoguće. što god naume, ostvariće.” Pismo kaće da je tada bog pobrkao jezike narodima i proade im posao, pa se rastrkaše po cijeloj zemlji. Dalo bi se objasniti zašto je bilo dobro da ljudi napune zemlju a ne da žive svi u jednom gradu (kao danas što vidimo) ali ovom prilikom želim samo da naglasim da je tužno i pretužno, kao se danas hrišćani dijele u Crnoj Gori. To nas nije učio naš prezviter iz Duklje. Toiko smo se danas odaljili, pa iako svi manje više govorimo istim jezikom, sve se manje razumijemo i tolerišemo. A kamo li te lijepe sreće da se volimo, kao ova dva naroda iz Ljetopisa.
A vidimo kolika je sila jedinstva, šta nam kaže Riječ Božija. Da kada se ljudi slože i dogovore oko nečeg da im ništa nije nemoguće. Pa i Isus govori na nekoliko mjesta o tome, da kad se dvoje u molitvi slože oko bilo čega i zamole u Njegovo ime da će im dati Otac naš nebeski. Kad ovo jedinstvo ima takve silne efekte kod pagana i nevjernika, koliko više bio trebali mi hrišćani da pokažemo da smo drugačiji, da prepoznajemo svoje medjusobne srodnosti, da prevazilazimo medjusobne razlike i da njegujemo “bratstvo i jedinstvo”. Ali ne mi, čini mi se da smo gori od najgorih pagana i bezbožnika, stalno insistiramo na nekim denominacijama i istorijskim “činjenicama” i “identitetu”, kao da jedinstvo i bratska ljubav ne moće da bude naš identitet. Poslije se pitamo zašto smo slabi, zašto imamo tako ograničene uspjehe i rezultate.