недеља, 22. јун 2014.

AVESALOMSKO SVRGAVANJE KRALJA RADOSLAVA

Glava XXII "Poslije njega vladao je Radoslav, koji je slijedeći stope svoga oca bio ukrašen svom dobrotom. Pored toga rodio je sina koga nazove Časlav, koji, kad postade mladić, poče bivati nepokoran svome ocu… Ali koliko je god njih kralj Radosav zarobio, pusti ih da odu slobodno, međutim, one koje je zarobio sin Časlav preda u ropstvo vojnicima. Zbog toga se ozlojediše vojnici koji su bili sa kraljem i, ostavivši ga, odu k Časlavu, njegovom sinu. Tada se Časlav uzoholi, proćera svoga oca s vlasti i po nagovoru vojnika, poče ga progoniti...
Ne mnogo kasnije Božijom voljom prošla je lađa koja bijaše iz Apulije. "


Istorijski kontekst: Radoslav je prema nekim istoričarima vladao nekih 15,godina od 835—850. Godine. Vlada ovoga cara , za koga Ljetopisac ne govori da je hrišcanin, bila je stroga, pravična i mudra; te ga je cio narod blagosiljao i osobito poštovao i volio. On je bio nesrećan u sinu svome Časlavu, ili Čestislavu, koji da bi se što ppe dokopao prijestola, podboden tuđinima i svojim pristalicama, tajno podigne bunu protivu svoga oca. Radoslav svojim dobrim svojstvama umiri ovaj prevratnicki pokret, ali
in mu kad sve to vidje da tajno nemogaše da svrhe oca krenu da to učini otvoreno i javno se suprostavi svojem ocu. Otac mu Radoslav, videći ovakvu i ovoliku pokvarenost svoga rođenog sina, i da nebi trošio krv narodnu, ostavi zemlju 850 god: te iz Lastve naveze se na more, ode najpre u Pulju, a iz ove u Rim u kom veli ljetopisac, umrije, ostavivši po smrti svojoj sina Petrislava; te tako stupi na prijstol razvratni i lakomisleni Časlav . On je vladao od 850—862 god: dakle svega 12 god. Za ovoga se cara zna: da je imao ratove sa Avarima, koje je predvodio nekakav Kiš, koji je i poginuo u ovoj bitci. Dalje se zna, da je on ove Avare pobijeđavao i proganjao preko granica. i t.d. Prognav ove Avare od svojih granica i izgnav ih iz svoje carevine posijle jedne slavno održane pobjede Česlav je bio razpuštio svoju vojsku i bezbrižno pio i veselio se negde u dan. posavini bosanskoj, nenadajući se crnom kolaču. Žena poginuvšeg Kiša čuvši to skupi vojsku, prokrade se kroz srpske zemlje i iznenada udari na onako usamljenog Časlava, uhvati ga, sa svitom i nekim mlogim rođacima, veže u kvrge i baci ih sve u rijeku Savu. Tako dakle pogine car Časlav 862 god. i primi pravednu nagradu za uvrede učinjene svome ocu.

Biblijska refleksija: U ovom Časlavovom svrstavanju oca sa vlasti vidimo kao prvo hrišcanske propuste u vaspitanju svoje djece. Jer bije dovoljno smo biti dobar da bi se bio dobar vladar i dobar otac. Mnogo je važnije od toga je svoj dom i svoju djecu podizati u hriscanskoj nauci i vjeri. Zar Sveto Pismo ne kaže da za vladicanku službu može biti dobar samo onaj koji n samo da zna poučiti i biti jedne žene muž, već da i svoju djecu zna vaspitavati tako da "da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – ako ne zna neto svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?".. To nije jednostavno , naprotiv, kad vidiš nečiju djecu možeš mnogo zaključiti o njegovim roditeljima.
Jedan od najpravedniji i bogobojajivih kraljeva svih vremena pokazalo se da ipak svojim domom nije znao dobro upravljati. Zašto? Jer djeca znaju sve naše grijehe i slabosti, koje od javnosti se umiju vješto sakrivati. To je najbolje prikazano kroz priču o Davidu i sinu Avesalomu. Avesalom je pokazatelj da David nije baš bio dobar muž i dobar otac.
Da je Bog dopustio Davidu da njegov grijeh (sa Urijom Hetijinom) prođe bez ukora, i da u miru i napretku ostane na prestolu dok je kršio božanske uredbe, skeptici i nevjernici bi se mogli izgovoriti i citirati Davidovu istoriju kao ukor biblijskoj vjeri. Ali kroz iskustvo koje je Gospod dopustio da dođe na Davida On pokazuje da ne može snositi ili opravdavati grijeh. Davidova istorija nam omogućuje da vidimo veliki konačni cilj koji je Bog držao na umu kad je postupao prema grijehu. To nas osposobljava da čak i u najtežim kaznama vidimo izvršenje njegovih namera milosti i dobrote. On je dopustio da David iskusi prut, ali ga nije uništio. Peć je za čišćenje, a ne za spaljivanje. Gospod mu je davno rekao: „Ako li mu sinovi Zakon moj ostave i ne budu hodili po naredbama mojim, ako li prestupe odredbe moje i ne budu čuvali zapovesti mojih; šibom ću kazniti nedjelo njihovo, udarcima ljutim krivicu njihovu, ali mu naklonosti svoje oduzeti neću niti ću prekršiti vjernosti svoje." (Ps 89:31‐33)
David saznaju da se njegov sin pobunio protiv njega, i on u svojoj starosti odlučuje da napusti Jerusalim i to bez borbe. Na sličan način kao Radoslav pred nesrecnim svojim sinom Časlavom. Medjutim razlika je u onom sto slijedi, jer David je bio Božije dijete a za Radoslava to ne čitamo.

Avesalom je bio okružen velikom narodnom vojskom koji su cinili pobunjenici koji nijesu postovali njegovog oca, ali su to većinom bili ljudi neobučeni za rat. Do tad se još nisu našli u bici. Ahitofel , najpoznatiji Davidov savjetnik koji je stao na stranu pobunjenog aina, je dobro znao da je Davidova situacija bila daleko od beznadežne. Veliki dio naroda je još uvijek je bio odan starom krlju, okruživali su ga izvježbani ratnici koji su bili vjerni kralju kroz mnoge bitke. Davidovom iako malobtojnom ojskom
su zapovijdali sposobni, hrabri i iskusni generali. Ahitofel je znao da će nakon prvog izliva oduševljenja zbog novog kralja doći i reakcija. Ako pobuna ne uspije, Avesalom će sebi možda moći osigurati pomirenje s ocem, a onda će se Ahitofel, njegov glavni savetnik, smatrati najkrivljim za pobunu, i nijega će stići najteža kazna. Da bi sprečio Avesalomovo povlačenje, Ahitofel mu je savjetovao čin koji će u očima celog naroda pomirenje učiniti nemogućim. Pred očima cijelog Izraela, u skladu s
običajima istočnjačkih naroda, on je objavljujući da je naslijedio očev prijesto, trebao ući k očevim inočama. I Avesalom je izvršio ovaj zlobni prijedlog.
Budući da je uspela zavjera kojom je na neki način osigurao sebe, Ahitofel je savjetovao Avesaloma da odmah mora poći protiv Davida. „Dopusti da izaberem dvanaest hiljada ljudi pa da se dignem i pođem u poteru za Davidom još noćas. Navaliću na njega kad bude umoran i bez snage; plašiću ga i razbježaće se sav narod koji je s njim. Onda ću ubiti samoga kralja. A sav ću narod dovesti natrag k tebi." Kraljevi su savjetnici odobrili ovaj plan. Da su njega slijedili, David bi sigurno bio ubijen, osim ako Gospod ne bi direktno posredovao da ga spasi. Ali ovim događajima je upravljala mudrost veća od mudrosti slavnog Ahitofela. „Jer Jahve bješe odlučio da se osujeti izvrsna Ahitofelova osnova, kako bi navukao nesreću na Avesaloma."
Tu je drugi Davidov vjerni savjetnik Husaj , kojega je David namjerno ostavio za ovakve dane. On nije bio pozvan i on se kao nepozvan nije želeo nametati da ga ne bi osumnjičili kao uhodu, ali nakon što se savjet razišao, Avesalom, koji je visoko poštovao mudrost očevog savjetnika, predočio mu je Ahitofelov plan. Husaj je video da će David, ako se priloženi plan sprovede, izgubiti. I on je rekao: „'Ovaj put savet
Ahitofelov nije dobar.' I nastavi Husaj: 'Ti znaš da su tvoj otac i njegovi ljudi junaci i da su ljuti kao medvedica kojoj su oteli medvediće. Tvoj je otac ratnik, neće on dopustiti da narod počiva preko noći. On se sada krije u kakvoj jami ili na kakvu drugom mestu.'" On je tvrdio da oni neće zarobiti Davida ako Avesalomove snage poteraju Davida, a ako pretrpe poraz, to bi ih obeshrabrilo i nanelo veliku štetu Avesalomu. „Jer," rekao je, „sav Izrael zna da je tvoj otac junak i da su hrabri oni koji ga prate." Onda je on predložio plan privlačan ispraznom i sebičnom karakteru koji je voleo pokazivati silu: „Zato ja savetujem ovo: neka se sav Izrael, od Dana do Ber Šebe, okupi oko tebe, da ga bude kao pijeska na obali morskoj, a ti sam da stupaš u njihovoj sredini. Tada ćemo navaliti na njega gde se god bude nalazio, oborićemo se na njega kao što rosa pada na zemlju, i nećemo ostaviti živog ni njega niti ikoga od njegovih ljudi. Ako li se povuče u koji grad, sav će izraelski narod doneti užeta pod onaj grad pa ćemo ga povlačiti do potoka, sve dok više ni kamenčića ne bude od njega."
"Tada Avesalom i svi Izraelci rekoše: 'Bolji je savet Husaja Arhijanina nego savjet Ahitofelov.'" Ali postojao je neko ko nije bio prevaren, neko ko je jasno predvideo posledice ove kobne Avesalomove greške. Ahitofel je znao da je zavjera propala. Ljubomoran, ljut i očajan Ahitofel „ode kući u svoj grad. Onde se pobrinu za svoju kuću, zatim se objesi i umrije." Husaj, nesiguran hoće li kolebljivi kralj slediti njegov savet, nije gubio vrijeme da upozori Davida da bez odlaganja bježi preko Jordana. Husaj je poslao poruku preko nekih glasnika: „Ahitofel je tako i tako savetovao Avesalomu, a ja sam savetovao tako i tako. Zato sada … nemoj noćas noćiti na ravnicama pustinje, nego brzo pređi na drugu stranu, da ne bude uništen kralj i sva vojska koja je s njim."

Davidu je na drugoj strani krvarilo srce, koga je izdao vlastiti sin , i to onj koga je voleo, kome je popuštao i nerazumno vjerovao, zlostavljan i napušten od podanika koji su s njim bili čvrsto povezani najsnažnijim vezama časti i poštovanja. U času svoje najmračnije kušnje Davidovo se srce oslonilo na Boga i on je pjevao:
„Jahve, koliko je tlačitelja mojih,
koliki se podižu na me!
Mnogi su što o meni zbore:
Nema mu spasenja u Bogu!
Ti si ipak štit moj, Jahve;
slavo moja, ti mi glavu podižeš.
Iza sveg glasa Jahvi zavapih,
i on me usliša sa svete gore svoje.
Sad mogu leći i usnuti,
i onda ustati, jer me Jahve drži.
Ne bojim se hiljada ljudi
što me opsedaju dušmanski…
U Jahve je spasenje:
na tvom narodu tvoj je blagoslov!" (Ps 3:1-9)

David i cela njegova grupa, ratnici i državnici, starci i mladići, žene i deca, noću su prešli duboku i brzu reku. Došli su u Mahanajim koji je bio kraljevsko sjedište Išbala. To je bio dobro utvrđen grad, okružen planinskim predjelom prikladnim za povlačenje u slučaju rata. Zemlja je bila dobro snabdevena, a narod je bio prijateljski naklonjen prema Davidu. Husajev savet je postigao svoj cilj, dajući Davidu mogućnost bijega, ali plahoviti i neobuzdani knez nije se mogao dugo suzdržati i uskoro je pošao da progoni svog oca. .".. kad je Avesalom prešao preko Jordana sa svim Izraelcima koji bijahu s njim." Avesalom je Amasu, sina Davidove sestre Avigeje, imenovao glavnim zapovednikom svoje vojske. Njegova je vojska bila velika, ali je bila nedisciplinovana i slabo izvežbana za borbu s iskusnim vojnicima njegovog oca.
David je podelio svoju vojsku u tri bataljona pod zapovedništvom Joava, Avisaja i Itaja Gaćanina. Ali on čak ni tada nije mogao potisnuti svoju ljubav prema Avesalomu. Dok je vojska kretala u rat kralj je drhtavim glasom rekao: „Čuvajte mi mladića Avesaloma!". Iz ove izjave jednog oca vidjelo se da mu je sin bio draži od kraljevstva, draži i od podanika vjernih njegovom preujstolu, ali to je proizvelo samo ogorčenje kraljevih vojnika prema zlom sinu.
„Izraelsku vojsku potukoše Davidovi ljudi i velik poraz beše u onaj dan: dvadeset hiljada mrtvih." Avesalom, videći da je je bitka izgubljena, okrenuo se da bježi, kad mu se kosa uplela u grane širokog drveta, a njegova mula je otišla ispod njega. On je ostao viseći u vazduhu, postao je žrtva svojih neprijatelja. U ovom ga je stanju našao vojnik koji je, bojeći se da ne izazove nezadovoljstvo kralja, poštedeo Avesaloma, ali je izvijestio Joava o onome što je video. Joava nije ograničavala savjest. On je postao Avesalomov prijatelj, jer mu je dva puta osigurao pomirenje s Davidom, ali je njegovo poverenje bilo sramotno iznevjereno, zato stoji zapisano „I uze Joav tri koplja u ruke i zabode ih u srce Avesalomu… Potom uzeše Avesaloma, baciše ga u duboku jamu usred šume i navaljaše na njega veliku gomilu kamenja."
Tako je poginuo začetnik pobune u Izraelu. Ahitofel je umro od svoje vlastite ruke. Kneževski Avesalom, čija je slavna lepota bila ponos Izraela, usmrćen je u snazi svoje mladosti, njegovo mrtvo tijelo bačeno u jamu, prekriveno gomilom kamenja, kao znak vječnog ukora. Stražar na gradskom zidu, posmatrajući bojište, ugledao je glasonosu kako trči sam. Uskoro se pojavio i drugi glasonoša iza njega. Dok se prvi približavao, stražar je rekao kralju koji je čekao pored gradskih vrata: „'Prepoznajem trk prvog čoveka: trči kao Sadokov sin Ahimas.' A kralj odvrati: 'To je dobar čovek, dolazi s dobrim glasom.' Ahimas se približi kraju i pozdravi ga: 'Zdravo!' Baci se licem na zemlju pred kraljem i nastavi: 'Blagoslovljen Jahve, tvoj Bog, koji je napustio ljude što su digli ruku na moga gospodara i kralja!" Na kraljev željan upit: „Je li spašen mladić Avesalom?" Ahimaas je uzvratio okolišanjem. Došao je i drugi glasnik govoreći: „Neka moj gospodar kralj primi veselu vijest. Jahve ti je danas pribavio pravdu izbavivši te iz ruke svih onih koji su ustali na tebe." S očevih usana je opet došlo pitanje: „Je li spašen mladić Avesalom?" Ne mogavši više prikrivati strašne vijesti glasonosa je odgovorio: „Neka neprijatelji moga gospodara i kralja i svi koji se dižu na tebe u zloj nameri ‐ prođu kao taj mladić!" To je bilo dovoljno. David više nije postavljao pitanja, već se pognute glave „pope u gornju odaju nad vratima i zaplaka; jecajući govoraše ovako: 'Sine Avesalome, sine moj! Sine moj Avesalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Avesalome, sine moj, sine moj!'"
Pobjednička vojska, vraćajući se iz bitke, prilazila je gradu, a njihovi povici pobede odjekivali su brdima. Ali kad su ulazili kroz gradska vrata, vika je zanijemila, zastave u njihovim rukama su se spustile i oni su oborenog pogleda napredovali kao poraženi, a ne kao pobednici. Kralj ih nije čekao da im poželi dobrodošlicu, već se iz gornje sobe čulo jecanje: „Sine moj Avesalome! Avesalome, sine moj! Sine moj!" „Tako se pobeda u onaj dan pretvorila u žalost za svu vojsku, jer je vojska čula u onaj dan da kralj tuguje za svojim sinom. I toga se dana vojska kradom vrati u grad, kao što se kradom šunja vojska koja se osramotila bežeći iz boja."
Joav je bio pun ogorčenja. Bog im je dao razlog za pobjedu i razdraganost, najveća pobuna koja se ikada dogodila u Izraelu bila je ugušena, a ipak se ova velika pobeda pretvorila u oplakivanje onih čiji je zločin plaćen krvlju hiljada hrabrih ljudi. Surovi, grubi zapovednik se probio u kraljevu prisutnost i hrabro rekao: „Postiđuješ danas lice svih svojih slugu, koji
su danas spasili život tebi, život tvojim sinovima i tvojim kćerima… jer iskazuješ ljubav onima koji te mrze, a mržnju onima koji te ljube. Danas si pokazao da ti ništa nije do vojvoda ni do vojnika, jer vidim sada da bi ti sasvim pravo bilo kad bi Avesalom bio živ, a mi svi da smo danas poginuli. Zato sada ustani, iziđi i prijazno progovori svojim vojnicima; jer, kunem
ti se Jahvom, ako ne iziđeš, nijedan čovek neće ostati noćas s tobom, i to će ti biti veća nesreća od svih koje su te snašle od tvoje mladosti pa do sada."
Iako je ovaj ukor bio težak, čak i grub za skrhano kraljevo srce, David ga nije prezreo. Uvidevši da je njegov general imao pravo, on je otišao do vrata i riječima ohrabrenja i pohvale pozdravio svoje hrabre vojnike dok su oni marširali pored njega.
Tako je Gospod sačuvao svoga slugu Davida i povratio njegovo carstvo i vratio ga u Jerusalim. Iako i u ovom Ljetopisovom kratkom izvjestaju o Radosavovom stradanju vidimo tu dobrotu i ocinku ljubav, ne vidimo ipak izbavljenje jer nažalost Radosav nije svoju dobrotu mijenjao za Hristovu vjeru. I to je jedna od najtežih lekcija za teologe svih vremena . d
Dobra djela su veoma važna ali ne i dovoljna za spasenje. Jer smo "vjerom spašeni a ne po djelima... da se niko ne bi uznio i hvalio svojim djelima." Jevandjelje jasno naglašava da samo dobra djela su nedovoljna za spasenje! I nevjerujući čine dobra dela i svaku pravdu, i dobri su prema svojim prijateljima i svojoj djeci.. Ond se javlja pitanje: kako ocijeniti to dobro koje čine neverujući, kao sto je ovo Radoslavovo? Naravno, sva dobra djela neverujućih treba da se visoko cijene, kao sto to čini naš Ljetopisac. Priznajući to, ipak treba znati da postoji razlika između dobrih djela neverujućih i djela onih koji svim srcem veruju u Boga, kao sto je bio David.
Bilo je mnoštvo ljudi jakih duhom i karakterom čak, koji su žrtvovali sve, čak i život svoj za dobro svog naroda, svoje nacije i svoje porodice. Postoje ljudi koji daju život za dobro ljudi svoje djece, svoje familije, svoje rase ili svoje klase. Po čemu se razlikuju sva ta dobra djela, čak i žrtvovanje svog života, veliki podvizi i ljubav prema svojoj porodici, svojoj klasi, svom narodu, svojoj rasi? Iako i jako visoka, ta ljubav je samo ljubav prema svojoj djeci, svojoj klasi, svom narodu, svojoj rasi koja je cesto spojena sa mržnjom prema ljudima druge klase, drugog naroda, druge rase. U konacnom, sto je i najvaznije ta ljubav nije ljubav prema Hristu, jer ta istinska i prava ljubav je sveobuhvatna, ljubav koja je ugodna Bogu obuhvata sve, njoj se nikada ne dodaje mržnja ma prema kome. Takva ljubav je sveobuhvatna.

Ako ljudi ljube Hrista svim srcem, onda u njihovim srima nema mjesta za mržnju prema bilo kome od ljudi. O ljudima koji ljubav prema svojoj klasi, svojoj naciji spajaju sa mržnjom prema ljudima druge klase, drugog naroda, druge rase i druge nacije, sveti apostol Pavle je u svojoj predivnoj riječi o ljubavi govorio: "I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam." (1 Kor. 13:2) Čak i vjera koja premješta gore predstavlja ništa ako nije sjedinjena sa sveopštom Hristovom ljubavlju.

"I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi." (1 Kor. 13:3) Ako je to ljubav samo prema svojoj djeci ili svojim orijateljima i svojoj klasi, svojoj naciji, a ne ljubav sveopšta, sveobuhvatna, za dušu našu nema koristi od nje. Nema nikakve koristi u dobrim delima, nema čak koristi u tome što će život dati
za svoje prijatelje, ako nema sveopšte ljubavi, ljubavi prema svim ljudima. Jedino takva ljubav prema Hristu i vjera zasnovana na toj istinskoj ljubavi pokreće ruku Boziju na djelovanje.