субота, 14. јун 2014.

AUTONOMIJA LOKALNE CRKVE

GLAVA IX "Kralj je odredio takođe, da niko ne ometa ni u čemu nijednu crkvu, ili da ima neku moć pod čijom je jurisdikcijom ta crkva, ako bi pak
drukčije činio, povrijedio bi kraljevsku krunu."


Zaista fascinira jednostavnost i preciznost u izražavanju našeg Ljetopisca koji je je u jednoj rečenici tako jasno definirao ono sto danas pokušavaju mnogi zakoni i deklaracije o ljudskim pravima i vjerskim slobodama. Crkvi se daje autonomija u njenom djelovanju u "poslovima "spašavanja svijeta u ime Hristovo. Ovom izrekom kralj obznanjuje u ono vrijeme ali i za sva vremena da prema Hristovoj crkvi i njenim clanovima niko ne smije biti podvrgnut prinudi koja bi mogla ugroziti njegovu slobodu vjeroispovjesti.. Niko ne može biti uznemiravan, diskriminisan ili privilegovan zbog svojih vjerskih uvjerenja, pripadanja ili nepripadanja vjerskoj zajednici, učestvovanja ili neučestvovanja u bogosluženju i verskim obredima i korišćenja ili nekorišćenja tih vjerskih sloboda i prava, ciji je jemac sam kralj lično.

Ono što je takodje impresivno je i izraz " nijedna crkva" što implicira da crkva u ovom smislu koji upotrebljava Ljetopisac nije samo jedna već da ih ima vise. Kad se kaže crkva (a to je jedini ispravan biblijski pristup) misli se na lokalnu crkvu u njenom pojavnom i organizacionim smislu. Crkva Hristova je jedna (una sancta) ali lokalnih crkava ima u svakom gradu i svakom mjestu. Ljetopisac kaže da gdje god ona djelovala pod bilo čijom jurisdikcijom njoj se mora jemciti sloboda. I to znaci da ne postoji državna religija ili narodna crkva kako voli to svetosavlje da tumači, već samo crkva naroda bozijeg . Zato su crkve nezavisne od države i jednake pred zakonom. A nadasve one su slobodne i autonomne u određivanju svog ustrojstva i vjerskog identiteta. Crkve (lokalne) imaju pravo da samostalno uređuju i sprovode svoj poredak i organizaciju i da samostalno obavljaju svoje unutrašnje i javne poslove. A ono sto Svetopelek dodano potvrdjuje svojim proglasom da niti jedna juresdikcija ilk država ne može ometati ovu autonomiju i slobodu.

Moramo malo detaljnije objasniti sta se misli pod termiminom lokalna crkva (Eklesija) i kakav je njen smisao u odnosu na univerzalnu Hristovu crkvu. Ovaj proglas kako vidimo odnosi sa na crkve u mnozini, crkvama tj. eklesijama, zato sto termin eklesija u novozavjetnom smisli rijeci znaci zbor izabranih osoba (kao sto je gradsko vijece) i uvijek je imala lokalno ogranicenje. Nije postojala eklesija koja se širila van odredjenog lokaliteta a niti generacija. Eklesija je uvijek vezana i ogranicena lokalno. Kao npr. crkva u Korintu, Efezu,Rimu itd. I da se ne govori o crkvi u Galaciji, Ahaji ili Aziji vec o crkvama (! Množina) Sto znaci da Novi Zavjet ne poznaje translokalne, neke misticne univerzalne crkve, vec crkvu sagledava i orepoznaje lokalno kako po svom nazivu i karakteru ali i po svom dejstvu.

Posebno bi istakao, iako djeluje nekom nesuvislo, ali smatram vrlo uputnim da kazem da se pod pojmom crkva u bibliji ne misli nikad na neku građevinu posebnih i "svetih" svojstava koju treba ljubiti i obožavati. To nije biblijsko razumijevanje crkve, jet riječ crkva dolazi od grčke reči "Ecclesia" koja se definiše kao "zajednica ljudi," ili "oni koji su pozvani. Ironija je u tome da ako danas pitaš ljude u koju crkvu idu, oni će ti reći Srpsku, Pravoslavnu, Katoličku, Protestansku itd. U mnogo slučajeva pod tim oni podrazumevaju zgradu ili denominaciju. A vidimo sto piše apostol Pavle Rimljanima 16:5: "...isto pozdravite crkvu koja je u njihovom domu..." Pavle misli na crkvu koja je u njihovoj kući, ne na crkvu kao građevinu, več na tijelo vjerujućih.

Medjitim, da da bismo razumeli razliku između lokalne i univerzalne crkve, moramo da damo definiciju obe. Lokalna crkva (eklesija)je kako smo vidjeli grupa verujućih u Isusa Hrista koji se sreću na određenom mestu na redovnoj osnovi. niverzalna crkva je ime koje je dato crkvi širom sveta. U ovom slučaju ideja crkve nije mnogo u samom skupu već u onima koji ga sačinjavaju. Univerzalna crkva je sastavljena od vjernika u Isusa Hrista širom svijeta. Ova reč se odnosi na Božije delo spasenja i posvećivanja vernika kao "pozvanih". Kada se riječ crkva (u univerzalnom smilu) koristi u Bibliji odnosi se na pripadanje i doslovno znači "pripada Gospodu" . Takva riječ se samo dvaput koristila u Novom zavetu i nikad se ne koristi direktno kada se imenuje crkva ().
Univerzalna crkva se nikad ne opisuje u Pismu kao nevidljiva i sigurno da ne treba da bude nevidljiva. Evo više stihova koji govore o univerzalnoj crkvi: 1. Korinćanima 1. Korinćanima 11:20; 12:28; 15:9; Matej 16:18; Efescima 1:22-23; Kološanima 1:18. Otkrivenje 1:10) Ali sto bi naglasio u pitanju lokalne crkve a koja ima realne implikacije na postojece stanje u Crnoj Gori, da NE postoji jedna posebna lokalna crkva u bilo kojoj oblasti. Postoje mnoge lokalne crkve u tim oblastima i velikim gradovima.

Naravno, zdrava crkvenost ne isključuje trezveno određenje narodnosti kao i osjećaj pripadnosti nekom narodu. Samo ta pripadnost u smislu porijekla po rođenju ne smije da bude nešto što ograničava i sužava. Radi se o jasnom znanju o sebi, što podrazumeva uvažavanje drugoga koji takođe ima jasno znanje o sebi. Tu je neminovna razlika u mnogim stvarima, što podrazumeva uvažavanje drugačijeg i isključuje svaku opterećenost sobom i svojim potrebama. Mjera svega treba da bude nesebično samožrtveno sebedavanje, a ne sebični interes zatvorene grupe i izolovanog pojedinca. Ovaj problem je Crkva imala kroz sve vjekove, nekad sa manjim nekad sa većim intezitetom, ali je uvek postojala velika opasnost svođenja crkvenog života u okvire samo jedne nacije. Rješenje ovog pitanja ili problema, zapravo lošeg stanja i necrkvenog shvatanja narodnosti odavno postoji u jevanđelskoj stvarnosti i liturgijskom iskustvu Crkve, sa jasnom eshatološkom trezvenošću da "nema Grka ni Jevrejina (dakle ni Srbina, Hrvata, Mađara, Albanca...), nego je sve u svemu Hristos". Treba znati da ovako zagovarani hristocentrizam ne isključuje nikoga, ne briše nikome identitet, nego sve afirmiše na jedan novi, kvalitetniji način, tako da ovo napred rečeno "nema" znači da postoji bitnije i životnije određenje za svakog čoveka od samo nacionalnog, koje ne može do kraja odrediti, a još manje obuhvatiti bezmerije bogočovečanske stvarnosti gde smo svi prizvani da postanemo jedan čovek u Hristu. Ovde je potreban veliki stvaralački napor i odgovorna sloboda kod svih, gde bez potiranja pripadnosti jednom narodu i bez nasilne globalizacije kao omasovljenja i bespogovornog prihvatanja nečeg nejasnog, imamo drugačiji način, a to je lično i slobodno ulaženje u sabor svetih, gde su sabrani svi narodi kao "izabrani rod, carsko sveštenstvo, sveti narod, stečeni narod" ( 1. Petr. 2, 9). Hristos je jasno i nedvosmisleno govori da je naše zatvaranje u sebe i svoje (porodicu, naciju, religiju, državu) nešto čime se udaljavamo od Njega i Njegove savršene ljubavi. To je smisao reči: "Ko hoće da ide za mnom neka se odrekne sebe... Ko više voli oca ili majku, ili brata ili sestru, ili sina ili kćerku...nego mene, nije mene dostojan" ( up. Mt. 16,24; Lk. 14, 26). Kada bismo ove reči ispravno razumeli svi naši odnosi bi bili kvalitetniji, budući neopterećeni sebičnošću i interesom. Ovim rečima nas Hristos ne ucenjuje nego poziva na stalno usavršavanje u ljubavi koja ne smije biti obustavljena bilo čime i gde pojam bližnji nije opterećujući, i ne ugrožava naše spasonosno stvaralaštvo. Kada ovome dodamo Hristove riječi: "Koji izvrši volju Božiju, taj je brat moj..." (Mk. 3, 35) onda nam biva jasno da naša braca nijesu samo ljudi sa kojima smo u krovom srodstvu i pripradmo istoj familiji ili plemenu. Već da su, najprije nam braca oni sa kojima dijelimo istu vjeru...