недеља, 29. јун 2014.

ČEKAJUĆI VASKRSENJE


Glava XXXV "Zatim kralj Petrislav izrodi sina koga nazove Vladimir, i umrije u miru. Sahranjen je u crkvi Svete Marije, u mjestu koje se zove Krajina."

Historijski kontekst
Do sredine X vijeka dukljanska kneževina bila je formirana i jasno razgraničena od susjednih slovenskih kneževina i vizantijQskog područja. Ništa se, međutim, ne zna o njenoj ulozi u političkim zbivanjima. Ostao je jedino pomen o arhontu Duklje Petru zahvaljujući olovnom pečatu s njegovim imenom. Vjeruje se da je živio i djelovao neđe u X vijeku. Dukljanska država bila je isuviše malog prostranstva i snage da bi se u ovo vrijeme mogla isticati u balkanskim političkim prilikama. Njen razvoj proticao je u sjenci krupnih događaja koji su odlučivali o sudbini Balkanskog poluostrva.
Značajan prelom predstavljalo je pokoravanje Bugarske 971. kada je izgledalo da se završilo vizantijsko-bugarsko suparništvo u borbi za prevlast nad Balkanom. Bio je to najveći vizantijski uspjeh od vremena doseljavanja slovena.

Petrislav je prema nekim istoricarima bio knez Duklje od 971. do 990. godine. Prema Ljetopisu Popa Dukljanina njegov otac Hvalimir je vladao Travunijom, Zahumljem i Dukljom, koja je obuhvatala dvije oblasti: Zetu i Podgorje. Petrislav, najstariji sin, naslijedio je Zetu, njegov mlađi brat Dragomir Travuniju i Zahumlje, a najmlađi Miroslav Podgorje. Poslije pogibije Miroslava, Petrislav je preuzeo vlast i nad Podgorjem. Petrislav umire oko 990. godine, i sahranjen je kako vidimo iz uvodnog stiha u crkvi Manastira Prečiste Bogorodice Krajinske, na području današnje opštine Bar. Naslijedio ga je sin Vladimir.

Postoji mišljenje da je olovni pečat koji je 1884. pronašao francuski vizantolog Gustav Šlumberže (Gustave Schlumberger) pripadao upravo Petrislavu. Po tome bi on bio prvi dukljanski vladar čije je postojanje i materijalno dokazano.

Za crnogorske  istoricare vazno je i pitanje da li je ova oblast u to vrijeme bila samostalna administrativno-politička jedinica vizantijskog carstva ili samo dio susednih vizantijskih oblasti, dračke odnosno dalmatinske. Odgovor na ovo pitanje daje pomenuti olovni pečat iz  Grčki natpis i hrišćansko ime dukljanskog arhonta Petra nameće samo jedan moguć zaključak, a to je, da je ova oblast između Lješa i Bara sa ravničarskim zaleđem oko Skadarskog jezera i rijeke Drima id početka IX do kraja X veka bila u rukama Vizantije kao zasebna arhontija carstva sa administrativnim i crkvenim sjedištem.

Biblijska refleksija:
Svjedočanstvom koje nam donosi Ljetopis, da je Petrislav sahranjen u ckrvi svete Marije u Krajni,  pokazuje da je uloga Petrislava za narod i njegovou duhovnost bila veoma značajna. Sahranjivanje prema hrišćanskim običajima se obavlja isključivo na groblju. Medjutim episkopi se mogu počivati u crkvi ili porti. Izuzetak se čini samo na dozvolu crkvenih vlasti za vjerujuće, čije su zasluge za Crkvu ili narod izuzetno velike, kao što su sveštena lica, vladari, crkveni zadužbinari i dobrotvori.
Medjutim dobra je prilika da se pozabavimo još jednim (najvažnijim) pitanjem hriscanske vjere, koje negdje u simboličkom smislu otvara ovo sahranjivanje u crkvi a to je nada i vjera u vaskrsenje vjerujucih. Da bismo razumjeli šta je to vaskrsenje koje čeka svaki hriscanin, najprije trebamo znati da Biblija govori o dvije smrti. Nakon pada u grijeh, svi ljudi postali su podložni propadanju, starenju i smrti. Adam i Eva nisu odmah primili kaznu za prekršaj Božjeg Zakona života (Rimljanima 6:23) zbog aktivacije Plana spasenja, čime je ovaj život kojim sada živimo postao neka vrsta popravnog ispita i šanse za prihvatanje Božjeg dara. Stoga prva smrt nije konačna kazna za prestup. Biblija je naziva „snom“ bez snova (vidi Danilo 12:2), jer će svi „ustati“ ili biti „podignuti“ ponovo u život – radi suda. Kao što ćemo kasnije vidjeti, svi oni koji budu vaskrsnuti za život nemaju problema sa drugom smrću (Otkrivenje 20:6), dok će izgubljeni iskusiti drugu vječnu smrt (Otkrivenje 20:14).

Ovo sahranjivanje govori da je jos tokom ranog perioda zdravog hrišćanstva, propovijedanje Hristovog vaskrsenja bio je ključni dio poruke apostola (Djela 2:29-36; 4:2). Crkva je snazno zagovarala drugi dolazak Hristov i vaskrsenje Crkve. Jedan od razloga zašto je još jedan apostol morao da bude izabran da zamijeni Judu Iskariotskog bio je „da bude s nama kao svjedok njegovog vaskrsenja.“ (Djela 1:22). A svjedoka je bilo mnogo, na jednom mjestu pominje se preko 500 osoba (1. Korinćanima 15:5-8). Zapazite da su apostoli „s velikom sposobnošću (ili moćno, silno) svjedočili o vaskrsenju Gospoda Isusa.“ (Djela 4:33).

Pavle vrlo jasno naglašava ovo pitanje „Jer ako nema vaskrsenja mrtvih, onda ni Hristos nije vaskrsnuo. A ako Hristos nije vaskrsnuo, naše propovijedanje je zaista uzaludno i naša vjera je uzaludna. A onda smo i lažni svjedoci Božji, jer smo svjedočili protiv Boga da je vaskrsnuo Hrista, koga nije vaskrsnuo ako mrtvi zaista ne vaskrsavaju. Jer ako mrtvi ne vaskrsavaju, ni Hristos nije vaskrsnuo. A ako Hristos nije vaskrsnuo, vaša vjera je uzaludna – još ste u svojim grijesima. Onda su propali i oni koji su umrli u Hristu. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Hrista, od svih ljudi nas treba najviše žaliti.“

Bog tako divno koristi analogiju poljoprivredne žetve Izraela da ilustruje važne aspekte Njegovog plana spasenja – „žetvu“  čovječanstva, u smislu u kojem vaskrsenje mrtvih igra glavnu ulogu. Aspekti ovog plana oslikani su posebnim godišnjim festivalima i praznicima, koji zauzvrat predstavljaju vrijeme žetve u drevnom Izraelu. Svi koji dublje poznaju simboliku starozavjetnih praznika znaju da je Hristos upravo vaskrsao u nedjelju , treći dan nakon pashe kada se slavio praznik i podizali prvi snopovi na "obrtanu žrtvu" .

„Prvina“ je termin koji se koristi da označi prvi dio žetve. Ovaj dio se smatra svetim. Kao Božji narod, odistinski preobraćeni hrišćani smatraju se prvina Božije duhovne žetve (Jakov 1:18).

Isus je prvi od prvina – najsvetiji dio. „Ali činjenica je da je Hristos ustao iz mrtvih, i on je prvina od onih koji su umrli.“ (1. Korinćanima 15:20). Apostol Pavle je objasnio da je Isus „prvorođeni prije svih stvorenja“, „prvorođeni iz mrtvih“ i „prvorođeni među mnogom braćom“ (Kološanima 1:15, 18; Rimljanima 8:29). Jasno je da će drugi slijediti u dogledno vrijeme.

Biblija ovdje govori o vaskrsenju u vječni život a ne o privremenoj nadoknadi života u ovom tijelu. Na nekoliko mjesta u Bibliji određene osobe vraćene su u ovaj život prije vaskrsenja Isusa. Ali, svi su umrli ponovo i čekaju „bolje vaskrsenje“ (Jevrejima 11:35).

Pavle, o vaskrsenju Božjih prvina kaže: „A naše je građanstvo na nebesima, odakle željno očekujemo spasitelja, Gospoda Isusa Hrista, koji će naše poniženo tijelo preoblikovati da bude poput njegovog slavnog tijela, silom kojom može sve da pokori sebi.“ (Filipljanima 3:20-21; uporedi sa 2. Korinćanima 5,1-5).

Pavle opisuje prirodu ovog vaskrsenja prvina: „Sije se tjelesno tijelo, a vaskrsava duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno tijelo, postoji i duhovno…. I kao što nosimo obličje onoga koji je načinjen od praha, nosićemo i obličje onoga koji je nebeski.“ (1. Kor. 15:44, 49-50).

Čak ni pravi hrišćani ne mogu ući u Carstvo do povratka Isusa Hrista na Zemlju. Na ispunjenje tog dana, uz zvuke truba, mrtvi u Hristu će vaskrsnuti i Bog će imati žetvu prvina u punom smislu.

Zato u 1. Korinćanima 15:51-52 piše: „Evo, govorim vam tajnu: Nećemo svi zaspati smrtnim snom, ali svi ćemo se preobraziti, u jednom trenutku, u tren oka, na zvuk poslednje trube. Jer truba će zatrubiti i mrtvi će vaskrsnuti neraspadljivi, i mi ćemo se preobraziti.“ (uporedi sa 1. Solunjanima 4:16). U to epohalno vrijeme, Hristovi učenici i Božji sledbenici iz svih vjekova doživjeće ono što Biblija naziva „boljim vaskrsenjem“ (Jevrejima 11:35).

Hristos je jasno rekao: „Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljava ih, tako i Sin oživljava one koje hoće.“ (Jovan 5:21). I Otac i Sin imaju autoritet i moć da podižu mrtve. Onda Isus kaže: Zaista, zaista, kažem vam, dolazi čas, i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Sina Božjeg, i koji čuju, živjeće…  i izaći će – oni koji su činili dobro u vaskrsenje života, a oni koji su činili zlo u vaskrsenje osude.“ (stihovi 25, 29-30).

Dok nekoliko odlomaka u Bibliji pojašnjava da će biti buduće vaskrsenje i pravednim i nepravednim ljudima (Jovan 5:29; Danilo 12:2; Djela 24:15), dugo vremensko razdoblje između ove dvije grupe nije razjašnjeno sve do Otkrivenja 20. glava: „I vidio sam prestole. Onima što su sjeli na njih dato je da sude…. Oni su oživjeli i vladali kao carevi s Hristom hiljadu godina.“ (stih 4)."Srećan je i svet svako ko ima udio u prvom vaskrsenju. Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Hristovi sveštenici i vladaće kao carevi s Hristom hiljadu godina.“ (Otkrivenje 5:9-10)

Drugo vaskrsenje, koje se kvalitativno razlikuje od prvog, koje je samo privremeni produžetak života, dakle je vaskrsenje suda, odnosno osude na vječnu smrt koju primaju ne samo nepokajani zli ljudi već takođe i Sotona sa svojim demonima (vidi stihove 7-15).
Na kraju tih 1000 godina, Sotana će biti pušten, poražen, a zatim bačen u ognjeno jezero. Hrist će tada suditi svim nevjernicima (Otkrivenje 20:10-15) kod Velikog Bijelog trona, tako što će ih baciti u ognjeno jezero. Hrist će tada stvoriti Novo nebo i Novu zemlju – vječno mjesto prebivanja za vjernike. Neće biti više greha, patnje ili smrti. Takođe, Novi Jerusalim će se spustiti sa neba.
Upravo ta slika Hrama u kojoj boravi usnuli arhont Petar kao i svi sveti koji su usnuli u Hristu koji su vanvremenska Crkva Bozija , ima neku simbolicku vrijednost i prasliku Novog Jerusalima u kojem ćemo svi mi hriscani kao vaskrsli živjeti i sam Bog ce spustiti svoj šator medju nas i zivjece sa nama u svu vječnost.

субота, 28. јун 2014.

NEMA SPASENJA VAN CRKVE


Glava XXXV
Jednom tako Miroslav, došavši da vidi svog starijeg brata, uđe u čamac i dok je plovio Blatom, odjednom nasta oluja u kojoj nastrada on i oni koji bijahu sa njime.

Istorijski kontekst:
O vremenu kraljevanja Hvalimira, koji je vladao u 10om vijeku svega 6 god, takođe se skoro baš ništa ne zna jer neostaviše pametariste; no samo se ovo zna: da je imao tri sina i to: Petrislava, Dragomira i Miroslava, među kojima podeli zemlje pripadajuće sopstvenoj carskoj porodici; pa dade Petrislavu cijelu Zetu, ili Crvenu Hrvatsku, počev od utoka Drina Crnog u more pa do reke Vojuše niže dan. Dragoslavu dade Trebinje i Zahumiju, a Miroslavu dade zemlju od rijeke malog Iskra pa do Stare planine i Balkana, ili takozvano srpsko Zagorje. Po smrti očinoj stupi na prijesto cijele carevine najstariji mu sin Petrislav. To je onaj arhont Petar kojeg smo pominjali kao prvog episkopa dukljanske crkve.
O njegovom bratu Miroslavu ovdje čitamo da se utopio na jezeru zbog olujnog vjetru.
Da bi citaoci u potpunosti stekli uvid u historijski kontekst Ljetopisa, a posebno poglavlja koje ćemo u nastavku  tretirati dajemo vam na uvid pregled DUKLJANSKO - ZETSKO - CRNOGORSKIH VLADARA
Arhont PETAR, arhont Duklje, IX vijek
TUGEMIR, X vijek (po Popu Dukljaninu)
HVALIMIR, X vijek, sin Tugemirov
PETRISLAV, sin Tugemirov
DRAGOMIR, unuk Tugemirov, X vijek
MIROSLAV, unuk Tugemirov, X vijek
VLADIMIR, (Vladimir Dukljanski), 997 – 1016, sin Petrislavov
STEFAN VOJISLAV, osnivač dinastije Vojislavljevića (1018 – 1043)
Žena Stefana Vojislava sa sinovima od kojih se izdvaja MIHAILO (1043 – 1046)
MIHAILO VOJISLAVLJEVIĆ (1046 – 1082). Po Dukljaninu naslijedio ga je brat Radoslav, a ne sin Bodin
BODIN VOJISAVLJEVIĆ (1081 – 1101)
MIHAILO, Bodinov sin
DOBROSLAV, KRALJ, Bodinov polubrat
KOČOPAR, 1101 – 1102, Bodinov brat
VLADIMIR, 1102 – 1114, Bodinov sinovac
JAKVINTA, Bodinova žena, truje Vladimira i dovodi sina Đorđija
ĐORĐIJE (1114 – 1118), Bodinov sin
GRUBEŠA (1118 – 1125)
ĐORĐIJE, ponovo (1125 – 1131), Bodinov sin
GRADIHNA (1131 – 1141)
RADOSLAV (1141 - ?), sin Gradihne
MIHAILO, potonji vladar Duklje

biblijska refleksija
Imajući u vidu sistematiku Ljetopisa po kojem sveštenik iz Duklje piše svoje djelo, možemo konstatovati da Miroslav nije bio hriscanin. Inače bi to Ljetopisac posebno naglasio kao sto je to činio sa ostalim vladarima u Kraljevstvu Slovena. Ne vidimo naravno ni neka njegova zlodjela, ali ipak vidimo njegovu tragičnu pogibiju i pogibiju svih onih koji su putovali u istom brodu s njim. U ovom se segmentu može prepoznati jedan princip koji ćemo dokazati suprotnim primjerom iz Novog zavjeta to jest dacemo "Argumentum e contrario ", gdje je u sličnoj situaciji prilikom snažnog nevremena i oluje jedna druga barka i svi putnici na njoj dobise spasenja zbog jednog pravednika sa kojim su imali zajedništvo.
(DJELA 27:14-26 )  Vidimo identičnu oluju, ne na jezeru Blato, već u okolini ostrva Krit. More se razbjesnelo i odvuklo brod daleko od najbliže luke. Mornari su dali sve od sebe kako bi stigli do luke, ali u tome nijesu uspjeli, jer je silina bure odvukla ovaj veliki brod zajedno sa svojih dvjesta sedamdeset i šest putnika pravo na pučinu. Podigli su skif, mali čamac koji je brod vukao, kako se ne bi napunio vodom i potonuo. Dok su talasi bacali njihovu lađu koja je postajala sve slabija, naišli su na zavetrinu malog ostrva po imenu Klauda. Nikako nijesu mogli da se usidre u njegovom zalivu zbog ogromnih talasa koji su udarali u njih sa uzburkanog mora. Pošto nijesu imali kao danas neki moderan alat koji bi držao prikovane daske, oni su obmotali čamac užadima, kako se daske ne bi polomile ili otkačile usred oluje. Nakon toga, mornari su pokušali da spuste tablu natovarenu teškim kamenjem ispred broda, kako ne bi krenuli pravo u talase, čime su takođe olakšali teret na brodu.
Sledećeg dana, usred straha da će se svi podaviti, bacili su deo pšeničnog tovara u more, kako bi još više olakšali teret broda, i pripomogli lađi da bolje plovi na talasima. Kako se ova strašna oluja nastavila i trećeg dana, oni baciše preko palube i brdodsku opremu. Takođe su presjekli brodski jarbol na pola i bacili ga u more zajedno sa jedrima i svim ostalim teškim instrumentima. Međutim, oluja je nastavila da bjesni, a more je bučno hučalo. Većina putnika je povraćala i užasno im se vrtelo u glavi. Prošlo je dosta dana od kada su poslednji put videli sunce ili mesec. Mnogi su se uporno molili i postili, ne bi li ih Bog uslišio. Dugi dani i noći su prolazili, a minute su počele da deluju kao sati. Očajanje je sve više raslo, i preovladavalo je melanholično stanje. Kuvar nije pripremao hranu, tako da su svi mornari, zatvorenici, i vojnici postali veoma slabi i umorni.
Tada je Pavle koji je putovao tim brodom kao zatvorenik stao pred njih i ohrabrio ih. Uprkos strašnoj erupciji prirodnih elemenata, on nije mogao da se uzdrži, a da ih ne izgrdi i prekori. On je neprestano ponavljao da ih je ova katastrofa snašla zbog toga što nijesu željeli da ga poslušaju ili da povjeruju njegovom pravednom iskustvu. Svaka nevjera donosi gubitak, i može objasniti mnoge katastrofe. Međutim, Pavle se molio dok su ostali kukali. Njegovi saputnici su se okupili zajedno sa njim u molitvi za one čija srca su još uvijek bila okorela. Njihovom zajedništvu ljubavi se suprotstavila ova erupcija pakla. Ipak, Hrist je uslišio njihove molitve, poslavši Pavlu jednog anđela usred ove pobešnjele oluje, koji mu je potvrdio da neće umrijeti prije nego što iznese evanđelje rimskom cezaru. Da, brod će potonuti, zbog tvrdoglavosti njegovog vlasnika i zapovjednika. Međutim, svaki živi stvor će biti spasen, zbog molitvi Pavla i njegovih saputnika.

Pavle nije održao propoved ili lekciju iz teologije ovim mornarima i putnicima, jer brod se snažno ljuljao i valjao po talasima, i oni su bili prepuni straha. Pavle jeste posvedočio o lično svojoj čvrstoj veri, stojeći pred njima kao glas koji nadjačava talase nošene vetrom. Ovaj apostol se uzdao u Boga, i verovao je da će On učiniti baš ono što mu je anđeo rekao.
Usred ovog brodoloma, spasenje je bilo zagarantovano.
Od početka pa do kraja biblija nam prica ovu priču da se pravednošću jednog može spasiti cio narod. Zar nije Gospod tako spasio Noju i njegov dom, ili naprimjer ka je izveo pravednog Jova i njegovu porodicu, prije nego je ognjem spržio Sodomu i Gomoru pa do svjedočanstva da je po Hristu Isusu došlo spasenje i vnecni zivot na sve, kao što je po Adamu bilo doslo prokletstvo i smrt. Tako i ovu tragediju Miroslava , brata arhonta Petra možemo tumačiti. Nije bilo pravednika na ovom brodu , oa nije ni moglo doći spasenje Božije za sve.
No želio bih još jednu veoma važnu dimenziju ovu priče o oluji i brodomu , koju naročito vidimo u priči o apostolu Pavlu, kada ostalim saputnicima svojim kaže da je uslov da se svi spasu da niko ne napušta brod. To je bila teška poruka za ocajnike koji ginu, ali ipak su Pavla poslušali jer su vidjeli jedan duhovni autoritet nad njim. To načelo glasi "Nema spasenja van Crkve Hristove" .Ne može Boga imati za Oca onaj kome Crkva nije majka (Habere non potest Deum Patrem qui Ecclesiam non habet matrem). Ko je van Crkve ne može se spasti, kao što se niko nije spasao ko je bio van Nojevog kovčega. Gospod govori za pouku nama: Koji nije sa mnom protiv mene je; i koji ne sabira sa mnom, prosipa. Van Crkve nema spasenja, jer van Crkve nema Hrista, nema Spasitelja, u kome je i vascjelo spasenje.
Crkvu Božiju snalaze iskušenja od strane ljudi i demona, kao ovaj brod u oluji, ali jedini uslov za spasenje je da se ne napusta crkva. Nema pobočnih čamaca za spašavanje , nema neke "precice za nebo" na kojem bi se izbjegla iskušenja i turbulencije. Mozd bi neko htio da je sve to malo "ljepše i lakše" ali nije! Lice Crkve u pravom smislu jeste sam Gospod Hristos, jer je On glava telu Crkve. On je imao stradanje i mi trpimk to stradanje. Ali kao sto je on obezbjedio spasenje i vaskrsenja tako ćemo i mi primiti to isto spasenje.
Na celoj zemlji Crkva je jedna. No i ona se dijeli po gradovima, naseljima i selima. Kao što svaki grad ima u sebi mnogo zasebnih domova, ali se ipak naziva jedan grad: tako je i bezbroj crkava na ostrvima i kopnu; ali sve zajedno, sjedinjavane držanjem istinitih dogmata, sačinjavaju jednu Crkvu.
Crkve po svoj zemlji i na moru, nazivaju se telom Gospoda Hrista i od Njega primaju izvore osvećenja. Hrišćani su se udostojili nazivati se telom Gospoda Hrista, te su stoga organski delovi jedan drugome, i dužni su sastradavati jedan drugome: plakati s plačnima i radovati se s radosnima.
Pošto sačinjavamo jedno tijelo Gospoda Hrista mi treba da smo jednomisleni. Na odvojene i odlučene od tijela Crkve, napada đavo pošto su lišeni blagodati. I zavrsavaju u brodolomu kao Miroslav i njegovi saputnici.
Apostol Pavle Korincanima naređuje da razmotre tijelo i poznaju da je ono, iako složeno iz raznih djelova, ipak jedno tijelo, i naziva se jedno; i pomoću toga treba da shvate da i Crkva, mada se naziva tijelom Gospoda Hrista, ipak ima mnoge i razne udove , od kojih su jedni važniji od drugih, veći po časti od drugih, ali su svi neophodni i korisni. Sve verujuće hrišćan sveti Apostol naziva jednim čovekom, tačnije bogočovjekom jer je u svih jedna glava — Gospod Hristos, a tijelo sačinjavaju clanovi koji su se udostojili spasenja.Α glava je jednosušna sa telom. Tako je i On jedne suštine s nama kao čovek. Bog je kroz Bogočovječansko biće Crkve otkrio tajanstvenu logosnost i logičnost svih vidljivih i nevidljivih svjetova Božjih. I tako se Hristos javio kao izuzetni svjedok i premudri ispovjednik ove osnovne istine novozavetne: „tajna Hristova" je tajna Crkve Hristove kao bogočovječanskog organizma i u njoj sva tajna čoveka i svih vidljivih i nevidljivih svjetova Božjih, jer su sve tajne svih bića i svih tvari dane i razjašnjene Bogočovjekom Hristom u Njegovom Bogočovečanskom tijelu - Crkvi.
Ko odbacuje zajedništvo i ko izlazi iz Crkve on gubi pravo na spasenje i Boziju zaštitu koja pripada svoj djeci Njegovoj. I nije ni čudo da onda takve koji odstupaju snalaze brodolomi , nesreće i pogibli.

KAZNA BOŽIJA KAO ZNAK


Glava XXXII “I umriješe i ne ostade nijedan od njih. Kada je pak narod za ovo saznao, obuze sve veliki strah.”

Istorijski kontekst: Pisali smo o Legetu u prethodnim glavama vise, ovdje ćemo se osvrnuti na njihovu bolest i smrt koja je došla na takav način da su ljudi u tome prepoznali kaznu viziju. Kuga je zahvatila carsku porodicu i pomrijese ne samo Leget vec i njegovi sinove a s njima i mnogo naroda. Od užasnog pomora Legetovog i njegovih sinova samo je se bio spasao sin Boleslavljev Silvestar, o nkme smo takodje pisali i koji je sa svojom majkom dubrovčankom umakao bio u Dubrovnik. Narod videći svoje zlo i kaznu božiju, pokaje se za svoje užasne i najveće grijehe, te pozove Silvestra sina Bolesavljevog, a unuka cara Prelimira, da zauzme presto svoga đeda.

Biblijska refleksija
Na mnogo mjesta u Bibliji vidimo očitovanje sile Božije. Bog je činio , a čini i danas, i činiće do svrštka vijeka znake i čudesa . Jer znaci i čuda su uvijek pratile Riječ i sluge Božije koji su je propovijedali.
Tako u Jevandjelju po Lukiu 7 glavi vidimo kako Isus vaskrsava jednog mladića u Naini:
" Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada. Kad je Gospod ugleda, sažali mu se nad njom i reče joj: »Ne plači!« Pristupi zatim, dotače se nosila; nosioci stadoše, a on reče: »Mladiću, kažem ti, ustani!« I mrtvac se podiže i progovori, a on ga dade njegovoj majci. Sve obuze strah te slavljahu Boga govoreći: »Prorok velik ustade među nama! Pohodi Bog narod svoj!« I proširi se taj glas o njemu po svoj Judeji i po svoj okolini. "
Kad ljudi vide eksplicitno očitovanje sile Božije, posebno na ovako grandiozan način sve obuzima strah i narod vrlo lako shvata da "Boga ima i da nagradjuje one koji ga traže." i počinje masovno presvedočenje i obraćenje kao u ovoj priči iz Jevandjelja u kojoj vidimo trijumf života nad smrću, zdravlja nad bolešću, radosti nad tugom i vjere nad očajem, jer gdje je Isus tu je utjeha, sloboda i tu je život.
No ne očituje se samo Gospod kroz blagoslove i isceljenja, već se očituje kao što vidimo iz ovog izvještaja u Ljetopisu kroz svoj sud i kaznu. Proizvod i prvog i drugog očitovanja Gospoda je isti, dolazi strah pri susretu sa Bogom i dolazi presvedočenje i slavljenje. Na mnogo mjesta u starom Zavjetu se Bog očituje u svom narodu, jer "sud uvijek kreće od kuće Božije", jer je Gospod svet ponajprije  onda je i milostiv i blag. Rekli bi neki da je očitovanje suda bilo samo u starom zavjetu kad su stradali Aronovi sinovi jer primjese " tudji kad" na oltar Gospodnji, ili kad je pao mrtav onaj Davidov sluga jer je neposvecen se dotakao svetinje. Tragedija se zbila iznenada. Volovi koji su vraćali kola sa Kovčegom Gospodnjim iz Filisteje u Jerusalim su zapeli, a mladi Uza pružio je ruku da zaustavi kovčeg. Istog trenutka je pao mrtav! David se skamenio. Tišina je pala na ljude kada je vijest doprla do gomile. Na početku se činilo da će to biti predivan događaj da će se eto vratiti "svetinja" u "sveti grad Jerusalim" to je Davidu veoma imonovalo. Ali sada morao je da stavi prst na celo i da se bori sa osećajima vlastitog neuspjeha i samoosude, a vjerovatno i sa bijesom koji je osećao prema Bogu.
"I ožalosti se David što Gospod ubi Uzu. Zato se prozva ono mesto Fares-Uza do danas. I uplaši se David od Gospoda u onaj dan, i reče: Kako će doći k meni kovčeg Gospodnji? (2. Sam. 6:8-9)
No to očitovanje suda nije samo " privilegija" starozavjetnog boga, već to vidimo i u Djelima apostolskim, u danima poslije Hristovog vaskrsenja i nastanka Crkve. U to vrijeme veliki se narod obracao i prinosio darove i svoja imanja prodavalo i donosilo "pred noge apostolima" u Crkvu Boziju. Medjutim, u oštroj suprotnosti primjeru sveopšte darežljivosti i zajedništva koju su pokazivali vjernici hroničar nam iznosi slučaj  Ananije i Safire. Njihovo je iskustvo, zapisano perom Nadahnuća, ostavilo tamnu mrlju na povijest prve Crkve. Ovi su učenici, zajedno s drugima vjernicima, dijelili iskustvo pedestnice kad se potreslo “mjesto na kojemu bijahu skupljeni. Svi se napuniše Duha Svetoga.” (Djela 4,31) Duboko osvjedočenje počivalo je na svima prisutnima, i pod neposrednim ocitovanjem Božjeg Duha Ananija i Safira obećali su Gospodinu – prihod od prodaje određenog imanja.
Nakon toga su Ananija i Safira ožalostili Svetoga Duha popuštanjem osjećaju pohlepe. Počeli su žaliti zbog danog obećanja i ubrzo izgubili sladak utjecaj blagoslova koji je zagrijavao njihovo srce željom da učine velike stvari za Jristovo djelo. Smatrali su da su prenaglili, da trebaju ponovo razmotriti svoju odluku. Međutim, primijetili su da su oni koji su dali svoj imetak da bi zadovoljili potrebe svoje siromašnije braće vrlo poštovani među vjernicima; srameći se da njihova braća saznaju koliko njihova sebična duša žali za onim što su svečano obećali Bogu, oni su svojom voljom odlučili prodati imanje i prikazati kao da sav prihod stavljaju u zajednički fond, a zapravo su veliki dio odlučili zadržati za sebe. Tako će sebi osigurati život iz zajedničkih sredstava, a istodobno steći veliki ugled među braćom.
Ali Bog mrzi licemjerje i laž. Ananija i Safira u svojem su postupanju prema Bogu pribjegli prevari; lagali su Svetom Duhu i njihov je grijeh bio kažnjen brzom i strašnom kaznom. Kad je Ananija došao sa svojim darom, Petar mu je rekao: “Ananija, zašto je sotona zaposjeo tvoje srce tako da slažeš Duhu Svetomu i da zadržiš za se nešto novca od svoga zemljišta? Zar ne bi, da je ostalo neprodano, tvoje ostalo? I pošto je prodano, zar nisi mogao raspolagati novcem? Zašto si u svom srcu odlučio to učiniti? Nisi slagao ljudima, nego Bogu!”
“Cim Ananija ču te riječi, pade te izdahnu. I uđe velik strah u sve koji su to čuli.
Poslije neka tri sata uđe i njegova žena, ne znajući što se dogodilo. I Petar je upita: ‘Kaži mi, jeste li za toliko prodali zemljište?’ ‘Da, za toliko’, odgovori ona. ‘Zašto ste se – reče joj Petar – dogovorili da kušate Duha Gospodnjega? Gle! Već na vratima stoje noge onih koji ukopaše tvoga muža, da i tebe iznesu!’ Ona odmah pade njemu do nogu te izdahnu. A kad mladići uđoše, nađoše je mrtvu; iznesoše je i pokopaše do njezina muža. Velik strah spopade svu Crkvu i sve koji su to čuli.”
Upravo u ovome vidimo biblijsku refleksiju uvodnog citata iz Ljetopisa, u kojem je hronicar pred nas iznio strasnu kaznu kojom je Gospod kaznio bezbožnog kralja Legeta i njegove sinove koji izazvše bratoubilački rat i poviše svu siru porodicu (osim Silvestera) kako bi učvrstili svoju vlast. Ali kako vidimo Bog nije ostao nijem na njihov krvni delikt iako su možda mislili da nihov politički obračun i sebicno vlastohleplje da ce proći nekažnjeno i da gospod ne postoji niti da vidi njihovo svaštočinjenje. Medjutim, beskonačna je Mudrost vidjela i kod Legeta i njegovih sinova ono sto i kod Ananije j Safire. Ovaj jasni izraz Božje srdžbe bio potreban da sačuva mladu Crkvu od razočaranja a mlado kraljevstvo Slovena od sablazni . Broj vjernika naglo je rastao u prvoj Crkvi, kao sto vidimo i kod u Ljetopisu popa Dukljanina u Kraljevstvu Slovena, i da je morao Bog intervenirati da se  Crkva ne ba našla u opasnosti a i kraljevstvo od istrebljenja bozijih pomazanika u carskoj lozi.
Ova kazna svjedoči o tome da ljudi ne mogu prevariti Boga, da On otkriva skriveni grijeh u srcu i da se Njega ne može prevariti, ali govori i o tome da ljudima nije sve dozvoljeno i da preko nekih granica se niti smije niti može, jer Bog koji je spor na gnjev i prepun milosti ipak neće dozvoliti da se istrijebe pravednici.
 
Bog je taj koji ljude blagoslivlja imetkom i postavlja i smiče kraljeve, On to čini da bi mogli dati sredstva za napredovanje Njegova djela. Svi blagoslovi i moć potiču iz Njegove darežljive ruke. Zauzvrat želi da ljudi pokažu svoju zahvalnost vraćanjem dijela u obliku desetine i darova – darova zahvalnosti, dobrovoljnih darova, darova za prijestup i sl..
No srca ljudi sebičnošću otvrdnu i, kao Ananija i Safira, nađu se u kušnji da zadrže dio vrijednosti pretvarajući se da ispunjavaju Božje zahtjeve. Ili kao Legetovi sinovi da svojim rukama obezbjede za sebe pozicije i vlast.  Zaboravljaju da će Bog jednog dana zahtijevati račun kako su upotrijebili Njegova dobra i pozicije u društvu i crkvi, i da više neće tolerisati bezakonje i licemjerje.
Iz stroge kazne kojom su kažnjeni ovi krivokletnici, Bog želi da shvatimo koliko duboko mrzi i prezire svako bratoubilaštvo licemjerje i prijevaru. Ratnorazne podmukle laži i politički sukobi mogu naizgled korisno poslužiti u slučajevima nužde; može izgledati da će uspjeti u svojim poduhvazima koje ne bi mogli ostvariti na pošten način; ali to kraju prouzvodi stanja u drustvu i crlvi u kojem više nikome ne može se vjerovati. Jer onaj koji umije da laže ne umije vjerovati kao sto kaže Njegoš.
Zato stiže brza kazna Bozija. Ona čuva Crkvu svetom "koju nijedna vrata paklen nece nadvladati" a ljudima daje svjedočanstvo da je Bog itekako živ i svemoćan.

петак, 27. јун 2014.

STAROST KAO BLAGOSLOV

Glava XXX "Kralj Prelimir je živio mnogo godina i vidio je sinove svojih sinova, i preminu u dubokoj starosti, a pokopan je u episkopiji Raške, u crkvi svetog Petra s velikom čašću, poštovanjem i slavom."


 Istoijski kontekst
O Prelimiru i njegovoj vladavini pisali smo u prethodnim poglavljima. Sad cemo samo svesti jedan segment iz njegove biografije za koji vjerujemo da daje neke korisne odgovore za prepoznavanje nekih biblijskih principa koje nam pop Dukljanin želi pokazati Naime, Ljetopis kaur u da kad su dječaci Prelimir i Krešimir njegov brat odrasli, njihov otac kralj Tješimir pošalje svoga sina Krešimira tastu hvatskom bana Čidomiru, naređujući im da sakupe vojsku i da pođu u rat na bosanskog bana. A sam Tješimir sa svojim sinom Prelimirom, pošto je sakupio svoje srodnike i narod Travunije, krene u borbu protiv bana koji je upravljao prevalitanskom oblašću. I ban, sakupivši svoj narod, pripremi se za borbu. Kad se bitka zametnula, ban pade i umre. I Tješimir pade i ranjen je, a poslije je umro. Njegov pak sin Prelimir nasavi bitku i pobjedi i zauze čitavu Duklju i Rasku, pa bude krunisan za kralja i poče vladati zemljom i kraljevstvom svojih predaka. 
 
Biblijska refleksija
Skrenucemo pažnju čitaocima na jedan detalj koji se prelazi olako, a vjerujem da krije jednu od biblijskih istina, odnosno bozijih obećanja za svakog pravednika, kad kaže " Prelimir je živio mnogo godina i vidio je sinove svojih sinova, i preminu u dubokoj starosti.." Sveto pismo nam na mnogo mjesta govori o blagoslovu dugovječnosti. Jer volja bozija za svakog od nas je punina dana. Bog svakom koji sluša njegove zapovjesti obećava: "Gle, tako će biti blagosloven čovek koji se boji Gospoda. Blagosloviće te Gospod sa Siona, i gledaćeš dobro jerusalimsko u sve dane života svog; Videćeš sinove u sinova svojih. Mir Izrailju!" (Psalm 128. 4-6 ) "Vidjeces kako ce ti se umnoziti sjeme tvoje, i porod ce tvoj biti kao trava na zemlji. Star ces otici u grob kao sto se zito snosi u stog u svoje vrijeme."(JOV 5:25, 26)
1. moj 50. 23. I vide Josif sinove Jefremove do trećeg kolena; i sinovi Mahira sina Manasijinog rodiše se i odrastoše na olenima Josifovim. U našem Prelimiru vidimo blagoslov (vidjeti sinove svojih sinova) koji je bio na jednoj od najvećih starozavjetnih licnosti. Josif je bio voljeni sin Izraelov, kojeg su ljubomorna braca prodala u roblje. Josif je zaista jedan od najsvjetlijih primjera ove biblijske istine koju bih da osvjetlim u ovom poglavlju Ljetopisa. Da djeca koja slušaju svoje roditelje mogu da baštine dugovječnost od Gospoda.
Po Božjem zakonu u cuvenih 10 zapovjesti, djeci je bilo naređeno da poštuju svoje roditelje, da im čine čast i da im budu poslušna.

Apostol Pavle je podsjecjuci hriscane u Efesu u svojoj poslankck rekao: "Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodu, jer je to pravo. Poštuj oca svoga i mater svoju da budeš srećan i da živiš dugo na zemlji" (Efescima 6:1-3).
Ovo ne jedina zapovest s obećanjem. Ovo obećanje dugog života zavisi od toga da li poštuješ svog oca i svoju majku. Po zakonu, ako dijete nije poštovalo svoje roditelje ili im nije ukazivalo čast, mogli su ga izvesti pred starešine grada i reći: "Ja imam tvrdoglavo i buntovno dete. Ono je izjelica i pijanica." Tada bi to dijete najstroze kažnjeno.

Prelimir je u ovom ipak šturom izvještaju prikazan kao zaista odani sin svoga oca. Ostao j uz oca do zadnjega dana. Bio je bitke koje je njegov otac bio, i cak sta vise, sve sto je njegov otac započeo vidimo da je ovaj odani sin dovršio. Istorija kaže da je tek posto je pokopao sa svim počastima svoga oca, prihvatio se položaja i krenuo da učvršćuje kraljevstvo svoga oca.
To upravo Gospod blagosilja. Na mnogo mjesta u bibliji Gospod upozorava da djeca ne "pomjeraju stare medje koje su njihovi očevi ustanovili" da "ih ne bi ujela zmija". A najljepsu pricu o ovoj poslušnosti Sveto Pismo je ispisalo kroz priču o Rekabovim sinovima. Cuveni prorok Jeremija je okupio neke od Rekabovih sinova u jednoj prostoriji Hrama i postavio pred njih vino pozvavši ih da piju,. I naišao je na otpor i odlučno odbijanje. Rekabovi sinovi su otresito izjavili: "Ne
pijemo, jer nam je otac naš Jonadab, sin Rekabov, zapovjedio: 'Ne smijete nikada piti vina, ni vi ni sinovi vaši.'"
"Tada dođe riječ Gospodnja Jeremiji: Ovako govori Gospod nad Vojskama, kralj Izraelov: Idi i objavi Judejcima " ispunjuju se riječi Jonadaba, sina Rekabova, koji je sinovima svojim zabranio da piju vina, i do dana današnjega niko ga nije pio, jer oni slušaju riječ svoga oca." Jeremija 35,6.12-14) "A ja sam vam jednako govorio, ali me niste slušali" – objavio je Gospod. "I slao sam bez prestanka k vama sluge svoje, proroke, da vam propovijedaju: Vratite se svaki sa svoga opakog puta, popravite djela svoja i ne trčite za tuđim bogovima da im služite, pa ćete ostati u zemlji koju dadoh vama i očima vašim; ali ne prikloniste uha svojega i ne poslušaste me. Sinovi Jonadaba, sina Rekabova, držanu se zapovijedi koju im dade otac njihov. Ali mene ovaj narod ne sluša. Zato govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Evo, navući ću na sve Jerusalemce sve one nevolje kojima sam im zaprijetio, jer sam im govorio, a oni me ne slušahu, dozivao ih, ali se oni ne odazivahu." (Jeremija 35,14-17)
Bog je pokušao na taj način naglasiti oštru razliku između poslušnosti Rekabovaca i neposlušnosti i buntovništva svoga naroda. Rekabovci su slušali zapovijed svoga oca i zato sada nisu bili navedeni na prijestup. Međutim, Judejci nijesu poslušali riječi Gospodnje i zato će morati podnijeti Njegove najoštrije kazne.

Sinovima doma Rekabova bio je obećan trajni blagoslov, jer činili su nešto zaista impresivno u Bozijom ocima. Čuvali su zavjet voga oca mnogo godina nakon njegove smrti. Prorok Jeremija je izjavio: "Jer ste slušali zapovijedi svoga oca Jonadaba i držali se svih naredaba i činili sve što vam je on zapovjedio, zato – ovako govori Jahve nad Vojskama, kralj Izraelov – Jonadabu, sinu Rekabovu, nikad neće ponestati potomka koji će stajati pred licem mojim u sve dane." (Jeremija 35,18.19) Tako je Bog poučio svoj narod da će se vjernost i poslušnost vratiti i nagraditi u obliku blagoslova, isto onako kao što su Rekabovci bili blagoslovljeni što su poslušali naredbe svoga oca.
Prelimir je primio ovaj blagoslov od Gopoda, nasitio se života, star je otišao u grob i vidio je sinove svojih sinova.

четвртак, 26. јун 2014.

SILVESTER - OSTATAK ĆE SE IZBAVITI

Glava XXXII "Tako kralj Silvester pošto je primio kraljevstvo, vladaše čitavom Tetrarhijom, sa strahom od Boga u miru i pravdi. I rodi sina kome nadjenu ime Tuđemir, pa preminu u miru."

Istorijski kontekst:
Istorija nam svjedoči da je Silvester bio knjaz Duklje, Travunije i Zahumlja tokom 9. Vijeka. Silvester je bio jedini preživjeli potomak kneza dukljankog Petra. Zahvalnost za njegovo spasavanje pripada njegovoj majci Kastreki koja je tokom građanskog rata izbjegla u rodni Dubrovnik. Kako je tokom ovog rata došlo do opšteg bratoubilaštva predstavnici plemstva Petrove države došli su Silvesteru da preuzme vlast.

Pop Dukljanin u Ljetopisu nas uvodi malo šire u ovu priču o Silvesteru. Kaže da je kralj Leget, kojeg smo spominjali u prethodnim glavama, poslije smrti svoga oca Krešimira, odveden je u Travuniju kod svoga rođaka Boleslava. Njega je posluživala neka đevojka po imenu Lovica, koju zavoli i docnije oženi. S njom je izrodio sedam sinova, koji rastući postanu mladi borci i vješti u oružju.
Sinovi kralja Prelimira koji nijesu slijedili stope svoga oca, počeše da se okrutno i oholo odnose prema narodu kojim su ladali. Zbog toga je narod postao veoma nezadovoljan njima. Ali pošto se zla namjera ne može dugo prikrivati, narodi tajno pošalju poslanike gorerečenoj braći i dadoše im vjeru da će zajednički ustati i uništiti sinove i nećake kralja. Tako poslije dogovora, sedmorica braće s ocem i narodom, a s pristankom i voljom oca i čitavog naroda, ustadoše i počeše goniti sinove kralja, pa ih od
najmlađega do najstarijega pobiju mačem. Ipak jedan od njih, po imenu Silvester, sin Boleslavljev, izbjegne sa svojom majkom Kastrekom pa oboje pobjegnu u Lauzium, koji se sada zove Raguzium, odakle je majka Silvestrova vodila porijeklo.
Kako kaže nas ljetopisac "Ali svemogući Bog, koji voli svako dobro a ne voli svako zlo i grijehove, uskoro udari na oca Legeta inače hromog tijelom i duhom, i na njegove bezbožne sinove mu, kugom i pomorom, na isti način kao što su sami bili udarili na svoju braću i svoje nećake." Silvester je ostao jedini od kraljevske porodice koga ce naslijediti sin Tuđemir, kojeg je dobio prije svoje smrti Silvester. Od njega će kasnije izrasti loza Vojislavljevića o kojima ćemo nešto vise reci u nastavku.

biblijska refleksija
Upravo u jednom elementu ove priče o Silvesteru u kojem se samo on spasava odnosno govori o spasavanju jednog malog dijela - "ostatka" da iz njega nikne nesto posve novo podsjeca me na cuveno starozavjetno Isajiino prorostvo "samo ce se ostatak spasiti" koje pominje i apostol Pavle u svojoj poslanici "Zaista, ako bi sinova Izraelovih brojem bilo kao pijeska morskog – samo Ostatak će se spasiti. (Rimljanima 9,27). Riječ ''ostatak'' označava nešto što je ostalo od originalnog tijela ili tvari. Isti pojam se upotrebljava za Božji narod koji je ostao vjeran Njegovoj izvornoj uprkos
otpadu I protivljenju. U Bibliji piše: "Da nam Gospod nad Vojskama ne ostavi Ostatak, bili bismo k'o Sodoma, Gomori slični." (Izaija 1,9). Među religioznim ljudima riječ "ostatak" predstavlja relativno mali broj vjernika koji su ostali dosljedni svojoj vjeri u velikim iskušenjima.

To Isajino prorostvo se ostvarilo neposredno na bozijem narodu koji je 538 godine p.n.e.iz Vavilona za vrijeme kralja Kira dočekao svoje spasenje i dobio dozvolu d krene i vavilonskog ropstva u domovinu pod vidjstvom kneza Zorovavelja iz loze Davidove. Veliki pravedni persijski kralj Kir, koga i Bog naziva svojim slugom, koji pfavim čudom porobljava Vavilon dao je
slobodu izraelskom narodu da se vrati u svoju Palestinu iz koje su prije 50,godina bili prisilno deportovani.. Kraljev prvi savnetnik Mitridat je dobio nalog od Kira da sve što je oteto iz Hrama Jerusalimskog izda Zorovavelju ( Šešbazaru), princu judejskom da ih vrati u Jerusalim i da.ponovo sagradi hram., Tu u riznicama Vavilona nalazilo se trideset zlatnih i hiljadu srebrnih zdjela što je bilo oteto iz Hrama jerusalimskog, takodje trideset zlatnih i četristotine i deset srebrnih vrčeva i 5 hiljada komada razne druge liturgijske opreme, koje je treba vratiti. Vjerni sluga Mitridat je sve to uredno izvršio i dao potrebna dokumenta Zorovavelju.

Ipak iako je citavo mnostvo naroda bilo rasuto po zemlji svog ropstva, samo mali broj Izrealaca odlučio tada da se vrati, svega njih 42 hiljade. Pokazalo se da ipak velikom broju ljudi nije bilo "dovoljno lose" u Vavilonu,da bi poželjelo neku slobodu, pomalo nesigurnu . Oni su pustili korinenje zadnjih 50 godina, sagradili kuće, imali imanja I pokrenula svoje poslove. Ipak nijesu bili spremni da rizikuju sve to što imaju I što su stekli za put u nepoznato. Nijesu bili raspoloženi da obnavljaju svoju gubitničku prošlost. Da grade na razruđenim temeljima. Željeli su to novo što im je život donio.
Paradoksalno , ali izrarlci su bili "zahvalni", i " zadooljnj" sa svojim tlačiteljima za to malo što im je dato.
Samo ostatak je bio spreman za nesto više, ostala večina nije bila spremna da učini za ideale, za nekakvu istoriju, za nekakvo božije ime. Izrael I Jerusalim, je zauvjek umro u njihovim srcima. Istorija kaže da su cak zaboravili svoj stari jezik i kulturu. Ali niesu tako mislili ovih 42 hiljade nevoljnika. Taj Ostatak od svega tog naroda koji je preostao, odlučio je da krene da obnovi hram svojemu Gospodu. SVe što se dešavalo je da je upućivalo da je došao Dan Gospodnji koji su prorokaovali prorok Joel i Obadija. Samo je ovaj mali "Ostatak" svojom odlukom da.se pokrene postao kvalifikovan za nebesko kraljevstvo I u Obećanje da će baštiniti zemlju koju je Gospod.obećao njihovim latrijarsima Avramu, Isaku i Jakovu.
Iako je ovaj Ostatak Izrealov, bio skup nevoljnika, siromaha, nejači, I beskućnika, koji vapise da.obnove Hram Gopodnji i koji ne nadjoše sklonište u ovoj tudjini u zemlji Vavilonoskoj, toga dana je krenulo da uzme svoj blagoslov I da živi u slobodi u preobraženoj zemlji u zajedništvu s Bogom koji lično prebiva usred njih. Ali ne smo a narod, Gospod je ovo prorostvo uputio i carevima iz loze Davidove. Gospod proglašava da će jednog dana proizaći iz kraljevske loze, usprkos njenim dosadašnjim nevrijednim vladarima, kraljevanje savršenog kneza nad svim knezevima (Isusa) koji će donijeti pobjedu (kroz vjeran ostatak), pravednost, mir i mudrost,
Do tada glavna stvar koju narod mora spoznati jeste da Bog izvršava svoju namjeru, premda to čini na način koji je nama teško shvatiti, a koji odgovara Njegovim pravilima. Jer spasenje stiže samo na jedan mali dio , vjeran i posvecen, koji ide "uskom stazom" jer onaj široki put kojim.ide većina vodi u propast.
Od trenutka propasti Jerusalima za vrijeme razaranja vavilonskog kralja Navuhodonosora, Izreal biva potpuno porobljen, prestaje funkcionirati kao narod u Božjim planovima. Bog od tada započinje ostvarivati ciljeve kroz ovaj ostatak koji se jedva može nazrijeti. Drvo koje je posječeno predstavlja narod, dok Izdanak koji nastaje iz panja je ostatak kojeg će utjeloviti Mesija. Kojeg prorok naziva KLICA.
Ovaj Ostatak će u godinama, decenija i vijekovima ući u obecanje I pjevati o pobjedi, pobjedi onih koji su sačuvali pa makar i to malo vjere. Mozda se ovaj svijet (Vavilon) ove obilježio kao izdajice i nevoljnike, ali on je bio bogougodnij i dio naroda od onog drugof ostatka koji je ostao u Vavilonu, na njemu ss ostavruje ona riječ da će Ostatak doma Judina, "opet pustiti žile odozdo i roditi rod odozgo. Jer će iz Jerusalima izaći ostatak, i iz gore Siona, koji se sačuvaju. Revnost Gospoda nad vojskama učiniće to.«
Sam Bog je sačuvao Silvestra, vještim zalaganjem njegove majke. I produžio lozu iz koje ce kasnije nastati prvi crnogorska drzavotvorna dinastija Vojislavljevića iz koje ce izaći jedan o najvećih svetaca na tlu Crne Gore.

уторак, 24. јун 2014.

HROMI LEGET KAO MEFIVOSTEJ

Glava XXXI "Ali svemogući Bog, koji voli svako dobro a ne voli svako zlo i
grijehove, uskoro udari na oca Legeta, inače hromog tijelom i duhom, i na
sinove mu, kugom i pomorom, na isti način kao što su sami bili udarili na
braću i svoje nećake."

Istorijski kontekst:
U priči o ovom hromom momku Ljetopis nam kaže da je vladao Krešimir, kome se rodi sin, kome nadjene ime Stefan. Ovaj je po očevoj smrti upravljao Hrvatskom i Bosnom, i poslije njega uvijek su njegovi nasljednici vladali u Hrvatskoj. Njemu se od vanbračne žene rodio sin hrom na obje noge, koji dugo vremena nije mogao da hoda; njega nazove Leget. Ovaj Leget kad je umro njegov otac Krešimir, odveden je u Travuniju kod svoga rođaka Boleslava. Njega je posluživala neka đevojka po imenu Lovica, koju zavoli i docnije oženi. S njom je izrodio sedam sinova, koji rastući postanu mladi borci i vješti u oružju. Sinovi kralja Prelimira koji nijesu slijedili stope svoga oca, počeše da se okrutno i oholo odnose prema narodu kojim su vladali. Zbog toga je narod postao veoma nezadovoljan njima. Ali pošto se zla namjera ne može dugo prikrivati, narodi tajno pošalju poslanike gorerečenoj braći i dadoše im vjeru da će zajednički ustati i uništiti sinove i nećake kralja. Tako poslije dogovora, sedmorica braće s ocem i narodom, a s pristankom i voljom oca i čitavog naroda, ustadoše i počeše goniti sinove kralja, pa ih od najmlađega do najstarijega pobiju mačem.
Ipak jedan od njih, po imenu Silvester, sin Boleslavljev, izbjegne sa svojom majkom Kastrekom pa oboje pobjegnu u Lauzium, koji se sada zove Raguzium, odakle je majka Silvestrova vodila porijeklo.
Sinovi Legeta pošto su izvršili bratoubistvo ili čovjekoubistvo, počeše vladati zemljom, a njihov otac je boravio u Kotorskom zalivu, u mjestu koje se zove Trajekt (prevlaka kod Tivta), đe je sebi sagradio tvrđavu i dvor.
Ali svemogući Bog, koji voli svako dobro a ne voli svako zlo i grijehove, uskoro udari na oca, inače hromog tijelom i duhom, i na sinove mu, kugom i pomorom, na isti način kao što su sami bili udarili na braću i svoje nećake.
Legat je Vladao je od 986 — 989 god. dakle svega 3 god. On razdijeli zemlju među svojim sinovima, a sam se nastani u kotarskom zalivu, u kom osnova grad, namjesti u njemu prijesto, sa koga, preko svojih sinova, u kazanim oblastima upravljaše samo 3 god. carevinom; jer je Bog kaznio kako njega i njegove sinove, užasne grešnike i nevaljalce, tako i povodljivi narod, koji je se dizao na bunu protivu zakonitog svoga cara. Kazna božija sastojala je se u tome: što kuga pomori pa ne samo Legeta i sinove mu, nego i mnogi narod.

biblijska refleksija

U ovom momku Legetu, mozemo prepoznati jednu pricu o nesrećnom careviću iz Starog Zavjeta, koji je takodje bio hrom tijelom i duhom. To je Mefivostej. Mefivostej je bio Jonatanov sin, koji je bio Saulov sin, koji je bio prvi car Izraela. Pred kraj Saulovog života, Samuilo koji je bio njegov, nazovimo to mentor, je umro i sahranjen je. Zatim se on sasvim okrenuo od Boga. Filistejci su nadirali u Izrael, i zaposjeli su neke gradove. Saul je tražio pomoć, savet, uputstvo, ali nije imao više kome da se obrati. Čitamo u 1. Samuilovoj 28:6 i dalje. Pokušao je da se moli Bogu, ali Bog mu nije odgovarao. U očajanju od sluge je tražio da mu nađe vračaru, da mu prizove mrtvog proroka. U tome je i uspeo, video je mrtvog Samuila, ali je sa tim viđenjem dobio je i smrtnu presudu. Istog, dana on i njegovi sinovi bili su mrtvi, kao što mu je prorok i rekao. Sve to, desilo jer se okrenuo od Boga, pa se Bog okrenuo od njega, i sve je otišlo u propast.

Iza Saula nije ostalo nikog ko bi ga naslijedio, sem Jonatanov sin Mefivosteja, koji u vreme tih događaja imao samo pet godina. Njegova dadilja, čuvši šta se desilo sa njegovim ocem, djedom i stricem, se toliko uplašila da ga je, dok je bježala sa njim u naručju, ispustila i on je, jadan, polomio obije noge. Tako je, Mefivostej, em što je izgubio mugućnost
da naslijedi tron i što je morao u izgnanstvo, postao bogalj za čitav život. Odveli su ga zemlju Lodevar. To je polupustinjska, besplodna, siromašna i nikome interesantna zemlja. Pravo mjesto za nekog ko čitavog života treba da se krije. Tu je on živeo u strahu da će David, koji je došao na presto poslije Šaula i koji je započeo novu mesijansku lozu, ipak jednog dana saznati gdje se nalazi i, da će poslati nekog da ga ubije, kao što su znali kraljevi tog doba činiti da bi iskorijenili neku kraljevsku lozu. Pored toga straha Mefivostej je bio i u nemaštini, slabog duha, obogaljen i nemoćan da promijeni bilo šta.

Nekako nosio je krst proklestva svojeg djeda kao sto je i Adamovim postupkom grijeh ušao u svet, pa smo i mrtvi duhom zbog njrgovog i svojih grijeha. Posljedice grijeha oceva šire s i na njihovo potomstvo. Ali nije posledica grijeha Adamovog samo smrt, već i odvojenje od Boga. Ljudi su poput ovog Mefivosteja osiromašeni i slabi, nemoćni da promijene bilo šta u životu što bi dovelo do spasenja i promjene odnosa sa Bogom.

No ono sto se jos krije u ovoj prici je to nije Mefivostej živeo u Lodevaru samo u izgnanstvu, nego i u pobuni. Kad biste pitali Mefivosteja šta misli o Davidu, sigurno bi dobili samo riječi gnušanja i mržnje. Zašto je on mrzeo Davida? Nije ga čak nikad ni upoznao, nikad nije imao nikakav posao sa njim. Zašto nije otišao i stavio se u službu caru? Njegov stav i
mišljenje u potpunosti su oformljeni od strane onih koji su ga čuvali i živeli sa njim. Njegov djed je govorio da je David loš, oni koji su ostali iz te kuće ponavljali su njegove reči, i Mefivostej je proveo cio život u takvom uvjerenju a zapravo laži koju je nasledio.
Vjerovatno uvjeren da je David krivac za njegovu invalidnost jer nemili i bolni dogadjaj se upravo desio u vrijeme pogibije njegovog oca i dolaska na vlast Davida. Od bogatog plemića nastao je hromi i siromašni bogalj.

Hromost je u vrijeme starog zavjeta se smatrala i manom duha jer je vazi nekakav zakon da hrom sveštenik ne može da sluzi u Hramu gospodnjem, a posebno se nije smjela prinositi nekakva žrtva koja je imala tjelesnu manu. Tako da je Mefivostej bio i prokuzen zbog svog invaliditeta. Vjerujem da je i nas Leget nosio sličnu gorčinu u svom srcu i da je njegova hromost tijelom takodje bila uzrokom njegove hromosti duhom jer nije umio da se izbori sa njom i ne povjeruje u laži o "nepravednom" bogu koji ga je stvorio s manom.

Mi tu hromost duha vidimo na svakom koraku, prije svega zato što vjeruju u
laži oca laži koji npr. kaže "Nemojte da vjerujete u Boga, on samo kvari
zabavu, i želi da vam uskrati svu zabavu ovog života, i da budete "hromi
duhom", sterilni i dosadni." To je laž, jer poslednje što Bog želi je da
budemo nekako hendikepirani zbog nase vjere, sterilni i dosadni.

Mefivostej je živeo u apsolutnoj mizernosti u izgnanstvu zbog laži kojima
je bio napojen.
Znam mnoge ljude koji kao Leget i Mefivostej i dalje žive u pobuni protiv Boga zbog toga što vjeruju u laži koje se govore o Nebeskom Caru. Ne veruju da je Bog dobar. Odbacuju njegovu milost. Ne veruju da On želi da im da najbolje što ima. Izgnanstvo u kojem je zivio Mefivostej je sam stvaorio. Ako ovu priču preselio u dimenziju duha onda ona govori o ljudima koji su se po sopstvenom izboru udaljili i pobunili jer su povjerovali u laž, da Bog ima za nas nesto sto
nije dobro i pozitivno. Otud taj život u siromaštvu, pobuni i očaju, u nekoj Lodevarskoj pustari. Jer živeći tamo mi, u stvari, mi odbacujemo ono što nam nudi naš Car – a to je radostan, pozitivan, ohrabrujući i izobilan život.

Medjutim, Mafivostej nije znao da su jednog sudbonosnog dana, prije nego što je Mefivostej bio rođen, njegov otac Jonatana i David napravili zavjet jedan sa drugim. Obavezali su se jedan drugom da će sve što jedan od njih posjeduje, posjedovati i onaj drugi. Sve im je, na taj način postalo zajedničko. Ovaj zavjet, oni su dali zato što su voljeli jedan drugog. Od tada, pa do ovog trenutka naše priče, proteklo je dosta vremena. Jonatan, kao i cijela Saulova loza je pobijena, Mefivostej je bio u Lodevaru, obogaljen i očajan. David je postao car.
Ipak, David se jednog dana (kao i sve sto se dešava u Božije vrijeme) sjetio svog obećanja datog Jonatanu, i odlučio je da to obećanje ispuni u potpunosti.
Raspitivao se, da li je ostao iko živ od Jonatanove dece. David je od svog sluge Zive, saznao za Mefivosteja, koji živi u Lodevaru. David naređuje da ga dovedu. Njegova namjera je bila da neko ode i da jadnom čoveku prenese dobru vijest, a to je u stvari bila posljednja stvar u životu koju je, jadni, Mefivostej želeo da čuje. Bio je apsolutno prestravljen kad je
saznao da mora da stane pred Davida. Jedini razgovor koji je on mogao da zamisli kad bude pred Davidom, je da će ga izvesti kao smrtnog neprijatelja zbog Saula i da će narediti likvidaciju.
Zar takve kakve sve filmove stvaraku gresnici u svojim glavama sa svim onim lažima kojima ih je neprijatelj zadojio. Nije ni čudo što bježe u gorčinu i potpuno odbijanje postojanje Boga, misleći da će se tako riješiti te pretnje.
Onako prestravljen , obogaljen i slab, Mefivostej je ušao u palatu, pao je pred Davida ali umjesto smrtne presude, doživeo je najveće iznenađenje svog života, čuo je neverovatne reči "Ne plaši se!" . Kakav šok!
I onda ne David imao još neke dobre vijesti za Mefivosteja: " Zemlja koja je pripadala tvom ocu Jonatanu i tvom djedu Saulu, biće ti vraćena. I ne samo to, dajem ti sluge koje će te posluživati. I ne samo to - od sad si moj sin i od sad pa nadalje ješćeš za mojim stolom."

Kakva dobra vest za Mefivosteja, kao i za svakog koji živi u lažima i gorčini. Mefivostej prosto nije mogao da vjeruje da se to događa. Pita Davida "Ko sam ja sluga tvoj, te si pogledao na mrtvog psa kao što sam ja?" Jer je negdje smatrao, da nikako ne zaslužuje ovakav tretman i ovakvu milost, koji se iskazuje samo nekome ko je bio lojalan Davidu, nekome ko je voleo Davida i ko mu je svim srcem služio. Ali, David je jasan, ne čini on ništa zbog toga što je Mefivostej uradio, nego zato što je Jonatanov potomak i zavjeta koji je sklopio sa svojim najvećim prijateljem.
Sve što je Mefivostej primio, sve što mi primamo od Boga, je zato što smo u vezi sa Hristom, našim Gospodom. To je milost Božja. Kako je naivno misliti i očekivali da primamo od boga zato sto smo zaslužni gradjani i prepuni vrlina, a sve je po milosti. Ovo razumijevanje miče svaku gorčinu i svaku oholost koju vidimo kod Legeta, jer pravo razumijevanje ove price o hromosti i prihvatanju je u poimanju milosti koja dolazi.po novom zavjetu
koji je Hrist ustanovio za nas.

Sjetih se one price o hromoj monahinji koja je svoju hromost smatrala prednošću pred bogom i razlogom svoje veselosti. Govorila je da je njen "nedug" prema Bogu veći od ljudi koje je Gospod.ukrasio naročitom tjelesnom ljepotom a opet nije naišao na zahvalnost kod njih. Jer kako ova monahinja je razumjela da je ovim ljudima koji su ukrašeni mnogim darovima i talentim
manj "nedug" kako je ona to znala nazvati. Zar ne kaze pismo,da "Onima kojima je vise dato od njih ce se vise i tražiti".,ko razumije ovo razumjece i razlogom veselosti ove hrome monahinje.

U poslanici Efescima 2 apostol Pavle kaže da smo spaseni Božjom milošću. Kad smo živeli u Lodevaru, živeli smo u pobuni. Nikako ne zaslužujemo Njegovu dobrotu, ali Bog nas je ipak našao zbog zaveta koji je sklopio sa nekim drugim: "Jer ste posredstvom vjere blagodaću spaseni, i to nije od vas, - Božiji je dar; ne od djela, da se niko ne pohvali."

Mefivostej nije seo za carski Davidov sto, zato što je to zaslužio. Ništa nije tako odvratno i pogrešno koliko duhovna arogancija tog tipa da smo zaslužili "večeru gospodnju" da sjednemo za istim stolom sa Carom nad svim carevima. Jer sve sto imamo je "nezasluženo dobro koje nam Bog daje".

Ali sta može da očekuje čovjek koji odbaci ovu milost boziju , kakvom spasenju moze d se nada i kakvu sudbinu očekuje osim da prodje kao Leget i njegovi sinovi.

ČETIRI VJETRA



Glava XXX "Zatim su se kralju Prelimiru rodila četiri sina, čija su imena ova: prvorođeni Hvalimir, drugi Boleslav, treći Dragislav, četvrti Spelank, i kojima podijeli svoju zemlju ovako: Hvalimiru dade oblast Zete s gradovima, i ove županije: Luška, Podlužje, Gorska, Kupelnik, Oblik, Prapratna, Crmnica, Budva sa Kučevom i Grbalj: Boleslavu dade Travuniju sa ovim županijama: Ljubomir, Vetanica, Rudina, Kruševica, Vrm, Risan, Dračevica, Konavli, Žrnovica; Dragislavu dade Humsku oblast i ove županije:Stantania, Popovo, Yabsco, Luka, Vellica, Gorymita, Vecenike, Dubrava i Dabar; Prevladu dade oblast koja se slovenski zove Podgorje, latinski Submontana, i ove županije: Onogošt, Morača, Komarnica, Piva, Gerico, Nevesinje, Guisemo, Kom, Debreca, Neretva i Rama. Ove četiri oblasti nazove Tetrarhija. Kralj Prelimir je živio mnogo godina i vidio je sinove svojih sinova, i preminu u dubokoj starosti, a pokopan je u episkopiji Raške, u crkvi svetog Petra s velikom čašću, poštovanjem i slavom."

Istorijski kontekst:

Prelimir, poslednji dukljanski kralj za koga se u Letopisu izričito kaže da je bio krunisan (et coronatus est reh), podelio je svoju državu (terram suam) na četiri oblasti (regiones), između četiri svoja sina. Te su oblasti Zenta (prvi pomen Zete), Tribunia (Travunija), Chelmania (Hum) i Submontana (Podgorje, kako sam Dukljanin prevodi). U svakoj od tih oblasti nabrojene su njene županije, čije su položaje i imena kao „veoma dragocen istorisko-geografski podatak", objašnjavali istaknuti istoričari naše prošlosti.
Dukljanin u 28. glavi govori o travunijskom kralju Tješimiru, sinu kralja Pavlimira. Pavlimir je prema Ljetopisu vladao cijelom teritorijom niže rijeke Save, uključujući i Rašku i Prevalitansku oblast (Duklju). Tješimir se rodio nakon očeve smrti, odrastajući s majkom “kraljicom”. Tu situaciju iskoristili su raški župani i prevalitanski ban pa su se “odmetnuli”, odnosno osamostalili, tako da je “kraljičina” vlast spala samo na Travuniju i Dubrovnik. Dakle, osamostaljenje Prevalitanske oblasti (Duklje) i Raške dogodilo se ubrzo nakon Pavlimirove smrti. Na nesreću, za ovo ne posjedujemo nikakve druge materijalne i pisane tragove. Osim toga, u Ljetopisu se ne pominje kada se to dogodilo. Ali Dukljaninova pripovijest ipak sadrži jasne putokaze.

Barski ljetopisac dalje pripovijeda kako je Pavlimirov nasljednik Tješimir u jednom momentu odlučio da povrati svoje pravo nad Raškom i Prevalitanskom oblašću. U tom kontekstu, Dukljanin radi stvaranja vremenske predstave, kaže kako se Tješimir prvo oženio, pa nakon izvjesnog perioda krenuo sa travunijskom vojskom na Prevalitansku oblast, vodeći u boj i svog odraslog sina Prelimira. Ovi podaci o Tješimirovoj ženidbi i Prelimirovoj starosti jasno ukazuju da je od momenta odmetanja Prevalitanske oblasti i Raške do Tješimirovog pohoda moralo proći oko četrdeset godina. Jer znamo da je Tješimir rođen tek nakon očeve smrti, kao i da je prilikom pohoda na Prevalitanu već imao odraslog sina. Dakle, da bi se oženio morao je prvo napuniti makar dvadesetak godina, nakon čega je trebalo proći još toliko da bi sin (Prelimir) iz tog braka stasao.

Ovo dakle ukazuje da Prevalitanska oblast u periodu od oko četiri decenije nije priznavala vlast Travunije – pri čemu je najvjerovatnije priznavala vizantijsku. To nam dalje govori da se Prevalitanska oblast (Duklja) osamostalila zahvaljujući neprijateljstvu između Travunije i Vizantije. Prevalitanski vladar je očito vješto iskoristio tu situaciju. Tješimir je dakle u jednom momentu krenuo na Duklju. U Ljetopisu se ne pominje gdje se tačno odigrao travunijsko- prevalitanski sukob, ali kaže da su u njemu pali i kralj Tješimir i prevalitanski vladar - nakon čega je komandu nad travunijskom vojskom preuzeo mladi Prelimir koji je dobio bitku, iza čega je “krunisan za kralja”.

Međutim, Dukljanin nam ipak daje izvjesne hronološke odrednice, pominjući krupne regionalne događaje. Tako se nakon epizode o Prelimirovom zauzimanju Prevalitanske oblasti kaže da je u to vrijeme preminuo bugarski car Petar, iza čega je grčki car sakupio vojsku i zauzeo čitavu Bugarsku. Ovo je dragocjen podatak. Nesumnjivo je da se Dukljaninova vijest odnosi na bugarskog cara Petra koji je umro 969. godine, dok se pod “grčkim carem” misli na Jovana Cimiskija i njegovo zauzeće Bugarske 971. godine.

Biblijska refleksija:

U podjeli zemlje na četiri dijela profesor Banaševića (jedan od rijetih koji je u ovom djelu uočio jasne biblijske refleksije) prepoznao je odredjene svetopisamska značenja i simbole. Sama podela Prelimirove države na četiri oblasti nije mnogo komentarisana od istoričara. Šišić je samo kazao da je vjerovatno „osnovana na kakovu zapisu", dok N. Radojčić, navodeći iz Letopisa rečenicu „quas et quatuor regiones Tetrarchias vocavit" i upućujući na drugo mesto gde je upotrebljen izraz Tetrarchiam, ističe „ovu pozajmicu iz Sv. pisma, osobito iz evanđelja sv. Luke", ne da utvrdi, kako kaže, nego da poljulja „veru u ovu vest pisca Barskoga rodoslova". V. Mošin se ne slaže s tim mišljenjem i kaže „da ovaj politički termin iz Sv. pisma ni u kojoj mjeri ne može da utječe na pitanje vjerodostojnosti navedenog podatka o podjeli, koja je po svojim geografskim podacima potpuno realna" i dodaje da bi se moglo „pomišljati čak i na to, da je ne samo Dukljanin, nego i suvremenici u X. vijeku, nazivali navedeni kompleks od 4 oblasti ovim imenom, kojim su se možda služili njihovi susjedi u susjednoj Dračkoj temi".
Banašević dobro konstatuje da "Kod ovako oprečnih mišljenja a na osnovu ovog jedinog podatka iz Letopisa, teško je doista reći da li je dukljanska država bila ikada deljena između četiri kraljevska sina, ili je to izmišljeno kao što je izmišljen kralj Prelimir koji je tu deobu izvršio." i nastavlja profesor Banašević i daje jedno interesantno objašnjenje i značenje broja 4 i 7 pa kaže: "Na legendarni karakter ove deobe zemlje upućivali bi simbolični brojevi četiri i sedam, kojima Dukljanin najradije pribegava. Ovde su protiv četiri Prelimirova sina ustali sedam Legekovih sinova. Ranije smo već imali četiri zla kralja. Sabor u Dalmi trajao je dvanaest dana, od kojih osam (4X2) posvećenix crkvenim a četiri svetovnim pitanjima. Na tom saboru određeno je da svaki ban ima pod sobom sedam satnika. Kralj Dobroslav, pred sudbonosnom bitkom, poverio je komandu jednog dela svoje vojske četvorici svojih sinova. Posle njegove smrti, zemlja mu je podeljena na četiri oblasti. Kralj Mihalja je od prve žene imao sedam sinova, a od druge četiri. Njegov brat Radoslav imao je osam 65 sinova (4X2) i četiri kćeri. Najzad, kralj Dragihna imao je četiri sina. Dodajmo da je reh sanctissimus Svetopelek vladao četrdeset godina i četiri meseca. Poznat je značaj broja četiri u crkvi (četiri evanđelja, četiri posta, četiri oca istočne i četiri zapadne crkve, itd.) a dovoljno je samo zagledati u Otkrivenje Jovanovo (Apocalypsis) da se otkrije napadno ponavljanje broja sedam. (u jednom samo stihu, 1,20, ponavlja se šest puta) i, nešto ređe, broja četiri (u stihu VII, 1, triput: četiri anđela, četiri ugla zemlje, četiri vetra). "

I upravu u posljednjim riječima " četiri ugla zemlje, četiri vetra " koje sam citirao iz knjige profesora Banaševića, po mom mišljenju se nalazi stvarna biblijska simbolika podjele zemlje na četiri dijela koju vidimo kod Prelimira, ali koju smo i vidjeli kod Svetopeleka na Duvanjskom saboru. Simbolika četiri vjetra i četri ugla zemlje je upravo izraz koji su upotreblljavali svetopisamski nadaknuti autori, da bi čitaocu slikovito prikazali sveobuhvatnost odnosno svestranost nekog djelovanja ili neke po pojave. Tako kad Ljetopisan iz Duklje kaže da je podjela izvršena na "četiri dijela " koji otprilike pokrivaju sjever, jug, istok i zapad onda se želi pokazati potpunost i savršenost te podjele. To je osobito jasno u podjeli zemlje na Duvanjskom saboru, gdje se još dodatno pokazuje savršenost organizacije državne uprave (7 satnika po jednoj banovini) i sudstva, da zapravo nije riječ o "podjeli medju mraćom" već savršenoj organizaciji unutar državnog jedinstva konkretne monarhije. To je poenta ovog Dukljaninovog djela. Da pkaže i dokaže da su sve "podjele" imali za cilj očuvanje jedinstva te zemlje a ne njen raspad i slabljanje. Podjela medju braćom Očeve suverene vlasti, ima za svrhu podizanje odgovornosti za sudbinu naroda i jačanje te zemlje i zatvranje svih "teritorijalnih otvorenih pitanja " koja se mogu javiti kasnije.. Ako se ovaj princip prenese i na Crkvu, jer sam pokazao da Duvanjski sabor je u simoličkom smislu i simbolička pojavnost sabornosti crkve, da se podjela zemlje i autokefalnost odrdjenih ne suprotstavlja sabornoj dinamici crkvenog života. Ljetopis hože da poči da iako se duklja i tada kao i danas Crna Gora bori da povrati autokefalnost to ne zasniva na pokušaju da ideološki zloupotrebi vjersku i nacionalnu pripadnost za bilo kakav separatizam i nejedinstvo. Dukljaninova mjerila samostalnosti, nezavisnosti, samodovoljnosti i odvojenost od svih, ne raspaljuje strasti i mrženje, već jedno istinsko razumijevanje značenja autokefalnosti kao ove "podjele medju složnom braćom u punom suvreniteu Oca Nebeskog i Hrista Isusa kao jedinog vodje svoje crkve". Podjeli na "četiri ugla zemlje i četiri vjetra" ne urušava se vaseljstvo crkve , naprotiv ona se tek u tome očituje, jer ovakve "podjele" Svetoplekove i Prelimirove suštinski ne „ugrožavaju“ istinsku sabornu dinamiku crkvenog života, jer podjela na banovine i autokefalnost mitropolija ne znači odvojenost od drugih nego "odgovorno zajedništvo"
Ljetopis nam iz tog najranijeg doba pojavnosti naše države prorokuje i opominje da ne može daleko stići ako se nastavi neko nacionalno odvajanje i nesloga koja remeti crkvenoj sabornosti jednog naroda? Da su svi pokreti upereni protiv sabornosti Crkve neodrživi i da zahtijevaju eshatološko i stvaralačko preispitivanje među nama samima, i da to "vraćanje sebi i svojim korjenim" ne može biti puko formalno-pravno, kanonski-legalističko ili akademski-naučno zatvaranje u sebe i svoje razloge, interese i potrebe, nego da mi i naraštaji koji dolaze iz nas sva "braća u Hristu" kojima se šalje Ljetopis stalno ispituju svoju spremnosti da u jedinstvu – hrišćanski – služimo spasenju drugoga, bez obzira na njegov stav, stanje, porijeklo i pripadnost.
Ljetopis je istorijski izazov za sve, provocira na dobronamjernost i hrišćansku svijest svih hrišćana u Crnoj Gori, jer uvjek kroz vjekove je bilo, a tako je i danas i u budućnosti će postoji realna opasnost da zbog državnih ambicija jednog od "četiri braće" ili nekog crkvenog etnofiletizma i unutrašnje uskokonfesionalne zatvorenosti, unutarcrkvenih sukoba oko autokefalnosti, država i crkva izgubi odgovornost za služenje SVIMA i spasenje SVIH.
Oduvijek je Država bila složena zbog nekih teritorijalnih i etničkih specifičnosti a sa njom i unutrašnja organizacija Crkve je bila slojevita, medjutim to ne smije mijenjati njenu vaseljsnku prirodi kao jedinstvenog bogočovječanskog organizma, je Nevjesta Gospodnja je jedna i jedinstvena realnost. Postoji samo jedna crkva – Una sancta. Savak "podjela unutar hrišćanstva" se dešava u carstvu ćesara, a ne u carstvu duha. Samo u ovom prirodnom svijetu i u ljudskom elementu „crkva se dijeli". Carstvo Božije može biti samo jedinstveno i to u svu vječnost.
Svi tragični raskoli i necrkvene podjele ovo dramatično potvrđuju, i što je najgore – pokreću nove sukobe i podjele – tako smo sve dalji jedni drugima i svi zajedno daleko od spasonosne ljubavi Božije. Svako vidi samo sebe i svi selektivno uzimamo iz prošlosti samo ono što potvrđuje njegov stav, suprotstavljajući se čak i neumjesno i neprimjereno svemu što nije u skladu sa našim mišljenjem, bez imalo uvažavanja prema drugom i drugačijem. A Ljetopisac kroz ovu simboliku broja 4 hoće da ukaže upravo na cjelovitost i vaseljenstvo svih podjela, koje ce čine da bi Država i Crkva napredovala i jačala u jedinstvu , jer "bolje je dvojici nego jednome, jer ima plata za njihov trud".

понедељак, 23. јун 2014.

MIKALA

Glava XXIII "Zatim kralj Časlav, dade Tihomilu županiju Drinu i oženi ga ćerkom bana Raške, zbog toga što je ubio kneza Kiša."

Istorijski kontekst:
Ovo je umetnuta epizoda o Tihomilovom bjekstvu zbog ubistva kučke Paluzije. Još jedno zapažanje. Vladavina Časlavljeva obuhvata samo borbe s Ugrima, s  kojima su vođena dva rata, jedan pored Drine a drugi u Sremu. U prvom se istakao Tihomil, a u drugom se on ne pojavljuje. Prvi rat priča o slavnoj pobjedi na osnovu kojeg je Tihomil dobio za ženu kćer raškoga bana, koga će kasnije i naslijediti kao veliki župan (gl. XXIV), a drugi rat je ispričan da bi se pokazala pogibija Časlava, kao svojevrsne kazna zbog progonstva svoga oca. Sa sramnom smrću Časlavovom u tom ratu se gasi njegova loza, a biće zamijenjena novim ogrankom Radoslavljeva sina Petrislava; odnosno unuka Pavlimira, rođenih u Rimu, od rimskih plemićkinja.
O Tihomilovom potomstvu govoriće se u Ljetopisu manje, ali se na dva mesta (gl. XXVII i XXVIII) kaže da su župani u Raškoj Tihomilova roda (qui de Tucomil progenie erat; qui de progenie Tucomil erant), čime se naglašava da i on postaje rodonačelnik jedne nove dinastije.

biblijska refleksija
Još jedna refleksija price o Tihomilu je i način na koji se oženio, i kojim je postao kraljev zet a poslije sam vladar. Na slican nacin kao David, i Tihomil je dobio ženu kao nagradu za herojstvo i na taj način postao dio plemstva..

David je na bojnom polju, o kojem smo pisali.u prethodnoj glavi, jednostavno pitao " Sta dobije čovjek koji ubije ovog neobrezanog (Golijata)?" Rekli su mu da dobija kćer Saulovu . Nakon što je pobijedio filistejskog borca Golijata, div ratnika, koji je Izraelcima ulijevao strah u kosti, David stiče pravo na kraljevu kćer, ali kralj nije održao obećanje — za kćer je tražio potvrdu na bojnom polju.
Štoviše, David je trebao postati opšepriznati vojskovođa da bi se kvalifikovao za kraljevog zeta. Nadajući se, nevjerni kralj Saul, da će David poginuti u bitkama protiv Filistejaca, udao je svoju najstariju kćer Merabu za drugoga.

Mikala je bila mlađa kćer kralja Šaula i sestra princeze Merabe kao i kneževa Jonatana, Malki-Šue, Abinadaba i Išbaala. Mikala je bila zaljubljena u Davida dok još nije ni postao kralj. Šaul je to doznao te je smislio plan - dat će Mikalu Davidu za ženu, ali će tražiti da David ubije sto Filistejaca. Nadao se da će David poginuti u ovom specijalnom zadatku, jer je već tada u Davidu vidio konkurenciju i potencijalnu opasnost za svoj tron.

David je čuo što mora učiniti ali kad je otišao na zadatak pobio je dvjesto ljudi. Šaul mu je morao dati Mikalu za ženu. Ona je bila strastveno  zaljubljena te je Davidu spasila život - glasnici njezina oca dolazili su u Davidovu kuću, a Mikala je rekla Davidu da bježi, te je pobjegao kroz prozor. Zatim je uzela idol i stavila ga u krevet, a oko glave idola je stavila kozju dlaku. Kad su glasnici stigli, Mikala im je rekla da joj je muž bolestan. Dojavili su to svome kralju, koji ih je poslao natrag. Ovaj put su otkrili prevaru. Šaul je bio razočaran u svoju kćer, koja mu je rekla da ju je David htio ubiti.

Saulu je to dobro došlo da raskine kraljevsku vezu s Davidom. Nesretnu Mikalu preudao je za nekog Paltiela. No, kada je Saul poginuo (ili počinio samoubojstvo) i David pomazan za kralja, poslao je po Mikalu, za koju je, kako je osjećao, platio visoku zaručničku cijenu pa se može pretpostaviti da je Mikala po drugi put postala predmetom trgovine. Također, ne zna se je li njezin suprug Paltiela trčao za njom plačući sve do Betlehema zbog ljubavi ili zbog gubitka vlasništva.

U Bibliji Mikala se spominje i kad David pobjedonosno ulazi u Jeruzalem s Kovčegom saveza, izraelskom svetinjom, u kojem su čuvani zakoni. David ga osvaja od Filistejaca, pa je u Jeruzalemu dočekan s ovacijama. A i on je bio ushićen. Plesao je zaneseno i naocigled razuzdano oko Kovčega, pokazujući pritom narodu golo tijelo, što je Mikalu ispunilo očajem. Tu se za nju srušio svijet i "idealna" slika kralja, kakvu je stvorio njezin otac. Odjedanput je u Davidu vidjela prostog čovjeka, počela ga je prezirati, mrziti ... Zanimljivo je da Mikala, zakonita Davidova supruga, s kojom je i obnovio brak, ne spada u Davidovu kraljevsku porodicu koju čine njegove druge žene: Ahinoam, Abigajila, Maaka, Abital i Egla, čak i priležnice te sinovi:
Amnon, Kileab, Abšalom, Adonija, Šefatja i Jitream. Kao tragična sudbina ona u istoriji ostaje "kći svog oca" ... koja nije imala poroda ni do dana svoje smrti. Kasnija joj hršćanska tradicija zamjera što u Davidu nije prepoznala naviješteno i u Isusu ostvareno mesijansko djelo spasenja. Iako njena nesretna sudbina i karakter koji ju je učinio besplodnom ipak je David kroz ženidbu sa Mikalom ušao u kraljevsku porodicu i postao njen zakoniti dio. Sa njenim bratom i nesudjenim prestolonasljednikom Jonatanom izgradio je prijateljstvo koje ce za vjekove kasnije ostati arhetip pravog prijateljstva izmedju dva čovjeka kome je David ostao vjeran do kraja svog života pokazujući milost prema Saulovom i Jonatanovom domu mnogo godina nakon njihove pogibije i dolaska Davida na presto.

TIHOMIL SAVLADAVA UGARSKOG GOLIJATA

Glava XXIII "Pošto se tu zače bitka, gorerečeni mladic Tihomil, posvuda ranjavajući neprijatelje, pohrli i ubije ugarskog kneza, pa mu odsiječe glavu i preda je kralju."

Istorijski kontekst:
Kako smo napomenuli u prethodnoj tacki u prvom ratu s Ugrima ističe se samo jedan junak, i to nije nepravedni i neposlušnom kralj Časlav, nego njemu prebjegli pastir i snažni lovac Tihomil. Čim su Ugri upali, mladi Tihomil (Tusomil supradictus adolescens) uskočio je u boj, dotrčao i ubio ugarskog vojskovođu Kisa, odsjekao mu glavu i donio je kralju Časlavu. Kao sto je David donio Golijatovu glavu neposlušnom kralju Saulu kog je Bog odbacio. To je doista epski podvig. Neki istoričari ovdje tvrde da treba uzeti u obzir da je ljetopiscu bila potrebna neka sjajna pobjeda ovog junaka skromnog porijekla da bi ga mogao načiniti velikim županom Raške. Karakteristično je, sem toga, da se u ovom ratu, kao ni prije, u lovu, ne pominju konji i da je Tihomil dotrčao pješke (cucurrit) do svog protivnika i odsjekao mu glavu. Time se ponovo ističe, pored hrabrosti, njegova vještina i okretnost. Ovom i drugim pojedinostima, Tihomilov podvig nesumnjivo podsjeća na pobjedu Davida nad Golijatom. Mladi miljenik Saulov (erat enim adolescens) istrčao je isto tako brzo na bojište (et cucurrit ad pugnam), ubio Golijata praćkom, odsjekao mu glavu i odneo je, isto kao i Tihomil, svome kralju.
Kad se uzmu u obzir i ranije istaknute podudarnosti porijekla i sudbine dvojice junaka, Davida i Tihomila, postaje očigledno da se ljetopisac u prikazu ovog sudara sjetio Starog zavjeta, a ne srpske junačke pesme kako neki analitičari tvrde. Prema svemu što je rečeno, može se s dosta razloga pretpostaviti da je Dukljanin za svoja pričanja o Časlavu i njegove borbe sa Kisom i njegovom udovicom, a možda i za druga neka kazivanja, imao na raspolaganju, pored Biblije, koje se često śetio, i neki spis o Ugrima, odnosno Hunima (Gesto Hungarorum imaju kao uvodni deo Hunorum Gesta). Ovim se ne isključuje postojanje nekog rata između Časlava i Mađara u Sremu, o kome je Dukljanin mogao nešto saznati iz kakva pisana izvora, ali se pobija mišljenje da je
Ljetopis ovde „očuvao odjek prave narodne tradicije"..

biblijska refleksija
Da podsjetimo šta kaže Stari zavjet u 1. Sam.17 kako je tekla bitka u dolini Ela; na jednoj strani Filistejci na drugoj zraelci. Veliki div Golijat izaziva Izraelce. Golijat je bio ogroman čovjek sa teškim oružjem (1. Sam. 17:4-7). On je bio vjerovatno najveći čovjek u pisanoj istoriji. On je Izraela izazivao 40 dana, i niko nije imao hrabrosti da izađe i da se tuče sa Golijatom. Izrael se doslovno tresao od straha. Jednog dana se tamo našao mladić, koji je verovatno imao 15-17 godina. Bio je pastir. Dok su njegova braća bila u ratu, otac je njega poslao da vidi kako su (1. Sam. 17:17-19) i da im ponese neke stvari na ratište. Kada je David došao u logor Izraelaca čuo je diva Golijata kako izaziva i ruga se Izraelu. Vikao je iz sveg' glasa: "Dajte mi čovjeka da se borimo!" (1. Sam. 17:10-11, 1. Sam. 17:24), dok su se Izraelci sakrivali jedan iza drugog.

David je upitao: "Ko je taj što izaziva i sramoti vojsku Boga živoga?" (1. Sam. 17:26) Izraelovi stari neprijatelji su odlučili napasti Izraelce, ali ovo nije bila obična bitka. Naime, ovaj put su neprijatelji Božjeg naroda imali poseban adut: imali su svoga junaka, svoju maskotu, svoga najjačeg čovjeka koji je bio njihova najveća nada. Ko je bio taj čovjek? Zvao se
Golijat, došao je iz Gata i od mladosti je bio ratnik. Ono sto ga je činilo tako posebnim je bila njegova visina, bio je visok skoro tri metra. Bio je toliko snažan da je sa relativnom lakoćom nosio svoj oklop težak 57 kila i bacao koplje čiji je vrh težio, ni manje ni više, nego 7 kila. Dakle, nimalo zanemariv protivnik. Nije ni čudo što su ga se Izraelci bojali, a Filistejci smatrali svojim junakom. Ipak Izraelci su od straha zaboravio da je izabrani Božji narod, da je Gospod sa njima. U to vrijeme duhovno stanje u narodu nije bilo baš najbolje, jer ga je predvodio kralj Šaul, koji se brinuo jedino za sebe i od koga je Bog odstupio. Međutim, ipak je Božji narod, makar i posrnuo, ostao Božji narod. Znači, taj je Golijat stao pred izraelske trupe i izazivao ih, rugao se i njima i njihovom Bogu, a oni nisu imali toliko vjere da mu se usprotive.

Moramo razumjeti da se ovde vidi ne samo bitka izmedju dva naroda, vec slika prave duhovne borbe. Izraelov Bog je živi Bog, a ne kao filistejski bog Dagon, koji se par poglavlja ranije u knjizi proroka Samuila u prisustnosti kovčega Božjeg saveza doslovno raspao na komadiće! A Davidov i Naš Bog je veliki i živi Bog, a onaj ko ga izaziva neće se dobro provesti.

Kako moćno žvuči kad ovaj hrabri mladić kze "Ko je taj neobrezani Filistejac?" Kako to, ko, pitali su se ljutito njegova braća i drugovi? To je filistejski junak, grdosija visoka tri metra i uzdanica, ponos i dika filistejske vojske! Kako ko? To je onaj medvjed od čovjeka pred kojim drhti cijela izraelska vojska, svi odreda, od kralja pa nadalje! Uz to,
Filistejci su već jako dugo tlačili Izraelce. Niko se nije usuđivao na borbu, sve u nadi da će otezanjem možda otjerati neprijatelja, ali to naravno nije uspjelo.

I onda Sveto pismo nam daje sljedeci izvestaj o birbi u koju ovaj mladi pastir odlucuje da krene (1. Samuelova 17,40-54)

"40 David uze svoj štap u ruku, izabra u potoku pet glatkih kamenova i
metnu ih u svoju pastirsku torbu, koja mu je služila kao torba za praćku,
te s praćkom u ruci pođe prema Filistejcu. 41 A Filistejac se sve bliže
primicao Davidu, dok je njegov štitonoša stupao pred njime. 42 A kad
Filistejac pogleda i vidje Davida, prezre ga s njegove mladosti - bijaše
David mladić, rumen, lijepa lica. 43 Zato Filistejac reče Davidu: 'Zar sam
ja pseto te ideš na mesa štapovima?' I uze proklinjati Davida svojim
bogovima. 44 Zatim Filistejac reče Davidu: 'Dođi k meni, da dam tvoje meso
pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim!' 45 A David odgovori Filistejcu:
'Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom, a ja idem na te u ime Jahve
Sevaota, Boga Izraelovih četa koje si ti izazvao. 46 Danas će te Jahve
predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu i još ću danas
tvoje mrtvo tijelo i mrtva tjelesa filistejske vojske dati pticama nebeskim
i zvijerima zemaljskim. Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. 47 I sav
će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve
gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke.' 48 Kad se Filistejac
približio i pošao prema Davidu, izađe David iz bojnih redova i krenu pred
Filistejca. 49 David segnu rukom u torbu, izvadi iz nje kamen i hitnu ga iz
praćke. I pogodi Filistejca u čelo; kamen mu se zabi u čelo, i on pade
ničice na zemlju. 50 Tako je David praćkom i kamenom nadjačao Filistejca:
udario ga je i ubio ga, a nije imao mača u ruci. 51 Zato David potrča i
stade na Filistejsca, zgrabi njegov mač, izvuče ga iz korica i pogubi
Filistejca odsjekavši mu glavu. Kad Filistejci vidješe kako pogibe njihov
junak, nagnuše u bijeg. 52 Tada ustadoše Izraelci i Judejci, digoše bojnu
viku i potjeraše Filistejce do opkopa oko Gata i do gradskih vrata Ekrona;
filistejski mrtvaci pokriše put od Šaarajima sve do Gata i do Ekrona. 53
Nato se Izraelci vratiše iz te žestoke potjere za Filistejcima i opljačkaše
njihov tabor. 54 A David uze Filistejčevu glavu i odnese je u Jeruzalem, a
oružje njegovo položi u svoj šator."

Kakva priča! Kakav div! Kako ogromna hrabrost kod Davida... Ova priča se svakodnevno odigrava u životima novorođenih ljudi, onih koji su počeli novi život sa svojim Spasiteljem, Isusom Hristom. Kako nekad za vrijeme Tihomila tako i danas cio ovaj svijet potresaju i plaše strašni divovi svakakve vrste. Danas u svijetu postoji: div društvene nepravde, div rata, div side, div ekonomske krize... Ovi divovi ne izazivaju samo svijet već i crkvu, hram živoga Boga. Ljudi žele da pobede ove divove programima, planovima i sporazumima, ali ne uspevaju, jer kad ga obore - on se ponovo diže. Da bi se bilo koji div pobedio treba Božja pomoć, sila i moć. Sa Bogom ovi problemi mogu rešiti. To političari i državnici još nisu shvatili!

Golijat je pitao: "Zar sam ja pseto te ideš na me sa štapovima?" Kao što mnogi drustveni problemi i ljudi koji nas okružuju pocjenjivacki govore svakom onom koji želi da se odvaži da krene u suočavanje i rješavanje. Golijat nije smatrao Davida dostojnim neprijateljem, dok je sav Izrael smatrao Golijata nepobjedivim neprijateljem. Imajmo na umu da sve što je u Božjoj riječi zapisano treba služiti za našu pouku i odgajanje u pravednosti. Isto tako ne zaboravimo da nam cilj nije ohrabrivati ljude da ulaze u nekakve ratove i sukobe , vec da se u kroz simbolički i alegorički smisao ovih istorijskih izvještaja i zapisa u Bibliji ili kao ovaj u Ljetopisu ohrabre da biju svoje duhovne ratove protiv demona prošlosti i
sila zla i nepravde.

Koliko često nam stoje prepreke u životu , i čine se nepremostivima? Koliko često drhtimo pred okolnostima koje nas okružuju? Ne bismo to trebali činiti kao Davidova braca i malovjerna vojska bozija jer je naš Bog uz nas. Nije bitno koliko su velike naše neprilike, koliko su uticajni ljudi koji se protive nama i Božjoj Crkvi u Crnoj Gori i koji je možda i zlostavljaju i ugrozavaju na razne načine. Jer, Bog će u naše ruke staviti taj ubojiti kamenčić koji ćemo u Božjoj snazi moći zavitlati u Golijatovo čelo i radovati se pobjedi koju nam je naš Bog podario! Pritom nemojmo nikako zaboraviti da, kao hršćani, ne živimo za sebe i po svome, nego za Boga i po Božjem. Mi smo Božji poslanici na zemlji, a ko dirne u nas u Crkvu Božije, dirnuo je u zjenicu Božjeg oka, jer nijesmo svoji već Božji. Tako nam valja živjeti, uprkos svim preprekama i izazovima Božjoj časti, na nama je da slušamo Boga i vršimo njegovu volju, a On će osvjetlati svoje ime u nama.
Budimo poput Davida i Tihomila. Uzdajmo se u Boga čak i kada se to čini nemoguće i suludo, čak i onda kada se čini kao da sve ide protiv nas i protiv Božjih istina. Jer Bog se ne mijenja, a u njemu imamo zajamčenu pobjedu. A pobjednicima će Hrist "dati da sjednu sa Njim na prijestolu njegovom, kao sto je On pobijedio i sjeo sa Ocem svojim na prijestolje
Nebesko" (Otk.3.21)

недеља, 22. јун 2014.

MLADI PASTIR TIHOMIL

Glava XXII i XXIII "U to vrijeme u predjelu Sraga bješe neki mladić po imenu Tihomil, sin nekog sveštenika iz sela Rabike, i čuvaše stado ovaca nekog kneza čije je ime Budislav. I budući da je Tihomil bio vrlo hrabar i jak, snažan lovac… "

Istorijski kontekst:
Prije ili poslije Radoslavljeva bjekstva, to nije jasno (eo tempore), jedan mladić po imenu Tihomil, sin nekog sveštenika iz sela Rabike, u kraju Sraga (in partibus Sraga), hrabar i snažan lovac, čuvao je stado nekog kneza Budislava i uvjek ga u lovu pratio. Kada je jednog dana nehotice ubio batinom kučku Paluziju, koju je njegov gospodar mnogo volio, uplašio se i pobjegao Časlavu sinu Radoslavovu, koji ga je rado primio. Ovom pričom o Tihomilovom bekstvu završava se XXII glava, ali je ona mogla ići i u XXIII glavu, posvećenu Časlavljevoj vladavini. Za vrijeme njegova kraljevanja, kao sto smo rekli u prethodnom poglavlju ugarski prvak Kis (princeps Ungarinorum) prodro je s vojskom u Bosnu i počeo harati. Časlav mu se suprotstavio pored Drine. U toj borbi istakao se naročito Tihomil: on je pogubio Kisa i donio njegovu glavu Časlavu. Kao nagradu Tihomil je dobio Drinsku županiju i kćer raškog bana za ženu.
Zatim dolazi drugi rat. Čuvši za smrt svoga muža, žena ugarskog vojskovođe Kisa, koga je ubio Tihomil, izmolila je od ugarskog kralja nebrojenu vojsku i sa njom napala Časlava u Sremu. Ugri su noću prodrli iznenada u Časlavljev tabor, uhvatili kralja i svu njegovu rodbinu (et omnes parentes illius) i sve ih po zapovesti Kisove udovice, vezanih ruku i nogu, bacili u Savu. Tako je zbog svojih grijehova završio Časlav i ceo njegov rod (et domus eius tota). Mada u Ljetopisu ne zauzima više od jedne stranice teksta, ova istorija o Tihomilu, Časlavu, Kisu i njegovoj udovici toliko je razgranata da ne bi mogla biti obuhvaćena jednom jedinom junačkom pjesmom, kako neki istoricari prije svega knjizevni zele prestaviti, bar ne onakvom kakve ih mi danas poznajemo. Teško je opet pretpostaviti da su ondašnje dukljanske pjesme bile složenije nego u mnogo docnije vrijeme kad su počele bivati beležene, Ne ispitujući s te strane ovaj tekst, ali verujući da borbe s Ugrima oko Drine i Save imaju veze „s pravim narodnim sećanjem i tradicijom (možda i u formi narodne pesme)", Šišić je sam napravio ovu primjedbu: „Priču o Tehomilu ukrpao je Pop Dukljanin samo zato, da Tehomila dovede u vezu sa svojim kraljem Časlavom i njegovom propašću."

biblijska refleksija:
Već na početku ove gotovo epske price o Tihomilu možemo prepoznati elemente starozavjetne price o mladom pastiru, najmladjem u cijelo domu svojeg oca, koji ce biti izabran i pomazan za kralja nad Izraelom i rodonačelnikom mesijanske loze o kojoj smo pričali. Pretpostavlja te da je riječ o Davidu. Za njega Pismo kaže : "Bio je to rumen momak, lepih očiju i divnog stasa. Gospod reče: 'Ustani, pomaži ga, taj je!'" (1. Samuilova 16:12) Nekoliko milja južno od Jerusalema nalazi se Betlehem (Vitlejem), "grad velikoga kralja" gde je rođen David, Jesejev sin, i to više od hiljadu godina prije nego što je dijete Isus položen u jasle, a mudraci s Istoka mu se poklonili. Vijekovima pre Spasiteljevog dolaska, David je od malih nogu, od detinjstva čuvao stada koja su pasla na brdima koja su okruživala Betlehem. Jednostavni ali ne obični dječak pastir pjevao je pjesme Gospodu koje je sam komponovao, a muzika njegove harfe divno je pratila melodiju njegovog mladalačkog glasa. Gospod je izabrao Davida i pripremao ga u njegovom usamljenom pastirskom životu sa stadom za djelo koje mu je namjeravao povjeriti u kasnijim godinama.
Dok je David tako živeo u osamljenosti svog poniznog pastirskog života, Gospod Bog je govorio o njemu proroku Samuilu: #39;Dokle ćeš tugovati zbog Saula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje više nad Izraelom? Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jeseju, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja… Uzmi sa sobom junicu pa reci: Došao sam da žrtvujem Gospodu! I pozovi Jeseja na žrtvu, a ja ću te sam poučiti šta ćeš činiti: pomazaćeš onoga koga ti kažem.' Samuilo učini kako mu je zapovjedio Gospod. Kad je došao u Betlehem, gradske mu starješine drhćući (bio je Samuilo najuticjnija osoba u Izraelu, nekadašnji studija i prorok koji je imao vlast pokazivati kraljeve) dođu u susret i zapitaju: Znači li tvoj dolazak dobro?' Samuilo odgovori: 'Da, dobro! Došao sam da žrtvujem Jahvi. Očistite se i dođite sa mnom na žrtvu!' Izgrađen je žrtvenik i pripremljena žrtva. Cio je Jesejev dom bio prisutan, osim Davida, najmlađeg sina, koji je ostao čuvati stado jer nije bilo sigurno ostaviti stada nezaštićena.
Kad je žrtvovanje završeno, a prije učešća u žrtvenom obroku, Samuilo je počeo svoju proročku provjeru Jesejevih sinova plemenitog izgleda. Elijav je bio najstariji, i od svih je najviše ličio Saulu po stasu i ljepoti na budućeg kralja. Njegov naočit izgled i prekrasno izgrađen stas privlačili su pažnju proroka,i pomislio :"Sigurno, evo pred Jahvom stoji njegov
pomazanik", i on je čekao na božansku naredbu da ga pomaže. Ali Gospod nije gledao na spoljašnji izgled. Elijav se nije bojao Boga. Da je bio pozvan na presto, on bi bio ponosit, zahtjevan vladar. Gospodnja riječ Samuilu je glasila: "Ne gledaj na njegovu spoljašnjost ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovek: čovjek gleda na oči, a Gospod gleda što je u srcu." Mudrost i savršenstvo otkriveni u karakteru i ponašanju izražavaju istinsku ljepotu čovjeka, a unutarnja vrijednost, savršenstvo srca, jeste to što odlučuje o našoj prihvatljivosti pred Gospodom nad vojskama, a nikako neko držanje spoljasnje, maniri i ljepota.
Božje misli i putevi za njegova stvorenja su iznad naših ograničenih umova, ali mi možemo biti uvjereni da će njegova djeca biti postavljena na položaj za koji su osposobljena i biće im omogućeno da ostvare djelo koje je predano u njihove ruke, Samuilo je osmotrio Elijava i ostalo šestoro braće koji su bili prisutni na bogosluženju i dolazili jedan za drugim da ih prorok pogleda, ali Gospod nije dao znak da je izabrao bilo kojega od njih. Samuilo je s bolnom napetošću pogledao poslednjeg mladića. Prorok je bio zbunjen i smeten. Zapitao je Jeseja: "Jesu li to svi tvoji sinovi?" Otac je odgovorio: "Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom." Samuilo je naredio da se i on dovede riječima: "Pošalji po njega, jer nećemo sjedati za sto dok on ne dođe." Usamljeni pastir je bio zapanjen neočekivanim pozivom vesnika koji ga je obavestio da je prorok došao u Betlehem te da je poslao po njega. Dok je Samuilo sa zadovoljstvom posmatrao stasitog, muževnog, umerenog dečaka
pastira, Gospodnji glas je progovorio proroku riječima: "Ustani, pomaži ga, taj je!" Samuilo uze rog s uljem, i pomaza ga usred njegove braće. Duh Gospodnji obuze Davida od onoga dana." Prorok je obavio zadati posao, i vratio se u Ramu.
Za mladića je to bio nagoveštaj visokog položaja koji ga je očekivao, a pored svih raznovrsnih iskustava i opasnosti u narednim godinama, ova ga je spoznaja mogla nadahnuti da ostane vjeran Božjem cilju koji se trebao ostvariti u njegovom životu. David se nije poneo zbog velike časti koja mu je ukazana. Uprkos uzvišenom položaju koji je trebao zauzimati, on je tiho nastavio sa svojim poslom, zadovoljno čekajući razvoj Gospodnjeg plana u vrijeme i na način koji On odredi.
Doznajemo kasnije pred borbu sa Golijatom, o čemu ćemo malo kasnije nešto vise reci, dok govori sa kraljevem Saulom da David, premda mlad, nije bio ni slab ni naivan. Kada su ga, nakon njegovih riječi, doveli pred izraelskog kralja, iz Davidovih usta čujemo da je imao priliku tući se i sa lavom i sa medvjedom. Pozivao se na Božju snagu, Božju čast i providjenje. Vidimo i kod Tihomila, slično odrastanje i posvećenje od malih nogu. Jer se ne radjaju "veliki ljudi" kao sto neki misli, radjaju se samo mala djeca a velikim se postaje. Ta krotkost i poslušnost starijima i maljivost i hrabrost koju zapazamo kod malih pastira Davida i Tihomila učionice od njih velike ljude i kvalifikovati ih za odlucne bitke u koje ce povesti svoj narod i izvojevati pobjedu i oslobodjenje.

AVESALOMSKO SVRGAVANJE KRALJA RADOSLAVA

Glava XXII "Poslije njega vladao je Radoslav, koji je slijedeći stope svoga oca bio ukrašen svom dobrotom. Pored toga rodio je sina koga nazove Časlav, koji, kad postade mladić, poče bivati nepokoran svome ocu… Ali koliko je god njih kralj Radosav zarobio, pusti ih da odu slobodno, međutim, one koje je zarobio sin Časlav preda u ropstvo vojnicima. Zbog toga se ozlojediše vojnici koji su bili sa kraljem i, ostavivši ga, odu k Časlavu, njegovom sinu. Tada se Časlav uzoholi, proćera svoga oca s vlasti i po nagovoru vojnika, poče ga progoniti...
Ne mnogo kasnije Božijom voljom prošla je lađa koja bijaše iz Apulije. "


Istorijski kontekst: Radoslav je prema nekim istoričarima vladao nekih 15,godina od 835—850. Godine. Vlada ovoga cara , za koga Ljetopisac ne govori da je hrišcanin, bila je stroga, pravična i mudra; te ga je cio narod blagosiljao i osobito poštovao i volio. On je bio nesrećan u sinu svome Časlavu, ili Čestislavu, koji da bi se što ppe dokopao prijestola, podboden tuđinima i svojim pristalicama, tajno podigne bunu protivu svoga oca. Radoslav svojim dobrim svojstvama umiri ovaj prevratnicki pokret, ali
in mu kad sve to vidje da tajno nemogaše da svrhe oca krenu da to učini otvoreno i javno se suprostavi svojem ocu. Otac mu Radoslav, videći ovakvu i ovoliku pokvarenost svoga rođenog sina, i da nebi trošio krv narodnu, ostavi zemlju 850 god: te iz Lastve naveze se na more, ode najpre u Pulju, a iz ove u Rim u kom veli ljetopisac, umrije, ostavivši po smrti svojoj sina Petrislava; te tako stupi na prijstol razvratni i lakomisleni Časlav . On je vladao od 850—862 god: dakle svega 12 god. Za ovoga se cara zna: da je imao ratove sa Avarima, koje je predvodio nekakav Kiš, koji je i poginuo u ovoj bitci. Dalje se zna, da je on ove Avare pobijeđavao i proganjao preko granica. i t.d. Prognav ove Avare od svojih granica i izgnav ih iz svoje carevine posijle jedne slavno održane pobjede Česlav je bio razpuštio svoju vojsku i bezbrižno pio i veselio se negde u dan. posavini bosanskoj, nenadajući se crnom kolaču. Žena poginuvšeg Kiša čuvši to skupi vojsku, prokrade se kroz srpske zemlje i iznenada udari na onako usamljenog Časlava, uhvati ga, sa svitom i nekim mlogim rođacima, veže u kvrge i baci ih sve u rijeku Savu. Tako dakle pogine car Časlav 862 god. i primi pravednu nagradu za uvrede učinjene svome ocu.

Biblijska refleksija: U ovom Časlavovom svrstavanju oca sa vlasti vidimo kao prvo hrišcanske propuste u vaspitanju svoje djece. Jer bije dovoljno smo biti dobar da bi se bio dobar vladar i dobar otac. Mnogo je važnije od toga je svoj dom i svoju djecu podizati u hriscanskoj nauci i vjeri. Zar Sveto Pismo ne kaže da za vladicanku službu može biti dobar samo onaj koji n samo da zna poučiti i biti jedne žene muž, već da i svoju djecu zna vaspitavati tako da "da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – ako ne zna neto svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?".. To nije jednostavno , naprotiv, kad vidiš nečiju djecu možeš mnogo zaključiti o njegovim roditeljima.
Jedan od najpravedniji i bogobojajivih kraljeva svih vremena pokazalo se da ipak svojim domom nije znao dobro upravljati. Zašto? Jer djeca znaju sve naše grijehe i slabosti, koje od javnosti se umiju vješto sakrivati. To je najbolje prikazano kroz priču o Davidu i sinu Avesalomu. Avesalom je pokazatelj da David nije baš bio dobar muž i dobar otac.
Da je Bog dopustio Davidu da njegov grijeh (sa Urijom Hetijinom) prođe bez ukora, i da u miru i napretku ostane na prestolu dok je kršio božanske uredbe, skeptici i nevjernici bi se mogli izgovoriti i citirati Davidovu istoriju kao ukor biblijskoj vjeri. Ali kroz iskustvo koje je Gospod dopustio da dođe na Davida On pokazuje da ne može snositi ili opravdavati grijeh. Davidova istorija nam omogućuje da vidimo veliki konačni cilj koji je Bog držao na umu kad je postupao prema grijehu. To nas osposobljava da čak i u najtežim kaznama vidimo izvršenje njegovih namera milosti i dobrote. On je dopustio da David iskusi prut, ali ga nije uništio. Peć je za čišćenje, a ne za spaljivanje. Gospod mu je davno rekao: „Ako li mu sinovi Zakon moj ostave i ne budu hodili po naredbama mojim, ako li prestupe odredbe moje i ne budu čuvali zapovesti mojih; šibom ću kazniti nedjelo njihovo, udarcima ljutim krivicu njihovu, ali mu naklonosti svoje oduzeti neću niti ću prekršiti vjernosti svoje." (Ps 89:31‐33)
David saznaju da se njegov sin pobunio protiv njega, i on u svojoj starosti odlučuje da napusti Jerusalim i to bez borbe. Na sličan način kao Radoslav pred nesrecnim svojim sinom Časlavom. Medjutim razlika je u onom sto slijedi, jer David je bio Božije dijete a za Radoslava to ne čitamo.

Avesalom je bio okružen velikom narodnom vojskom koji su cinili pobunjenici koji nijesu postovali njegovog oca, ali su to većinom bili ljudi neobučeni za rat. Do tad se još nisu našli u bici. Ahitofel , najpoznatiji Davidov savjetnik koji je stao na stranu pobunjenog aina, je dobro znao da je Davidova situacija bila daleko od beznadežne. Veliki dio naroda je još uvijek je bio odan starom krlju, okruživali su ga izvježbani ratnici koji su bili vjerni kralju kroz mnoge bitke. Davidovom iako malobtojnom ojskom
su zapovijdali sposobni, hrabri i iskusni generali. Ahitofel je znao da će nakon prvog izliva oduševljenja zbog novog kralja doći i reakcija. Ako pobuna ne uspije, Avesalom će sebi možda moći osigurati pomirenje s ocem, a onda će se Ahitofel, njegov glavni savetnik, smatrati najkrivljim za pobunu, i nijega će stići najteža kazna. Da bi sprečio Avesalomovo povlačenje, Ahitofel mu je savjetovao čin koji će u očima celog naroda pomirenje učiniti nemogućim. Pred očima cijelog Izraela, u skladu s
običajima istočnjačkih naroda, on je objavljujući da je naslijedio očev prijesto, trebao ući k očevim inočama. I Avesalom je izvršio ovaj zlobni prijedlog.
Budući da je uspela zavjera kojom je na neki način osigurao sebe, Ahitofel je savjetovao Avesaloma da odmah mora poći protiv Davida. „Dopusti da izaberem dvanaest hiljada ljudi pa da se dignem i pođem u poteru za Davidom još noćas. Navaliću na njega kad bude umoran i bez snage; plašiću ga i razbježaće se sav narod koji je s njim. Onda ću ubiti samoga kralja. A sav ću narod dovesti natrag k tebi." Kraljevi su savjetnici odobrili ovaj plan. Da su njega slijedili, David bi sigurno bio ubijen, osim ako Gospod ne bi direktno posredovao da ga spasi. Ali ovim događajima je upravljala mudrost veća od mudrosti slavnog Ahitofela. „Jer Jahve bješe odlučio da se osujeti izvrsna Ahitofelova osnova, kako bi navukao nesreću na Avesaloma."
Tu je drugi Davidov vjerni savjetnik Husaj , kojega je David namjerno ostavio za ovakve dane. On nije bio pozvan i on se kao nepozvan nije želeo nametati da ga ne bi osumnjičili kao uhodu, ali nakon što se savjet razišao, Avesalom, koji je visoko poštovao mudrost očevog savjetnika, predočio mu je Ahitofelov plan. Husaj je video da će David, ako se priloženi plan sprovede, izgubiti. I on je rekao: „'Ovaj put savet
Ahitofelov nije dobar.' I nastavi Husaj: 'Ti znaš da su tvoj otac i njegovi ljudi junaci i da su ljuti kao medvedica kojoj su oteli medvediće. Tvoj je otac ratnik, neće on dopustiti da narod počiva preko noći. On se sada krije u kakvoj jami ili na kakvu drugom mestu.'" On je tvrdio da oni neće zarobiti Davida ako Avesalomove snage poteraju Davida, a ako pretrpe poraz, to bi ih obeshrabrilo i nanelo veliku štetu Avesalomu. „Jer," rekao je, „sav Izrael zna da je tvoj otac junak i da su hrabri oni koji ga prate." Onda je on predložio plan privlačan ispraznom i sebičnom karakteru koji je voleo pokazivati silu: „Zato ja savetujem ovo: neka se sav Izrael, od Dana do Ber Šebe, okupi oko tebe, da ga bude kao pijeska na obali morskoj, a ti sam da stupaš u njihovoj sredini. Tada ćemo navaliti na njega gde se god bude nalazio, oborićemo se na njega kao što rosa pada na zemlju, i nećemo ostaviti živog ni njega niti ikoga od njegovih ljudi. Ako li se povuče u koji grad, sav će izraelski narod doneti užeta pod onaj grad pa ćemo ga povlačiti do potoka, sve dok više ni kamenčića ne bude od njega."
"Tada Avesalom i svi Izraelci rekoše: 'Bolji je savet Husaja Arhijanina nego savjet Ahitofelov.'" Ali postojao je neko ko nije bio prevaren, neko ko je jasno predvideo posledice ove kobne Avesalomove greške. Ahitofel je znao da je zavjera propala. Ljubomoran, ljut i očajan Ahitofel „ode kući u svoj grad. Onde se pobrinu za svoju kuću, zatim se objesi i umrije." Husaj, nesiguran hoće li kolebljivi kralj slediti njegov savet, nije gubio vrijeme da upozori Davida da bez odlaganja bježi preko Jordana. Husaj je poslao poruku preko nekih glasnika: „Ahitofel je tako i tako savetovao Avesalomu, a ja sam savetovao tako i tako. Zato sada … nemoj noćas noćiti na ravnicama pustinje, nego brzo pređi na drugu stranu, da ne bude uništen kralj i sva vojska koja je s njim."

Davidu je na drugoj strani krvarilo srce, koga je izdao vlastiti sin , i to onj koga je voleo, kome je popuštao i nerazumno vjerovao, zlostavljan i napušten od podanika koji su s njim bili čvrsto povezani najsnažnijim vezama časti i poštovanja. U času svoje najmračnije kušnje Davidovo se srce oslonilo na Boga i on je pjevao:
„Jahve, koliko je tlačitelja mojih,
koliki se podižu na me!
Mnogi su što o meni zbore:
Nema mu spasenja u Bogu!
Ti si ipak štit moj, Jahve;
slavo moja, ti mi glavu podižeš.
Iza sveg glasa Jahvi zavapih,
i on me usliša sa svete gore svoje.
Sad mogu leći i usnuti,
i onda ustati, jer me Jahve drži.
Ne bojim se hiljada ljudi
što me opsedaju dušmanski…
U Jahve je spasenje:
na tvom narodu tvoj je blagoslov!" (Ps 3:1-9)

David i cela njegova grupa, ratnici i državnici, starci i mladići, žene i deca, noću su prešli duboku i brzu reku. Došli su u Mahanajim koji je bio kraljevsko sjedište Išbala. To je bio dobro utvrđen grad, okružen planinskim predjelom prikladnim za povlačenje u slučaju rata. Zemlja je bila dobro snabdevena, a narod je bio prijateljski naklonjen prema Davidu. Husajev savet je postigao svoj cilj, dajući Davidu mogućnost bijega, ali plahoviti i neobuzdani knez nije se mogao dugo suzdržati i uskoro je pošao da progoni svog oca. .".. kad je Avesalom prešao preko Jordana sa svim Izraelcima koji bijahu s njim." Avesalom je Amasu, sina Davidove sestre Avigeje, imenovao glavnim zapovednikom svoje vojske. Njegova je vojska bila velika, ali je bila nedisciplinovana i slabo izvežbana za borbu s iskusnim vojnicima njegovog oca.
David je podelio svoju vojsku u tri bataljona pod zapovedništvom Joava, Avisaja i Itaja Gaćanina. Ali on čak ni tada nije mogao potisnuti svoju ljubav prema Avesalomu. Dok je vojska kretala u rat kralj je drhtavim glasom rekao: „Čuvajte mi mladića Avesaloma!". Iz ove izjave jednog oca vidjelo se da mu je sin bio draži od kraljevstva, draži i od podanika vjernih njegovom preujstolu, ali to je proizvelo samo ogorčenje kraljevih vojnika prema zlom sinu.
„Izraelsku vojsku potukoše Davidovi ljudi i velik poraz beše u onaj dan: dvadeset hiljada mrtvih." Avesalom, videći da je je bitka izgubljena, okrenuo se da bježi, kad mu se kosa uplela u grane širokog drveta, a njegova mula je otišla ispod njega. On je ostao viseći u vazduhu, postao je žrtva svojih neprijatelja. U ovom ga je stanju našao vojnik koji je, bojeći se da ne izazove nezadovoljstvo kralja, poštedeo Avesaloma, ali je izvijestio Joava o onome što je video. Joava nije ograničavala savjest. On je postao Avesalomov prijatelj, jer mu je dva puta osigurao pomirenje s Davidom, ali je njegovo poverenje bilo sramotno iznevjereno, zato stoji zapisano „I uze Joav tri koplja u ruke i zabode ih u srce Avesalomu… Potom uzeše Avesaloma, baciše ga u duboku jamu usred šume i navaljaše na njega veliku gomilu kamenja."
Tako je poginuo začetnik pobune u Izraelu. Ahitofel je umro od svoje vlastite ruke. Kneževski Avesalom, čija je slavna lepota bila ponos Izraela, usmrćen je u snazi svoje mladosti, njegovo mrtvo tijelo bačeno u jamu, prekriveno gomilom kamenja, kao znak vječnog ukora. Stražar na gradskom zidu, posmatrajući bojište, ugledao je glasonosu kako trči sam. Uskoro se pojavio i drugi glasonoša iza njega. Dok se prvi približavao, stražar je rekao kralju koji je čekao pored gradskih vrata: „'Prepoznajem trk prvog čoveka: trči kao Sadokov sin Ahimas.' A kralj odvrati: 'To je dobar čovek, dolazi s dobrim glasom.' Ahimas se približi kraju i pozdravi ga: 'Zdravo!' Baci se licem na zemlju pred kraljem i nastavi: 'Blagoslovljen Jahve, tvoj Bog, koji je napustio ljude što su digli ruku na moga gospodara i kralja!" Na kraljev željan upit: „Je li spašen mladić Avesalom?" Ahimaas je uzvratio okolišanjem. Došao je i drugi glasnik govoreći: „Neka moj gospodar kralj primi veselu vijest. Jahve ti je danas pribavio pravdu izbavivši te iz ruke svih onih koji su ustali na tebe." S očevih usana je opet došlo pitanje: „Je li spašen mladić Avesalom?" Ne mogavši više prikrivati strašne vijesti glasonosa je odgovorio: „Neka neprijatelji moga gospodara i kralja i svi koji se dižu na tebe u zloj nameri ‐ prođu kao taj mladić!" To je bilo dovoljno. David više nije postavljao pitanja, već se pognute glave „pope u gornju odaju nad vratima i zaplaka; jecajući govoraše ovako: 'Sine Avesalome, sine moj! Sine moj Avesalome! Oh, da sam ja umro mjesto tebe! Avesalome, sine moj, sine moj!'"
Pobjednička vojska, vraćajući se iz bitke, prilazila je gradu, a njihovi povici pobede odjekivali su brdima. Ali kad su ulazili kroz gradska vrata, vika je zanijemila, zastave u njihovim rukama su se spustile i oni su oborenog pogleda napredovali kao poraženi, a ne kao pobednici. Kralj ih nije čekao da im poželi dobrodošlicu, već se iz gornje sobe čulo jecanje: „Sine moj Avesalome! Avesalome, sine moj! Sine moj!" „Tako se pobeda u onaj dan pretvorila u žalost za svu vojsku, jer je vojska čula u onaj dan da kralj tuguje za svojim sinom. I toga se dana vojska kradom vrati u grad, kao što se kradom šunja vojska koja se osramotila bežeći iz boja."
Joav je bio pun ogorčenja. Bog im je dao razlog za pobjedu i razdraganost, najveća pobuna koja se ikada dogodila u Izraelu bila je ugušena, a ipak se ova velika pobeda pretvorila u oplakivanje onih čiji je zločin plaćen krvlju hiljada hrabrih ljudi. Surovi, grubi zapovednik se probio u kraljevu prisutnost i hrabro rekao: „Postiđuješ danas lice svih svojih slugu, koji
su danas spasili život tebi, život tvojim sinovima i tvojim kćerima… jer iskazuješ ljubav onima koji te mrze, a mržnju onima koji te ljube. Danas si pokazao da ti ništa nije do vojvoda ni do vojnika, jer vidim sada da bi ti sasvim pravo bilo kad bi Avesalom bio živ, a mi svi da smo danas poginuli. Zato sada ustani, iziđi i prijazno progovori svojim vojnicima; jer, kunem
ti se Jahvom, ako ne iziđeš, nijedan čovek neće ostati noćas s tobom, i to će ti biti veća nesreća od svih koje su te snašle od tvoje mladosti pa do sada."
Iako je ovaj ukor bio težak, čak i grub za skrhano kraljevo srce, David ga nije prezreo. Uvidevši da je njegov general imao pravo, on je otišao do vrata i riječima ohrabrenja i pohvale pozdravio svoje hrabre vojnike dok su oni marširali pored njega.
Tako je Gospod sačuvao svoga slugu Davida i povratio njegovo carstvo i vratio ga u Jerusalim. Iako i u ovom Ljetopisovom kratkom izvjestaju o Radosavovom stradanju vidimo tu dobrotu i ocinku ljubav, ne vidimo ipak izbavljenje jer nažalost Radosav nije svoju dobrotu mijenjao za Hristovu vjeru. I to je jedna od najtežih lekcija za teologe svih vremena . d
Dobra djela su veoma važna ali ne i dovoljna za spasenje. Jer smo "vjerom spašeni a ne po djelima... da se niko ne bi uznio i hvalio svojim djelima." Jevandjelje jasno naglašava da samo dobra djela su nedovoljna za spasenje! I nevjerujući čine dobra dela i svaku pravdu, i dobri su prema svojim prijateljima i svojoj djeci.. Ond se javlja pitanje: kako ocijeniti to dobro koje čine neverujući, kao sto je ovo Radoslavovo? Naravno, sva dobra djela neverujućih treba da se visoko cijene, kao sto to čini naš Ljetopisac. Priznajući to, ipak treba znati da postoji razlika između dobrih djela neverujućih i djela onih koji svim srcem veruju u Boga, kao sto je bio David.
Bilo je mnoštvo ljudi jakih duhom i karakterom čak, koji su žrtvovali sve, čak i život svoj za dobro svog naroda, svoje nacije i svoje porodice. Postoje ljudi koji daju život za dobro ljudi svoje djece, svoje familije, svoje rase ili svoje klase. Po čemu se razlikuju sva ta dobra djela, čak i žrtvovanje svog života, veliki podvizi i ljubav prema svojoj porodici, svojoj klasi, svom narodu, svojoj rasi? Iako i jako visoka, ta ljubav je samo ljubav prema svojoj djeci, svojoj klasi, svom narodu, svojoj rasi koja je cesto spojena sa mržnjom prema ljudima druge klase, drugog naroda, druge rase. U konacnom, sto je i najvaznije ta ljubav nije ljubav prema Hristu, jer ta istinska i prava ljubav je sveobuhvatna, ljubav koja je ugodna Bogu obuhvata sve, njoj se nikada ne dodaje mržnja ma prema kome. Takva ljubav je sveobuhvatna.

Ako ljudi ljube Hrista svim srcem, onda u njihovim srima nema mjesta za mržnju prema bilo kome od ljudi. O ljudima koji ljubav prema svojoj klasi, svojoj naciji spajaju sa mržnjom prema ljudima druge klase, drugog naroda, druge rase i druge nacije, sveti apostol Pavle je u svojoj predivnoj riječi o ljubavi govorio: "I ako imam dar proroštva i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam." (1 Kor. 13:2) Čak i vjera koja premješta gore predstavlja ništa ako nije sjedinjena sa sveopštom Hristovom ljubavlju.

"I ako razdam sve imanje svoje, i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam, ništa mi ne koristi." (1 Kor. 13:3) Ako je to ljubav samo prema svojoj djeci ili svojim orijateljima i svojoj klasi, svojoj naciji, a ne ljubav sveopšta, sveobuhvatna, za dušu našu nema koristi od nje. Nema nikakve koristi u dobrim delima, nema čak koristi u tome što će život dati
za svoje prijatelje, ako nema sveopšte ljubavi, ljubavi prema svim ljudima. Jedino takva ljubav prema Hristu i vjera zasnovana na toj istinskoj ljubavi pokreće ruku Boziju na djelovanje.