субота, 31. мај 2014.

LJETOPIS NIJE PUKO ISTORIJSKO DJELO

Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju ovo djelo formom, stilom pisanja i sadržinom veoma sliči svetopisamaskim knjigama o postanku Izraelskog naroda i čuvenim Ljetopisima kraljeva Izaelevih i Judinih, kad kaže npr. "Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti". To je najvažniji, za mene impresivan, hroničarski pristup duhovnoj istoriji jednog naroda tj. kraljevstva, koja se otkriva kroz opise pojedinih sudbina kraljeva pomoazanika božijih, njihovog odnosa sa Bogom sa svrhom da se upoznavanjem te istorije onaj koji čita ispuni tim Duhom svojih predaka koji primiše Hrista, tačnije da bi se kroz nas danas ostvario Sveti Duh koji je tvorio i tvori sve i koji nas uči i svjedoči za Hrista.

Zato sve ono što neki istoričari zamjeraju ovom djelu, (vjerovatno opravdano) te neke datume, loše prevedena imena vladara, redoslijed u rodoslovu gubi na značaju i pada u drugi plan pred jednom duhovnom stvarnošću koja onako cjelovita biva otkrivena hroničaru. Jer istinska povijest npr jevrejskog naroda (na sličan način) opisana u Starom Zavjetu, kao velika duhovna stvarnost, nije empirijska datost, čisti faktografski materijal za istraživanje istoričara. Ne, slobodan sam ustvrditi da u takvom faktografskom vidu istinska istorija čovjeka ne postoji i ne može se spoznati. Povijest se spoznaje samo kroz istorijsko pamćenje hroničara kao neke duhovne aktivnosti u mitovima i simbolima, koja se pokazuje u nutrini, produhovljeno i preobraženo. Jedino u tom procesu produhovljenja i preobraženja u istorijskom pamćenju jednog duhovnika kao što je Pop Dukljanin postaje jasnija unutarnja veza, duša i smisao povijesti. Mi ne možemo doumiti nijednu od velikih povijesnih epoha, bile to epohe nastanka naše nacije, procvata srednjovjekovne kulture na ovim prostorima, rađanja ranog kršćanstva i crkve drukčije nego preko istorijskog pamćenja, u čijem otkrivanju upoznajemo svoju duhovnu prošlost i kulturu i svoju domovinu.

Ljetopis stoga nije naučni rad iz istorije, niti beletristika kako bi neki htjeli da je profanišu, vec jedna duhovna istorija našeg naroda u kojoj je sam Hrist akter istorije, koji okreće srca kraljeva, jer On i jeste Kralj kraljeva i Gospodar nad gospodarima, od koga sve počinje i sa kojim će se i završiti istorija čovječanmstva u eshatonu. Ljetopis nam govori da je hrišćanstvo jedini smiaso istorije crnogorskog naroda, koja ima svoj početak ali koja ima svoj tok i koja će se u tom smislu i završiti. Jer ako nema tog toka i kraja istorija, onda ništa nema ni smisla u našem trajanju. Čitava istorija je onda besmisleno dešavanje ili ponavljanje nekih dogadjaja.

Kroz hronologiju nastanka Kraljevstva slovena, kroz niz dogadjala i ljudi uočava se nešto što se izdiže iz vremna u vječnost, kao što se vide u predivnoj naraciji o Svetom Vladimiru, knezu dukljanskom. Ti proboji duha i vječnosti u vrijeme Kroz razne duhovne povige za svoj narod pojedinih vladari i njihovih odanih vitezova, Ljetopisi donosi svijest o duhovnoj sudbini za sve kasnije velike epohe da bi ih takvim danas spoznali. Ljetopis tako postaje svjedok o veličanstvenim pobjedama vječnosti nad vremenom i raspadljivošću. On svjedoči o pobjedi neraspadljivoga. Stoga je prava filozofija ove hronologije kraljeva Duklje jedna dublja filozofija pobjede Puta, Istine i Života nad smrću, približavanje čovjeka drugoj, beskrajno široj, bogatijoj stvarnosti, nego što je stvarnost neposredne empirije u koju smo bačeni. Povijesni mitovi o Tihomilu, o Kosari i Vladimiru, o Svetopeleku i drugima opisani u Ljetopisu imaju duboko duhovno značenje u procesu prisjećanja iz narodne predaje, koja pomaže da se u dubini vlastitoga duha prisjetimo nekoga unutarnjeg sloja povezanog s dubinom vremena. Da bi znali odakle smo došli, gdje smo sada i kuda idemo.