субота, 31. мај 2014.

LJETOPIS JE BIBLIJSKA FORMA

Najpoznatije Starozavjetne knjige koje su imale odlike hronike su  PRVA I DRUGA KNJIGA LJETOPISA kao i  JEDZRINA I NEHEMIJINA KNJIGA

Ova velika hroničarska djela stvorila je jevrejska deuteronomistička škola kao veli­ko historijsko ali i duhovno djelo koje se odlikuje posebnim teološkim po­gledom. U poslijesužanjskom (nakon Babilonskog ropstva od 70 godina) nastalo je to djelo nepoznatog pisca kojeg teolozi zovu Kroničarem ili Ljetopiscem, prema naslovu prvog dijela nje­gove povijesti (Prva i Druga Ljetopisa).


Bibličari se generalno slažu da pomenute knjige sačinjavaju jedno cjelovito djelo. Završne riječi Druge Ljetopisa (36, 22—23) doslovno ponav­ljaju u uvodu Jezdrine knjige (Ezr 1, 1—3a), što je znak da su knjige Ljetopisa te Jezdrina i Nehemijina zapravo jedno knji­ževno djelo.

Knjige Ljetopisa na hebrejskom se zovu đibre hayyamim, što doslovno znači »dnevne stvari«, to jest »prošli događaji«. Sveti Jeronim u svome Prologus galeatus kaže da bi se djelo moglo nazvati Chronicon totius historiae divinae, to jest »kro­nikom cijele svete istorije«. Septuaginta je ove knjige na­zvala Paraleipomena, što znači »izostavljene stvari«. To po­kazuje da su prevodioci smatrali ove knjige dopunom knjiga Samuilovih i Kraljeva.

Hroničarev stav prema izvorima možemo vidjeti na us­poredbi njegova djela s kanonskim spisima koje je upotreb­ljavao. Uglavnom doslovno preuzima cijele odlomke iz teksta koji mu je bio podloga. S druge strane pokazuje znalačku u slo­bodu, osobito u izboru građe, ali i u prilagođivanju svojih izvora svrsi koju je sebi postavio. Na istovjetan način to čini naš dukljanski hroničar, i zato možemo pretpostaviti da je nekanonske izvore upotrebljavao na isti način.

Hroničar pokazuje stalnu tendenciju da pomoću istorije i oprav­dava načine kako su u razdoblju poslije vavilonskog raspada   bili rije­šeni složeni problemi.Pisac želi uspostaviti konti­nuitet između prošlosti i sadašnjosti te pokazati savremeni­cima da prošlost ima određeno značenje za novu sadašnjost. Glavni mu je cilj napisati istoriju Davidove dinastije te po­kazati što je ona učinila na religijskom području. Oko tih glav­nih tačaka hroničar je ispleo svoju povijest i svoju teologi­ju. Njegovo je djelo i istorija i teologija koju vidimo i kod Sveštenika Dukljanskog.


Hroničar se zanima ne samo za značenje istorije nego i za pouku koja slijedi iz povijesti. Zato njegovo djelo može­mo prikladnije označiti kao telogiju istorije negoli kao istoriju. Cak cemo vidjeti da je on više teolog nego istoričar. Pisao je svojim savremenicima ne da im prikaže sažetak prošlih događaja, nego da pred njih iznese reinterpretaciju izraelske prošlosti. Učinio je to da im dovede u svijest da su Božji narod te da ih potakne na vjernost Bogu, podložnost Zakonu i ispravno pošto­vanje Boga. To isto čini Dukljanin za nas Crnogorce onog a još vise ovog vremena.


Ovo ne znači da podaci koje donosi hroničar a koji isu sadržani u kanonskim izvorima nemaju istorijsku  vrijednost. Naprotiv. Novije istorijsko  istraživanje i arheološka otkrića potvrdili su u više navrata autorovu vjerodostojnost. Ako, međutim, imamo na umu književnu vrstu koju je upotrijebio, moramo dopustiti da je svjesnim odabiranjem, umetanjem i ispuštanjem namjerno modifikovao sliku događaja iz Samuelovih knjiga i knjiga o kraljevima. Odabirao je građu koja naglašava određene aspekte tradicije, kao npr. takve poduvate judejskih kraljeva koji su se odražavali na religiozni život njihova naroda te po­kazivali njihov stav prema hramu. Znatan dodatak je dugački prikaz Davidovog spremanja za  za gradnju hrama i uređenja hramskih službi (1 Ljet 22—29). Događaji su pokazali da će se Božji plan ispuniti po davidovskoj lozi i po Judi. Stoga au­tor potpuno izostavlja povijest izraelskih kraljeva i favorizuje Davidov rodoslov i istoriju kraljeva južnog kraljevstva i Jerusalima.


Ukratko, autor Ljetopisa »je teolog koji u svjetlu pro­šlih događaja 'zamišlja' uslove  idealnog kraljevstva. Vidjecemo to isto kod Dukljanina u prici o Duvanjskom saboru! Skuplja  jednu sintezu prošlost, sadašnjost i budućnost. On projektuje  u Davidovo razdoblje u cijelu organizaciju kulta koja je nastala u njegovo doba te ispušta sve što bi moglo zasjeniti njegova junaka koji je postao pralik očekivanog mesijanskog kralja. Osim novih podataka koje donosi i koji se mogu pro­vjeriti, njegovo djelo je manje važno za rekonstruiranje proš­losti negoli za sliku stanja kakvo je bilo u njegovo doba«.


Proučavanjem prošlosti i poznavanjem poslijesužanjskog stanja Hroničar je došao do uvjerenja koje je postalo žarka želja: Izrael je pozvan da bude sveta zajednica. Marljivo je proučio deuteronomiste te upio duh Ezekiela i svešteničkih pisaca. Pravi Izrael, koji svoj postanak i opstanak duguje Bogu, jest Izrael koji se okuplja oko središnjeg svetišta, »kraljevstvo sveštenika, narod svet« (Izl 19, 6). To je narod »čiji je cijeli život trebao biti 'liturgija' ili bogoslužje«.9 To praktično označava zajednicu koja za središte ima hram, gdje sveštenici i leviti održavaju pravi kult koji iskazuje dolično poštovanje Boga, i to u ime naroda Božjega.


Hroničar je želio iznad svega pokazati da jevrejska  zajed­nica koja je živjela u duhu Jezdrinih  i Nehemijinih reformi predstavlja u stvari zajednicu kakvu je Bog htio od početka. Htio je pokazati da Vailonsko ropstvo nije nastao prekid niti je došlo do nečeg sasvim novog. Sve je izgledalo u tom duhu: život Izraela odvijao se vjekovima u monarhiji a sada se čini da je jevrejska ka država politički drugačije strukturirana. Stoga je autor ponovo pogledao u prošlost i u njoj otkrio trago­ve sadašnjosti te vidio da sadašnjost predstavlja ispunjenje a ne odbacivanje prošlosti. Forme su drugačije, ali su ostala bitna obilježja naroda Božjeg.Na isti način naš dukljanski ljetopisac čini sa Kraljestvom slovena i Svetopelekom.

Polazište Biblijskog hronicara je bilo Natanovo proročanstvo (2 Sam 7) i božanski izbor davidovske dinastije. Autor sve ulaže u davidovsku dinastiju i stoga idealizira Davidov lik, a njegova zauzetost za kult uzrok je pretjeranom pripisivanju kultne uloge Da­vidu kao idealnom kralju. Hroničar se pozivao na to da je David prenio u Jeruzalem Kovčeg, da je želio izgraditi hram te da je bio na glasu kao psalmista. Polazeći od tih podataka tradicije hroničar je prikazao Davida kako pravi planove o izgradnji hrama, čini sve potrebne pripreme za početak grad­nje i organizuje  liturgijsku službu cijelog naroda. Time au­tor pokazuje bitnu povezanost između Davidova kraljevstva i male judejske zajednice. Nestalo je monarhije, ali je ostalo i razvilo se djelo koje je započeo David: jevrejstvo  je zajedni­ca onih koji se klanjaju Bogu okupljeni oko središnjeg sve­tišta i puni nade u dolazak novog Davida.

Istorija t je pokazala da su narod Gospodnji oni za koje je od bitne važnosti odanost hramu, Jeruzalemu i davidovskoj lozi. Odreći se toga , značilo je otpad; ne poznavati to, značilo bi poganstvo. Gospod  ih je odabrao i narod je preko njih priznavao njegovu vlast.  Sav povi­jesni uspjeh ili neuspjeh Božji su odgovor na vjernost Tori ili kazna za otpad!

Tako i Dukljanin sudi o postupcima kreljiva vojisavkjeviceve loze. Hroničar je u svom djelu vjenčao dinastijski mesijanizam sa svešteničkim idealom Ezekiela. Njegov David, koji je kralj i sveštenik, nije samo idealizacija povijesnog kralja nego je i idealni David budućnosti, Mesija Hrista. Na žalost, njegovo na­glašavanje duhovnosti i bitno religiozne naravi kraljevstva Božjeg nije prihvaćeno kako treba pa je prevladao više mate­rijalistički pogled. Hroničaru je dato za pravo Kralj kojega je on nejasno naslućivao, kad je rekao: »Kraljevstvo moje nije odavde«