субота, 31. мај 2014.

LJETOPIS NIJE PUKO ISTORIJSKO DJELO

Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju ovo djelo formom, stilom pisanja i sadržinom veoma sliči svetopisamaskim knjigama o postanku Izraelskog naroda i čuvenim Ljetopisima kraljeva Izaelevih i Judinih, kad kaže npr. "Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti". To je najvažniji, za mene impresivan, hroničarski pristup duhovnoj istoriji jednog naroda tj. kraljevstva, koja se otkriva kroz opise pojedinih sudbina kraljeva pomoazanika božijih, njihovog odnosa sa Bogom sa svrhom da se upoznavanjem te istorije onaj koji čita ispuni tim Duhom svojih predaka koji primiše Hrista, tačnije da bi se kroz nas danas ostvario Sveti Duh koji je tvorio i tvori sve i koji nas uči i svjedoči za Hrista.

Zato sve ono što neki istoričari zamjeraju ovom djelu, (vjerovatno opravdano) te neke datume, loše prevedena imena vladara, redoslijed u rodoslovu gubi na značaju i pada u drugi plan pred jednom duhovnom stvarnošću koja onako cjelovita biva otkrivena hroničaru. Jer istinska povijest npr jevrejskog naroda (na sličan način) opisana u Starom Zavjetu, kao velika duhovna stvarnost, nije empirijska datost, čisti faktografski materijal za istraživanje istoričara. Ne, slobodan sam ustvrditi da u takvom faktografskom vidu istinska istorija čovjeka ne postoji i ne može se spoznati. Povijest se spoznaje samo kroz istorijsko pamćenje hroničara kao neke duhovne aktivnosti u mitovima i simbolima, koja se pokazuje u nutrini, produhovljeno i preobraženo. Jedino u tom procesu produhovljenja i preobraženja u istorijskom pamćenju jednog duhovnika kao što je Pop Dukljanin postaje jasnija unutarnja veza, duša i smisao povijesti. Mi ne možemo doumiti nijednu od velikih povijesnih epoha, bile to epohe nastanka naše nacije, procvata srednjovjekovne kulture na ovim prostorima, rađanja ranog kršćanstva i crkve drukčije nego preko istorijskog pamćenja, u čijem otkrivanju upoznajemo svoju duhovnu prošlost i kulturu i svoju domovinu.

Ljetopis stoga nije naučni rad iz istorije, niti beletristika kako bi neki htjeli da je profanišu, vec jedna duhovna istorija našeg naroda u kojoj je sam Hrist akter istorije, koji okreće srca kraljeva, jer On i jeste Kralj kraljeva i Gospodar nad gospodarima, od koga sve počinje i sa kojim će se i završiti istorija čovječanmstva u eshatonu. Ljetopis nam govori da je hrišćanstvo jedini smiaso istorije crnogorskog naroda, koja ima svoj početak ali koja ima svoj tok i koja će se u tom smislu i završiti. Jer ako nema tog toka i kraja istorija, onda ništa nema ni smisla u našem trajanju. Čitava istorija je onda besmisleno dešavanje ili ponavljanje nekih dogadjaja.

Kroz hronologiju nastanka Kraljevstva slovena, kroz niz dogadjala i ljudi uočava se nešto što se izdiže iz vremna u vječnost, kao što se vide u predivnoj naraciji o Svetom Vladimiru, knezu dukljanskom. Ti proboji duha i vječnosti u vrijeme Kroz razne duhovne povige za svoj narod pojedinih vladari i njihovih odanih vitezova, Ljetopisi donosi svijest o duhovnoj sudbini za sve kasnije velike epohe da bi ih takvim danas spoznali. Ljetopis tako postaje svjedok o veličanstvenim pobjedama vječnosti nad vremenom i raspadljivošću. On svjedoči o pobjedi neraspadljivoga. Stoga je prava filozofija ove hronologije kraljeva Duklje jedna dublja filozofija pobjede Puta, Istine i Života nad smrću, približavanje čovjeka drugoj, beskrajno široj, bogatijoj stvarnosti, nego što je stvarnost neposredne empirije u koju smo bačeni. Povijesni mitovi o Tihomilu, o Kosari i Vladimiru, o Svetopeleku i drugima opisani u Ljetopisu imaju duboko duhovno značenje u procesu prisjećanja iz narodne predaje, koja pomaže da se u dubini vlastitoga duha prisjetimo nekoga unutarnjeg sloja povezanog s dubinom vremena. Da bi znali odakle smo došli, gdje smo sada i kuda idemo.

LJETOPIS JE BIBLIJSKA FORMA

Najpoznatije Starozavjetne knjige koje su imale odlike hronike su  PRVA I DRUGA KNJIGA LJETOPISA kao i  JEDZRINA I NEHEMIJINA KNJIGA

Ova velika hroničarska djela stvorila je jevrejska deuteronomistička škola kao veli­ko historijsko ali i duhovno djelo koje se odlikuje posebnim teološkim po­gledom. U poslijesužanjskom (nakon Babilonskog ropstva od 70 godina) nastalo je to djelo nepoznatog pisca kojeg teolozi zovu Kroničarem ili Ljetopiscem, prema naslovu prvog dijela nje­gove povijesti (Prva i Druga Ljetopisa).


Bibličari se generalno slažu da pomenute knjige sačinjavaju jedno cjelovito djelo. Završne riječi Druge Ljetopisa (36, 22—23) doslovno ponav­ljaju u uvodu Jezdrine knjige (Ezr 1, 1—3a), što je znak da su knjige Ljetopisa te Jezdrina i Nehemijina zapravo jedno knji­ževno djelo.

Knjige Ljetopisa na hebrejskom se zovu đibre hayyamim, što doslovno znači »dnevne stvari«, to jest »prošli događaji«. Sveti Jeronim u svome Prologus galeatus kaže da bi se djelo moglo nazvati Chronicon totius historiae divinae, to jest »kro­nikom cijele svete istorije«. Septuaginta je ove knjige na­zvala Paraleipomena, što znači »izostavljene stvari«. To po­kazuje da su prevodioci smatrali ove knjige dopunom knjiga Samuilovih i Kraljeva.

Hroničarev stav prema izvorima možemo vidjeti na us­poredbi njegova djela s kanonskim spisima koje je upotreb­ljavao. Uglavnom doslovno preuzima cijele odlomke iz teksta koji mu je bio podloga. S druge strane pokazuje znalačku u slo­bodu, osobito u izboru građe, ali i u prilagođivanju svojih izvora svrsi koju je sebi postavio. Na istovjetan način to čini naš dukljanski hroničar, i zato možemo pretpostaviti da je nekanonske izvore upotrebljavao na isti način.

Hroničar pokazuje stalnu tendenciju da pomoću istorije i oprav­dava načine kako su u razdoblju poslije vavilonskog raspada   bili rije­šeni složeni problemi.Pisac želi uspostaviti konti­nuitet između prošlosti i sadašnjosti te pokazati savremeni­cima da prošlost ima određeno značenje za novu sadašnjost. Glavni mu je cilj napisati istoriju Davidove dinastije te po­kazati što je ona učinila na religijskom području. Oko tih glav­nih tačaka hroničar je ispleo svoju povijest i svoju teologi­ju. Njegovo je djelo i istorija i teologija koju vidimo i kod Sveštenika Dukljanskog.


Hroničar se zanima ne samo za značenje istorije nego i za pouku koja slijedi iz povijesti. Zato njegovo djelo može­mo prikladnije označiti kao telogiju istorije negoli kao istoriju. Cak cemo vidjeti da je on više teolog nego istoričar. Pisao je svojim savremenicima ne da im prikaže sažetak prošlih događaja, nego da pred njih iznese reinterpretaciju izraelske prošlosti. Učinio je to da im dovede u svijest da su Božji narod te da ih potakne na vjernost Bogu, podložnost Zakonu i ispravno pošto­vanje Boga. To isto čini Dukljanin za nas Crnogorce onog a još vise ovog vremena.


Ovo ne znači da podaci koje donosi hroničar a koji isu sadržani u kanonskim izvorima nemaju istorijsku  vrijednost. Naprotiv. Novije istorijsko  istraživanje i arheološka otkrića potvrdili su u više navrata autorovu vjerodostojnost. Ako, međutim, imamo na umu književnu vrstu koju je upotrijebio, moramo dopustiti da je svjesnim odabiranjem, umetanjem i ispuštanjem namjerno modifikovao sliku događaja iz Samuelovih knjiga i knjiga o kraljevima. Odabirao je građu koja naglašava određene aspekte tradicije, kao npr. takve poduvate judejskih kraljeva koji su se odražavali na religiozni život njihova naroda te po­kazivali njihov stav prema hramu. Znatan dodatak je dugački prikaz Davidovog spremanja za  za gradnju hrama i uređenja hramskih službi (1 Ljet 22—29). Događaji su pokazali da će se Božji plan ispuniti po davidovskoj lozi i po Judi. Stoga au­tor potpuno izostavlja povijest izraelskih kraljeva i favorizuje Davidov rodoslov i istoriju kraljeva južnog kraljevstva i Jerusalima.


Ukratko, autor Ljetopisa »je teolog koji u svjetlu pro­šlih događaja 'zamišlja' uslove  idealnog kraljevstva. Vidjecemo to isto kod Dukljanina u prici o Duvanjskom saboru! Skuplja  jednu sintezu prošlost, sadašnjost i budućnost. On projektuje  u Davidovo razdoblje u cijelu organizaciju kulta koja je nastala u njegovo doba te ispušta sve što bi moglo zasjeniti njegova junaka koji je postao pralik očekivanog mesijanskog kralja. Osim novih podataka koje donosi i koji se mogu pro­vjeriti, njegovo djelo je manje važno za rekonstruiranje proš­losti negoli za sliku stanja kakvo je bilo u njegovo doba«.


Proučavanjem prošlosti i poznavanjem poslijesužanjskog stanja Hroničar je došao do uvjerenja koje je postalo žarka želja: Izrael je pozvan da bude sveta zajednica. Marljivo je proučio deuteronomiste te upio duh Ezekiela i svešteničkih pisaca. Pravi Izrael, koji svoj postanak i opstanak duguje Bogu, jest Izrael koji se okuplja oko središnjeg svetišta, »kraljevstvo sveštenika, narod svet« (Izl 19, 6). To je narod »čiji je cijeli život trebao biti 'liturgija' ili bogoslužje«.9 To praktično označava zajednicu koja za središte ima hram, gdje sveštenici i leviti održavaju pravi kult koji iskazuje dolično poštovanje Boga, i to u ime naroda Božjega.


Hroničar je želio iznad svega pokazati da jevrejska  zajed­nica koja je živjela u duhu Jezdrinih  i Nehemijinih reformi predstavlja u stvari zajednicu kakvu je Bog htio od početka. Htio je pokazati da Vailonsko ropstvo nije nastao prekid niti je došlo do nečeg sasvim novog. Sve je izgledalo u tom duhu: život Izraela odvijao se vjekovima u monarhiji a sada se čini da je jevrejska ka država politički drugačije strukturirana. Stoga je autor ponovo pogledao u prošlost i u njoj otkrio trago­ve sadašnjosti te vidio da sadašnjost predstavlja ispunjenje a ne odbacivanje prošlosti. Forme su drugačije, ali su ostala bitna obilježja naroda Božjeg.Na isti način naš dukljanski ljetopisac čini sa Kraljestvom slovena i Svetopelekom.

Polazište Biblijskog hronicara je bilo Natanovo proročanstvo (2 Sam 7) i božanski izbor davidovske dinastije. Autor sve ulaže u davidovsku dinastiju i stoga idealizira Davidov lik, a njegova zauzetost za kult uzrok je pretjeranom pripisivanju kultne uloge Da­vidu kao idealnom kralju. Hroničar se pozivao na to da je David prenio u Jeruzalem Kovčeg, da je želio izgraditi hram te da je bio na glasu kao psalmista. Polazeći od tih podataka tradicije hroničar je prikazao Davida kako pravi planove o izgradnji hrama, čini sve potrebne pripreme za početak grad­nje i organizuje  liturgijsku službu cijelog naroda. Time au­tor pokazuje bitnu povezanost između Davidova kraljevstva i male judejske zajednice. Nestalo je monarhije, ali je ostalo i razvilo se djelo koje je započeo David: jevrejstvo  je zajedni­ca onih koji se klanjaju Bogu okupljeni oko središnjeg sve­tišta i puni nade u dolazak novog Davida.

Istorija t je pokazala da su narod Gospodnji oni za koje je od bitne važnosti odanost hramu, Jeruzalemu i davidovskoj lozi. Odreći se toga , značilo je otpad; ne poznavati to, značilo bi poganstvo. Gospod  ih je odabrao i narod je preko njih priznavao njegovu vlast.  Sav povi­jesni uspjeh ili neuspjeh Božji su odgovor na vjernost Tori ili kazna za otpad!

Tako i Dukljanin sudi o postupcima kreljiva vojisavkjeviceve loze. Hroničar je u svom djelu vjenčao dinastijski mesijanizam sa svešteničkim idealom Ezekiela. Njegov David, koji je kralj i sveštenik, nije samo idealizacija povijesnog kralja nego je i idealni David budućnosti, Mesija Hrista. Na žalost, njegovo na­glašavanje duhovnosti i bitno religiozne naravi kraljevstva Božjeg nije prihvaćeno kako treba pa je prevladao više mate­rijalistički pogled. Hroničaru je dato za pravo Kralj kojega je on nejasno naslućivao, kad je rekao: »Kraljevstvo moje nije odavde«

PREZBITER

Stavljajući na stranu mnošto oprečnih studija i hipoteza o identitetu autoru Ljetopisa, jedno je nesporno da je pisac veoma teološki obrazovan i visoko pozicioniran i uticajan sveštenik iz Bara. Njegov identitet je po uzoru na slične staropisamske ljetopise, sakriven, zapravo time se želi reći da je njegovo ime irelevanto u odnosu na djelo i njegov sadržaj, što takodje govori o jednom ispravnom biblijskom stavu božijeg sluge, koji ponizno stavlja jevandjelje ispred sebe jer traži slavu za Boga a on ostaje u drugom planu.
U Rimskom originalu ljetopisa koristi se biblijski izraz za Starješinu u crkvi - Prezbiter ili prezviter (grč. presbyteros - stariji, starješina; lat. presbyter; crk. slov.: презвитерь). Taj naziv je nastao za člana jevrejskog velikog vijeća staraca (prezbiterija ili sineoriona), za starješinu sinagoge u Palestini i za osobu koja vrši službu predstojnika u hrišćanskoj zajednici.
Mišljenje koje vlada u nauci je da prezviteri potiču iz judaizma koji kao član Sinedriona ili „sabora“ je imao vodeću, pa čak i sudsku vlast.
U ranohrišćansko vrijeme prezbiter je ugledni vjernik, nadglednik hrišćanske crkvene opštine. Nazivi prezbiter i episkop u prvo su vrijeme crkva možda označava često sinonimne. Razvojem crkvene hijerarhije već na početku vijeka (na Istoku i Zapadu) prezbiter postaje sinonim za sveštenika.Crkvom hijararhije od Pape Klementa počinje da bude trostepena ,zasnovana pa p apostola Pavla ,i činili su je biskupi (episkopi),prezbiber(starješine) i đakoni. Prezbiteri su saradnici episkopa (biskupa). U ranih hrišćanskim zajednicama prezbiberi su bili oni koji su okruživali episkopa sa njime su odlučivali po pitanjima koja su zanimala i djelila vjernike. U prvim vekovima prezviteri su uvek bili korporativni, „kolegijum“ koji je okupljen oko episkopa. Prezviteri su predstavljali „sabor“ ili savjet episkopa.
Ignjatije Antiohijski krajem 1. vijeka redovno govori o prezbiteriju kao jednom tijelu. Očito, prezbiter za Ignacija nije bila neka individualna funkcija u crkvenoj zajednici, koliko je tu bila riječ o zboru ljudi koji su bili najuže savjetodavno tijelo oko biskupa. Njihov autoritet je kao svjedoka hriščanskog predanja , te im je tim nazivom pripisivan isti doktrinarni autoritet kao prezbiterima, najvjerodostojnijim svjedocima apostolske tradicije.
Tek od 3. veka pa nadalje počinju da se stvaraju „parohije“ i tada svaki prezviter rukovodi sopstvenom euharistijskom pričešće sabranju, a da nije nužno prisustvo episkopa. Od tada pa nadalje, upravo zbog ovog razloga, prezviter počinje da se naziva sveštenikom — titulom koju su u početku imali samo episkopi.
Iz samog uvoda Ljetopisa vidimo da je pisac sveštenik iz duklje, ali što je još važnije da bi se shvatio taj vjerski značaj djela,je to da ne samo da je autor ljetopisa svešteno lice već se i obraća "braći u Hristu" i drugim sveštenicima (naravno i još nekim drugim strukturama) i treće kao potvrdu vjerodostojnosti ovog djela (koje je dotični u originalu nazvao Kraljevstvo Slovena) hroničar se poziva na istinito predanje od crkveniih otaca od kojih je to čuo ili pročitao.

Znači da i po onom ko piše i kome se piše, a posebno što se piše ovo djelo ima religiozni karakter .Poput prave apostolske poslanice.I tu nema dileme

UVOD

O Ljetopisu Popa Dukljanina je zaista mnogo toga napisano ali i dalje postoji mnogo oprečnih stavova i prostora za analize. Bilo kako bilo već 8 i po vjekova ovaj dokument zaokuplja pažnju običnih  ljudi,ali još više stručnjaka, jer je od  od izuzetnog je značaja za Crnu Goru ,za njenu istoriju, identitet, kulturu i dr... Medjutim, ova srednjovjekovna hronika slovenskih vladara na teritoriji današnje Crne Gore, ne samo što je prvo istorijografsko i književno djelo na ovim prostorima , već po mom mišljenju ima i nemjerljiv vjerski značaj. Pročitao sam zaista mnogo autora koji su pisali o Ljetopisu ali se taj biblijski značaj, potpuno neopravdano, zapostavlja, previdja pa čak od strane nekih i negira. Naravno ne mislim da je Ljetopis samo knjiga o vjeri, ona je i knjiga o narodima, crkvi i životu onog doba. Samo sam kod Banaševića, Jovovića i još nekolicine istraživača naišao na prepoznavanje tih jevandjeoskih refleksije i nesporne paralele sa Svetim pismom. Vjerovatno zato što su ovi drugi uglavnom ljudi kojima teologija nije bila uža stručna specijalnost ni fokus istraživanja. Za naučnike i ima opravdanja ali intrigira kako to da teolozi srpske pravoslavne crkve nijesu priznali značaj ovom najstarijem djelu naše duhovnosti iako je poznato da je u njemu sadržano žitije prvog slovenskog svetitelja (sv. Vladimir) sa ovih prostora čiji se kult proširio daleko van granica ondašnje Duklje i Raške.

U ovoj studiji ukazaću na odredjene elemente refleksije koji nesumljivo govore o Ljetopisu kao svojevrsnoj poslanici hrišćanima onog vremena a koja itekako, vidjećemo, može biti za pouku i izgradnju iskrenim hrišćanima ovog vremena. Ovo posebno što je Ljetopis pisan u sličnoj epohi kada se dukljanska crkva borila za autokefalnost a narod za slobodu i nezavisnost, ali na jedan istinski hrišćanski način, što po mom dubokom uvjerenju čini ovo djelo grandioznim za duhovnu vertikalu i povjesno-eshatološku sudbinu Crne Gore.