недеља, 16. март 2014.

ESEJ - JEVANDJEOSKE REFLEKSIJE LJETOPISA POPA DUKLJANINA

O Ljetopisu Popa Dukljanina je zaista mnogo toga napisano ali i dalje postoji mnogo oprečnih stavova i prostora za analize. Bilo kako bilo već 8 i po vjekova ovaj dokument zaokuplja pažnju stručnjaka a od izuzetnog je značaja za Crnu Goru za njenu istoriju, identitet, kulturu i dr... Medjutim, ova srednjovjekovna hronika slovenskih vladara na teritoriji današnje Crne Gore, ne samo što je prvo istorijografsko i književno djelo na ovim prostorima , već po mom mišljenju ima i nemjerljiv vjerski značaj. Pročitao sam zaista mnogo autora koji su pisali o Ljetopisu ali se taj biblijski značaja, potpuno neopravdano, zapostavlja, previdja pa čak od strane nekih i negira. Naravno ne mislim da je Ljetopis samo knjiga o vjeri, ona je i knjiga o narodima, crkvi i životu onog doba. Samo sam kod Banaševića, Jovovića i još nekolicine istraživača naišao na prepoznavanje tih jevandjeoskih refleksije i nesporne paralele sa Svetim pismom. Vjerovatno zato što su to uglavnom ljudi kojima teologija nije bila uža stručna specijalnost. Za naučnike i ima opravdanja ali intrigira kako to da teolozi srpske pravoslavne crkve nijesu priznali značaj ovom najstarijem djelu naše duhovnosti iako je poznato da je u njemu sadržano žitije prvog slovenskog svetitelja (sv. Vladimir) sa ovih prostora čiji se kult proširio daleko van granica ondašnje Duklje i Raške.
U ovom kratkom eseju ukazaću samo na neke osnovne elemete koji nesumljivo govore o Ljetopisu kao svojevrsnoj poslanici hrišćanima onog vremena a koja itekako, vidjećemo, može biti za pouku i izgradnju iskrenim hrišćanima ovog vremena. Ovo posebno što je Ljetopis pisan u sličnoj epohi kada se dukljanska crkva borila za autokefalnost a narod za slobodu i nezavisnost, ali na jedan istinski hrišćanski način, što po mom dubokom uvjerenju čini ovo djelo grandioznim za duhovnu vertikalu i povjesno-eshatološko sudbinu Crne Gore.
Prvo, stavljajući na stranu mnošto oprečnih studija i hipoteza o identitetu autoru Ljetopisa, jedno je nesporno da je pisac veoma teološki obrazovan i visoko pozicioniran i uticajan sveštenik iz Bara. Njegov identitet je po uzoru na slične staropisamske ljetopise, sakriven, zapravo time se želi reći da je njegovo ime irelevanto u odnosu na djelo i njegov sadržaj, što takodje govori o jednom ispravnom biblijskom stavu božijeg sluge, koji ponizno stavlja jevandjelje ispred sebe jer traži slavu za Boga a on ostaje u drugom planu.
Drugo, što je još važnije da bi se shvatio taj vjerski značaj djela, da ne samo da je on svešteno lice već se i obraća "braći u Hristu" i drugim sveštenicima (naravno i još nekim drugim strukturama) a da kao potvrdu vjerodostojnosti ovog djela (koje je dotični u originalu nazvao Kraljevstvo Slovena) poziva se na istinito predanje od crkveniih otaca od kojih je to čuo ili pročitao. Znači da i po onom ko piše i kome se piše, a posebno što se piše ovo djelo ima religiozni karakter .
Treće, ovo djelo formom, stilom pisanja i sadržinom veoma sliči svetopisamaskim knjigama o postanku Izraelskog naroda i čuvenim Ljetopisima kraljeva Izaelevih i Judinih, kad kaže npr. "Svetolik primivši kraljevstvo, slijedio je stope svoga oca, i išao je putem Božijih zapovijesti". To je najvažniji, za mene impresivan, hroničarski pristup duhovnoj istoriji jednog naroda tj. kraljevstva, koja se otkriva kroz opise pojedinih sudbina kraljeva pomoazanika božijih, njihovog odnosa sa Bogom sa svrhom da se upoznavanjem te istorije onaj koji čita ispuni tim Duhom svojih predaka koji primiše Hrista, tačnije da bi se kroz nas danas ostvario Sveti Duh koji je tvorio i tvori sve i koji nas uči i svjedoči za Hrista. Zato sve ono što neki istoričari zamjeraju ovom djelu, (vjerovatno opravdano)te neke datume, loše prevedena imena vladara, redoslijed u rodoslovu gubi na značaju i pada u drugi plan pred jednom duhovnom stvarnošću koja onako cjelovita biva otkrivena hroničaru. Jer istinska povijest npr jevrejskog naroda (na sličan način) opisana u Starom Zavjetu, kao velika duhovna stvarnost, nije empirijska datost, čisti faktografski materijal za istraživanje istoričara. Ne, slobodan sam ustvrditi da u takvom faktografskom vidu istinska istorija čovjeka ne postoji i ne može se spoznati. Povijest se spoznaje samo kroz istorijsko pamćenje hroničara kao neke duhovne aktivnosti u mitovima i simbolima, koja se pokazuje u nutrini, produhovljeno i preobraženo. Jedino u tom procesu produhovljenja i preobraženja u istorijskom pamćenju jednog duhovnika kao što je Pop Dukljanin postaje jasnija unutarnja veza, duša i smisao povijesti. Mi ne možemo doumiti nijednu od velikih povijesnih epoha, bile to epohe nastanka naše nacije, procvata srednjovjekovne kulture na ovim prostorima, rađanja ranog kršćanstva i crkve drukčije nego preko istorijskog pamćenja, u čijem otkrivanju upoznajemo svoju duhovnu prošlost i kulturu i svoju domovinu.
Zato Ljetopis nije naučni rad iz istorije, niti beletristika kako bi neki htjeli da je profanišu, vec jedna duhovna istorija našeg naroda u kojoj je sam Hrist akter istorije, koji okreće srca kraljeva, jer On i jeste Kralj kraljeva i Gospodar nad gospodarima, od koga sve počinje i sa kojim će se i završiti istorija čovječanmstva u eshatonu. Ljetopis nam govori da je hrišćanstvo jedini smiaso istorije crnogorskog naroda, koja ima svoj početak ali koja ima svoj tok i koja će se u tom smislu i završiti. Jer ako nema tog toka i kraja istorija, onda ništa nema ni smisla u našem trajanju. Čitava istorija je onda besmisleno dešavanje ili ponavljanje nekih dogadjaja.
Kroz hronologiju nastanka Kraljevstva slovena, kroz niz dogadjala i ljudi uočava se nešto što se izdiže iz vremna u vječnost, kao što se vide u predivnoj naraciji o Svetom Vladimiru, knezu dukljanskom. Ti proboji duha i vječnosti u vrijeme Kroz razne duhovne povige za svoj narod pojedinih vladari i njihovih odanih vitezova, Ljetopisi donosi svijest o duhovnoj sudbini za sve kasnije velike epohe da bi ih takvim danas spoznali. Ljetopis tako postaje svjedok o veličanstvenim pobjedama vječnosti nad vremenom i raspadljivošću. On svjedoči o pobjedi neraspadljivoga. Stoga je prava filozofija ove hronologije kraljeva Duklje jedna dublja filozofija pobjede Puta, Istine i Života nad smrću, približavanje čovjeka drugoj, beskrajno široj, bogatijoj stvarnosti, nego što je stvarnost neposredne empirije u koju smo bačeni. Povijesni mitovi o Tihomilu, o Kosari i Vladimiru, o Svetopeleku i drugima opisani u Ljetopisu imaju duboko duhovno značenje u procesu prisjećanja iz narodne predaje, koja pomaže da se u dubini vlastitoga duha prisjetimo nekoga unutarnjeg sloja povezanog s dubinom vremena. Da bi znali odakle smo došli, gdje smo sada i kuda idemo.
I na kraju, ono što je najdivnije u Ljetopisu je sam pojam HRIŠĆANIN kojeg Ljetopis divno upotrebljava " Ali hrišćani vidjevši da im predstoji velika nevolja i proganjanje, počeše da se okupljaju po planinskim vrhovima i da podižu čvršća naselja, utvrđenja i zgrade, kako su đe mogli, da bi tako izmakli iz njegovih ruku, dok ih Bog ne posjeti i spase ih." Nama je potrebno kao što kaže jednom Kjerkegor da danas redefinišemo iznova, tj. resetujemo taj pojam hrišćanin i očistimo od kasnijih naslaga koje je donijela svetosavska dogmatika. Mi taj pojam najjasnije možemo razumijeti tamo na samom izvorištu kada je hrišćanstvo došlo na ove naše prostore. Ljetopis upravo govori o vremenu prije velike šizme (1054 g.), kada je Crkva Hristova bilo jedno a naziv hrišćanin imao univerzalno značenje, bez ikakvih etničkih i denominacijskih prerogativa. Sve je od početka do kraja u ovoj poslanici jedna pomirljiva i hristocentrična poruka ratobornoj omladini " koji uživaju ne samo u slušanju i li čitanju o ratovima, već u samom ratovanju, kako je to već običaj kod mladih". Pričom o Duvanjskom saboru (bila ona istinita ili ne) na kojem su sloveni prihvatili hrićanstvo od Konstantina (Ćirila) na svojem jeziku (što je impresivno) i na kojem je "na saboru svega naroda" sva ondašnja zemlja podijeljena na četiri dijela na Duklju, Hrvatsku, Bosnu i Rašku, potpuno bratski, sporazumno i u miru. Zar nije to ona ista biblijska slika o podjeli Svete zemlje medju 12 plemena Izrealovih neposredno po ulasku u Obećanu zemlju. To je pravi nauk "ratobornoj gospodi i omladini" i tada a još više danas. Da je sva zemlja Gospodnja, da ima mjesta za svakog, da živimo u slozi kao braća, a ne da se medjusobno dijelimo, istrbljujemo i to navodno sve zbog vjere predjedovske. Naravno, Pop Dukljanin ne misli jedino na Slovene (ni samo na 'Kraljevstvo Slovena'), već na hrišćane tog vremena i prostora uopšte, a oni nisu samo Sloveni, već i Iliri, Grci i Romani -Romeji-Aromeji, kasni restlovi Pelazga - apsorbovano više naroda u kodeksu preostalog starorimskog ustrojstva, sa sve jačom papskom jurisdikcijom, tada u Duklji jačom od vaseljenstva konstantinopoljskog. Sve do raskola na Istočno i zapadno Rimsko carstvo.
Nema mjesta za mržnju i podjele u Ljetopisu, već preovladava jedan duh, za mene uzvišeno lijepe, mješavine katoličko-pravoslavnog, sa ranim ekumenizmom u vremenu kad se nije još ni prepoznavao kodeks hrišćanske jedinstvenosti, ali se njime spontano živjelo. Pa i kada se autor zalaže za autokefalnost tadašnje dukljanske crkve tj. nadbiskupije u Baru u odnosu na Dubrovačku nadbiskupiju, to se čini u jednom ispravnom duhu bez ostrašćenosti i raskolničkog duha. Zar Sveto pismo ne kaže "ako ko vladičanstva želi dobru stvar želi". Ambicioznost u duhovnim stvarima je ispravna stvar i stav. To čini i ovaj prezviter iz Duklje kada nesumljivo traži metropoliju za Duklju. Medjutim, on Ljetopisom kojeg prevodi na latinski da bi se poslalo u Rim i u dijasporu, pokazuje da dukljanska Crkva ima svoju zrelost i da njena kraljevska loza ima to pomazanje da bi mogla zadobiti tačnije povratiti svoju autekefalnost, a da time neće urušiti jedinstvo i sabornost Hristove crkve.