уторак, 23. децембар 2014.

PRAVEDNI KRALJ GRADIHNA

Glava XLVI : "Poslije ovoga sakupi se narod i postavi za kralja Gradinju, koji, primivši kraljevstvo poče vladati narodom sa svom pravdom. Zaista bijaše čovjek koji se bojao Boga, pobožan i milostiv i zaštitnik i branitelj udovica i siročadi, i u svim svojim postupcima odlikovao se svakom dobrotom."

Istorijski kontekst:

Razdor među vlastelom u Duklji omogućio je ponovnu prevlast Vizantije u toj slovenskoj državi. Kočapar, najbliži Bodinov rođak, sklopio je savez sa (od Bodina postavljenim) raškim županom Vukanom. Zajedničkim snagama, Kočapar i Vukan, bitkom na Morači (1102) uspjeli su da svrgnu Dobroslava i protjeraju ga u Rašku. Na prijesto Duklje sada je bio knez Kočapar. No, i taj savez sa Vukanom bio je kratkoga vijeka, iz nekog razloga Vukan šalje svoju vojsku u Duklju, primoravajući Kočapara da pobjegne u Bosnu. Ondje se Kočapar ženi kćerkom bosanskoga bana. Poginuo je u borbama u Zahumlju. Nakon Kočaparovog bijega, na dukljansko prijestolje popeo se unuk kralja Mihaila, Vladimir, koji se oženio Vukanovom kćerkom. Takve prilike odobravala je i sama Vizantija, koja je, iskoristivši raško-dukljanske sukobe, kako bi obje strane držala u vazalnom odnosu. Vladimir je nakon dvanaest godina vladanja otrovan od strane svojih dvorjana, koje je podgovorila Jakvinta, u namjeri da na prijesto postavi svog i Bodinovog sina Đorđa. Promjena je i uspjela 1111. godine. Đorđe je pokušavao da učvrsti svoju vlast, čuvajući se pretendenata iz Zahumlja i Travunije, koji su podržavani od strane Vizantije. Budući vizantijski car Jovan Komnin, svrgnuo je Đorđa nakon njegove dvogodišnje vladavine (1113/1114), i postavio na dukljanski tron zatočenog Grubešu. Đorđe je uspio da se skloni u Rašku kod Uroša, koji više nije bio vizantijski, već ugarski vazal, a njegova majka Jakvinta uhvaćena je kod Kotora i odvedena u Carigrad, gdje je umrla. Đorđe je 1121. godine u bitci kod Bara porazio Grubešu (koji je poginuo u boju) uz Uroševu pomoć i vratio svoje vladarsko mjesto, ali je 1124. Grubešin brat Gradihna, oženio se u Raškoj gdje je pokušao da preuzme vlast. Međutim, Đorđe je intervenisao oko 1126. i na rašku vladarsku stolicu vratio Uroša umjesto Zavide, te je Gradihna izbjegao u Zahumlje, a potom u Drač kod Vizantinaca.
Onda je 1127. godine Vizantija, da bi učvrstila svoj utucaj u Duklji vojno potpomogla Grubešinu braću, Gradighnu i Dragihnu, koji su upali u Duklju. U međuvremenu je i Uroš postao vizantijski vazal, tako da je i on izvršio vojni pohod protiv svog doskorašnjeg saveznika Đorđa. On je uhvaćen u Kotoru i svoj život je završio u carigradskoj tamnici. Na prijestolje Duklje popeo se Gradihna, koji je u relativnom miru vladao jedanaest godina od 1143—1154 god. Gradinja je se starao da popravi poremećeno stanje dukljanske zemlje i da joj povrati pređašnju slavu i bljesak; s toga je pozvao sve prognane i skitajuće , po tuđim zemljama i državama, rođake svoje koji su još od vremena Bodina bili u iugnanstvu . Zbog toga plemići koji su se rasuli poblastima i pokrajinama, kao i po Apuliji, čuvši o njegovom poštenom životu, odmah su se vratili u svoja mjesta, i u svoj rodni kraj, te opet napuniše i naseliše zemlju, koja je već bila skoro sasvim razorena i opustje. U ovom svom restauratorskom radu i lijepoj želji Gradinju je zaustavila smrt, Ljetopis svjedoči da je ovaj plemeniti kralj u danima svoga vladanja je podnio  mnoge prevare i nepravde od rđavih ljudi,  ali ga je od svega Bog izbavio. Kad se navrši jedanaest godina njegovog kraljevanja, ode putem svih smrtnika i počinu u miru sa precima svojim. Sahranjen je počasno i sa dostojanstvom, rukama svojih sinova, kneza Radoslava, Jovana i Vladimira, u manastiru svetih mučenika Srđa i Vakha.

Biblijka refleksija

Ljetopisac nije baš bio slatkorječiv prema u opisu kraljeva Slovena, posebno kad je u pitanju njihova duhovnost i dobra djela, naprotiv držao je uvjek hroničarsku i kritičarku distancu i objektivnost. Ipak kad je u pitanju kralj Gradihna izrekao je čudesno snažne hvale za ovoga po mnogima istoričarima posljednjeg dukljankog vladara, nazvavši ga "bogobojazan i bogoljuban, te pobožan čovjek, koji je bio milostiv udovama, a zaštitnik i branitelj sirota, i svako njegovo djelo bila je sama dobrota.".. Jednom riječju svetac, čini se pravi nasljednik svog čukunđeda sv. Kneza Vladimira.. Nema u Ljetopisu lidera koji je označen tako bogobojaznom osobom koji je na duboko hrišćanskim temeljima vladao, pokazivao milost prema nemoćnima (udovicama, sirotima i dr). Čudesno je da je Crna Gora u 12. Vijeku imala ovako plemenitog kralja, dok je sav ostali svijet još vjekovima kasnije pa čak i u 20.vijeku čamio u robovanju, ekonomskoj eksploataciji i rasnoj segregaciji... Zar to nije impresivno, kakve su temelje crnogorske državnosti postavili knez Vladimir i kralj Gradihna. Nažlost o Gradihni je ostalo tako malo istorijskih podataka i činjenica , osim ovog značajnog opisa u Ljetopisu koji je posebno dragocjen jer je autoru po svemu sudeći bio  savremenik kralja Gradighne.

Sa ovim pravednim kraljem završavamo naše biblijske refleksije Ljetopisa sveštenika dukljanskog, pa će i njegova duboko hrišćanska vladavina biti dobar šlagvord da ovo poglavlje bude i  svojevrsan zaključak cijele studije o Ljetopisu.

Gradinja postaje egzemplar za hrišćansku političku teologiju ovog čuvenog istorijografskog djela našeg sveštenika iz Duklje, koji hoće da pouči buduće generacije kako se treba voditi država. Gradihna slijedi učenje Isusa, tog istinskog Kralja nad svim Kraljevima. Isus iz Nazareta je u vrijeme svog zemaljskog djelovanja naročitu pažnju poklanjao marginalizovanim, ugroženim, bolesnim, socijalno neupotrebljivim članovima društva. Za Isusa su odnos prema Bogu i odnos prema ljudima neodvojivi (Mt 22, 35–40), s tim što njegovi sljedbenici čak i
svoje neprijatelje treba da smatraju bližnjima (Mt 5, 43–38). Socijalna
etika koju personifikuje kralj Gradihna je posljedica nove vjere medju slovenima, vjere da od Boga primljeni dar kroz Njegovog sina Isusa Hrista može biti dalje predat u vidu materijalne pomoći (2Kor 8, 5) i da je to vrlo jednostavan vidljivi način pokazuvanja unutrašnje milosti koja nas je promjenila. Ta nova vjera naučava da se u svakom potrebitom (malom) čovjeku može sresti sam Hristos (Mt 25, 40!). Tako ispoljena i
praktikovana socijalna pravda vodi sve koji u njoj učestvuju ka slavljenju i zahvaljivanju Bogu (2Kor 8, 16; 9, 12–15). Hrišćani, oplemenjeni svojom vjerom, jednostavno djeluju socijalno pravedno („ako je dakle gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga“, Rim 13, 20), i to ne ostaje neprimećeno od strane okruženja. Mesija (kralj osloboditelj) se rađa kao siromah među siromašnima, njegov mir je drugačiji od cezarevog. Njegovo rođenje je prvenstveno blaga vijest za siromašne, koji su u pripovjesti oličeni u pastirima. I to je taj koncept vladavine kojeg vidimo i kod našeg dukljanskog kralja. Blaženstva koja Hristos izgovara na gori  (o čemu smo već pisali) odnose se nedvoslmisleno na siromašne, gladne, nesrećene i njega radi
marginalizovane (Lk 6, 20-23). Odnos prema potrebitom (gladnom, žednom, putniku, siromašnom, bolesnom, zatvoreniku [Mt 25, 35–36]) biće kriterijum za vječno blaženstvo ili vječnu osudu. Vladari kao što je Gradihna će imati svoje mjesto i u eshatonu, u hiljadugodišnjem carstvu Hrisrovom gdje će biti postavljeni da vladaju nad mnogim gradovima...
Za hrišćansku vjeru nije dovoljno samo priznati Isusa za Gospoda  (Mt 25, 44), jer će se u dan suda mnogi pozivati na svoju "vjeru" i čak čudotvorne prakse (Mt 7, 22), ali ih Hristos neće prepoznati, jer su činili bezakonje (Mt 7, 23), tj. nisu učinili dobro čoveku u potrebi (Mt 25, 45).

Zato iako samo kroz nekoliko rečenica, ovaj kratak odljeka o Gradihni , fenomenalna je završnica ovog djela o Kraljevstvu slovena, jer utemeljuje čitavu jednu naprednu političku teologiju pa čak i eklisiologiju. Ova snažna kvalifikacija o Gradighni naglašava važnost pojedinca za društvenu zajednicu ali istovremeno kroz to naglašava važnost organskog jedinstva zajednice i posvećene brige za pojedinca, jer sa hrišćanskog stanovišta cijela zajednica je Tijelo Hrstovo. Apostol Pavla je u svojim poslanicama naglašavao da svaki pojedinac crpi svoj identitet iz odnosa sa zajednicom ali i zajednica postoji samo kroz ovu očinsku brigu za svakog a posebno onih sa margine. Hristove riječi da svako ko hoće da bude prvi treba da služi svima, ovaplotile su se kao što vidimo kod ovog plementog dukljanskog vladara. Na taj način hrišćanska politička teologija želi da se suprotstavi elitističkim i entuzijastičkim tendencijama pojedinih članova društvene i vjerske zajednice, koji zbog svog društvenog staleža su smatrali da su iznad ostalih ili čak da mogu bez njih.
Socijalna pravda koju afirmiše hrišćanstvo kao relativno novu vjeru medju slovenima sa početka 12.og vijeka je pravda prema ličnosti i u odnosu prema ličnosti. Ličnost svakog pa i najslabijeg pojedinca je vrhunska socijalna vrijednost i temelj opravdanosti svakog državnog poretka.
Centar Gradihnine vladavine postaje pojedinac, gradjanjn i njegova ličnost, kao  vrhovna vrijednost, a ne neka politička opštost ili kolektivna realnost kao što su društvo, nacija, država, Crkva i slično koje traže "žrtvu" zbog "viših interesa".... Ta duboko istinska i za ono vrijeme neočekivano naopaka postavka vrijednosti je karakteristika personalističke hrišćanske etike vladanja, o kojoj će se tek u 19. I 20. Vijeku zaista široko raspravljati.
Kao što sno rekli za Gradihnu je čovjek  veća vrijednost nego što su država, društvo ili nacija i zato čini sve da u svojoj državi donese mir i blagostanje, pa makar i po cjenu gubitka dijela suvereniteta u korist Vizantije, što mu neki prebacuju ... Ovakvo hrišćansko držanje jednog vladara u potpunosti odbacuje gledište brojnih ideologija koje će u vjekovima kasnije posijati sjeme nacionalizma, vjerskog fanatizma i totalitarizma.. 
Neprihvatljivo je za Gradihnu da čovjeka posmatra samo u klasnim kategorijama kmeta, feudalca ili plemića. Ne, Gradihna okuplja sve rasute i prognane , on restaurira narušene odnose, vraća povjerenje ljudima, jer je čovjek staviou centar svoje vladavine, kojeg ne vrednuje više ili manje  na osnovu klasnog položaja,  novca ili plave krvi, već samo na osnovu ličnih razlika, onih ljudskih. Ali, da bi personalističko društvo zasnovano na dostojanstvu čovjekove ličnosti i bilo bratstvo ljudi, nije moguća samo spoljašnja organizacija društva nego i duhovna visina kroz prosvećenje za što tada još nije bilo sazrelo vrijeme , zato je ipak Duklja nastavila svoje unutrašnje slabljenje a kasnije i nestanak.
Crkva Hristova u Duklji, iako autokeflna nije bila sazrela da nosi breme socijalnih potreba i čestih političkih promjena u prvoj polovini 12.og vijeka, da bi aktivno učestvovala u rješavanju kriznih društveno-političkih pitanja koja su tištala ovog pravednog kralja Gradihnu. Zato je on kao i svaki vjesnik proljeća pomalo tragičar, brzo uvenuo, sto ne znači da je činio išta pogrešno. Jednostavno nije se moglo vise. Kao da se Gradihna u svojoj razrušenoj domovini sa očajem pitao:
„Ima li uopšte još onih koji imaju sluha za jedno hrišćanstvo koje ima pojačanu osetljivost za patnju drugih? Zar nas religija ne treba zaštititi od bola, patnje i negativnosti? Zar ona ne služi na
korist onim najslabijim a za trijumfa pozitivnih vrijednosti?“ ...
Vjerujem da je autor Ljetopisa kao i Gradihna razumio fundamentalnu istinu da hrišćanstvo nije samo intimni odnos sa Bogom, da se ono ne obraća isključivo pojedincima već prije svega širem društvenom kontekstu i zajednici unutar kojeg može adekvatnije da utiče na pojedinca... Zadatak ovakve teologije koji ispunjava ovo čudesno djelo Kraljevstvo slovena je da se u društvu sa kraja 12.og vijeka ali i danas razvije „nov jezik“ koji će Crkvi u Duklji omogućiti da uđe u dijalog sa savremenim svijetom onog vremena da na taj način prevaziđe dotadašnje poraze na društvenim ispitima na kojima je palo hrišćanstva u promeni svijeta.

Zato bi na kraju ove knjige trebalo još jednom naglasiti da čitava hrišćanska hronologija Kraljevstva Slovena, koje počinje sa Ćirilom i Metodijem i Svetopelekom a završava sa svetom Vladimirom i Gradihnom budi jednu novu nadu za vrijeme koje dolazi.. Naglašava eshatološko viđenje Kraljevstva Slovena u kojem možemo pojmiti sadašnjost tek u otkrivanju naših početaka ali i davanju vizije i perspektive onoga što nas čeka u budućnosti. Ljetopis poručuje "braći u Hristu" i omladini koja stasava da smo mi ti koji kreiramo budućnost a ne samo oni koji je tumače.
Hrišćansko pravoverje (orthodoxis) iznova se mora dokazivati.. Svaka generacija treba iznova da položi ispit vremena, uz pomoć Svetog Duha, poučeni Hristovim podvigom i svjedočastvima koje su nam ostavili naši oci iz Ljetopisa slovenskih kraljeva..
Upravo ta hrišćanska eshatologija koja prožima Ljetopis mora za čitatelje u 21. Vijku da postane linija vodilja kroz koju ćemo posmatrati teologiju i eklesiologiju u savremenom crnogorskom društvu, kako ne bi bili lišeni nade u bolje danas. Samim tim Ljetopis nas podstiče na društvenu akciju kako bismo kao Gradihna postojeći svijet učinili boljim. Zato je nužan hroničarski pristup i duhovni uvid u našu istoriju, koja ne samo da ima svoj početak, već ima i svoj kraj, ima svoj cilj i svrhu. Pop Dukljnin nas uči da sadašnji društveno-politički kontekst ne smijemo odvajati od svog kolektivno nesvjesnog iz prošlosti a posebno ne njegove eshatološke dimenzije. Zato sija u svu vječnost Gradihnina politička teologija, koja bi se mogla rezimirati kao težnja da se Isusov primer (imitatio Christi) ljubavi i empatije za one koji su marginalizovani i ugroženi unese u relevantne političke i socijalne strukture naše države kroz koje bi se mi kao društvo izdigli iznad svakih podjela i nadvladali i iscijeliti ljudske patnje, nepravde, eksploatacije i ugnjetavanja ..
Spomen tuđe patnje kralja Gradihne, je završna hrišćanska poruka našem društvu da ne postoji uopšte neka patnja u svijetu za koju možemo reći
da nas se ne tiče. Zar postoji neki krik onoga koji pati koji nije upućen svakom uhu pa i uhu namoćnijih. Ko ova socijalna pitanja uzima ozbiljno kao Gradihna, taj ne ulazi u nikakve teološke fantazije o svemoći već postulira dobro poznatu svetopisamsku istinu univerzalnosti Božje djece, to jest, da je svaki čovek dete Božje.
Zato je danas potrebno da savremeno crnogorsko bogoslovlje napravi adekvatan izbor birajući između Ljetopisove eshatologije i kulturalno- istoriske amnezije koju crnogorci decenijama i vjekovima gajili.. Zato i ne čudi naša savremena  religiozna indolentnost i poslovična
apatija hrišćanstva, koja se najbolje vidi u odnosu crkve prema ljudskoj patnji i izazovima savremenog čovjeka..

Vjerujem da je ovakvo duhovno stanje crnogoraca proizvod vjekovne helenizacije pravoslavlja naročito od Njegoševe Luče mikrokozme, u kojima naši vjerski poglavari nakaradno unose u ortodoksno-hrišćanstvo neke kasne grčke filosofske i teološke koncepte iz kojih je kasnije i proizašao pseudomitoloski Kosovski zavjet i anahroni dogmatski karakter pravoslavlja u Crnoj Gori. Hristova socijalna pravda je moćan i protivrječan izazov toj helenističkoj linearno i jednostrano shvaćenoj istoriji ljudske borbe za državu i "slobodu" koja misli da može preći preko prošlih patnji , nada i mrtvih te ih ingnorisati a da pritom ne izgubi samu državu i slobodu... Jer Helenističkom bogu stvoritelju koji iz daleka statično posmatra stvorenje suprostavlja se aktivni i dinamičan Bog spasitelj i isceljitelj , Isus Hristos..Ali sada kada nam se ponovo iz nekog pepela kao fenks podiže istorija i duhovnost Duklje, ona provocira i uslovljava promjene u Crnoj Gori i Crkvi koja je ponikla na temeljima pomenute helenizacije i  zastranila u kosovsku pseudomitologiju i koja je učinila našu duhovnost veoma ksenofobičnom i hermetičnom. Zato je poruka Ljetopisa da Crkva u 21. vijeku  jednostavno mora da transcendira taj monokulturalni karakter i postane kulturalno policentrična i globalna Crkva koja služi svim narodima do kraja svijeta..
Nije li upravo to što nas Ljetopis uči, ali što je kasnije naslage svetosavlja, raznim lažiranjima istorije i kosovske mitologije , o čemu sam već pisao, kontekstualno prikriveno i istorijsko-kulturno utemeljelo kod pojedinaca nekakvo kolektivno pamćenje koje uvijek iznova sprečava međusobno sporazumevanje naroda na Balkanu. To je zastranjivanje ono što neprestano dovodi do bolnih konflikata i dramatičnih neprijateljstava i ono iz čega se – na kraju (ili pak na početku) našeg prosvećenog doba – hrane svi otvoreni i prikriveni građanski ratovi? Zato što je taj ekumenistički pomiriteljski Duh Ljetopisa vjekovima gažen i uništavan. Njegovi spomenici i ličnosti prećutkivani, uništavani i falsifikkvani, jer nas je, Bože moj,  učio da smo svi sloveni braća da hrišćanstvo treba postane policentrično koje traži slobodu i
pravednost za sve i promoviše kulturu priznavanja drugih iako nam možda ne ide u prilog , kratkorkčni politički..
Memoria passionis et resurrectionis Ljetopisa sveštenika dukljanskog je istovremeno opasna za pojedine savremene klerikalne strukture ali ona je i oslobađajuća. Ona ohrabruje i ooslobađa političko -religiozno prilagođenu Crkvu od svoje unutrašnje nekritičnosti i ponovo je
dovodi je u zajedništvo sa onima koji pate , sa onima malim ljudima koji danas živ u Crnoj Gori a željni su prave duhovnosti i Hristovog učenja i to na djelu. Ljudima treba istinska vjerska organizacija vječnog spomena patnji marginalizovanih, nevinih i potlačenih.. Crkva koja pamti SVA (a ne samo probrana)  bolna istorisjka iskustva iz naše istorije (kao u predmetnom Ljetopisu svestenika iz Duklje) koje podseća na prošle užase, ali i na prošla nadanja, da bi nam  pružali  nadu za današnje izazove ali i za budućnost.
Ljetopis kao da danas protestuje protiv neriješenih i potisnutih konflikata i neispunjenih nadanja nasih naroda... On njeguje ispravan duhovni pristup istoriji crnogorkog naroda, koji apeluje da se današnje duhovne srtukture moraju rastati od bezsubjektnog istorijskog univerzalizma, koji hoće da nas predstavi kao neko trajanje bez konkretne situacije i ljudi, samim tim i nekog istorijskog idealizma kojeg je oduvjek odlikovala apatija prema nevolji drugih, prema istorijskim i teoloskim skretanjima  u kojima se danas nalazi pravoslavlje u Crnoj Gori.. Ta savremena kriza hrišćanskog učenja u Crnoj Gori nije kriza jevandjelja i hristovog učenja  već kriza njegovih subjekata i njihove prakse.
Ljetopis nas uči i to na očigledan način i praktično kako o istinama hrišćanskog učenja nije moguće samo razmišljati i jalovo polemisati, već je potrebno te istine adekvatno primijeniti i interpretirati u savremeni društveni kontekst.

среда, 17. децембар 2014.

KRALJ DOLAZI SEBI

Glava XLII "..Tada episkopi i opati koji su bili došli da mole kralja da ih ne pogubi i da ih pomire, vidjeći da su oni već pogubljeni, mnogo su žalili što su zakasnili u dolasku i počeše žestoko kriviti i grditi kralja zato što je poslušao glas svoje žene i što je pobio svoju braću. Kralj se odmah pokajao i gorko je plakao, pa pošto su mu braća, naredi da se časno sahrane.

Istorijski kontekst:

Narod je mrzio Jakvintu, jer ju je držao za zacetnika svih razdora i krvoprolića na dvoru. Bodin je nju oženio pet godine svoga kraljevanja. Rodila mu četiri sina: Mihajila, Đorđa, Arhiriza i Toma. U Duklji je važilo u obicajima starješinsko (seniorako) pravo, prema kome bio bi poslije Bodinove smrti na prijesto treba da naslijedi njegov mlađi brat (Dobroslav), kako je ono iza Mihajila nastupio Radoslav a ne Bodin. Očigledno je da je Bodin od prvog svog dana vladanja nastojao da ukine taj obicaj, jer smo već govorili kako je on to vec jednom ucinio, kada je svog strica Radoslava istisnuo sa prijestola. Zato je po svemu sudeći i protjerao sve srodnike iz zemlje a neke kako vidimo i smaknuo jer je želio da obezbjedi tron svojim sinovima i ukloni sve moguće pogibeljne elemente, koji bi bili kadri osujetiti našljedstvo njegovom sinu Mihajlu, odnosno Đorđu i drugima.

Da bi razumjeli jedan širi kontekst ove Bodinove borbe treba znati da je tada Duklja bila "krcata" najvišega plemstva. Bodin je bukvalno dijelio vlast sa svojih petnaest šesnaest rođaka (Radoslav sa svojih osam sinova, Branislav sa svojih 6 sinova, pa još nekih tri cetiri Bodinova sinovca od pokojne braće). Jer ne samo da su bili pretedenti na prijesto već su po principu "Dei gratia" bili mali kraljevi na svom komadu teritorije. Zato je državna vlast u dinastiji Vojislavljevića bila vrlo decentralizovana i to od osnivanja, pa čak i za vrijeme vlade cuvenog cara Bodina. Očigledno je da sve to Bodinu otežavalo vladanje posebno  Radoslavljevi sinovi koji su za ono kratko vrijeme vladanja svoga oca dobili najjace župe i županije u Duklji. Uprkos svemu, kako smo vidjeli,Bodin zadugo nije silom  pokorio i podložio ove svoje rođake, možda i zato što je bio zapleten u  ratove. Gledao  je dosta mirno (osim Jakvintinih stalnih prigovaranja) moc svoge plemićke familije. Radije je pomocu klera i naroda sa različitim kompromisima održavao nacionalno jedinstvo. Zato su se plemići veoma dugo utvdili u uvjerenju da kralj Bodin nije kadar ništa protiv njih preduzeti, čak su se kako vidimo veoma drsko i otvoreno suprostavljali Jakvinti i njenim nastojanjima da ubjedi muža da uvede reforme u nasljedjivanju trona i položaju plemstva. 

Bodin se na kraju odlučio da preduzme konkretne  promjene i učvrsti svoju vlast. Protjerao je neke svoje rodjake tj. dio plemstva iz Duklje u Dubrovnik. Što je eskaliralo ubistvom Branislava i njegovog brata i sina. Zatim je podijelio upražnjena mjesta odanim ljudima iz naroda i ratnicima, koji su bili skloniji vjerovati, da je kralju dana vlast jedino od Boga te da po tom nije ovisan od plemstva , odnosno svojih rodjaka.

Kralj Bodin ocistivši zemlju od mocnoga plemstva, udario je temelj, na kojem se je mogla kraljevska vlast ojacati do apsolutizma. No do toga nije došlo, jer je Bodin prekratko  živio, a njegovi mladi sinovi, od kojih najstariji nije bio dostigao ni dvadesetu godinu, kad im je otac umro, nijesu bili podobni i dovoljno autoritativni, da nastave započetim putem, kojim je otac njihov toli smjelo stupao.  Da je Bodin barem još deceniju više poživio, uspio bi u svojim reformama i da svome sinu osigura našljedstvo; a i sin bi mu stasao u muževnu dob, pa bi i sam bio spretniji da očuva našljedstvo. No ovako, ostavši iza oca neiskusan tek u mladenackoj dobi, Bodinov najstariji sin Mihajilo, uzdaše se da će mu majka Jakvinta obezbjediti prijestolje. Ali nju je narod mrzio, jer ju je držao za začetnika razdora i krvoprolica u rodbini.

Medjutim, na drugoj strani sva ona protjerana kraljeva rodbina, iselivši se iz Duklje u Dubrovnik, ode u Carigrad, da kod vizantijske strane konspirira protiv kralja Bodina i svoje domovine, kojoj ce kako ćeno vidjeti i grob iskopati. Za života Bodinova nijesu ništa diretbo vojno preduzimali ali su posredno i preko vizantijske diplomatije tražili način da Bodina uklone sa dukljanskog prijestola.
Kad je konačno umro Bodin, relativno mlad, sve je izbilo na površinu, ponajviše dva nacela o našljedstvu trona: starješinsko (senioratsko) i ono prvorođenstva (primogentire). Po prvome imao je sjesti na prijesto Dobroslav, a po drugomu prvorodenac Bodinov Mihajilo. 
Kome moglo biti devetnaest godina, dok je Dobroslav najstariji od cetvoro sinova iz drugoga Mihajlovog (Bodinovog oca) braka mogao 25 godina..
Za Mihajla radila je njegova majka kao i oni župani iz naroda, koje je milost Bodinova iz praha podigla na visoke položaje. Medjutim, ostalo plemstvo kao i narod koji je mrzio Jakvintu misleci da je ona kriva za podjele i ubistva na dvoru pa pristajao uz Dobroslava, kakk zbog starih običaja tako i zbog konzervativnijih nacela koje je preferirao..
Bodin je, preminuo februara/marta 1099. godine i sahranjen je u manastiru Sv. Sergija i Vakha, na Bojani koji je služio kao grobno mjesto dukljanskih kraljeva. Bodinova smrt označila je i kraj uspona srednjovjekovne Duklje. Dugo njegovana politika osamostaljivanje Duklje, naročito prema Vizantiji, pretrpjela je potuni preokret. Na vijest o Bodinovoj smrti iz Carigrada su stigli potomci kneza Branislava i iskrcali se u Draču. Na dukljanskom prestolu kratko je sjedeo Bodinov sin Mihailo, koji je ubrzo bio zbačen a prijesto prešao u ruke Bodinovog polubrata Dobroslava. Borba između Bodinovih nasljednika ispunjava i poslednje stranice Letopisa Popa Dukljanina.

1081 – 1101
     BODIN VOJISAVLJEVIĆ,
     MIHAILO, Bodinov sin 
     DOBROSLAV, KRALJ, Bodinov polubrat, 1101 – 1102
     KOČOPAR, Bodinov brat, 1102 – 1114
     VLADIMIR, Bodinov sinovac, 
     JAKVINTA, Bodinova žena, truje Vladimira i dovodi sina Đorđija,1114 – 1118
     ĐORĐIJE, Bodinov sin,1118 – 1125
     GRUBEŠA,1125 – 1131
     ĐORĐIJE, ponovo, Bodinov sin, 

Biblijke refleksije

U ovom kratkom odeljku iz 42. glave možemo vidjeti kako se kralj kaje za ono što je učinio. Što je kao Kain digao ruku na svoju braću i prekršio zakletvu i postao krvnik. Iz svega prednjeg što smo kazali jasno je Bodin imao svoje političke razloge za likvidaciju, da je smakao najuticajnijeg predstavika svije dinastije da bi učvrstio svoju vlast na unutrašnjem olanu i da osigura nasljestvo za svoje sinove. To je zasigurno učinio zbog neprestanih zahjeva svoje zle žene Jakvinte, koja nije propuštala priliku da nametne takvu jednu odluku svome mužu i svome kralju.

Možda je u prvi mah Bodin osjetio neki mir što više nema njegovih političkih takmaca, jer je jedne pogubio a druge protjerao,. Možda je čak osjetio i neko olakšanje što je ispunio želje svoje drage a možda i ponos jer je eto obezbjedio  svoje sinove. Možda je zatim državničkim obavezama zaglušio glas  svoje savjesti, okružen podrškom svojih župana kojima je išao u prilog ovakav razvoj događaja. A noću bi pobjegao u atmosferu ljubavlji i naklonostii svoje žene i djece... I sve je taman izgledalo dobro dok na dvor nijesu dojurile Božije sluge. Oni ne da nijesu imali riječi hvale za Bodina, već kako vidimo jasno su ga presvjedočili o njegovom grijehu, kako je okaljao obraz krivokletstvom i uprljao svoje ruke krvlju  bratskom, i to još "plavom", plemićkom, Vojislavljevićkom.

I tada se desilo ono što je veoma značajno, što neodoljivo podsjeća na jednog takođe silnog cara, koji je takodje ukaljao obraz prevarom a ruke krvlju najodanijeg prijatelja i saborca. Pogađate, radi se o caru Davidu. I car Bodin kao ovaj njegov slavni biblijski prethodnik izravnaše se velikom grijehu koji počiniše ali i brzom i snažnom pokajanju kada sposnade svoj grijeh.
Upravo u opisu koje nam donosi Ljetopis, u riječima "..Kralj se ODMAH pokajao i GORKO plakao.. ." može se prepoznati istinsko hrišćansko pokajanje. Nije naš svjestenik iz Duklje ni jednom riječju u svom djelu nuje veličao najčuvenijeg izdanka dukljanske loze Vojislavljevića, naprotiv. Ali u tome što piše da je Bodin ODMAH priznao grijeh vidimo jednu snažnu biblijsku refleksiju istinskog pokajanja, Cara Davida, autora čuvenog pokajničkog Psalma 50.

Ali da podajetimo šta se desilo sa Davidom da bi razumjeli i kvalitet pokajanja naseg Bodina. Jednom prilikom dok je sva vojska otišla u rat, a kao za baksuz David po prvi put ostao kući "u vrijeme kad su kraljevi išli u rat", vjerovatno umoran od ratovanja i neprestanih borbi, pao je u najveće iskušenje u životu. Na vrhuncu svoje slave, kada je navodno ostvario sve svoje snove i ambicijw, u raskoši svoga dvorca u Jerusalimu, u onaj opuštini smiraj dana kojega je vjerovatno čitavog izdangubio , David je sa svog balkona ugledao razgolićenu ljepoticu Virsaviju, ženu njegovog najvjernijeg ratnika. Poželeo je nešto tuđe pored sveg svog izobilja.  Zaljubio se kao nekakav nezreo momak. Po čemu je ta ljepotica bila ljepša od gotovo hiljadu žena koje je on imao ne znamo. Znamo samo to da je za njom car izgubio glavu, izgubio mir i više nije mogao da živi bez nje. Zaprepašćuje kako je tako fascinantna i u svakom smislu izuzetna ličnost mogla tako lako da podlegne strastima.
David obljubi Virsajevu, koja ostade trudna. I onda da bi sve prikrio, a kako mu propade zamisao da Urija na dopustu legne sa svojom ženom i podmetne mu kukavičije jaje, smisli opaki plan kako da smakne Uriju. U to vreme bio je u jeku rat sa Amonićanima. Car je u pismu
vojskovođi Joavu napisao sledeće: "Namjestite Uriju gde je najžešći boj,
pa se uzmaknite od njega, da bi ga ubili da pogine". I Joav, opkolivši grad, posluša kralja, namjesti Uriju na mjesto gdje je znao da su najhrabriji ljudi. (2 Car. 11,14-15) U toj bici Urija je ubijen.
Taj zločin bi ostao sakriven da Gospod, koji sve zna, nije promišljao o
spasenju svakog čoveka. Otkrio je proroku Natanu Davidovo bezakonje.
Prorok Natan, veoma hrabro dodje na dvor da kralja presvjedoči o grijehu, ali kao delikatan čovek, počeo je govoriti izdaleka: "U jednom gradu bijahu dva čoveka, jedan bogat, a drugi siromah. Bogati imaše ovaca i goveda vrlo mnogo, a siromah nemaše ništa do jednu malu ovčicu koju bijaše kupio i hranjaše je, te odraste uza nj i uz djecu njegovu, i jeđaše od njegova zalogaja i iz njegove čaše pijaše, i na krilu mu spavaše i bijaše mu kao kći. A dođe putnik k bogatome čovjeku, a njemu bi žao uzeti od svojih ovaca ili goveda da zgotovi putniku koji dođe k njemu; nego uze ovcu onoga siromaha i zgotovi je čovjeku koji dođe k njemu ".
Tada se David vrlo razgnjevi na onoga čovjeka i reče Natanu: "Tako živ bio Gospod, zaslužio je smrt onaj koji je to učinio"... Tada reče Natan Davidu: "Ti si taj". (2 Car. 12,15,7). Tada car David zadrhta svim bićem. Iz njegove duše, povređene grehom, ali osetljive i duboke, razleže se taj divni pokajnički psalam.

Zanimljivo je uočiti specifičnost ljudske psihologije. Car David je kao vjerovatno i car Bodin, živeo mirno sa svojim zločinom,, potiskivao je stvarno stanje ne slušajući glas savjesti koja ga je prekorevala, sve dok ih bozije sluge nijesu suočile sa istinom. Natan zadivljujuće jasno otkriva sav užas Davidovog grijeha time što mu je omogućio da sa strane pogleda na zločin koji je počinio. Tako su i barski episkopi i sveštenici součili Bodina sa fatalnim posljedicama njegovog zločina.

Ali ono što čini velikim i Davida ali i Bodina, što oni odmah postadoše priznaše svoj grijeh, kao da su se probudili iz neke opsjene, što je skoro tačno. I jednog i drugog je gotovo zamadjijala žena, mada istina na drugačije načine. I David i Bodin nijesu počeli sa objašnjenjima, sa izgovorima, sa prebacivanjem krivice na drugoga kao što to mnogi čine od Adama pa do danas. Ne, prve riječi pedesetog psalma otkrivaju nam skrušenost carevog srca, kao i ova 42.glava Ljetopisa, koliko je duboko car  spoznao i osjetio užas onoga što je učinio:
"Pomiluj me, Bože, po velikoj milosti Tvojoj..."
To je zadivljujuća logika pravog pokajanja: pomiluj me jer si milostiv! Nikakvog drugog razloga za pomilovanje nema. Da li je on car, da li je političar, vojskovođa, pjesnik, koliko je dobrih djela učinio, koliko ratova dobio, koliko ljudi
spasao, kako mu je teško itd..sve je to sada izgubilo svaki značaj. Obraćajući se Gospodu, moli: "Pomiluj me, ne zato što sam dobar, ne zato što sam zaslužio
oproštaj... Ne! Pomiluj me zato što si Ti milostiv". Milosrđe Božje je jedini osnov za pomilovanje.

To "dolaženje sebi" koje vidimo kod obijice je prvi znak pravog pokajanja. Kao u onoj priči o bludnom sinu koji u dalekoj zemlji, prokockajući svo našljedstvo, dolazi sebi (Lk.15:17). odlučuje da se vrati svome ocu. To je dolaženje sebi nije ništa drugo do spoznaja grijeha, iliti "mast za oči" (Dela 26:18) iz Hristove apoteke lijekova za dušu. Izgubljeni sin je sebe video kao grešnika i samo kao grešnika. Pre nego što čovek dođe Hristu, prvo mora doći sebi. Solomun smatra ovo prvim sastojkom u svom opisu pokajanja: "Ako se dozovu i obrate se" (1.Car. 8:47). Čovjek prvo mora shvatiti i razmotriti šta je njegov greh, i da upozna bolest svog srca prije nego što se valjano ponizi zbog toga. Tamo gdie nema ove spoznaje greha, ne može biti ni pokajanja.
Drugi sastojak istinitog pokajanja koje vidimo kod Bodina u ovoj 42.glavi kao i kod Davida u pslamima je "gorko plakanje" odnosno žalost zbog učinjenog grijeha:

"Priznajem krivicu svoju, i tužim radi grijeha svojega." (Ps. 38:18).

Jevrejska riječ "biti žalostan" znači "mati takvu dušu kao da je razapeta". Ovo mora biti u istinskom pokajanju: "I pogledaće na mene kojega probodoše; i plakaće za njim" (Zah. 12:10), da se osjete klinovi na krstu kao da probadaju njihova rebra.
Ova žalost zbog grijeha nije veštačka: ona je sveta agonija. Ona se u Bibliji naziva skrušeno srce: "Žrtva je Bogu duh skrušen, srca skrušena i poništena ne odbacuješ, Bože" (Ps. 51:17);
Ta žalost je razdiranje srca: "Razderite srca svoja" (Joilo 2:13). Izrazi kao što su udaranje po bedru (Jer. 31:19), lupanje u prsa (Lk. 18:13), opasivanje kostrijeti (Isa. 22:12), čupanje kose (Ezra 9:3), kao i ovo Bodinovo "gorko olakanje" sve su ovo spoljašnji znaci unutrašnje žalosti.

Ali najvažnije od svega je jasno priznavanje i ispovjedanje grijeha. Ispovedanje je samo−okrivljivanje: "Evo ja sam zgriješio" (2. Sam. 24:17). Bodin kao i David, ne uznosi se kao imerator pred svojim dvoranima i ne sakriva svoj grijeh, već time što daje nalog da se njeg9va braća sahrane sa svim počastima pokazuje svoju metanoju, svoje preumljenje. Ni je on samo tamo negdje u ćošku svoje sobe priznao svoj grijeh, ne, već to čini pred clekupnim sveštenstvom i narodom.  Apostol Pavle kaže: "Jer da smo sami sebe ispitivali, nebismo bili osudeni" (1. Kor. 11:31). I to je konačan dokaz iskrenog biblijskog pokajanja, promjena u milima, riječima i djelima. Bodin se mnogo promijenio poslije ovog. Istoričari dokazuju da Bodin, poslije neuspele opsade Dubrovnika, nije više ratovao sa Vizantijom. Okrenuo se suštinskim ekonomskim i političkim reformama u državi, da ostavi za sobom nešto što će imati trajniju vrijednost o puke borbe za prevlast.
Medjutim, iako je Bodin , vjerujem, primio oproštenje grijeha, kao i David, posljedice onog što je učinio nijesu mogle biti anulirane. Davidu je umrlo dijete koje je začeto u grijehu i " nije se odmacao mač od doma Daviova dovijeka, što je Boga  prezreo i uzeo ženu Uriji..."

U momentu kada Bodin podigao mač nad svojom braćom Duklja je ulazila u svoj najveći uspon,  držala je Travuniju i Zahumlje (pod neposrednom vlašću Bodinovih srodnika), te Bosnu i Rašku (pod vlašću vazalnih gospodara). Nakon toga je sve počelo da se raspada, ne odmah na vidljiv način, ali definitivno Duklja počinje da gubi na snazi u svakom ppgledu.  Sve zbog nagle i žestoke ćudi, svoga gospodara, uprkos sigurno dobrom srcu kojeg je imao. Bio je po svemu sušta suprotnost svoga velikog pretka, sv
Vladimira. Iako mnogi znaju za Bodina kao velikog dukljanskog cara,. malo se zna o tome da nije Duklja za vrijeme Bodina zadobila najšire granice u svojoj istoriji. Puno šire bile su te granice za vrijeme vladavine sv. Vladimira. Kada poredimo ova dva drzavnika moramo se cuditi, kako je malen i neznatan prvi u očima ljudi spram potonjega. Ali nije tako pred Bogom, naprotiv. Iza sve ove Bodinove dvadesetgodišnje vladavine i borbi  nije ostalo monumentalnih tragova. I pored svih Bodinovih velikih ratničkih pobjeda i velikih ideja za koje je kroz sav život radio, ništa nije ostalo kao što je to za Vladimirom, čiji kult več 1000 godina živi. Razlog je sigurno u tome njegov slab karakter . I zato mu nije bilo suđeno, da  i jednu od tih velikih ideja oživotvori. Ne samo opseg kraljevine Duklje, kad je bila na vrhuncu Bodinove moci, nego i umutrašnja i spoljna stabilnost kad joj je bila nutarnja jakost i moc na zenitu, nikad nije dosegla onu Duklju koja je bila za vrijeme sv. Vladimira. Zato što se Gospod Bog, koji je Kralj nad Kraljevima i Gospodar nad Gospodarima što poniznima čini milost, a ohole poznaje izdaleka i protivi im se. Zato je Vladimirova Duklja dobrotom cara Samila oživila i njegovom dobrotom živila, bez ikakve vlastite nutarnje snage. Bodin je nažalost relativno mlad umro , njegovi sinovi su bili nejaki, i do kraja života bio pun nemira i trzavica, mnogo unutrašnjih i spoljnih neprijatelja za koje je čak radila sve njegova rodbina. Sve to što nijesu slijedili stope svoga svetog rodonačelnika dinastije , već su se okrenuli krivokletatvu i vlastohlepnom bratoubilaštvu je iskopalo grob ove mlade imperije , koja će polako iznutra slabiti i do kraja tog 12og vijeka i nestati sa političke mape Balkana.

 

недеља, 14. децембар 2014.

JAKVINTA

Glava XLII “Međutim, Jakvintu, Bodinovu ženu, jako je boljelo da gleda kako Branislavljevi sinovi jačaju i množe se...Stoga su joj stalno smetali i tražila je zgodnu priliku da ih uništi oca i sinove.
.....
Tako u jedno vrijeme kad je Branislav, sa njegovim bratom Gradislavom i sinom Berihnom naivno došao u grad Skadar, Jakvinta, vidjeći da su došli sami, obraduje se pa prišavši kralju poče bestidno navaljivati i govoriti mu da ih uhvati i stavi u tamnicu, inače nikakav život ne može imati sa njim, ako to ne učini…
,...........
Govoraše mu: "Znam da ćeš umrijeti, pa će oni preuzeti kraljevstvo, a tvoji sinovi će jesti za njihovom trpezom". Što duziti ?
............
Kralja Bodina pobijedila je žena kao Iroda Irodijada, dok su sjeđeli za ručkom i jeli po kraljevoj naredbi uhvaćeni su i stavljeni u tamnicu, a pošto kralj nije htio da se odupre želji svoje žene, posta za trpezom vjerolomnik, kao Irod ubica.

Jednog dana kad su izašli i mnoge pobili i ranili, Kočapar bacivši koplje iz ruku probode nekog Kosara kojega je kraljica mnogo voljela. Vidjeći to, kraljica odmah rasplete kose pa se poče žestoko udarati po licu, plakati i govoriti svom mužu: "Jao, jao, jao, da li zbilja ne vidiš, o kralju, kako ubijaju tvoje ?! Zar još ne vidiš što ucini Kočapar ? Zašto da pustiš da žive njihova braća koju držiš u okovima ?" Tada kralj razbješnjen, ispruživši svojom rukom mač, naredi da se pred gradom Dubrovnikom i u prisustvu njihove rodbine odsiječe glava knezu Branislavu, njegovom bratu i sinu, dodajući tako ubistvo na vjerolomstvo.

Istorijski kontekst:

Jakvinta od Barija(Iaqinta) ili Jakvinta Dukljanska, potvrđeno je istorijska ličnost. Bila je kći normanskog vođe Arhirica, iz grada Barija. Vjenčanje kralja Bodina i Jakvinte, obavljeno 1081. godine, predstavljalo je pokušaj povezivanja dukljanskih i normanskih interesa protiv Vizantije u to vrijeme.. Ona je bila kraljica Duklje od 1081. godine, pa sve do njene smrti. Upamćena je kao loš vladar. Prema Ljetopisu popa Dukljanina imala je jak uticaj na svog muža, Bodina. No iako bez stvarne vlasti, još dok joj je muž bio živ, Jakvinta je odmah počela da nameće svoje interese... Ona će najpre navesti Bodina da zatvori, a potom i pogubi pred Dubrovnikom, svoju braću od strica, Branislava i Gradislava, kao i sina ovog prvog, Predihnu.. Imala je uticaj i na ostatak Vojislavljevića,  ali najveća prepreka joj je bio Branislav. Bodin se zbog toga što je ubio Branislava "odmah pokajao i gorko je plakao" zbog svog čina, nakraj ga sahranio kako mu priliči. Popovi su sve do sahrane osuđivali Bodina zbog ubitstva Branislava. Jakvinta je nastavila po svome da vlada i nakon smrti Bodina. Kada je Mihalj Vojislavljević došao na vlast, brzo je bio i zbačen. Razlog je bio Jakvintina zloba, i umjesto Mihala postavljen je za vladara Dobroslav. Ubrzo se Dobroslav, koji je radio u korist Jakvinte, a naprotiv sebi, našao u okovima jer je bio zloban prema narodu. Na vlast je došao, potom Vladimir , Bodinov bratanac, koji je "voleo mir i sa svima ga je održavao". Ali i on je postao sljedeća žrtva i došavši pod udar zle kraljice Jakvinte . Vladimira je Jakvinta ubila napitkom "navedena savjetima nekih najgorih ljudi, koji usto bijahu i neprijatelji župana Vukana" . Međutim, ni pomenuti kralj Dobroslav, koji je prethodno čamio u okovima, ne prođe mnogo bolje jer  i njega Jakvintini ljudi "oslijepe i kastriraju, pa pošalju u manastir".
Jakvinta je najzad postigla željeno:da za kralja bude izabran njen sin Đorđe, u čijem interesu su sva prethodna zlodela, izgleda i bila učinjena.
Đorđa je, međutim, nedugo zatim svrgnula vizantijska ekspedicija. On je morao da pobjegne u Rašku, a zatim je zaslužena kazna stigla i njegovu majku, ona "bi uhvaćena kod Kotora i odvedena u Carigrad, gdje je i umrla".

Biblijska refleksija

U ovom kratko odjeljku o kraljici Jakvinti možemo prepoznati niz biblijskih refleksija i to u izvještajima o najozloglašenijima ličnostima biblijske istorije. Čak i naš hroničar Jakvintu identifikuje kao Irodijaru, i čini još jednom potpuno opravdanim ovaj moj poduhvat da u Ljetopisu prepoznam te biblijske refleksije i pokažem ono što je neopravdano dugo previdjano , da djelo sveštenika iz Duklje  ima itekako veliki vjerski značaj.

Jakvinta tako postaje prava slika zla. U njenom ponašanju i djelima prepoznaćemo ne samo Irodijadu već i nekoliko sličnih biblijskih ličnosti koje imaju ključne odlike tj lica zlog vladanja, prema mjerilima Svetog pisma..

U prvom pasusu koji smo izdvijili iz ove 42. Glave Ljetopisa , riječi " tražila je zgodnu priliku da ih uništi" neodoljio podjsećaju na riječi jevandjelista koji su na sličn način opisivali kako su fariseji i vjerski poglavari tražili zgodnu priliku da uhvate i ubiju Isusa . Postoji ta paklena fokusiranost zla koje kontinuirno vreba priliku da zgrabi pravednika i da ga uništi. Nije ni čudo što je Isus opominjao učenike na oprez i bdjenje, jer njihov neprijatelj djavo ide "kao ričući lav" i glada prilku da ako ikako može da "proždre" nekog od izabranih božijih..

To je oduvjek tako, Sotona ima svoje sluge medju pojedinim ličnostima, nerijetko i na visokim položajima koji ne prezaju od najgnusnijih zločina. Često su zaodjenuti, ne samu u kraljevske, već i u svešteničke odore kao što su to bili fariseji i sadukeji u Isusovo vrijeme. Jer kao što apostol Pavle proreći u svojoj poslanici "tjelesni će progoniti duhovne".  A šta je drugo tjelesno ako ne sotonsko. Zar nije Isus Petru jetko odbrusio "bježi od mene Sotono, jer ti ne misliš ono što je božije već što je ljudsko", tako je ljudsko = tjelesno = sotonsko...

Apostol je otkrio nama u Crkvi ovaj duhovni princip koji vidimo i u Ljetopisu da zlo uvijek vrijeba i progoni pravednika. To je duh manipulacije i vlastohleplja koji progoni Crkvu, kao duh Jezavelje o kome ćemo u nastavku nešto više reći.

Biblija jasno govori o sukobu dobra i zla, svjetla i tame, istine i lazi. Samo, to nijesu nikakvi kosmicki sukobi ideja, vec realni sudari vrijednosti Bozijeg Carstva i Sotone, kao utjelovljenja duha pakosti i manipulacije. Jezavelja je progonila proroka Iliju, Fariseji Isusa, Irodijada Jovana Krstitelja, Dalila Samsona ... Jakvint ćemo najbolje shvatiti i opisati kroz pomenute biblijke likove, jer progoneci Crkvu i hriscane taj duh Jezavelje, duh nevjerstva zapravo progoni duh istine Jevandjelja. A šta znači progon? Progoni su zbir svih zala  zlih ljudi koji napreduju od zla ka gorem. Vidjećemo da Jakvinta koristi sva moguća sresdstva da bi likvidirala sve potencijalne pretedente na kraljevskuli tron Duklje.
Jakvinta i svi pomenuti biblijki zli likovi vladarica (supruge lidera) nijesu ništa drugo do otjelovljenja mnogih svagdašnjih drustvenih i gradjanskih nepravdi, mnogih  kako se to kaze  ozakonjenih bezakonja koja makijavelistički opravdaju i najbrutalna sredstava za ostvarivanje nekih svojih političkih i sličnih "viših" ciljeva. Ljetopis popa dukljanina je pravi bukvar takvih pojava, i zato je nezaobilazna knjiga za pouku generacijama koja stasavaju u Crnoj Gori.

Taj progon koji vrši Jakvinta je slojevit i dubok, jer nije samo fizički (reklo bi se da uopšte i nije) i direktan on je više psihološki, duhovan, suprilan i indirektan.  Jer se vrši preko svog supruga koji ima apsolitinu vlast i stvarnu pesnicu moći. Zbog sveg toga taj progon je teško i uočljiv i nedokičiv za otvorenu borbu. Rekao bih i opako opasan, posebno za ljude koji nijesu karakteri i vični duhvnom ratovanju. Jakvinta kao Dalila , koristi svoj položaj žene tj. supruge i majke da ostvari željeni uticaj odnosno željenu posljedicu. Ona slama volju svome suprugu, da bi njime manipulisala. Tako  Jakvinta kao Dalila, besomučno istrajava sa pitanjima i zahtjevima prema svojem suprugu, dok ovom ne dozlogdi i učini šta joj je srcu važno. To se najbolje vidi u Knjizi o sudijama 16.16 " I ona mu dosađivaše svojim riječima svaki dan i navaljivaše na nj, i duša mu prenemože da umre." toliko je snažan taj pritisak na volju da čovjeka dovodi do očaja da mu se život počinje gaditi. Ovo zlo moramo osvijetliti da bi se znali i boriti protiv njega. To zlo koje ima tako djelotvorno oružje da i najači čovjek (Samson) pred njim pada biva razgolićeno. Ono je  nekako žensko, moćno, podmuklo laskavo i dosadno uporno, koje je svojim konstanznim djelovanjem kako vidimo oborilo jednog supermena istorijskih razmjera.  Samson je oduvjek bio sinonim božanki silne fizičke snage ali i tragične ljudske slabosti. Za sve drugačije bitke Samson je bio spreman i za sve je bio jak, kao vjerovatno i moćni car Bodin u našem Ljetopisu, koji je osvoji gotovo čitav Balkan, ali su obojica pokleki pred ovim dosadnim i upornim zahtjevima jedne opake žene. Dalila je Samsonuu (kao i Jakvinta Bodinu) neprestano  zvocala i manimupativnim tehnikama uporno tražila da otkrije tajnu svoje snage, po principu: "Ti me ne voliš, jer da me voliš ti bi meni rekao.."  i šta je rezultat? Samson je (kakva simbolika) pao u okove i ostao bez vida . Ošišali su mu kosu, vezali ga, izvadili mu oči i ponizili pred svima.

Tako je i Jakvinta sistemom vruće- hladno,svom suprugu Bodinu prijetila riječima" .. pa prišavši kralju poče bestidno navaljivati i govoriti mu da ih uhvati i stavi u tamnicu, inače nikakav život ne može imati sa njim, ako to ne učini…"  dok na kraju car popusti pred njom i " posta za trpezom vjerolomnik..i.. ubica."

Kako primjereno zvuče riječi Sv. Jovan Zlatousti u Besjedi na Usekovanje: ”Opet bjesni Irodijada, opet luduje, opet igra, opet traži od Iroda glavu Jovana Krstitelja! Opet Jezavelja hoće da otme Navutejev vinograd i protjera Svetoga Iliju u gore.” .. Nije slučajno  Jovan Zlatousti povezao Irodijadu i Jezavelju, jer to je isti pakleni duh.. Taj nečisti duh protiv koga se moramo boriti navjestiće i sv. Jovan Bogoslov u Otkrovenju da bi opomenuo sve hristove učenike na ovaj opaki manipulatorski duh koji može zauzeti važnu poziciju i izazvati mnogo zla  Bozijem narodu ako se na vrijeme ne izopšti. Taj duh Jezavlje se više nego očigledno manifestovao u Jakvinti. Koja kao i njene biblijske prethodnice preko svojih slabih (duhovno gledano) muževa i sinova kontrolosali stvari i imale faktičku vlast  . Taj duh je pravo vještičarenje, ako postoje vještice to su ove osobe koje  falsifikuju duhovi autoritet. One koriste nesveti duh kako bi dominirai, manipulirali ili kontrolirali drugima. Apostol Pavle nazviva ovo vradžbinama ili "čarobnjaštvo" kao jedan od radova od tijela (mesa) (Galaćanima 5:20). Taj duh ima svoje porijeklo u tjelesnom prirodi (želja za novcem, seksom ili vlašću) iako obično brzo degenerira u demonsku moć kao kod Jakvinte. Kada neko pokušava da kao ona iskoristi emocionalni pritisak da manipulišu drugima to je osnovni oblik vradžbine. Mnogi danas manipulativne taktike promovirati kao taktiku prodaje u marketingu ili političku vještinu ali to nije ništa drugo do klasična  vradžbina. Jedina odbrana cara Bodina i njegovog prestolonasljednika Djordja je mogla biti poslušnost Bogu i ponizni hod u pravom duhovnom autoritetu. Uspostavljanje našeg živote na istini i povjerenju u Boga da će on ostvariti ono što je potrebno za nas je presudno , jedino tako ćemo biti bez uticaja i pritiska vještica koje nagavaraju da treba pobiti sve koji su potencijalni pretedenti za prijesto. 

U Svetom pismu  je zapisano da je Isus sjeo na prijestolje Davida. Kralj David je uspostavio položaj pravog i istinskog duhovnog autoriteta koji će na kraju donijeti u kraljevstvo Božje. David je učinio za duhovnog autoritet ono što Abraham učinio za vjeru.jer je jednostavno odbio da preuzme vlast ili uticaj prigrabi za sebe prije vremena nedozvoljenim sredstvima.nnaprotiv, on  je potpuno vjerovao u Boga da će ga On utvrditi u poziciju koja mu je  odredjena u pravo vrijem. David nije podigao svoju ruku na svog političkog neprijatelja Saula, da traži priznanje ili uticaj, već je hodao u pravom duhovomi autoritetu. On nije kao Jakvinta i Bodin gledao da samo ljudskim snagama prigrabi i osigura  političku moć, znao je da svaki položaj ili uticaj koji bi stekao vlastitim manipulacijama ili samopromocijom bi postao kamen spoticanja za njega i njegovu sposobnost da dobije pravi položaj i autoritet od Boga. Istinski kraljevi i sveštenici baštine istinski duhovni autoritet, poput Davida, kad gaje potpuno povjerenje u Gospoda da će ih utvrditi u tom položaju iu Njegovo vrijeme. Kao što je apostol Peter savjetovao, "Ponizite se , dakle, pod moćnu ruku Božiju, da vas On  uzvisi u pravo vrijeme." (1 Peter 5: 6) Jer kada  Gospod promoviše čovjeka On ga takođe opskrbljuje milošću i mudrošću da nosi vlasti. Šta je vrijedilo Đorđu , tom jadnom sinu Bodinovom, zbog koga je navodno "brižna majka"  Jakvinta skratila za glavu pola kraljevske porodice samo da bi ga dovela na položaj. Đorđe je izgubio sve a imao je sve. Iako je bio stvarni sin i stvarni nasljednik trona , on je čitav život živio kao da zapravo to nije. Njegova majka -vještica i on nijesu vjerovali u Boga i u sebe i zato su činjeli svako zlo da bi osigurali ono što ima je već bilo dato odozgo. Ali upravo oni su živjeli u velikoj nevjeri i nesigurnosti kao da im i ne pripada to zašto se navodno bore.

Ne postoji veća sigurnost dostupna čovjeku nego da zna da svaka vlast i autoritet dolazi od Boga  Kad znamo da je naš položaj uspostavljen od Boga, imamo mir u sred neprijatelja. Ali.oni  koji su kao Jakvinta i njen mrčeni sin Đorđe naselili u poziciji vlasti ili uticaja svojim manipulacijama i laktanjem imaju vrlo malo mira i sve više pokušavajući da tim istim manipulacijama čine sve što je potrebno da stvari drže na okupu i pod kontrolom da opstali.. Sve što radimo kroz manipulaciju, bez obzira na to koliko je plemenit ili duhovan cilj, vrši se u krivotvorenom duhovnom autoritetu i osuđena na neuspjeh, okove i smrt, vječnu ... Tim putem je išla Jakvinta i završila kao Jezavelja kojoj su psi leš rastgli da joj se strva nije znalo.
.

уторак, 09. децембар 2014.

MUŽ DOBRE USPOMENE


Glava XLII " Poslije toga Bodin, uzevši kraljevstvo, prodre u Zetu i poče da savlađuje svoje rođake. Tada Petar arhiepiskop barske stolice, čovjek zapamćen po dobru (dobre uspomene muž), vidjevši da je među braćom velika svađa i nesloga, posredovao je zajedno sa sveštenstvom i narodom, nagovorili su ih i pomirili ih. I Bodin i braća međusobno se zakleše da ce živjeti miroljubivo i spokojno."

Istorijski kontekst: 

Konstantin Bodin je rođen oko 1050. godine kao najmlađi od sedmoro sinova iz prvog braka njegovog oca Mihaila Vojisavljevića.
Dukljanin ali i ostali vizantijski i latinski pisci ostavili su nekoliko fragmenata na osnovu kojih je moguće stvoriti Bodinov portret kao vladara. NJegovo držanje pod zidinama Drača, kada je izdao vizantijskog cara; uklanjanje strica Radoslava sa mjesta savladara; osvajanje Raške i Bosne  1083/1084. godine; zatim osvajanja dračkog temata posle propasti Normana 1085. godine; potom napadi na tu teritoriju 1085 – 1090. godine; krvavi obračun sa srodnicima radi očuvanja vlasti; sklapanje ugovora sa krstašima, a zatim pljačkanje njihovih odreda 1096. godine – zaokružuju sliku o vladaru koji je svoju politiku vodio beskrupulozno ne birajući sredstva da ostvari svoje ciljeve.  Svojim postupcima nije se on mnogo razlikovao od svojih savremenika. Mirovni ugovori su za Bodina predstavljali samo predah u onim trenucima kada nije imao drugog rješenja, a kršio ih je prvom prilikom kada bi mu okolnosti ponovo išle u prilog. Daleko je Bodin bio od romantičnog lika srednjovekovnog vladara punog viteštva, milosrđa i čestitosti. Potpuna suprotnost pobožnom i mučeničkom smrću umorenom svetom knezu Vladimiru. Ljetopisac ne pokusava da uljepša slovenske kraljeve dinastije vojislavljevića, već zadržava tu biblijsko-hrnoičarski pristup i svešteničku  distanciranostu opisivanju karaktera i duhovnosti istorijskih licnosti.

Bodinov postupak opsan u ovom ulomku Ljetopisa trebalo bi obrazložiti unutrašnjim političkim previranjima. Samo nekoliko nedjelja i meseci prije opisanih događaja kod Drača preminuo je Bodinov otac, kralj Mihailo, i novi vladar je vjerovatno imao potrebu da učvrsti sopstvenu vlast. Bodinov stric, Radoslav, koji je upravljao Travunijom i Zahumljem, mogao je da ugrozi vrhovnu vlast, pa je iz tog razloga, prije svega, Bodin težio da sačuva svoju vojsku moguće propasti i da je neokrnjenu povuče kući, svjestan da će možda morati da se bori protiv strica za nasljjeđe očevog trona.

Pop Dukljanin istina navodi kako je Radoslav naslijedio Mihaila i kako je po preuzimanju vlasti saznao da je Bodin živ u zarobljeništvu i da je umro car koji ga je zatočio. Zatim je Radoslav poslao nekoliko spretnih ljudi koji su Bodina izvukli iz tamnice u Antiohiji i doveli u Duklju. Kao znak posebne pažnje Radoslav je Bodinu dao na upravu Grbalj i Budvu, ali se Bodin 16. godine Radoslavljeve vladavine pobunio protiv svoga strica i zajedno sa svojom braćom iz očevog drugog braka – Dobroslavom, Petrislavom, Teodorom i Nićiforom – uspio da preuzme vlast, dok se Radoslav povukao u Trebinje gde je docnije umro u dubokoj starosti.291

Izgleda da Bodin ova osvajnja nije vršio radi sticanja privremene prevlasti ili ratnog plena, već su ona bila posledica dugoročno planirane strategije koja se u Bodinovoj glavi razvijala verovatno još posle poraza 1072. godine i zarobljavanja od strane Vizantinaca. Iskustvo iz 1072. godine vjerovatno je bilo ključno u donošenju odluke na koji način upravljati uopšte i u stečenim zemljama Raškom i Bosnom

S druge strane Bodin je, nastavljajući očevu politiku izgradnje nezavisne kraljevine,  8.januara 1089. godine uspeo od antipape Klimenta III da dobije povelju za episkopa Bara, Petra, kojom je Bar uzdignut u rang arhiepiskopije, čime je zaokružio sve elemente državnosti potrebne jednoj kraljevini u srednjem veku. Pod arhiepiskopa Bara stavljene su sledeće episkopije: Bar, Kotor, Ulcinj, Svač, Skadar, Drivast, Pilot, Srbija, Bosna i Travunija. Granice Barske arhiepiskopija tako su zapravo pratile i političke granice Duklje i vazalnih država potčinjenih Bodinu (Bosna i Srbija).

Medjutim autokefalnost treba razumijeti kao krunu vjekovnog procesa duhovnosti na području današnje Crne Gore. To je i osnovna tema i lajtmotiv Ljetopisa slovenskih kraljeva koje je napisao naš sveštenik iz Duklje. Ta nit koju nam donosi ljetopisac  koja rezultira autekefalnošću barske stolice pokazuje da ona nije nastala odjednom, djelovanjem nekim spoljasnjih pukih političkih silnica i kompromisima kako to neki hoće da prikažu. Autkafalnost je bila plod čudesne simbiozna istoka i zapada, i to upravu u vrijeme sveopštih podjela Istoka i Zapada unutar Crkve Hristove u 11. vijeku. Zato je i poruka Ljetopisa kroz sve ove vjekove za crnogorce i ostale slovenske narode zapadnog balkana gotovo ekumenska ali svakako hrišćanska.  Taj najviši stepan crkvene zrelosti jedne eparhije je rezultat, kako nam svjedoči cjelokupna ova slovenska hronika, prije svega i iznad svega jedne duboko apostolske, jevandjeoske, proročko-eshatoloske službe svih božijih slugu, od apostola Ćirila i Metodija i svih episkopa na tlu ondašnje duklje od Duvanjskog sabora do nadbiskupa Petra. Naravno i državnički mudrim i bloagoslovljenim izborom svetog kneza Vladimira i mudrih vladara dunastije Vojisavljevića čiju nam hroniku predočava Dukljanin. Taj osobeni pravac, istinski hriscanski ali i slobodoumni i slobodarski utro je temelje duhovnosti koja može biti prava inspiracija za Crnu Goru i danas kada Crna Gora  bije bitku za svoj identitet i autokefalnost nakon obnove nezavisnosti u evropskim integracionionim procesima.

Ne smijemo.prećutati da je na ovaj viševjekovni proces značajno uticali monasi – misionari reda Sv. Benedikta, čijom prosvetiteljskom djelatnošću su se dukljanski Sloveni, odnosno preci današnjih Crnogoraca učili Hristovoj vjeri i rasli u istinskoj duhovnosti.

Biblijska refleksija

Najsvetliji izdanak dukljanske crkve u 11 vijeku je svakako prvi arhiepiskop Barski Petar koji kako vidimo iz ovog fragmenta Ljetopisa, vrši jednu od najuzvišenijih službi koji svaki istinski sluga Božiji bi trebao da čini. To je služba pomirenja braće. Jer Jevandjelje nas uči da oni koji grade mir ti će se i sinovima Bozijim nazvati. A ljetopisac zato našeg arhiepiskopa naziva divnim i uzvišenim riječima  ‘dobre uspomene muž’ (‘bonae memoriae vir’).. U srednjem vijeku se na ovaj način govorilo o pokojnicima koji su za života učinili snažne duhovne podvige i bili pravo svjedočanstvo vjernicima , da su oni ‘dobre uspomene". Ljudi su se sjećali arhiepiskopa Petra i njegovih dobrih djela. Za mnoge istoričare je ovo dokaz da je pop Dukljanin pisao svoj Ljetopis polovinom 12. Vijeka jer se zna da je Petar  umro oko 1110 god. Jer da je kasnije pisan kako neki tvrđe nadbiskupa barskog ne bi se niko sjećao, pa pisac ne bi mogao upotrijebiti izraz ‘dobre uspomene muž’ (‘bonae memoriae vir’), kao što je on upotrijebio u pogl. 42.

Nego da se vratimo na ovu pomiriteljsku službu tadašnjeg vjerskog poglavara u Duklji, koji predstavlja još jednu važnu bibjisku refleksiju legemdarne besjede na gori, kada je Isus je rekao: »Blago onima koji mir Grade jer će se sinovi Božji nazvati« (Mat. 5,9). Tako je naglasio važnost izgrađivanja mira u našim društvenim odnosima u svijetu koji je pun nemira. Taj nemir na ovome balkasnom "buretu baruta" vjekovima unesrećuje porodice, plemena pa i čitave narode. Opterećuje međuljudske i bratske odnose, razara sreću djece i roditelja, razdire srca bračnih drugova.. Zato Izgrađivanje mira nije samo jedna odluka ili potpis na važnom državnom dokumentu, već ozbiljña božija  zapovjest i poziv. Ali taj poziv da budemo "Graditelj mira" nije samo dužnost careva ili sveštenika. Svi sinovi i kćeri Božje su graditelji mira. Među njima se nalaze ugledne, ali i mnoge manje poznate osobe. Oni su pravi Božji saradnici koji se trude oko ovog uzvišenog cilja.

Jedna od takvih biblijskih ličnosti kao što je Petar je  mudra žena Abigeja. Biblija nam govori da je ona spriječila  sukob i krvoproliće između svog muža Navala i budućeg cara Davida (1. Sam. 25,5-42).

Naime, bježeći od cara Saula, David se sa 600 vojnika krio na graničnom djelu Faranske pustinje, gdje su pastiri bogatog Navala napasali svoja stada na Karmilu. Tada je poslao David deset svojih momaka odu k Navalu, i da ga pozdrave i da ga zamole za darove. Ovakva molba je bila uobičajena u ono vrijeme od onih koji su kao neka vrsta lokalne policije štitili stanovnike od razbojnika iz pustinje. Ali Naval onako pripit i naprasit drsko odbi ljubaznu molbu riječima

» Ko je David i ko je sin Jesejev? Danas ima mnogo sluga koje bježe od svojih gospodara. Eda li ću uzeti hljeb svoj i vodu i meso što sam poklao za ljude koji mi strigu ovce, pa dati ljudima kojih ne znam odakle su.«

Poslije pobjede nad Golijatom David je bio heroj koga su svi poznavali i Naval je to dobro znao, ali je želio namjerno da ponizi Davida.  U to vrijeme David je bio i u krizi, fizički umoran i u stalnoj napetosti. Prije kratkog vremena je umro prorok Samuilo, koji ga je hrabrio i bio mu duhovni oslonac. Saul ga je progonio s namjerom da ga ubije. U takvim prilikama čovjek je preosjetljiv. David je planuo željom da se ljuto osveti Navalu: »… jer mi vrati zlo za dobro.«Tada Avigeja, žena Navalova, postaje graditelj mira.

Njen muž Naval, kao i ime što mu je bilo (bezumnik, grub, nagao, sebičan, svadljiv…) nije baš bila srećna supruga, ali je ipak kao plemenita i mudra žena ali je razvila strpljenje i mudrost graditelja mira. Kad je čula šta je njen muž rekao nije oklijevala, već je odmah  krenula u susret Davidu.Ispravila je grešku svog muža tako što je odgovorila na Davidovu molbu. Iz kućeje ponijela 200 hljebova, dvije mješine vina, pet zgotovljenih ovaca, pet mjerica prženog žita,
sto grozdova suvog grožđa i dvjesta gruda suvih smokava.

Zatim pokazala je poštovanje prema Davidu koga je Naval ponizio. »A kad Avigeja vidje Davida, brže siđe s magarca i pade pred Davidom na lice svoje i pokloni se do zemlje.«

Zatim je primila na sebe krivicu svoga muža. »I padnuvši mu k nogama reče: Na meni,
gospodaru, neka bude ta krivica…A ja sluškinja tvoja nisam vidjela momaka gospodara svojega, koje si slao« (1. Sam. 25,24.25). Često je tako da je graditelj mira obično kriv objema stranama u sukobu.

Poniznošću sluškinje ona je ukazala na jedini izvor mira. »Gospod ti ne da da ideš na krv.« Znala je da jedino Gospod može dati mir. I onda vizionarski ukazala je na uzvišene događaje u budućnosti Davidovoj za koju je vjerovala »Jer će Gospod zacijelo načiniti tvrdu kuću gospodaru mojemu.« i onda je istakla sve ono što su bile vrline ovog ranjenog i izgladnjelog pustinjskog lava »Nije se našlo zlo na tebi nikad tvojega vijeka«

Zatim veoma mudro i delikatno ukazuje i na Davidove greške, čini to blago i veoma obazrivo. »Ratove Gospodnje vodi gospodar moj«, rekla je aludirajući na to da je David uvijek pitao Gospoda da li treba da ide u rat.
Indirektno aludirajući mu je zamjerila što tog jutra nije tražio savjet od Boga, već ga je na Navala pokrenula želja za osvetom.
Pobožan čovjek uvijek čini ono što je Božja volja.

Na kraju riječima »I da ustane čovjek da te goni i traži dušu tvoju…«. podsjetila ga na položaj žrtve i poslijedice prijekog postupanja njegovog gonitelja Saula koji ga nepravedno goni, a on i njegovi ljudi bježe u strahu od smrti. Tako se sada ona osjeća sa svojim ukućanima. Hoće mu reći da kad se boriš za pravdu, uči se da budeš milostiv jer car mora da drži pravdu i milost u ravnoteži, poručila je Davidu.
Govor je završila predivnim riječima: »…duša će gospodara mojega biti vezana u svežnju živih kod Gospoda Boga tvojega.« U trenutku opasnosti pred vatrom ili bježeći ispred neprijateljske vojske, ljudi su u staro vrijeme pravili svežanj od marame i u njega stavljali dragocijenosti koje su imali u šatoru ili u kući. Njih su, bježeći, čuvali uz sebe da bi im poslužile za novi početak. Ovom slikom je Avbgeja željela da kaže Davidu: Život je najveća predost koja dolazi od Boga. Tu vrijednost Bog stavlja u svoj svežanj u vrijeme uništenja. Kao ljudi za čas se možemo naći u ulozi žrtve ili zločinca. Zato budi milostiv i dozvoli da Gospod Bog stavi dušu tvoju u svoj svežanj živih.

I tada se desilo da ni vruća želja za osvetom, ni muški ponos, nisu mogli odljeti Abigejinim riječima, David reče: »Da su blagoslovene riječi tvoje i ti da si blagoslovena, koja me odvrati danas da ne idem na krv.«

Avigeja je stajala između Navala i Davida, i donijela mir kao prava kći Božija. Tako je i Isus stao izmedju ljudi i Boga i sve nas izmirio kroz čudesnu svoju službu spasenja i pomirenja na krstu Golgote. Iz ljubavi prema griješnom i buntovnom čovjeku, preuzeo je na sebe njegovu krivicu i umro za njega. Ljubav je najuzvišenije osjećanje u srcima svih mirotvoraca (Jov. 3,16). A On je bio i ostao kao istinski Sin Božiji i najveći mirotvorac koji je u svojoj krvi sve nas izmirio sa Ocem. Kada se rodio, anđeli su pjevali: »Slava na visini Bogu, a na Zemlji mir, među ljudima dobra volja«.
»Jer Bog bješe u Hristu, i svijet pomiri sa sobom ne primivši im grijeha njihovih, i metnuvši u nas riječ pomirenja. Tako smo mi poslani mjesto Hrista, kao da Bog govori kroz nas: Molimo vas u ime Hristovo pomirite se s Bogom. Jer onoga koji ne znadijaše grijeha nas radi učini grijehom, da mi budemo pravda Božja u Njemu« (2. Kor. 5D9-21).

Tako je činio ovaj ponizni rab Božiji Peta , arhiepiskop barski , i svojim primjerom nas opomenuo da su i danas u Crnoj Gori  potrebni ljudi koji u srcu imaju Božansku ljubav, bezuslovnu ljubav, ljubav bez predrasuda da bi mogli biti graditelji mira izmedju zavadjene braće. Ta Hriatova ljubav i Abigejina mudrost će im pomoći da budu dovoljno strpljivi i da se žrtvuju u službi pomirenja i postanu vjesnici mira u podeljenom društvu u kome žive. Crkva Hristova je pozvana, iznad svega, na službu pomirenja. Takav poziv tiče se pomirenja na mnogim razinama, i kroz složenost podjela. Najprije na hršćansko jedinstvo da bi Crkva mogla biti znak i oruđe ozdravljenja političkih i strukturalnih podjela i nepravdi; za pravedan i miran suživot svih gradjana na našoj zemlji. Pozvani smo za rast u razumijevanju među ljudima svih vjera i onih bez vjere.

Jakov i Ezav, u tekstu iz Knjige Izlaska, braća su, no otuđena. Do njihova pomirenja dolazi baš onda kada se moglo očekivati sukob. Susrevši se, braća ostavljaju nasilje i srdžbu i plaču zajedno. Poziv na pomirenje poziv je da dopustimo Božjoj snazi da u nama sve čini novo, posebno unutar braće u Hristu, jer ne možemo prinositi dar na žrtvenik svjesni toga da smo odgovorni za podjele ili nepravde. Poziv na molitvu za jedinstvo hršćana poziv je na pomirenje. Poziv na pomirenje poziv je na djelovanje – pa čak i ono koje prekida naše crkvene aktivnosti. To je pokazao naš prvi dukljanski arhiepiskop, i zato jeste " dobre uspomene muž"!

субота, 15. новембар 2014.

PROKLETSTVO MIHAILOVOG KRIVOKLETSTVA

Glava XL " Ostala, pak, Bodinova braća, pošto se Bogu nije dopadao grijeh njihovog oca zbog krivokletstva, jašući po pokrajinama čas ovamo čas tamo i vodeći mnoge bojeve, svi u ratu pogiboše, još dok im je otac (Mihailo) bio živ, ali ne u isti dan, već svaki u svoje vrijeme."

Istorijski kontekst

Poslije smrti kneza Vojislava i njegove sahrane u Prapratni, u Duklji zavladala je njegova supruga sa sinovima: Gojislavom i Predimirom (Travunija sa Grbljem), Mihailom (Oblik, Prapratna, Crmnica), Saganekom (Gorska župa, Kupelnik, Baleč) i Radoslavom (Luška župa, Podlužje i Budva). Dukljanin ne objašnava koliko vremena je udovica kneza Vojislava sa prvorođenim sinom Gojislavom vladala cijelim "kraljevstvom", mada se 
naglašava da niko od sinova nije nosio titulu kralja, dok je živjela "kraljica". Zatim su neki Skrobimezi iz trebinjskog kraja ubili bolesnog Gojislava, pa su uhvatili i ubili i Predimira, i postavili na upravu zemlje nekoga Domaneka, kojega su Mihailo, Saganek i Radoslav potukli ali nijesu uhvatili. A Saganek se plašio da ostane u Travuniji, pa to nije htio ni Radoslav, sve dok mu se Mihailo.i Saganek nijesu zakleli i dali povelju koja mu obezbeđuje nasljeđivanje dijela Zete koju je imao. On je onda pristao da ode u Travuniju da ponovo potuče Domaneka, što je i uspio. Nakon toga je zauzeo i Zahumlje, što se moglo desiti prije 1050. godine.)

Kad je umrla njihova majka, prijesto je naslijedio Mihailo, mada irektno su mu bile potčinjene samo župe Oblik, Prapratna i Crmnica. Između Mihaila i braće izbili su nesporazumi, ali on nije mogao da nametne svoju prevlast, već je sa njim kako vidimo važio pomenuti sporazum prema kome je bratu Radoslavu priznao pravo vlasti u Zeti  kao i njegovim nasljednicima.

Mihailo je promijenio spoljno-političku orijentaciju Duklje, uspostavivši dobre odnose s Vizantijom. Dva put se ženio, a taj drugi put se oženio rođakom vizantijskog cara Konstantina IX Monomaha i dobio titulu protospatora. Mihailo je od obije žene imao ukupno 7+4=11 sinova!  Nakon toga krenuo je da radi na centralizaciji vlasti i raskinuo ugovor sa bratom Radoslavom i njegovim sinovima, i prekrštio je datu riječ. Njihove teritorije u Duklji dao je na upravu svom najstarijem sinu iz prvog braka Vladimiru.
Krenuo je i da proširuje teritoriju. Njegovi sinovi iz prvog braka Vladimir i Bodin osvojili su Rašku, ali je Mihailo upravu nad Raškom povjerio sinu iz drugog braka, Petrislavu. Mihailo se nakon dugog savezništva sa Vizantijom okrenuo protiv nje kada je 1072. godine izbio ustanak makedonskih Slovena pod vođstvom skopskog boljara Đorđa Vojteha. Da bi se razumio ukupni istorijski kontekst treba naglasiti da je za vrijeme Mihailove vladavine došlo je do "velike šizme" tj. rascjepa hrišćanske vjere 1054. godine. Našavsi se u teskoćama, Mihailo je morao da preorijentiše politiku prema Rimu, kome je porastao autoritet na račun Vizantije.  Vizantiju su ugrožavali Turci, a makedonski Sloveni podigli su ustanak oko 1072. godine. Ustanici su zamolili kneza Mihaila da im pomogne i pošalje svog sina Bodina. Bodin je sa 300 ljudi priskočio u pomoć Makedoncima i oni su ga proglasili za "cara Bugarske". Poslije početnih uspjeha ustanak je ugušen, a Bodin zarobljen i zatvoren u manastiru sv. Sergija. Doznavši za to, njegov otac Mihailo potplatio je neke mletačke trgovce koji su ga otuda ukrali i vratili u Duklju. Kralj Mihailo Vojislavljević proširio je državu Duklju još nekim vizantijskim gradovima. Vješto se suprotstavljao svim planovima neprijatelja, kako onih iz Carigrada, tako i onih iz Rima.
Mihailo je prvi dukljanski vladar za koga se pouzdano može reći da je imao kraljevsku titulu. U jednom pismu iz januara 1078. godine papa Grgur VII mu se obraća kao kralju Slovena, što stoji ne samo u početku teksta već i u naslovu iznad teksta, a s njime raspravlja pitanje uzdizanja Barske biskupije na rang nadbiskupije. Mihailo je najvjerovatnije umro oko 1082. godine, a sigurno prije 1085. godine. Iako je 1075. sazidao zadužbinu u starome Stonu, nije u njoj sahranjen već u manastiru sv. Sergija i Vakha, na lijevoj obali Bojane ili u Prapratni (Mrkojevici), đe je bio i Dvor njegova oca Vojislava. Po Dukljaninu vladao je 35 godina.

Iz Ljetopisa možemo zaključiti da nije odmah zavladao Mihajlov sin Bodin, kako bi se očekivalo jer je zbog očevog prokletstva ostao jedini živ od njegove braće, već je po svoj prilici upravo zbog krivokletstva kad je Mihailo i oduzeo Radoslavu dio Zete i dao svome sinu  Vladimiru imao dosta nevolja i konflikata da stupi na prijesto, posebno s svojim stricem i njegovim sinovima. Po Dukljaninu Bodinov stric Radoslav je vladao 16 godina, ali tu mora da se računa njegovo vladanje pokrajinom za vrijeme Mihaila, a ne sve poslije Mihailove smrti, jer se Bodin javlja kao samostalan vladar 1085. godine.

Zna se da je Bodin 1083. i 1084. godine preduzeo pohode na Rašku i Bosnu i da su oba pohoda bila uspješna. Bosna i Raška su ušle u sastav Duklje. Bodin je u osvojenu Rašku kao namjesnike postavio dva župana sa svog dvora, Vukana i Marka. U Bosni je Bodin za kneza postavio Stevana. Ne dugo poslije toga u borbi protiv Franaka osvojio je čitavu dračku oblast i Drač 1085. godine i potom je grad predao Vizantiji.

Uspio je da barsku biskupiju podigne na rang nadbiskupije. U Rimu je 8. januara 1089. godine izdana papska bula, kojom je dotadašnji biskup Petar postao barski nadbiskup. Dukljansko-barska nadbiskupija dobila je sufraganstvo nad episkopijama: dukljanskom (barskom), kotorskom, ulcinjskom, svačkom, skadarskom, drivaskom, polatskom, srpskom, bosanskom i travunskom.

Krajem XI vijeka ponovo su izgbili untrašnji sukobi u Duklji između Bodina i sinova njegovog brata od strica Branislava (Predhine, Petrislava, Gradhine, Tvrdislava, Dragila, Draghine i Grubeše). Bodin je Branislava zarobio i bacio u tamnicu u Skadru, dok se ostala rodbina Branislavljeva sklonila u Dubrovnik, što je bio povod za rat između Bodina i Dubrovnika. Dukljanski namjesnik u Bosni, knez Stevan opsijedao je Dubrovnik sa vojskom 1104. godine. Bodin je uspio da zauzme Dubrovnik, da protjera svoje rođake, i potom je podigao tvrđavu, koju je ubrzo predao Dubrovčanima. Nakon 26 godina vladavine Bodin je umro 1108. godine i sahranjen je u manastiru sv. Srđa i Vlaha na Bojani. Za vrijeme Bodinove vladavine Duklja je dostigla svoj državni i teritorijalni zenit. 

Biblijska refleksija

Iz svega navedenog vidimo jedan fundamentalni duhovni princip, i vidimo koliko nevolja i prokletstva može da izazove krivokletstvo: neplodnost i pogibiju djece ,  neslogu medju braćom i stalne turbulencije i nemire. Biblija nas uči koliko je važno odžati svoje zavjete, da je to Druga zapovijest , odmah posle one prve koja se direktno odnosi na Boga  "Ja sam Gospod, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!"  ... Ta druga zapovjest direktno zabranjuje krivu zakletvu. Zakleti se znaci uzeti Boga za svjedoka onome sto se tvrdi. Znaci zazvati Istinitog Boga kao jamstvo vlastite istinitosti. Što je mnogo ozbiljna i dalrkosežna radnja, jer zakletva sadrzi ime Gospodnje :"Boj se Gospoda, Boga svoga; njemu iskazuj poštovanje; njegovim imenom se kuni" (5. Moj. 6,13).

Zato se čovjek mora striktno uzdržati od zakletvi a posebno se od krivih zakletvi. To je dužnost u odnosu prema istinitom Bogu. Bog, kao Stvoritelj i Gospod, mjerilo je svake istine. Ljudska riječ zato treba bitiu skladu s Bogom, koji je Istina sama. Kad je obećanje istinito i zakonito, zakletva tada iznosi na vidjelo odnos čovjeka prema Bozijoj istini i riječi.

Kriva zakletva pak ruši sve i poziva Boga da bude svjedok lazi. Krivokletnik je onaj koji pod zakletvom obećava nešto, a nema nakane to ispuniti, ili koji, nakon sto je pod zakletvom nešto obećao, to kasnije ne ispuni. Zato je krivokletstvo težak manjak postovanja prema Gospodaru svake rijeci. Obvezati se pak zakletvom kao što je učinio Mihailo i čak potpisati dokument o svemu tome a zatim sve to izvrgnuti je zlodjelo, suprotno svetosti Bozjeg imena.

Naš gospod Isus je otišao još dublje u tumačenju druge zapovijesti u Besjedi na gori. Znajući našu palu grešnu prirodu učenicima je da veoma ozbiljnu opomenu:  "Culi ste da je receno starima: `Ne zaklinji se krivo, nego izvrsi Gospodu svoje zakletve.' A ja vam kazem: Ne kunite se nikako! (...) Vasa rijec neka bude: `Da, da - ne, ne!' Sto je vise od toga, od Zloga je" (Mt 5,33-34.37). Isus uci da svaka zakletva ukljucuje neki odnos prema Boga i da svakom rijecju treba castiti prisutnost Bozju i njegove istine. Obazrivost u prizivanju Boga u govoru ide skupa s paznjom punom postovanja prema Njegovoj prisutnosti, koju svaka naša tvrdnja ili obećanje svjedoči ili vrijedja. Posebno zato što je proizvod mnogogovorljivosti i šale je laž, kao što kaže mudri Solomon "U mnogo riječi, ne biva bez grijeha"

A kada čovjek prekrši svoj zavjet i slaže to je čin poricanje Boga. Jer laž je iščeznuće ljubavi i obesmišljavanje ličnosti čovječije. Laž je i poricnje samog čovjeka. Nijedan pametan čovek ne bi trebalo da misli da je laž mali grijeh, jer nema grijeha protiv koga bi Presveti Duh izrekao tako strašnu presudu kao šti izriče protiv laži. Jer ako će Bog pogubiti sve koji govore laž, kao što David kaže (Ps.5,7), šta tek zaslužuju oni koji laž spajaju sa zakletvom.

Onome koji zna za Boga i koji je je stekao strah Gospodnji, laž postaje tuđa i nemoguća čak, jer za nepodmitljivog sudiju čuva svoju savjest čistom. Kao i u svim strastima, tako i u krivokletstvu vidimo duhovnu štetu - PROKLETSTVO. To nam jasno pokazuje Ljetopis sveštenika Dukljanskog, to nam i Bog otkriva u Petoj Mojsijevoj 28,15. Tu se otkriva uzročno posljedična veza izmedju kršenja zapovjesti i prokletstava koja vidimo.
>
> "Ali ako ne slušaš glas Gospoda, Boga svoga, da držiš i vršiš sve zapovesti njegove i zakone njegove, koje ti ja danas propisujem evo ti svih prokletstava koja će na te doći i koja će biti tvoj deo."

Uzrok prokletstva je može se sažeti u jednu riječ: buntovništvo protiv Boga.

U ovoj biblijskoj knjizi od 16. do 68. stiha, dat je i popis svih prokletstava koji dolaze kao posljedica neposlušnosti božijih zapovjesti.  Oni se mogu u najkraćem sažeti kao: Poniženje; Jalovost,tj. besplodnost; Mentalne i fizičke bolesti. Porodični krah; Siromaštvo; Poraz; Pritisak tj. Neuspeh. Božja nenaklonost.

Mi u Ljetopisu citamo da se Mihailovo prokletstvo očitivalo posebno kroz pogibiju djece i neplodnost. Naime od 11 djece 10 je poginulo u različitim situacijama i vremenskim razmavima. Samo je preživii njegov najmladji sin Bodin. Takodje prokletstvo se očitovalo i u neplodnosti koje je snašlo njegovu cijelu familiju. Naime, istoija pokazujr da Mihailo od svoje prve žene sa kojom je imao 4 sina samo Petrislav (koji je upravljao Raškom) imao poroda, ostali nijesu. I ono što je posebno strašno što je kazna za krivokletstvo stigla veona brzo, što je Miahilo za svoga života vidio pogibiju sve svoje djece.. Uvjeren sam da je to mnogo veća (desetostruko) kazna nego da je sam Miahilo glavom platio svoje krivokletstvo. Ovako svaki put je iznova umirao sa novom pogibijom svoje dece.

Zato trebalo bi poslušati riječi svetog cara Davida koji zapisa u psaltiru " Izvrši Višnjemu zavjete svoje". Bolje se ne zaklinjati i ne davati i obećana, a i kada se daju zakletve treba učini sve da se naša riječ održi i da isounimo sveja obrćanja. Da naše Da bude zaista Da, i da naše Ne bude zaista Ne!

недеља, 09. новембар 2014.

TUDJEMILI - BOŽIJA MILOST


Glava XXXVIII " Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost", što se latinski kaže: "Dei misericordia", a to se mjesto tako zove sve do današnjeg dana zbog toga što je Bog podario milost kralju, naime da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom broju ljudi.

Istorijski kontekst
Ljetopisac nam detaljno donosi interesantesantne segmente iz Tudjemilske bitke. Koji nam daju i odgovor o porijeklu odredjenih toponima u okolini Bara gdje se odvijala ova legendarna bitka za nezavisnost Duklje. Tudjemili je selo na uzvišenijim jugozapadnim padinama Sutormana u Opštini Bar, koje je nazvano tako po ovoj  legendi iz Ljetopisa popa Dukljanina o mogućem oceubici u bici 1042. na ovom lokalitetu. Da nije bilo Dobroslavovog uzvika „Bože, pomiluj!“ njegov bi ga sin ubio. Naime, ljetopisac piše da kad je, goneći Vizantijce i ubijajući ih, kralj Dobroslav sa svojm sinovima i sa svojim ljudstvom prešao preko potoka koji teče Prapratnom i dospio u šumu, Gojislav, ne prepoznavši svog oca, budući da su bili prašnjavi i krvlju poprskani, i jedan drugoga nijesu razaznavali. Zato on nasrne na oca i zbači ga s konja na zemlju ali ga ipak nije ranio. Tada otac jakim glasom povika: "Bože pomiluj, Bože pomiluj!", a sin ga odmah po glasu poznade, pa brzo sjahavši s konja, obuhvati mu nogu i reče:"Oprosti oče, zaista te nijesam prepoznao", a kralj mu odgovori: "Ne boj se sine jer je Božija milost, još sa nama, zato što me nijesi ranio i ubio". Tada je kralj stao na ono mjesto i prozva ga "Božija milost",  zbog toga što je Bog podario milost kralju da ne bude ubijen od svoga sina, kao i zbog toga što je tako golemo mnoštvo predao u ruke malom  broju ljudi. Kraljevi sinovi gonili su neprijatelje do rijeke Drima.

Biblijska refleksija

Ova interesantna priča otvara nam prostor da kažemo nešto više o centralnom pitanju Jevandjelja. To je Božija milost i spasenje koje ona donjela čovjeku po vjeri u Hristovu otkupljujuću žrtvu na krstu. Ako jedna Riječ može da opiše životni odnos prema Bogu i naše razumijevanje onog što primio ta riječ bi svakako bila - MILOST. Jer sveukupno Božje djelovanje s čovječanstvom u sadašnjem vremenu očituje se isključivo na temelju milosti. To znači da Bog pokazuje prema svakom čovjeku naklonost koju nije zaslužio.
Zato je ovaj odeljak Ljetopisa tako slikovit kada govorimo o milosti. Jer Dobroslav, za kojeg u Ljetopisu ne vidimo neko posvećenje i religioznost, (za razliku od njegovog strica sv. Vladimira na čiji je prijesto sjeo) prima izvanrednu naklonost i nezasluzeno spasenje usred bitke. Njegov vapaj "Bože pomiluj" u kritičnoj situaciji bilo je dovoljno za nadnaravnu Boziju intervenciju. Jer Gospodnja milost je toliko široka i duboka da "SVAKO ko prizove ime Gospodnje biće spašen" (Rimljanima 10.13). I to je tako jasno shvatio Dobroslav i njegov sin Gojislav da su zbog svega što su doživjeli tog dana to mjesto prozvali "Božija milost". A svi smo mi , ruku na srce, manje ili više dobroslavi i gojislavi. Svima je nama potrebna Božija milost u životnim sitaucijama a posebno za oproštenje grijeha i spasenje duše. Čovjek je jednostavno buntovnik protiv Božjeg svetog Zakona: “ Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” (Rimlj.3:23), “ I vas, koji ste nekad bili otuđeni i koji ste postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima.” (Kološ.1:21). Radi toga, čovjek ako bi se gledali ukupno njegova (ne)djela, ne zaslužuje ništa drugo do Božju osudu. Zar ne piše u Pismu
“ Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve.” (Jakov 2:10).

Kao takav, čovjek je subjekt Božjega prokletstva. Zbog toga što je čovjek odbacio i ubio Božjega Sina, čovjek nikako ne može da zasluži spasenje i vječni život. Milost je božja zato slobodna odluka da put spasenja učini dostupnim svim ljudima, iako Bog nije obavezan da ikoga spase. To znači da čovjek , od Adama do danas, ne može biti toliko dobar da sam zasluži boravak u Raju. Milošću Bog pruža tu dobrobit, bez ikakvog razmatranja zasluga.

Bog je ljubav; ali kad Bog iskazuje svoju ljubav prema okrivljenom, nečistom, buntovnom grešniku, tada je to milost. Ta ljubav što se ispoljava prema grešniku je zadivljujuća, neshvatljiva i najkontroverznija tema svih teoloških rasprava od Hrista pa do danas. Svi vole i priželjkuju za sebe ljubav i naklonost Boziju, i opravdavaju svoje greske, no ljubav koja se spušta na neke druge grešnike, pa i one nase neprijatelje je nešto što se ovim prvima, sada naprasno "pravdoljubivim", ljudima nikako ne svidja i ne ulazi u glavu.

No zato je milost nešto najčudesnije što se očitovalo čovjeku kroz Hrista, ta ljubav i milosrđe, kada ne zaslužujemo ništa drugo nego srđbu i osudu. Milost se vidi kroz Božje davanje najboljega s neba da spasi najgore na zemlji. U tome se Milost razlikuje od milosrđa - milosrđe se shvata kao neprimanje kazne koju je neko zaslužio, dok je milost primanje dobrobiti koju neko nije zaslužio. Zato iz perspektive nevernika, koji ne zna nista o ovome, milost izgleda kao sreća.

Medjutim, hvala Hristu, Božja milost je činjenica za nas, jer Bog nije odbijen našim grijehom niti ograničen u svom djelovanju. Bog je sve znao i šta smo uradili i šta bi sve mogli učiniti i prije nego nas je spasio, pa ipak je dao svoj život da nas spasi. Zato nema ničega što bismo još mogli ili trebali učiniti kako bismo bili "bolji" za nebo. Božji cilj za nas, nije u tome da učinimo ovo ili ono da bi postali "pravedni". Ono što trebamo učiniti jest, da prihvatimo ono što je Isus već učinio za nas na Golgotskom krstu prije 2000 godina i da živimo naš život u skladu sa principima Božje riječi.  Ako želimo ugoditi Bogu, onda prosto samo trebamo dozvoliti Bogu, da primijeni svoju milost u svakom području našega života. 

To je ono što me impresionira kod Dukljanina, i daje mi da mu vjerujem. On je ovu slavnu pobjedu objasnio Bozijom miloscu. On ne pokušava da učini "svetijim" i "moćnijim" začetnike naše dinastije Vojisavljevića nego što oni zaista jesu. Prikazuje ih kao obične i iskrene ljude kojima je za pobjedu nad nadmoćnijim neprijateljom potrebna "Božija milost"... Naravno to ne umanjuje njihov uspjeh i podvig , niti umanjuje nevjerovatnu hrabrost i srčanost u borbi za svoju otadzbinu, naprotiv. Ovi junaci samo priznaju da im je taj dan zaista bila pokazana izvanredna milost od Gospoda, da im je Ona sačuvala živote i da bez Nje bi izgubili glave i ništa ne bi mogli postići,.. I to je diivna istina.. To mjesto Tudjemili , koje eto znači i simbloziju Boziju milost, i cijela ta čudesna bitka za nezavisnost i slobodu uči nas i svjedoči o Božijoj milosti i nakon hiljadu godina naše crnogorske istorije. Jer zaista bez te milosti i bez Hrista ne bi bilo ni nas, ni Tidjemilske.pobjede, niti Duklje, niti Crne Gore.
Milost nam je zaista potrebna, "Gospodi, pomiluj, Gospodi pomiluj"... Ta nezasluzena Njegova naklonost u svim našim životnim borbama i teškim izazovima na ličnom ali i na nacionalnom planu. Potrebna nam je ta Tudjemilska "Božija milost" koja je sačuvala porodice, naše očeve i sinove, dala nam snagu i hrabrost da se održimo u zli čas, da i danas, kao tada, možemo odoljeti i protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja,i čak nadjačati ga i pobjediti.. Slava neka je zato našem Gospodu i spasitelju Hristu Isusu, po kojm nam se objavi milost. U vijeke vijekova. Amin!

субота, 08. новембар 2014.

BITKA NA TUDJEMILU - DUHOVNA POZADINA

Glava XXXVIII "i kad budete blizu, nemojte se plašiti, već budite hrabri i muški se borite. Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke...

...U to vrijeme neki Baranin, kraljev prijatelj, u namjeri da prestraši Grke, pridje Kursiliju i reče mu: "Čuvaj se gospodaru i budi oprezan i
gledaj kako da se izvučeš, znaj dobro da si sa svih strana opkoljen veoma velikim snagama". Ova opomena se razglasila po logoru i sve obuze veliki strah...

...Grci se zaista počese jako plašiti, pa pošto su slušali kako se oni sporo spuštaju a kako je bila noć i nijesu mogli da vide, mislili su da
se radi o veoma velikoj vojsci, kao što su bili čuli od Baranina. “

Istorijski kontekst:

Bitka kod Bara (poznata i kao bitka kod Sutormana ili bitka na Tuđemilskom polju) se odigrala najverovatnije 07.10.1042. godine, neposredno nakonponoći između odreda kneževine Duklje koje je predvodio  knez  Stefan Vojislav i vizantijskih snaga predvođenih dračkim strategom Mihajlom. Bitka zapravo predstavlja iznenadni noćni napad Vojislavljevih odreda na vizantijski logor u planinskim tjesnacima, koji se okončao potpunim porazom vizantijskih snaga i pogibijom 7 njihovih zapovJednika (stratega).

Dok su se Vizantinci vraćali, misleći da su potobili Duklju , išli su kroz uske prolaze koje je od ranije držao pod kontrolom Stefan Vojislav. Njegov plan je bio da iskoristi svoje visoke položaje i da u iznenadnom noćnom napadu razbije vizantijsku vojsku. Kada su se Vizantinci zaustavili i napravili logor da prenoće, Vojislav je njihovom zapovjedniku poslao jednog Baranina koji je trebalo da ga, kao vizantijski prijatelj, ubijedi da je opkoljen ogromnom vojskom i da mu je bolje da odmah bježi da bi se spasao, istovremeno šireći tu vest po samom logoru stvarajući paniku. Tokom večeri se na nebu pojavila kometa (u pitanju je kometa koja se videla 06.10.) , što je unelo dodatni nemir u vizantijsku vojsku.

Narednog dana, tokom noći, Stefan Vojislav je iznenada pokrenuo svoj napad na usnuli vizantijski logor. Napad je otpočeo udarom sa okolnih visova po logoru, kako strelama, tako i kamenjem koje je izbacivano iz svih mogućih sprava za bacanje i kotrljanjem velikog stenja na sam logor, uz glasnu viku i duvanje u rogove čime je stvaran utisak da napadača ima mnogo više nego što ih je zaista bilo. Iznenadni noćni napad zatekao je Vizantince potpuno nespremne i njihove snage su u potpunosti razbijene, čime je Vojislav izvojevao veliku pobjedu.
Knez Stefan Vojislav naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira,  dugo je vremena bio vizantijski vazal…. Ali je ovom pobjedom Duklja izvojevala državnu nezavisnost a Vojislav postao utemeljivačem dinastije Vojislavljevića, prve istorijske crnogorske dinastije. Njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj Dukljanskih Slovena. Pobjeda Dukljana kod Bara 7. oktobra 1042. je prva u nizu istorijskih crnogorskih vojnih pobjeda i slavi se sada kao službeni Dan Vojske Crne Gore. 

biblijska refleksija
Na prvo čitanje ovog drtaljnog i slikovitog prikaza jedno od najslavnijih pobjeda Dukljana za svoju nezavinost, mogu se vidjeti svetopisamski stil prikaza borbe. Naš autor iz Duklje gotovo na identičan način kao Ljetopisci kraljeva Izraela i Jude daje čitaocima jednu duhovnu pozadinu bitke. Kao da se Gopod bije na strani pravednika i da zemaljska bitka prestavlja samo manifestaciju onr još stvarnije bitke koja s dešava u Nebu. To s najbolje vidi kroz ovu mnogo ponavljanu starozavjetnu borbenu izreku " Svemogući Bog naime, predaće ih u naše ruke..." i sl. Koju susrecemo u stihovima
5.Mojsijeva 7,24, I predaće careve njihove u tvojeruke da zatreš ime njihovo pod nebom ".. " Suci 4,2, Predade ih Gospod u ruke Jabinu.." itd. Stav koji iz tog proizilazi je dosta kontroverzan, da navodno Bog aktivno ucestvuje u zemljaskim ratovima i istrbljivanju ljudi. D navodno staje n jednu ili drugu stranu ili sto je jos teoloski najopasnije da se zemlajkim ratovima , koji imaju neke prerogative vjerskih, pristupa kao borbi bogova, koj jr veoma cesta predstva u Helenizmu pa i Judeizmu.. U knjizi Jeres kosovskog mita ostro sam kritikovao svetosavski prikaz Kosovske bitke kao neke duhovn bitke u kojoj se bore Andjeli i Demoni, Hrist protiv Alaha i sl. Jer to bi onda bila jedna starozavjetna jeres da se jedan klasican medjunarodni isukob i osvajački rat predstavlja kao neka duhovna bitka. Jer nakon Hrista, uspostavljen je jedan mnogo uzviseniji zavjet izmedju covjeka i Boga, nasa borba nij protiv krvi i mesa, protiv bilo koje nacije ili rase, vec jedino i iskljucivo protiv grijeha, demonskih sila i utvrda u ljudskim umovima. Bitka je duhovna i mi hriscani imamo vlast da "u ime Oca, Sina i Svetoga duha" stajemo "na zmije i škorpije i na svaku nečastivu silu i neće nam nauditi". Nijesmo pozvani da oruzjem i ratom rjesavamo svoje konflikte , vec u jednom potpuno drugom duhu trazimo rjesenja u miru i dijalogu.
Zato i pored jasne slicnosti sa starzavjetnim bitkama Izraela za svoju Obecanu zemlju ja necu povlaciti paralele sa ovom po znacaju ravnom crnogorskom bikom na Tudjemilu za svoju nezavisnost, i pokusavati kao neki da na mala vrata uvedu nacionalizam u hriscanstvo.
Potpuno drugu stvar bih izdvojio kao biblijsku refleksiju u ovom dijlu Ljetopisa. Refleksiju vidim u snagu izgovorene riječi, o kojoj Biblija svjedoci od prvog do zadnjeg slova. Bog je stvorio sve i nebo i zemlju kroz Riječ. I za Riječ i kroz Riječ (Logos) koja je Isus Hrist je došlo sposasenje.
Tako u ovom kratkom prikazu bitke kod Bara, vidimo da su riječi u opredjelile ishod bitke. Da.su preokrenule u pobjedu jednu gotovo bezizlaznu situaciju. Tako se snagom riječi, tim duhovnim mačem, jedna malobrojna Vojislavova vojska uspjela suprostaviti ogrmnoj Vizantijskoj armiji i izbojevati pobjedu.
Naime, jednoj strani se riječima podigao borbni moral i ohrabrila slabašna dukljanka vojska a na drugoj se strani riječima jednog lokalnog mještanina proširio strah kao požar po cijelom vizantijskom logoru. I to takav strah da su se okupatoru počele prividjati stvari u odsudnim trenucima borbe, da su vidjeli ogromne vojske tamo gdje ih nije bilo. Zato i smatram važnim istaći presudni značaj i odgovornost izgovorne Riječ jer ćemo "po njima biti sudjeni" čak i za onu " uzaludno izgovorenu riječ" ćemo odgovarati i polagati račun.

Jer Biblija uci da izgovorena riječ ima silnu kreativnost, a njena ispravna upotreba od
životne je važnosti za pobednički hrišćanski život. To " nevidljivo oruzje" je Dobrosavu (Stefanu Vojislavu) i njegovim sinovima donijelo istorijsku pobjedu koj se i danas slavi u Crnoj Gori, jer "vjera dolazi od propovijedanja riječi". Zato, da bi zaista bila blagoslovljena i  djelotvorna, ta izgovorena riječ mora imati ispravan temelj u Rieči Bozijoj.. Iako i one druge bogohulne riječi nijeu bez uticaja i jos vis nijesu bez posljedica i odgovornosti.
No, ovaj uvodni ohrabrujući poklič Dukljninovog Dobrislava bio je popun onog Davidovog kojeg je izrekao svojim generalima u 2, Sam 10..12  "Budi hrabar, i držimo se hrabro za svoj narod i za gradove Boga svog; a Gospod neka ucini šta mu je po volji." riječ je donijela Hrabrost u srcima. A hrabrost je duhovnog karaktera, kao i što je kukavicluk grijeh (Otkovenje 21.8.) ”A strašljivima i nevernima i nečistima i ubicama i bludnicima i vračarima i idolopoklonicima i svima lažama, njima je udeo u jezeru koje gori ognjem i sumporom, što je druga smrt.”

Toliko je strasljivost prepoznata kao losa osobina da se pominje prva kod nabrajanja smrtnih grijeha zbog kojih neki nece vidjeti spasenje. Carstvo Nebesko nije destinacija za kukavice. Potrebna je hrabrost da bi se bilo hrišćaninom. Svako od nas individualno, mora pokazati odlucnost u vjeri i postaviti svoju nadu u Isusa Hrista, jer ćemo jednog dana, ponaosob, stati ispred Njega, na sudu, kad pređemo iz ovog svijeta u onaj drugi.
Generalno, zato, hriscansto je veliki izazov. Ljudi će vas možda ismejavati, dosađivati vam, podbadati vas zbog vaših uvjerenje koja nijesu "cool". Možda ćete biti i fizički povređeni zbog Onog u kog vjerujete. Potrebno je biti hrabar da bi se čovek izjasnio kao hrišćanin, pogotovu u našoj današnjoj kulturi. Mnogi se plaše šta će drugi misliti o njima, posebno u malim sredinama kao što je crnogorska. Ali ako ste kukavica u smislu da ne možete stati otvoreno kao Hristov sljedbenik i ne možete pratiti Hrista, onda ne možete ni imati ispravan sistem vrijednosti.
Ja ovdje govorim uopšteno o hrabrosti i strahu, koji dolazi od ispravnog ispovjedanja svoje vjere, a ne samo o stavu u nekim borbenim dejstvima. Jer ova tudjemilska borba je samo jedan od plasticnih primjera kako se ovo važno pitanje reflektuje u zivotu i kako strasljivi ljudi iako su mnogostruko faktički nadmocnoji gube bitke i propadaju. A oni koji "imaju srce" i koji su hrabri grabe i odnose nevjerovatne pobjede.
Kako doci do te hrabrosti? Samo kroz silu Riječi Bozije, koja se prima vjerom. Medjutjm, danas u ovom otudjenom sekularizovanom svijetu Biblija nema nikakav autoritet. Ne moze naci u našem obrazovnom sistemu, pa ni svoje mjesto na policma sa drugim svakodnevnim knjigama koje (ne)čitamo, a kamo li nešto više.

A da ne pricmo da danasnji covjek ne uspevaju ni razlikovati Riječ Božju koja daje opštu spoznaju o Bogu i Riječ Božju koju
Bog upotrebljava da bi čovečjem srcu dao vjeru za određenu situaciju. Upravo ta druga vrsta vijere je ona koja stvara čuda i koja donosi čudesne preokrere i pobjede poput ove na Tudjemilskom polju.

U grčkom jeziku na kojem je izvorno pisan Novi Zavjet postoje dve riječi za "riječ", logos i rhema, Reč Božja, logos, stvorila je svijet. Logos je opšta Reč Božja i proteže se od
Postanja do Otkrivenja, jer sve te knjige direktno ili indirektno govore o Reči tj. o Isusu Hristu. Čitajući logos čovjek može primiti svo znanje koje vam je potrebno o Bogu i Njegovim obećanjima; ali čitajući o tome, ne primate vjeru. Primili ste znanje i razumijevanje o Bogu, ali nijeste primili vjeru.

Rimljanima 10,17 koji sno pomenuli pokazuje nam da je materijal potreban za izgradnju vjere nešto više od samog čitanja Reči Božje. "Prema tome, vera dolazi od propovedanja, a propovedanje biva riječju Hristovom." U ovom stihu "reč" nije logos, nego rhema. Vera specifično dolazi slušanjem rheme. Duh Sveti koristi neke stihove iz Pisma (Logos) lično ih oživljavajući nekoj osobi. Kao da prima dar. U našem slučaju iz Ljetopisa to je dar hrabrosti. S tim darom hrabrosti mi našu vjeru stavljamo u praksu. I onda su čuda moguća. Bog je na djelu. Ovako razumijemo pravu duhovnu pozadinu Tudjemilske bitke.