Vladimir Lajović Blog

Uspjeh je precjenjena stvar. Pisao sam o tome već. Ali definitivno ovaj svijet funkcioniše u tim kategorijama i veoma cijeni uspjeh. Slušao sam mnoga naučavanja o autoritetu zasnovanom na uspjehu. Uspješnima sa klanjaju, svi vole njihovo društvo i rado ih slušaju. A da li je tako i kod Boga? Da li nas i On prihvata zbog uspjeha, tačnije da li mi Njega (ne)prihvatamo zbog (ne)uspjeha u ovom životu? Da li nam je Bog "sredstvo" da ostvarimo svoj cilj. Koje bacamo u slučaju da izostane željeni efekat. Postoji jedna starozavjetna priča kojoj se vraćam često i uvjek crpim novu inspiraciju i daje mi nove odgovore. To je priča o trojici momaka koji su bili visoki državni službenici u zemlji svojega robstva. Bili su veoma lojalni svojem gospodaru, služili mu su veoma stručno i savjesno. To je priča Sedrahu, Misahu i Avdenagu. Ova tri veoma pobožna i plemenita momka nijesu poslušati cara Navuhodonosora kad je naredio da se svi u njegovom carstvu moraju klanjati zlatnom kipu koji je

Obično u one duge dane kad putevi moji krenu kroz pustare vjetar počne da jače duva i misli se zamrse kao kose pastirice koja juri odbjeglo stado. Kao kad u hladan suton iscrpljeni ribari promrzlim prstima vade prazne mreže a one se cijepaju i mrse pa odlaze nervozni i mračni. Tako se i moje misli jutros zamrsile u neke čudne čvorove i nisam ih mogao odmrsiti dok nisam spoznao gdje je početak a gdje kraj svemu što teče i živi.

"Nije svako štrecanje infrakt!" pročitah naslov na jednom portalu o zdravstvu. Često ljudi misle da kada ih štrecne nešto sa lijeve strane ispod rebara da je kraj. Zaista znam taj oštar bol koji dolazi iznenada, odnekud iznutra, koji može biti od prehlade, od lošeg položaja tijela i sl. Iako je tako jak, potpuno je bezazlen. Ali postoji još jedan bol koji je dolazi tu iz utrobe koji je potpuno drugačiji, tup, hladan i neprijatan koji je mnogo opasniji. To je bol duše, kao da zjapi neka rana ili praznina, koja traži ispunjenje. Kao da je neko iščupao komad mesa ili kost, pa boli negdje medju rebrima u sred stomaka. Mislim da svi znamo priču iz Knjige Postanja, kako je Bog vidio da nije dobro Adamu prvom čovjeku (kog je stvorio iz praha zemaljskog) da živi sam, pa mu je stvorio divnu partnerku, pomoćnicu koju je on kasnije nazvao Eva. Bog je to učinio tako što je došao dubok san na Adam pa je izvadio jedno njegovo rebro i od njega stvorio Evu. Možda se u ovoj divnoj priči kr

Stojim po ko zna koji put pred skoro istim izazovom, a opet se pitam da li ću uspjeti. Iako sam uspjevao puno puta ranije, ipak se svaki put čini da je sad "drugačije" i da nema garancija da ovaj put neću propasti. Kao da sve govori: "Ovaj put je kraj. Do sada si se 'provlačio' ali više nećeš moći." I zaista, nikad nije svejedno. Uvjek sadašnji problem djeluje veći od svakog prethodnog, bez obzira da li je to realno ili ne. Nikako srce da se utvdi u istini, da postane stabilno i hrabro. Nekako svi porazi iz prošlosti ulaze kroz te neke pukotine i nesigurnosti u srcu, pa se odjednom vraćaju sjaćanja na njih pred oči. Onda dolaze crne misli o tome da je vrijeme za povlačenje i da nema svrhe dalje se boriti jer se ispostavilo da svi ti dotadašnji uspjesi ipak nijesu bili dovoljni za konačnu pobjedu. Čovjek počinje da razmišlja o drugim opcijama, da se fokusira na moguće posljedice poraza, na sramotu, na odbačenost. U sebi sprema "oproštajna" pisma,

Upravo sam ukapirao da sam sam kriv za jedan problem koji mi se skoro desio a za koji sam druge optuživao. Pitao sam se sažaljevajući sebe, kako je moguće da mi se na svu dosadašnju muku pridodao još jedan "mučitelj". Došao je zato što sam ja htio da "skratim" svoje muke. Istina me je sad zapljusnula, pa su mi se vratile slike. Ja sam zapravo u želji da ubrzam neke procese koji bi mi donjeli rješenje, tačnije skratili muku, stvorio situaciju iz koje se pojavio "mučitelj". I sad ću opet kroz sve to morati da prodjem ponovo. A mogao sam se strpiti i sačekati pravo vrijeme i poštedjeti sebe dodatnih glavobolja. I to je čudo, kako mi ljudi ne možemo da podnosimo nikakvu muku. Ni najmanju. Uradili bi sve i svašta, prekršili zakone i Božije i ljudske samo da sebi skratimo muke. Pa zar ne postoji čitav arsenal ljekova koji je napravljen za "skraćivanje muka". Zaboli nas malo glava mi analgetik. Grlo nas zagrebe mi ferveks. Ukoči nas malo vrat mi popij

Proteklih nedjelja se dešavaju neke bure i traže teške odluke. Došlo je vrijeme da se "žrtvuje" nešto najvrijednije da bi se opstalo. Svako ko je i malo odgovoran ovakve odluke odlaže i teška srca donosi. Ali postoji vrijeme i za takve žrtve. Možda se pitamo: "Bože, da li je to nužno. To nam je nešto najdrže i najvrijednije što imamo! Zašto moramo to što moramo da uradimo? Ako žrtvujemo ovo najvrijednije, čemu onda sve? Koja je svrha?" Sjetih se kad je otac 1993. godine, u vrijeme ekonoskih sankcije i hiper inflacije, prodao naš Reno 4 za nekih 500 DM samo da bi se tu zimu prehranili. Bukvalno smo ostali bez ičega, jer plate koje su roditelji primali u onim milijardama dinara su posatle obezvrijedjene i skoro besmislene. A ja i brat smo studirali u Beogradu i morali su nas odškolovati. Zato je otac prodao ono što je bilo najvrednije. Sjećam se da nam je tada ispričao šta je njegov otac, moj djed uradio u sličnoj situaciji nekoliko godina poslije drugog svjetskog r

Ne znam kako to da jutros ispričah Emiliji neke scene iz mog djetinjstva. Kako sam branio svog mladjeg brata kad bi ga ko napao. Bio sam spreman da napadnem čitavu grupu vršnjaka da bih ga odbranio. Nisam se bojao nikog. A u tim tučama uvjek sam imao na umu jedno što mi je otac savjetovao za takve trenutke: "Udri najjačeg!". I tako je bilo, kad bi me napala čitava grupa, ja bih se fokusirao na najjačeg, odnosno kolovodju. Njega bih udario prvo i to najjačim udarcem direktno u glavu. I dešavalo bi se ono što sam maloprije pročitao u knjizi Primjeri čojstva i junaštva od Marka Miljanova Popovića. Navodi primjer kako su Marko Đeljošev Zatrijebčanin i njegovi pajtosi na Kučkim Koritima zadijevali i vrijedjali sirmašnog Poja Ulja dok je uzimao vodu da napoji stoku. I onda je ovaj onim štruglom za vodu udari direktno u glavu Marka te mu probi krv kao majčino mlijeko. Tad Marko Zatrijebčanin zabrani svojim drugovima da se revanširaju Poju jer dobiše što su tražili. Onad Marko Milja

Nekako sam do danas odlagao da se uhvatim vjerovatno najvažnije teme kad je Metanja u pitanju. Smatrao sam da o ovom sofisticiranom duhovnom aspektu treba da prethode neke shvatljivije teme za prosječnog čitaoca. Preko 200 priča sam napisao o potrebi individualnog preobražaja i ukazao koje se te loše stvari koje treba mijenjati u naših mišljenjima, riječima i djelima. Ali neki koji su probali da to primjene u praksi, suočili su se problemom i nemogućnostima. Rekli su mi da ne uspjeva, da je to skoro nemoguće. Mi hoćemo da uradimo pravu stvar, ali ne možemo. Ne možemo da se odviknemo od ružnih navika, ponavljamo iste greške i nemamo snage i volje da izadjemo iz svojih zavisnosti i poroka. Htjeti to neko dobro možda u nama i postoji, ali moći ga zadobiti stoji nekako van naših snaga. Pa se pitamo: "Ko može uspjeti? Ko se može promjeniti?" Neki koji me duže poznaju znaju koliko sam pušio. Pušenje je za mene bila posebna strast. Govorio sam da bih bez svega mogao u životu, ali

Sad mi je prijatelj reče za ovu divnu pjesmu, tačnije himnu navijača Liverpula, koji svojem voljenom timu iznova pjevaju ovu pjesma: "Ti nikad nećeš hodati sam!". Ovi vjerni navijači prate svoj tim u pobjedama, ali i u porazima. Pjevaju mu istu pjesmu, da okuraže voljeni tim i da mu saopšte da ima podršku šta god bilo. Zaista snažna i prava poruka za one koji su u borbama. Ko ne bi poželio da ima nekog ovakog ko će uvjek biti tu uznjega i kad pobjedjujemo ali i kad gubimo. Koji će pratiti naše korak u stopu, saopštavajući jasno da mu je stalo i da mi nismo sami. Da je taj neko upravo tu tik uz nas, koji nam pjeva himnu ljubavi i podrške. Ja znam samo jednog koji sa nebeskih tribina pjeva i klikće nadamnom i nad mojim domom. I kad bijem svoje bitke, u dnu svoje duše znam da je On uz mene i da me neće ostaviti. To daje snagu, do diže moral i vraća vjeru da pobjeda nije nemoguća. Ali nažalost ovu divnu istinu zaboravljamo, kao što i Njega često zaboravljamo. Dozvoljavamo da g

Slušam neku pop pjesmu koja pjeva o ljubavnim skitnicama. A čuo sam još mnogo sličnih hitova sa tugaljivim i sladunjavim refrenima: "Ja sam samo vagabundo...", "Skitnica sam bio...", "Ja sam skitnica, ne drzi me mjesto...","Ja sam kazu ptica skitnica, putujem tamo gdje je ljubav..." itd. Takav sam nekad bio, nestalan u ljubavi, vezama, interesovanjima, poslovima i sl. Hvalio sam se nekad da mi je najduža veza trajala 21 dan. I onda kako je to bilo boemski i muževno, pjevušiti ove pjesme o skitnicama uz neki alkohol, a zapravo je krajnje sebično i nezrelo. Kad neko za sebe govori da je skitnica u ljubavi, da ga ne drži mjesto, da leti sa cvijeta na cvijet, taj zapravo kaže da ne zna ni šta je ljubav ni šta je čovjek i život. Jer kakvi su to ljudi koji imaju ovakav pogled na život? Biti skitnica za mene je simbol nestalnosti, površnosti i neodgovornosti a ne neke životne slobode, uživanja i opuštenosti. To nije ono što sam pisao o nomadima. Raz

Gledao sam danas neku dobru emisiju iz astronomije. To sam oduvjek volio da pratim, jer svemir je tako inspirativan. Ali definitivno ljudi što više proučavaju to ogromno prostranstvo, čini mi se da sve više razumiju koliko zapravo ništa ne razumijemo i koliko su naše spoznaje ograničene. Ali po prvi put sam osvjestio nešto što se tiče pomračenja sunca. Prividni prečnik mjeseca je skoro isti sa prečnikom sunca, tako da mjesec skoro savršeno zamračuje sunce. Ostane samo jedan vrlo vrlo tanak prsten koji mjesec ne zamrači kod potpunog pomračenja sunca, koji stvara čudesan prizor. I to je zaista fenomenalna "slučajnost" koja me je zamislila i ima simbolike. Mjesec je oko 400 puta manji od sunca, ali pošto je za skoro isto toliko puta bliži zamlji, prividno su oba nebeska tijela iste veličine. Ali razlike su više nego inspirativne. Mjesec je vrti oko Zemlje, a Zemlja se vrti oko Sunca, ali sa Zemlje izgleda da se i Mjesec i Sunce vrte oko Zemlje. Dalje, Sunce je zvijezda koja em

Ovo je vrijeme velikih ekonomskih i političkih previranja u kojem se ono što je do juče bilo nezamislivo danas se čini nužnim. Ono čega su se ljudi vjekovima stidili danas je znak prestiža. Neka moralni aksiomi koji su nekad bili nesporni temelji naprednog društva danas se moraju iznova "dokazivati". Ali nije ovo neki omaž nad savremenom dekadencijom, kojeg su pune javne tribine i mediji svih ovih godina. Nije ovo debatovanje na nivou etičkih dilema, moralisanja ili rezignacije. Mene boli što ljudi oko oko mene padaju. Dave se u svojim problemima. Dojučerašnji stubovi jednog društva, danas nestaju pred cunamjem ekonomske krize. A ti stubovi su neki ljudi, odnosno njihova imena i njihova djela. To je zabrinjavajuće. Pomislim hoće li išta ostati cijelo pred ovim potpom. Ima li smisla graditi u ovo hudo vrijeme? Ima li ikakve koristi od akcija za spašavanje kad je stihija toliko jaka. Deluje tragikomično kad čovjek krpi rupe na brodu koji tone jer uliva sa svake strane. Sj

Kako je čudna ta riječ JOŠ. Gledam ovu reklamu za perece koje su tako nazvane - JOŠ, i razišljam o toj riječi. Uzgred, mnogo volim jesti uprave te perece, ali uvjek mi se od njih osuši grlo, da nakon par komada više ne mogu gutati normalno i počnem štucati ako ne popijem nešto. Ne znam šta je to u njima što mi smeta. Možda su ubacili neki aditiv koji daje taj efekat da ti se stalno jedu pa, kao u reklami, kažeš: "Hoću JOŠ!". Ali ipak ti poslije kratkog vremena zapadnu u grlo, da zažališ što si ih jeo. Mnogo je stvari u ovom svijetu upravo kao što su ove perece, koje kao nekakvo prokletstvo kažu: JOŠ, JOŠ. Ljudima nikad dosta užitaka, novaca, moći i slave, pa kad okuse te "perece" samo žele JOŠ. Ta nezasitost je jedna odvratna stvar, koju mrzim i kod sebe i kod drugih. Ona je mislim korjen svakog zla. Nema sreće u životu gdje je ovog zahtjeva "JOŠ", jer nema dovoljnosti i nema zahvalnosti. Sreća počiva na toj zahvalnosti i zadovoljstvo sa onim što se im

Mnogo sam okružen negativnim govorom i pričama o ograničenjima i nemogućnostima, zbog čega sam gotovo odustao od nekih svojih planova, uvjerenja i očekivanja, jer sam smatrao to nemogućim! Šta je zaista nemoguće? Da li postoje i u čemu leže naša ograničenja? Jedan svještenik iz druge polovine 19og vijeka, propovjedajući na ovu temu rekao je: "Sa Bogom je sve moguće, osim da čovjek poleti." a onda kao da ga je sam Bog demantovao, njegova dva sina Orvil i Vilbur su poslije manje od 50 godina bili prvi ljudi u istoriji koji su poletjeli. Pogadjate, taj sveštenik se zvao Otac Rajt. Pitanje ljudskih granica je uvjek zaokupljalo ljudsku maštu od starih mitova o Ikaru, koji se drznuo da predje neke granice, pa su mu sagorjela krila i doživio pad, pa do naših dana i ere naučne fantastike. Ali ipak mnoge od fantazija su se ispunila u istom vjeku. Jedan naučnik iz 1910 godina je npr. tvdio nezamislivu stvar da će svaki čovjek moći nositi sa sobom telefon i radio. I evo to se obistin

Sad mi ispriča Ceca jednu vrlo inspirativnu scenu iz serije o Sulejmanu Veličanstvenom, koja je zasnovana na istorijskim činjenicama o tom velikom otomanskom vojskovodji i osvajaču. Sultan je zapovjedio svojim vezirima da pošalju špijune duboko u neprijateljske redove da ispitaju njihove slabe tačke, da saznaju za starješine koji nijesu odani i lojalni svome kralju, da vide ko je potkupljiv ko bi mogao da stane na njihovu stranu. Ako uspije da pronadje i zadobije te "slabe tačke" mogao bi da porazi cijelo carstvo. I tako je i sa našom dušom, mnogo šta pokušava da nas zadobije i obuzme cijelog. Proučava naše slabe tačke, naše osjeljiva mjesta. Ako to nešto ili neko uspije da nas pogodi u slabu tačku, odnosno da pogodi osjetljive oblasti može biti u mogućnosti da kontroliše i naš život. To je ona čuvena priča o velikom junaku Ahilu koga je pogodio Paris u jedino slabo mjesto, to je njegova peta, odnosno tetiva. Šta učiniti, kako se odbraniti? Treba ukloniti svoje slabe tačke.

Iznova sam se osvjedočio da mnogo naših "problema" ne bi ni bilo da imamo neku ispravniju perspektivu. Dok se prepirem sa nekim mojim neistomišljenicima oko nekog našeg zajedničkog "problema", na višim nivoima odlučivanja taj "problem" i ne postoji. Samo čuješ da se tamo neko "gore" dogovorio da se to nešto što je predmet našeg "izmješta" na neko drugo mjesto. I odjednom tajac. Sve oko čega si se nešto sporio, upinjao i parničio se povjerilo nekom drugom ili jednostavno nestalo. Tvog "suparnika" nema, kao što nema ni predmeta spora, a onda i sva bitka postane besmislena i tragikomična. I onda razumjem da zapravo nikad taj "problem" nije ni bio moj, a znaj, žuč ili krv nikad nije ni zahtjevana, niti,npnužna niti smislena. Zapravo je pravi problem bio samo u mojoj ili tvojoj perspektivu, odnosno pogledu na tu stvarnost. Pominjao sam već tu priču o narodu koji je došao na granice svoje obećane zemlje, i poslao izvidja

Sad smo se upravo vratili sa izleta na Kučkim Koritima, velikoj visoravni od preko 1300 mnv, koje se nalaze na samo 35 kilometara od Podgorice. Tu je kako sam čuo bio komun gdje su Kuči izgonili stoku u ljeto. Tu se nalazi i nekadašnja vojna karaula, jer je to i granica sa Albanijom. Sa druge strane vidi se impresivni vijenac albanskih Prokletija. I sada još na njima ima snijega, iako je skoro polovina juna. Prava vazdušna banja. Vraćali smo se drugim putem, preko Zatrijebča. Tu se pruža nevjerovatan pogleda na Kanjon Cijevne. Kada smo prvi put prije 5 godina slučajno tuda prošli, doživio sam nešto izuzetno. Izašao sam iz kola da vidim kanjon, došao do ivice litice, ispod mene se otvorila zemlja a iznad mene nebo. Od tog prizora, ogromnog kanjona, dubine od nekih pola kilometra, krenule su mi suze na oči od ushićenja. Tako je pozicionirana ta litica da imate osjećaj da lebdite iznad provalije kanjona Cijevne. Fascinantno! I upravo na tom mjestu na vrhu litice i tog vidikovca mještani

Postajem svjestan jedne gorke istine, da dugočekano rješenje jednog mog problema je zapravo jedna obična fatamorgana. Fatamorgana je optička varka koja se posebno javlja u pustinjama, na visokim temperaturama kada žedni nevoljnik u daljini ugleda glatku površinu vode. Fatamorgana se stvara zbog prelamanja svjetlosti na vrelom vazduhu iznad užarene površine pustinje, tako da se vidi ka neko jezerce ili barica u kojem se ogleda nebo. Ali još jedan efekat čini fatamorganu opasnom po nevoljnika koji krene ka toj iluziji vode da se napoji. To je efekat odmicanja. Naime, što se više primičeš toj "vodi" ona se sve više odaljuje. Tako da je fatalna za one koji ostave svoj pravac kretanja i odredište ne bi li dohvatili i dosegli taj "blagoslov". A njega zapravo nema. U Knjizi Ponovljenih zakona zapisana je tajna Blagoslova i Prokletstva. Mojsije je u pustinji iscrpljenom narodu koji je skoro 40 godina "jurio" za obećanom zemljom, otkrio istinu koju sam danas osv

Prije neki dan nam je dolazila stara komšinica i donjele na poklon nešto Ceci. Ona uvjek donese cvijeće ili nešto drugo iz svoje bašte i voćnjaka. Uhvatiše se u priči naših biljaka u bašti, tačnije jednog lješnika koji je ove godine zaista buknuo. Od povećeg žbuna, postao je bujno drvo oblika ogromne žive ograde. Ali slabo je iznio plodova. I onda je ona, u čijoj bašti lješnik radja fenomenalno, objasnila Ceci onim jednostavnim ali najtačnijim narodskim jezikom: "Moraš da obrezuješ drvo i sječeš pojedine grane, jer one crpe život i uzimaju te sokove koje idu u plod. Zato ga nema. Zbog ovih bujnih grana." Ako smo iskreni prema sebi shvatićemo da sve ono što jesmo i imamo je dar koji smo primili ili što je još češće plod našeg življenja. Tako i primjera radi lješnike koje smo prošle godine jeli bili su ili dar od pomenute komšinice ili plod sa naše drveta. Dar može biti nasljedstvo ili nešto slično koje smo besplatno ili čak nezasluženo primili od roditelja, prijatelja, supru

"Evo sad je najpogodnije vrijeme, evo sad je dan spasenja!" Tomo Bošković, Bjelopoljac, bio je solidan službenik Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje u Podgorici. U njegovom životu sve je imalo pravilan redosljed. Poslije gimanazije, odslužio je vojsku. Zatim je završio ekonomiju u roku i vrlo brzo se zaposlio i dobio dobru službu. Oženio se u 33 godini, pobožnom ali veoma plahom ženom, Marijom, koja je odmah na medenom mjesecu ostala trudna. Živjeli su u skromnom iznajmljenom stanu u centru Podgorice. JUČE je Tomo za male pare kupio dobro očuvan auto. Mercedes “okaš”, crni, sa kožnim sjedištima. Ostvario se san njegovih momačkih i studenskih dana. I sve je teklo svojim tokom, normalno i kako treba, dok sinoć njegova žena nije primljena u Urgentni centar sa jakim bolovima. Vodenjak je pukao na početku 8 mjeseca, u kritičnoj fazi trudnoće. Marija je nosila dječaka. Doktor akušer Dragoljub Sjekloća, markantni gospodin, trudnoću je pratio od početka. Kasno u noć

Kroz život sam mnogo češće koristio gas nego kočnicu. Češće osjećao da kasnim i da žurim nego neku laganicu i da imam vremena. Ali to je uvjek bio kao neki imperativ u meni, da moram krenuti da ne bih zakasni. Ne znam kako da objasnim taj poriv da se mora sad i sve učiniti šta se može ali znam kakav je to osjećaj. Sa tim se borim, jer život ne ide istom brzinom. Mojom brzinom. NE život ide svojom brzinom, a je se moram prilagoditi. Tako sam i danas sebi, po hiljaditi put rekao, onako na glas: "Ne brže od života!". Kao onaj znak koji su postavili prijatelji iz organizacije "Sky Forever" pokojnog Neba, repera, koji je sa prijateljicama poginuo na putu od Podgorice prema Cetinju, upravo zbog prebrze vožnje. Mnoge je brzina stajala života, odnosno uspjeha i zdravlja. Ko odredjuje taj ritam života? Ko odredjuje kad treba krenuti i zgrabiti priliku, a kad treba stati i sačekati svojih pet minuta. Ja vjerujem da je to Bog. Zato je tačnije reći: "Ne brže od Boga!&quo

Zadnjih mjeseci sam u vrlo turbulentnom periodu mog poslovnog života. Borba je velika ali i kontinuirana. Osjećam se kao u nekom ringu profesionalnog boks meča. Boksuje se u 12 rundi. I kao da mogu nabrojati svaku rundu. U nekoj sam bio dobro bijen a u nekoj sam i ja dobro tukao. I taman kad mislim da je gotovo da sam iscrpljen i da ne mogu više sudija gongom označi kraj runde. I onda odem u svoj ugao i dobijem osvježenje i onaj savjet Trenera. Po sistemu: pazi se ovaj udara vrlo nisko ili ne spuštaj gard i td. I onda taman kad onaj Ljekar sanira rane od napukle arkade, sudija opet gongom označava početak sljedeće runde. Bitka još traje, moj protivnik čini se još sa većom žestinom napada. Udarci su sve jači i jači, a snaga je sve manje. U očaju pitam Boga: "Kada će kraj? Hoću li opstati i ostati na nogama da dočekam pobjedu? Sjetih se priče koju sam čuo o ispovjesti Ivandera Holifilda o onom čuvenom meču kada je pobjedio Majka Tajsona i postao šampion svijeta u teškoj kategoriji

Upravo smo bili na izletu onako kao porodica. Divan i opuštajući osjećaj. Ceca je napravila čitavu tepsiju lazanja koje smo ponjeli sa sobom. Otišli smo na Ubalac, to je jedno zabačeno mjestašce iza Ubala u Kučima. Tu na 5 kilometara dalje na putu ka sjeveru, je jedna uvala sa desetak kuća. U toj zavjetrini nalazi se jedan mali planinski izvor, kraj kojeg smo u hladu nekog velikog graba ručali te lazanje sa fenomenalnom mješanom salatom od ranog sezonskog povrća i popili malo crnog vina. Nakon ručka sam ležao u krilu svoje ćerkice, koja je tako mekana da nikakav Dormeo jastuk nije joj primaći. Osjetio sam kako se maklo svo crnilo i napetost subotnjeg jutra sa kojim sam se probudio, jer mi su burni dogadjaji prethodne nedjelje i sve ono što me čeka sljedeće nedjelje kao bumeranzi udarali u moju dušu. Dok smo se vraćali kolima pored nabujalog planinskog proljećnog rastinja vidio sam neko bilje koje sam skupljao kao osnovac u herbarijum. Pričao sam to djeci kako sam ja radio i kako bi val