Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за април, 2012

SUPERMEN

Ja sam od one generacije koja je rasla uz stripove. A jedan od najupečatljivijih likova Za mene je bio Supermen, tačnije krotki, skromni i ugladjeni novinar Klark Kent. Mnogo je likova i superheroja o kojima sam čitao, koji su pomagali ljudima u nevolji i bili borci za pravdu. Ali postoji jedna bitna razlika od svih ostalih junaka iz stripova. Svi likovi piju neke čudotvorne napitke ili oblače neku masku kao Betmen i dr. i onda od običnih ljudi postaju superheroji. Ali jedino Supermen je super-heroj po svojoj suštini, a kada se preoblači i transformiše onda to čini tako da se pretvara u običnog čovjeka. I u tom je bitna razlika! Jer on je snagator koji leti i koji ima nevjerovatno osjetljiva čula, i koji je došao sa druge planete Kripton. Koliko sam puta je spasio svoju koleginicu i djevojku Lois Lane, pred kojim je krotak i stidljiv, ali kad je u nevolji, on krišom skida odjelo običnog čovjeka i ne postaje ništa, već samo ono što on i jeste - Supermen! Apostol u svojim poslanicama up

SILA PRIVLAčENJA SRCA

Ova nedjelja što je iza mene ostala, nedjelja je koju ću pamtiti. Na poslu su mi se desile tako značajne stvari i preokreti, da ću još dugo i dugo iz sveg ovog iskustva, kao što reče moj glavni urednik, moći da crpim nauk i mudrost za buduće dane. Mnogo je stvari bilo o kojima neću zamarati čitaoca, ali jednu sam do srži spoznao - biti istinski lider tj. neko ko treba da vodi ljude i na koga treba da se ugledaju, prevashodno podrazumjeva imati ispravan stav SRCA. Kad kažem srce, ne mislim na neki organ koji pumpa krv. Kad kažem srce mislim na središte našeg bića. Srce je naš karakter tj. skup naših vrijednosti. Za vodju je bitinije da radi na svom srcu i na svom karakteru, nego da izučava neke poslediplomske studije, ili da ima mnogo novca, lijepe manire i umjeće izražavanja. Pretežniji je njegov moralni sklop, sistem vrijednosti, ojećaj za pravdu i saosjećajnost. Drugim riječima da bi bio pravi vodja moraš imati široko i dobro srce. Srce je jedan bezdan, koje ne možeš do kraja is

NEBO NEMA/IMA MILJENIKE

Sad za vikend osjećao sam neku uznemirenost i kao da mi je u grudima bilo tijesno. Bockalo me srce. Ležim na krevetu dnevne sobe sa tom nelagodom. I onda pozvah svog malog sina Danila, da dodje da legne pored mene na kauču. Bože, kako je on umiljato dijete. Legao je nekako na mom boku, stavimo mi glavu ispod pazuha, na grudi. Ja ga zagrlih. I već za par sekundi, sve ono ružno iz mojih grudi nestade. Zaista on je naš bensedinčić. Uvjek raspoložen da se pomazi, da te zagrli. Ima to nešto umirujuće u njemu, kad legneš pored njega kao da ti se duša leči. Sjećam se kad je Ceca našla u biblija jedan stih i podvukla ga koji kaže: "Danilo mili čovječe...". E upravo taj stih odgovara opisu našeg istoimenog sinčića. Mili dječak! Jednom je Ceca dok smo bili kod njenih svome bratu koji je bio uznemiren i iscrpljen od posla, rekla da legne pored Danila na pod dok je ovaj gledao crtani i da ga zagrli da vidi kako će da ga nemir prodje. Poslije par minuta, na Danilovim grudima, njegov ujk

SIRAK TUŽNI

Kao sto rekoh, prije nekoliko dana sam ušao u period preispitivanja. Pred nekom sam znacajnom odlukom vezano za moju službu. I već trenutak kasnije od momenta kad sam shvatio šta je to što ja želim i zašto to želim, javio se strah od neuspjeha. Oko mene sam vidio samo crnilo. Stanje neko veoma teško i beznadežno. Pitam se ima li podrške i saveznika? Ili bi moja odluka mogla da donese mnogo neprijatelja i to veoma moćnih? Šanse za uspjeh su minimalne, a gubitak naizgled veoma veliki. Predamnom je avantura i neizvjesnost, a iza mene je sigurnost. Osjećam se slabim i bespomoćnim. Njegoš, mladi duhovni vodja jednog porodbljenog malog naroda, počinje svoje remek djelo, tužaljkom i jadikovkom Bogu. Jadikuje Vladika nad velikim zlom koje vidi oko sebe. Zlo se rasprostranilo, svuda je oko njega po svijetu ali i u njegovom rodu. Čini se silno i moćno, pa donosi beznadje, bol u stomaku i jezu kostima. Kao da je sam pakao razjapio čeljusti nad njim. A njegov narod i njegova sila, je tako mala i

SKRIVENI MOTIVI

Gledam film Bjegunac sa Harisonom Fordom. Kako nevin čovjek mora da bježi, da sačuva živu glavu i dokaže svoju nevinost. I inspektor koji ga goni, vremenom počinje da sumnja u krivicu ovog uglednog doktora kojeg su okrivili za ubistvo supruge. Koju je veoma volio i koja mu je bila sve. Ipak zbog sticaja okolnosti, dokazi su upućivali na njega. Inspektor je počeo da kopa po njima i ispitivao inspektore koji su vodili tu raniju istragu. I onda je postavio jedno suštinsko pitanje na koje oni nisu imali dobar odgovor: "Koji bi uopšte imao MOTIV da bi ubio ženu?" Ovih dana sam u nekom velikom preispitivanju. U razgovoru sa mojim sveštenikom sa koji se savjetujem pred neke važne odluke, reče mi da postavim sebi dva pitanja. Prvo: Šta je to što zaista hoću? I drugo još važnije: Zašto to hoću? I time dolazim do pravog odgovora i saznanja koji su moji pravi motivi. Šta je ono što me pokreće. Lični motivi su sakriveni često i nama samima, a kamo li tudji motivi. Shvatam da u tom svj

PION ILI KRALJICA

Sjećam se kad sam u osmom razredu osnovne škole Milorad-Musa Burzan, pobijedio na školskom takmičenju u šahu. Iako se nisam do tada nikad aktivno bavio šahom niti pohadjao neku školu šaha, pobjediti na školskom takmičenju od nekoliko desetina učesnika svih razreda bio je popriličan uspjeh. Znam da sam u odlučujućoj partiji pobjedio protivnika, tako što sam sa kraljem i nekoliko piona, sa iscrpljujućem nadgornjavanju uspio, greškom protivnika, da dodjem do krajnjeg polja i da zamjenim piona za kraljicu. Ta nova Kraljica je donijela šah-mat. Kasnije sam išao na neko opštinsko takmičenje, i nisam ostvarivao neke značajnije rezultate, ali pamtim takodje jednu veliku simultanku sa nekim čuvenim velemajstorom, sa kojim sam od 50 tabli medju retkima taj dan izvukao remi. Pominjao sam tu divnu biblijsku knjigu o Jestiri. Priču o prelijepoj ropkinji koja je od stotine ljepotica iz čitavog carscta izabrana za najljepšu i koja je postala Persijska kraljica. To nije priča o izboru za mis univerzum

ZEMLJOTRES NA USKRS

Danas je Vaskrs, ali je takodje i 33 godine od kada je Crnu Goru pogodio katastrofalni zemljotres. Te 79te godine prošlog vijeka imao sam 8 godina. U posjeti nam je došla sad već pokojna tetka Ljuba, najstarija očeva sestra, sa mužem. Bili su budni svi u zoru, u te rane jutarnje časove kada je uslijedio snažan potres. Nastupila je metež i panika, na hodnicima i stepeništu naše zgrade. Svi su željeli što prije da je napuste. Moj otac je bio veoma pribran čovjek, nije da nikom da izlazi iz stana dok se metež ne razidje. Mene i brata su lagano probudili da se ne bi traumirali. I zaista, zahvaljujući pribranosti mog oca, ja i sav taj užas i ne pamtim kao stravičan. Dok smo se polako oblačili, uslijedio je drugi talas zemljotresa, koji je bio jak, ali nije kao o prvi. Sve se treslo u kući. Veliki plakar sa posudjem se tresao kao da je slamčica. I onda smo izašli svi polako iz zgrade. Sav narod iz zgrada stajao je uplašen na ulicama ispred zgrade. Onako sa ćebadima, u donjem vešu. Strašno. N

UOČI VASKRSA

Večeras je Velika subota pred Vaskrs. Dan kad je Isus ležao u grobu i kada su Se raspali životi i umrle nade svih njegovih učenika. Raštrkali su se svi na svoju stranu, bježeći da sačuvaju samo živu glavu. I sjetih se jedne od značajnih priča koje su obelježile našu porodicu Lajović. Priča je o mom djedu Dušanu, koju nam je otac pričao dok smo ja i brat bili mali. Moj djed Dušan je umro mnogo prije našeg rodjenja. Bio je rodjen krajem 19tog vijeka. I onda tokom prvog svjetskog rata je, kao dvadesetogodišnjak, bio zarobljen i odveden u logor u Austrougarsku. Ne sjećam se detalja tačno kako i gdje se nalazio logor. ali se sjećam te priče o njegovom bjekstvu iz logora u Austrougarskoj. Tada su on i njegov jedan plemenik iz Bjelopavlića, napravili plan bjekstva i kad im se ukazala prilika uspjeli preskočiti žicu. Pobjegli su iz logora kroz minsko polje. Kad su malo odmakli, odlučili su se razdvojiti, da bi se barem jedan spasio od potjere. Prijatelj mog djeda je pobjega na zapad, a Dušan

DAN ZA DAN

Koliko sam puta, na mom poslu, u zadnjih nekoliko mjeseci pomislio na Mojsija i čuvenu priču o putovanj kroz pustinju. Kako li mu je bilo, mogu misliti! Biti vodja dvomilionskog konvoja, korz pustinju i to 40 godina. Što reče jedna moja koleginica prije neki dan: "Teško je biti gazda u siromašnoj kući!". Stalno su mu prigovarali. A najbliži saradnici i rodbina su stalno mrmljala, a na kraju su podigli bunu protiv njega. Ali Bog je providio potrebe za njih. Svako jutro je podala MANA. Ima dosta naučnih objasnjenja o porijeklu te hrane, koja je padala sa neba svako jutro. I trajala je samo jedan dan, sjutra bi se već ucrvljala. Od nje su se mogli praviti hlebići i različita jela. Bila je slatkastog ukusa, sličnog medu. U svakom slučaju bila je dovoljna za preživljavanje. Takodje Bog je obezbijedio vodu, tako da su našli u nekoliko navrata stijene iz kojih su tekli izvori da su mogli napojiti toliki narod sa sve stokom. Tu bi se ulogorili dok ne krenu dalje. Takodje u nekoliko

ŠARENO DRVENO JAJE

Juče dodje Danilo poslije škole ostavi torbu i duboko uzdahnu i reče nekim sjetnim glasom "Eh, da mi je 50 centi" i napravi pauzu. I ja i Ceca iznenadjeno u glas pitasmo "Što će ti 50 centi sine?". A Danilo ozbiljno odgovori: "Da imam te pare mogao bih kupiti šareno drveno jaje, da se kuckam u školi sa drugarima. Sve bi ih pobjedio!". Ma idi bre, pomislih, smejući se. A ja mislio ne znam šta mu treba, a on neko drveno jaje za Uskrs. Jutros se vozim kolima na posao ćuteći sa nekom sjetom i težinom razmišljam o svemu što me čeka i nekim stvarima koje toliko priželjkujem i za koje sam se molio ovih dana. I kao da me Bog podsjeti ovome što je Danilo mene i majku molio. I postade mi jasna jedna misao: blago mom sinu, koliko je samo on bezbrižan! Ima svaki obrok. Sve knjige smo mu obezbijedili. Obučen je i obezbijedjen. A što je važnije zdrav je. Ima ne znam koliko igračaka i dr. I pored svega toga čega nije ni svjestan, i što smatra normalnim, on nekim sjetnim

MOGU TE BAR NOSITI

Juče se na televiziji davao i treći posljednji dio filma "Gospodari prstenova". Još uvjek mi odzvanja u ušima ona izjava malog hobita Sema, na kraju filma. Frodo je na izdisaju snaga, jer prsten (teret)koji nosi ga je totalno iscijedio. U njemu nestaje i zadnje kapljice snaga. Zatim pada gotovo mrtav, i to na samo par stotina metara od cilja. Na posljednjoj uzbrdici. Siroti Sem koji je dobio zapovjest da se ne odvaja od svog gospodara Froda, uzima Froda u naručje, pa ga stavlja na ramena kao ranjenika što se nosi i kaže: "Možda ne mogu nositi ovaj prsten (teret) umjesto tebe, ali zato MOGU NOSITI TEBE!". Koliko ima simbolike u ovoj slici i riječi. To je ona prava slika šta treba da čine hrišćani jedan za drugog. Istina, mi ne možemo jedan umjesto drugog nositi teret i krst onog drugog. Da li je to neka služba, zadatak i odgovornost koju ta služba donosi, ja ne znam. Ne mogu na sebe uzeti brigu ili bolest koja te pritiska. Ne mogu uzeti na sebe sve ono što te snalaz

MED I MASLO

U vojnoj školi smo često za doručak dobijali onaj slatki obrok - hljed, maslo i med uz čašu mlijeka. Jelovnici nisu slučajno radjeni, već su bili produkt stručnjaka nutricionista, koji su sve planirali do perfekcije. Da dobijemo taman toliko hranljivih materija potrebni za rast i razvoj mladića našeg uzrasta. Imali smo četiri obroka dnevno. Drugo je pitanje jesmo li mi voljeli da jedom tu hranu, ali od te hrane niko nije bio ni mršav ni debeo. I imali smo dovoljno snage za fizičke i druge napore. Nego da se vratim na priču o medu i maslu. Oduvjek se smaralo da su med i maslo hrana bogova. Ima toliko nekih paganskih priča u našim krajevima o gorskim vilama koje su navodno jele med i maslo. Kako se dobija ova "božanska hrana". Med se vadi iz košnice, odnosno saća u posebnom trenutku. Ne smije da curi iz ćelija, jer to znači da još nije zreo, a ne smije ni da prezrene odnosno previše ostane u ćelijama, jer se stvrdne i ne može se vrcati. I onda kad dodje pravo vrijeme, uzimaju

JEDNOSTAVNO - SAVRšENO

Večeras smo bili u Nikšiću na promociji knjige. Kasnije smo otišli kod jednog mog dobrog prijatelja i njegove predivne porodice. Zaista je fenomenalno, koliko sam tamo prijatelja stekao. Iako sam rodjen u Podgorici, čini mi se da medju mojim prijateljima većinu čine Nikšićani. Volim taj grad, radio sam u njemu par godina a toliko divnih stvari me vezuje za njega. Moram da razmislim o tome :) Ali da se vratim na jednu divnu istinu koju mi je ovaj moj prijatelj rekao, inače iskreni vjernik, koji sa svojom ženom i sedmoro djece živi jedan harmoničan i posvećan porodični život. Reče da smo mi ljudi nevjerovatno čudni, jer ne volimo i ne cijenimo jednostavne stvari. Pravimo od svega nešto komplikovano i glamurozno. Spremni smo da za te komplikovane stvari da žestoko platimo. Kaže, nije nam dovoljno da pojedemo jedan ukusan komad mesa, već volimo da nas služe, da se to stavi na neke skupocjene tanjire, pa da ima nekoliko naslaganih tanjira, skupocjene pozlaćene kašike, viljuške i noževe, sv

SJEME I TLO

Čitam jedan istorijski tekst o borbama Slovena i Vizintijskih plemane na ovim našim prostorima. Priča govori o dovitljivosti Slovena u jednoj bitci kod grada Topira, daleke 550te godine. Gdje su malobrojniji Sloveni podjelili se u dvije grupe, jedna veća od oko 2000 ratnika se sakrila u neke neravnine na zemlji, a druga od oko 1000 ratnika je izašla na bojno polje oko utvrdjenog grada. Kad su Skiti vidjeli malobrojnu Slovensku vojsku , izašli su iz zidina i upali u zamku. Sloveni su ih potpuno potukli. Zatim su osvojili grad. Pobili su sve muškarce, a žene i djecu su zarobili i odveli u roblje. Tako su u narednim decenijama i vjekovima, kontinuiranim borbama potpuno osvojili i zaposjeli veći dio Balkana, u kojem žive do današnjih dana. Danas u razgovoru sa jednim dobrim prijateljem sam otkrio dvostruku suštinu borbe, odnosno ovih osvajanja. Jedna je fizička, a druga je duhovna. Na fizičkom planu, osvajači su svakako zainteresovani za zemlju, njihove utvdjene gradove a ponajviše za njen

SAD BJEŽI!

Sjećam se kad smo se kao djeca, ja i Vuk igrali kod vodopada na Cijevni. Moj otac i stric su kupili na Kuće Rakića jedno manje imanje. Jednog dana trčali ka jednom našem tajnom skrovištu koje smo pronašli. To je bila jedna omanja pećina, sakrivena u utrobi tih stijena. Tu smo napravili neku kao kućicu sa stvarima. Sjećam se da smo pričali da bi u slučaju atomskog rata, a o tome se puno više govorilo nego sad, bi mi se sakrili u toj pećini. I tako, dok smo trčali preko onih stijena na obali Cijevne. Skakali sa jedne na drugu. Vuk je bio ispred mene, i taman kad je htio skočiti, ja sam ugledao ogromnu zmiju koja je sklupčana stajala u jednom proširenju u koji je Vuk htio da skoči. U zadnjem momentu sam ga uhvatio za majicu i snažno povukao nazad da ga zadržim od skoka i vrisnu "Zmija! Bježi!". Sjećam se da smo bezglavo trčali na plac kod roditelja, nevjerovatnim šprintom. Kad sam već kod bjekstva, sjetih se još nečag, što je mnogo drastičniji primjer. Vuk je studirao u Prištini

SLUČAJNI PARTNERI

Danas pričam sa svojim prijateljem o mojem bratu, sa kojim je on proveo popodne. Njih dvojica se super ispričala i družila, oko nekog njihovog zajedničkog projekta. Čak su obojica pričali o stvarima o kojima ja sa njima nikad nisam pričao. Baš nešto razmišljam, dva meni veoma važna i draga čovjeka u životu, a toliko različitosti? Svako za svakog bi mogao reći da se razlikujemo ko nebo i zemlja. I to realno! Ja i moj brat sa baš razlikujemo a ipak se mnogo volimo. Ja i moj prijatelj se takodje mnogo razlikujemo i po godinama i po nekim životnim interesovanjima, a ipak ga veoma volim i imamo neke zajedničke planove, i dijelimo istu viziju. Pa i moja žena i ja se realno po mnogo čemu razlikujemo, ona umije to često da kaže. Razlikujemo se i po interesovanjima, i po sklonostima. Podizani smo u potpuno dvije različite kulture, različite porodice, imamo različite prijatelje. A ipak mnogo se volimo! Naravno imamo i mnogo zajedničkih stvari. Najprije naša djeca i neke vizije i uvjerenja su n

STID ŽRTVE

Uhvatih jednu sekvencu serije Sulejman Veličanstveni, u kojoj on ulazi u sobu da vidi tek rodjenog sina. U sobi sultanija koja se ponosi svojim sinčićem, princom a vjerovatno budućim prijestolonasljednikom. I njena sluškinja i najbolja prijateljica. Ona je spustila pogled od stida. Stid jer je u noći dok se njena najbolja prijateljica savijala u porodjajnim mukama, ona bila dovedena prinudno u Sultanovu sobu i postelju. I umjesto da se Sultan stidi svoga gnusnog čina, da je spavao sa robinjom dok mu se zena poradja. Ona jadnica se stidi? To je zaista nevjerovatno! Ali istinito. Otkud taj stid? Sjetih se slične situacije, prošle nedjelje, izadjoh iz firme po sendvič i da malo prošetam po divnom proljecnom danu. I taman da predjem ulicu, kad vidim sa druge strane kako se primice pjesackom prelazu jedan moj "prijatelj" koji me je na neki način prevario, odnosno nije ispunio obećanje. I nismo se vidjeli od onda. I ja se nekako zbunih, i promjenih pravac da se ne bi sreo sa njim.

MORALNOST BEZ BOGA

Danas olako uzimaju u usta riječ moral, posebno kada sude o nečijem ponašanju, pa ga kvalifikuju kao nemoralno ili amoralno. Svi pričaju, a pitanje je da li razumiju. Jer kad bi ih pitali šta tačno znači ta riječ, po svom obimu, sadržaju i svrsi ne bi znali i svako bi dao svoj odgovor. Jer ono što je moralno za tebe, možda nije za mene. Takodje, ono što je moralno negdje u africi ili zapadnoj Evropi, nije kod nas u Crnoj Gori. I mnogi će reći da je onda moral neka lokalna ili individualna stvar, neki individualni sistem vrijednosti ili lokalni obačaj i tradicija. Što nas onda dovodi do potpune apsurdnosti pitanje morala, jer nismo mi mjerilo vrijednosti niti naša nacija, već postoji nešto daleko šire i objektivnije. Jer moral kažu enciklopedije je skup nepisanih pravila i običaja medjuljudskog ponašanja koja utvrdjuju šta je dobro a šta je zlo. Ovo je veoma široka tema, kojim su se bavili najveći umovi i filozofi i ne bi razvijajo neku polemiku. Ono što ipak hoću, a to je i možda pit