Пређи на главни садржај

Постови

Приказују се постови за март, 2012

POLOVNIJA

Evo se sprema kiša, a nikako da padne. Ceca je priželjkuje zbog bašte koju gaji i zaliva, i baš podjeli jednu dobru misao, o tome kako su ove mlade biljke nežne i osjetljive. Potrebna im je jedna dobra proljećna kiša da bi ih duboko zalila i da bujnije krenu da rastu. Bez zalivanja ne bi imale neku šansu pored korova. A za razliku od ovih biljcica sa plitikim korjenom, odmah pored bašte raste velika Polovnija od 7 metara, njoj uopšte nije potrebno zalivanja. Ne zavisi od atmosferskih promjena, jer njeni korijeni dosežu duboko u zemlju. Usadjena je tik pored jednog podzemnog izvora, "krkora" kako ga zovu ovdje mještani. Ovo drvo cvjeta i grana se na sve strane, jer crpi snagu iz dubine zemlje. Ovih zadnjih mjeseci od kada mi je izašla knjiga, bio sam u prilici da često pričam o tome, otkud mi inspiracija, otkud da sam se bavio tako dubokim temama, da sam pisao o Bogu i td? Možda nekome djeluje nesuvislo da se neko ulazi u neke dublje teme, da istražuje neke životne istine i ra

SAMOUNIšTENJE

Pričam danas sa jednim dobrim prijateljem kome su članovi porodice pod snažnim pritiskom nepravde i zla. On takodje razumije duhovne principe i dobar je sagovornik o Bogu. Kaže: "Ne uništava Dobro Zlo, nego nekako Zlo samo sebe uništi. Kao da raste i raste toliko da čak izgleda da nema kraja i da će sve da uništi. I onda se desi da nekako se izmedju sebe zavade, i dodje do uništenja." Znam tačno o čemu priča. Kad smo vodili Emiliju kod jednog kožnog ljekara, zbog nekih sitnih virusnih bradavica. Vidio sam taj proces. Onaj doktor je vrhom čačkalice uzeo neki "otrov" ili "kiselinu" i samo malo takao na bradavice. Počeo je neki upalni proces. Već sjutra su bradavice počele da bukte da se otvaraju kao neke ranice. Bilo je užasno, pa smo čak zvali doktora da pitamo je li to u redu. On se skoro nasmijao: "Odlično. To upravo treba da se dešava". Zatim je prekosjutra počelo da se te ranice pretvaraju u neke kraste. A doktor nam je strogo branio da je k

KO JE ONDA KRIV?

Anders Johansen, norveški ljekar, humanitarni radnik i misionar, trebao je krenuti sa autobiske stanice Berane na put za Beograd zajedno sa svojim prijateljem Draganom Jakšićem izbjeglicom iz Kosovke Mitrovice i direktorom nevladine humanitarne organizacije "Radosna Vijest" iz Berana. Ali, Dragana nije bilo na stanici, a autobus samo što nije krenuo. Trebali su zajedno da povedu sirotu četvorogodišnju djevojčicu Eminu Jovanović na operaciju u očnu kliniku "Sveti vid". Djevojčica je imala neku vrstu urođenog glaukoma, kojeg je trebalo odmah operisati da bi se izbjeglo slijepilo. Bila je jedno od petoro djece Suzane Jovanović, Romkin je koja je izbjegla iz Peći , sa Kosova i zajedno sa svojim sunarodnicima smjestila se u privremenom šatorskom naselju u Beranama. Kasnije su dobili nužni smještaj u kampu kojeg Beranci nazvaše "Riversajd". Ta prosta i skoro maloumna žena, živjela je sama. Za njom stiže glas da je svako od svoje petoro djece dobila sa nekim d

STIŽE BROD

Ljudmila Simović Zanković je sjedjela u prvom redu velike sale. Danas je bio njen dan. Upravo je počinjala konstitutivna sjednica Skupštine Opštine Bar, kojom je predsjedavao najstariji odbornik. Utonula je u svoje misli, zvukovi oko nje su nestajali. Sjećala se dana kad je ostala bez posla. Devet mjeseci se posvetila Jeleni i suprugu. Mada se tješila činjenicom da je to vrijeme koje je svakako trebala posvetiti svome djetetu , ipak bila je nespokojna jer nije uspijevala naći sebi adekvatan posao. Ako je i bila samouvjerena dok je radila, ova pauza je ipak destabilizovala i donekle poljuljala njeno samopouzdanje. Često bi joj na um dolazile riječi njenog strogog oca, koji ju je kritikovao da je neozbiljna, i da nikad ne završava ono što započne. Bila je natprosječno inteligentna. Poslije srednje poljoprivredne škole u Baru, upisala je i završila u roku i to sa visokim prosjekom agronomiju na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu. Ipak kako je vrijeme odmicalo, njene nade za novom ša

MLIJEKO

Ljudmila Simović, rođena Zanković, bila je mlada majka. Kao uspješna i ambiciozna poslovna žena, već sa 30 godina postala je izvršna direktorka Primorke iz Bara. Problemi su se javili kad je ostala trudna. Vlasnik kompanije nije mogao da se pomiri sa činjenicom da je njegova glavna menadžerka mjesecima na porodiljskom odsustvu . Ljudmila je bila razapeta izmedju svoje dvije važne uloge u životu. Njen suprug Saša Simović, bio je uspješan mlad bankar, direktor filijale Podgoričke banke u Baru. Imali su dobar i aktivan život, u porodičnoj kući njegove supruge, tik pored Sutomorske plaže. Kad su se navršila 3 mjeseca od porođjaja Ljudmila je samonicijativno odlučila da se vrati svojim obavezama i prekine bolovanje. Problemi u kompaniji su to nametali. Iako joj to nije rekao, osjećala je da je vlasnik napumpan do pucanja. Ali mlijeko je još teklo.Morala je da odbije od sise svoju malenu ćerkicu Jelenu sa nepuna tri mjeseca. Ostavila je njenoj majci da se brine za nju, dok je na poslu.

TROJKA

Milutin Vučinić iz Rogama bio je uspješan gradjevinski preduzimač. Njegovo preduzeće koje se bavilo niskogradnjom zadnjih godina bilježi fenomenalne rezultate. Danas je dobio obavještenje da je na konkursu za izgradnju obilaznice u Budvi, koji je zatvoren prošlog mjeseca, kao prvorangirani ponudjač dobio posao vrijedan 8 miliona eura, koji će se realizovati u narednih 18 mjeseci. Ipak, ulazeći u svoju luksuznu spratnu kuću na fantastičnom ranču koji se prostirao na 3 rala, bio jr smračen i ćutljiv. Osjećala se napetost u vazduhu, jer njegov odnos sa suprugom Jovanom, u zadnjih skoro godinu dana ide nizbrdo. Bili su lijep i atraktivan par, ali sada su postali daleki i hladni. Ona je još prije 3 godine magistrirala biohemiju, ali i dalje nije imala posla. Čitav život joj se svodio na boravak u toj vili u Rogamima, na periferiji grada. Kao u kakvom luksuznom Alkatrazu. A kad se tome doda i to da im i dalje ne uspjeva da ona zatrudni i da dobiju djete, onda nije ni čudo što se osjećala t

RUŠITELJI

Pavle Bojović ne bi izašao sa svojom suprugom u restoran, da nije tako poseban dan danas. Godišnjica njihovog dobrog braka. Jubilarna. Trideseta. Imali su uspona ali i puno padova. Ali njihov brak je odolijevao. Čini se da su ga godine samo učvršćivale. On je kao vozač šlepera za nekadašnji Agrokombinat "13 jul" iz Podgorice, a kasnije početkom devedesetih kao samostalni autoprevoznik na medjunarodnim turama, veoma dobro zaradjivao. Ali je zato vrlo rijetko bivao kući. Branka je zato vukla čitav dom na svojim plećima. Trudila se da mu te dane pauze izmedju dvije ture, kada je boravio kući ne zagorčava stalnom pričom o njenim problemima sa ogromnim obavezama. Od svoje uštedjevine, usjeli su da kupe plac u Gornjoj Gorici uz sami Nikšićki put. Na jednoj od najboljih lokacija, na samoj raskrsnici. Počeli da grade veliku kuću, na 3 sprata. Pavle je želio da obezbijedi sva svoja tri sina. Da za svakog bude po jedna etaža. Nisu imali vremena za sebe. A porodični problemi koji su

"ALI" SREĆU KVARI

Koliko sam puta čuo na kraju rečenice "Ali", da mi se utroba pomjera od njega. To je ono: "Znaš Lave, mi te veoma uvažavamo i cijenimo tvoj značajan doprinos, pažljivo smo razmotrili tvoj zahtjev, ALI...". To je ono u staroj izreci"Ali, što djevojci sreću kvari". Mnogo ima primjera za ovo izgovaranje, ali šta nam znače lijepe riječi, šta nam znače objašnjavanja kad nam nisu pomogli oni koji su mogli ili ako posao nije završen. Lako je ovo osuditi, ali šta je sa onim slučajem kada mi stojimo sa te strane i smišljamo kako da objasnimo zašto nismo uradili ono što je trebalo i što smo obećali. Suština leži u tome, da nije važno koliko smo morali truda da uložimo da bi nešto uradili, na kakve smo probleme naišli, kada dodje dan podnošenja računa brojaće se samo ima li ili nema rezultata. Ovo sam mnogo puta i sebi i svojim saradnicima pokušao da objasnim. Ako posao nije uradjen kako treba i kad je bilo dogovoreno, nikome ne znači tvoje "ali". "Ja

PRIZEMLJI SE

Koliko sam puta uhvatio sebe, kao prošle nedjelje, da razmišljam o nekim visokim funkcijama na koje sam očekivao da ću doći. E, onda samo mogu da gledam kako se ta mjesta popunjavaju na način koji se meni ne svidja. I kako to biva u ovakvim situacijama, počinjemo da se nerviramo, da se uporedjujemo sa nekim od tih "sretnika", misleći da smo valjda bolji. Ponekad idemo dotle da ih čak i ogovaramo kako bi sebe uzdigli u svojim i tudjim očima, a njh ponizili. Ali usred takvih misli, gotovo negativnih, vidjeh jedan mali naslov u sred knjige koju sam prelistavao, na kojem je pisalo "PRIZEMLJI SE!". To me je dobro opomenulo! Kao da me je sam Bog ukorio. Sjetih se jednog mudrog savjeta starog sveštenika, kada sam prije 6 godina išao na svoju prvu veću funkciju u životu. Rekao mi je tada da držim za prijatelje ljude koji će me spuštati na zemlju tj. prizemljivati onda kad počnem da "letim" u svojim planovima. Završio sam vazduhoplovnu školu, u kojoj smo učili s

BABA MARTA

Ovih dana svjedoci smo promenljivosti vremena i raznih skokova i padova temperature. Podsjeti me na djetinjstvo kada sam jednog marta sa svoje terase, gledao u jednom danu sva 4 godišnja doba. Toga dana je istovremeno bilo sunce, a provejavao je sitan snijeg, pa je kasnije stigla kiša pa opet sunce. Onda sam prvi put čuo staru priču o Baba Marti, koja je "kriva" za ove turbulencije. To je priča o jednoj Babi koja "pokauzuje zube" i koja neda suncu da postojano ogrije. Zapravo to je priča o zadnjim trzajima zime i hladnoća, pred dolazećim proljećem i toplim suncem koje ono donosi. Ova priča o Baba Marti je potekla iz bugarske tradicije. Uvrežena je u običaje bugarskog naroda, koji i danas od prvog pa do 22og marta svake godine slave ovaj paganski običaj. Obično je to 1.mart, vjeruju da kakav je taj dan takva će biti cijela godina. Ako je lijepo vrijeme, biće dobro i tokom cijele godine, a ako je nevrijeme onda će i godina biti puna nevolja. Jedan od najvećih borbi ka

U TUDJIM CIPELAMA

Nevjerovatna je potreba ljudi da nas savjetuju kako da živimo svoje živote, kako da vaspitavamo svoju djecu, kako svoj brak da održavamo. Još kad nam popuju o stvarima za koje nikad nijesu imali hrabrosti da udju, to me posebno izbacuje iz takta. Sjetih se one poznate priče o Davidu i Golijatu. Dvije vojske su stale na bojište i onda je ispred svih izšao Golijat, visine od 6 stopa, pravi džin da izaziva božiju vojsku. Psovao je i govorio da mu pošalju na megdan najboljeg vojnika, pa ko pobjedi da njegova vojska odnese pobjedu. I izraelci su imali svojeg džina, to je bio Saul, njihov kralj, koji je za glavu bio veći od svih u njegovoj vojsci. Ali Saul nije smio da izadje, već je ponudio svoju kcer i bogastvo onom ko se suprostavi ovom izazivaču. Ali niko nije imao hrabrosti. I onda je došao ovaj sedamnaestogodišnjak, da donese hrane i vode svojoj starijoj braći koja su bila u Saulovoj vojsci. Ovaj pobožni mladić David se prihvatio izazova, bez trunke premišljanja. Dovedoše ga pred Saula

KOLIKO SMO VELIKI?

Svako je velik onoliko koliko je velik njegov Bog. Nema ništa poraznije nego kad počnemo da racionalizujemo Boga. Da ga stavimo u neke naše aršine. Kao da ga možemo staviti u neku kutiju ili kao onog duha u lampi. Koju samo protrljaš i zamisliš želju. Ali još poraznije je kad mislimo da su Njemu neke stvari nemoguće. Mi možda nećemo eksplicitno reći da ne vjerujemo u Boga, ali nas naše konstatacije demantuju, jer ih temeljimo na nekom svom negativnom iskustvu. Pa iz naših usta izlazi gorka voda, koja govori samo o porazima i navještava nesreću. Usta govore ono čega je puno srce. Pa kako onda kažemo, vjerujem ja ali... A sjećam se vremena kad sam uzvjerovao. Eh, kako sam imao visoka očekivanja od Boga i kako sam vjerovao u čuda. Govorio bih: "Ako si zaista Bog, onda možeš učiniti i ovo što izgleda nemoguće!". A danas, skoro da se stidim, kako lako spuštam kriterijume svoje vjere, zato što se neko vrijeme nije desilo to šta želim i u šta vjerujem. Ako se nije desilo to ne znač

DESETOBOJCI

Pisao sam skoro na temu biti najbolji ili biti jedinstven. Da nije dovoljno samo biti najbolji u ovom ili onom, potrebno je stalno se izgradjivati kako bi dosegli svoje pune domete i ostvariti svoje talente. To moze biti manje od onog najboljeg, a može biti i daleko iznad svih u našem okruženju. Ja nisam bio nikad bas najbolji djak, iako sam bio uvjek odličan uz neke četvorke. Sa druge strane imao sam jednu osobinu, koju do skoro nisam znao kako da definišem, kao vrlinu ili manu. Da bi objasnio to ispričaću nešto o jednoj od najtežih olimpijskih disciplina, o dekatlonu tj. Desetoboju. Moj otac koji je malo trenirao desetoboj, umio je reći da su desetobojci najjači sportisti na svijetu. Poput nekih herkulesa. Desetoboj je takmičenje u deset potpuno različitih disciplina, od skoka u vis, tranja na kratke i duže staze, bacanja kugle i diska, do skoka u dalj. Gledajući neke olimpijade, moglo se primjetiti da su razni takmičar imali različite afinitete, nekom su bolje ležale discipline gd

LAV I GRM

Njegoš svoje najveće djelo - Gorski vjenac počinje stihovima o velikanima njegovog vremena i to riječima "Iz grmena velikoga lafu trudno izać nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije...". Jasno je da on je ovom simbolikom htio da naglasi da veliki narodi mogu iznjedriti i velike genije. Da ne može jedan čovjek sam po sebi stvoriti velika djela, bez tog nečeg kolektivnog što nosi u sebi, bez tog istorijskog konteksta i nivoa na kom se njegova nacija nalazi. Kad kažemo "velike nacije", ne mislim da je Njegoš mislio samo na brojčano velike, već prije svega prosvećane nacije. One su kao gnjijezda tj inkubatori koji mogu da porode jednog genija i njegova genijalna djela. Duboko sam siguran da je ovo tačno, "Jedna lasta ne čini proljeće" zar ne? Šta jedan čovjek može sam učiniti bez svoga naroda, pa ma koliki "laf" bio? Postoji sprega i uzročno posljedična veza, izmedju civilizacijskog nivoa jedne nacije i njihovih genija. Jedno drugo radja i d

DONESI ODLUKU!

Imao sam prekujuče jedan težak razgovor telefonom, sa nekim „donosiocima odluka“. Eh, kako fino zvuči ovaj naziv za te ljude koji je zapravo prevod engleskog naziva „decision-makers”. A razgovor je bio težak, ne samo zato što su neke njihove odluke pogrešne i zbog kojih trpimo negativne posljedice, već zato što ti „donosioci odluka“ odlažu da donesu odluku. Da, nevolja je kad imate vodje tj. ljude koji su neodlučni. Oni imaju obrazloženje o negativnim stranama jednog ili drugog izbora. Govore o rizicima i posljedicama. Sve čine, ali ne donose odluku. Ima ta starozavjetna poznata priča o pustinji, u kojoj je jedan cijeli narod četiri decenije lutao. Izašao je iz zemlje svog ropstva. Morao je proći kroz jednu pustinju, dužine nekih 11 dana hoda. I da udje u Obećanu zemlju. Ali kad su došli do granice, uplašili su se, nijesu smjeli da udju, jer su čuli priče o nekim „divovima“ koji žive u toj zemlji, o njihovim utvrdjenim gradovima čiji se „zidovi pružaju do neba“. Govorili su za sebe da

HANUKA (PRAZNIK SVJETLA)

Ovih dana sam bio u nekih razmišljanjima, tipa: Kako izdržati do kraja? Hoću li uspjeti da se održi nešto meni važno dok ne stigne pomoć i rješenje. Nešto slično scenama iz filma kojeg sam davno gledao, kada se jedna jedinica legije stranaca brani u utvrdjenju u sred pustinje na sjeveru Afrike, u Alžiru ili Maroku. Dok neprijateljske jedinice samo naviru iz dana u dan, sve jače i jače, njih nekolicina se junački bore, čeka se da pristigne pomoć, ali im ponestaje municije. I zaista napeto je, rješenje još nije stiglo, obećano je, ali ne dolazi. Rastu sumnje. Ali, raste i briga zato što neprijatelj sve jači, a municije ima samo još za jedan napad. Ginu saborci, pucaju bedemi, situacija je sve beznadežnija. Ohrabrilo me je sjećanje na jedan divan jevrejski praznik. To je Hanuka, praznik slobode i svjetlosti. Praznuje se od 164 godine pne pa sve do danas, u slavu ustanka pod vodjstvom Jude Makabejca i oslobodjenja od grčko-sirijskog okupatora Antioha IV. Tada je osveštan Hram i iz nj

NAJBOLJI ILI JEDINSTVENI

Komentarišući društvene probleme u Crnoj Gori, ne samo sad već od kad pamtim, od 80tih pa na dalje, moj otac je često znao reći: "Upropastiće nas prosječnost!". Prosječnost na svim nivoima i u svim oblastima. Kriterijumi za zapošljavanje i za napredovanje, kod nas na balkanu su od vajkada, bili najblaže rečeno, "drugačiji" nego u svijetu. Iako smo prošli neku vrstu tranzicije iz jednopartijskog sistema ka današnjoj demokratiji, čini mi se da se malo toga zaista promjenilo po ovom pitanju. Zato ne čude neke najnovije kritike naše društvene stvarnosti, koje se zalažu za neku vrstu meritokratije, gdje bi se stvorili neki objektivniji i mjerljiviji kriterijumi da bi neko mogao da dodje na pozicije autoriteta. To bi popularno rečeno značilo da je dominantan uslov za napredovanje CV (radno iskustvo, stručnost i rezultati) a ne neka druga pripadnost partiji, naciji i sl. Pisao sam već o tome kako sam gledao svog oca koji je izučavao svoju struku do kraja svog života. Bio

(NE)ZASLUŽENI ODMOR

Sjećam se koliko puta je meni i Ceci propao "zasluženi" godišnji odmor. Odemo umorni, razdražljivi i sve to u nekoj žurbi da bi se poštopoto odmorili. Mi bi da pobjegnemo od nekih poslovnih problema, stresova i pritiska, a ono nas, kad stignemo na željenu destinaciju, sve isto sačeka. Ista ona vrućina u stomaku i nervna iscrpljenost, pa nas loš smještaj ili neka slaba usluga lako izbaci iz takta, pa se svadjaš sa svima živima. Pa i kad je dobar smještaj, onda nam se djete razboli čim stignemo na more, pa umjesto odmora samo se dodatno iscrpimo od cjelovječernjih skidanja temperatura, povraćanja, nespavanja i sl. Vraćamo se poslije takvog odmora pokisli kao miševi, na svoja radna mjesta gdje trebamo nastaviti sa trkom, sa jednom misli da je za pravi odmor, mirne dane i počinak potrebno nešto više od obične fizike neaktivnosti u nekom hotelu sa 3 i više zvjezdica. Danas je subota, ne znam koliko ljudi zna, da ta riječ potiče od hebrejske rijči Šabat, koja znači počinak tj odm

DVIJE KOFE

Sjetih se vremena kada su se Crnom Gorom širile (dez)informacije, i to "povjerljive i provjerene" o rastu cijena akcija na berzama. Pa su se stihijski kupovale akcije, za neke basnoslovne i nerealne vrijednosti. Srećom nijesam učestvovao u tom "El doradu" te 2007 i 2008 godine, što zbog nemanja para što zbog odredjenog znanja koje sam stekao radeći sa tim akcijama dugo godina. Ali drugi su bili vrlo odvažni u tome, jer valjda im "pamet nije smetala" pa su dizali kredite i na osnovu nekih informacija "iz prve ruke" od "uticajnih" ljudi koji su navodno u kontaktu sa ovim ili onim, pa znaju "pravo stanje" i kako će te akcije "ići do 15 eura" i sl. Uglavnom sve je bilo krajnje špekulativno. Pomamljivan je narod i preko medija i putem "curenja informacija" tako da je sve naduvavano do besmisla. Prosto rečeno pomamljivanje ili popaljivanje naivnih ljudi, željnih brze i lake zarade! Ovako je bilo ne samo za akcije