Vladimir Lajović Blog

Misli su kao medvedica, mozes je krotiti dok je mladunce dok je jos tvoj stap i uzica prejaka za nju. Pustis li je da divlja, da luta sama pustarom, vise je nikad ukrotiti neces, bez neke nadcovjecanske sile. Jer misli su tvoje samo one koje uspjevas da krotis i da vladas sa njima. Cini se da samo onaj tren kad dodju na svijet, kada niknu niotkud u tvojoj glavi kao bilje i korov u tvome dvoristu, samo tada ih mozes pocupati, samo tada ih mozes odvojiti jedne od druge, odvojiti korov od plodonosne biljke, a da ne napravis stetu i slom. Vec sljedeci tenutak, one radjaju druge misli, koje radjaju sljedece, i vec vise ne mozes ih kontrolisati, vec ne uspjevas da razaznas sta je sta, sta je ispravno a sta ne, sta je tvoje a sta ne. Ko nema vlasti nad svojim mislima i svojim jezikom, on je kao zapusteno polje, na kojem raste korov, kučina i po neka samonikla povrtna biljka od sjemena nekadasnjih plodonosnih polja. Ko ne strazari nad svojim mislima, taj je los i nemaran domacin, kome vjetar i

Kao sto su prijatelji velika podrska pravedniku u trenucima iskušenja i parnje, tako su i neprijatelji svojim progonjenjem oni koji nas vode na pravu stranu. Neprijatelji upiri prstom u nase greske i nagone nas na preispitivanje i pregrupisavanje, pa nas drze budnim, opreznim i u molitvi, pa nam i nisu dušmani, već samo “surovi prijatelji” koji nas okreću prema Bogu. Ispada da oni koji su na našoj strani, a I oni koji su protiv nas, rade na našu korist. Sjećam se da sam imao na jednom od bivših poslova nekoliko “neprijatelja” koji su mi pravili silne probleme, pretili mi, prozivali preko novina, slali mi privredni kriminalitet, inspekcije da kontrolišu moje poslovanje. Priznajem da mi nije bilo prijatno, ali sad kad vratim film, upravo zbog svega toga, ja sam uredno vodio dokumentaciju, pažljivo donosio odluke I odustao od nekoliko aranžmana, zbog kojih bi veoma zažalio da sam ušao u njih. I kasnije upravo zbog svega toga I napustio taj posao, što je takodje bila odlična ideja. Tih nek

Uvidjam da je svijet i sva mudrost puna nekih kontradiktornosti. Da na zivotnom putu postoje mnoge faze koje nam nijesu jasne, na kojima sva mudrost i svo znanje koje nam je do juce bila kristalno jasna, danas je kao istrosena krpa. Svaki dan trazi nove odgovore, trazi nova traganja. Na ovom putu trazenja, postoje dvije krajnosti koje nas mame. Jedna je religioznost bez stvarne sile za promjenom, legalizam koji donosi osudu, zbir pravila ponasanja sta je dozvoljeno a sta nije, stalno pozivanje na pravdu, oko za oko, osudu i osvetu. Draga je krajnost, koja je jos opasnija je relativizacija grijeha, liberalizam sa pogresnom svrhom, ucenje o milosti bozijoj, kao izgovor i opravdanja svojih i tudjih gresaka, ucenje o plodovima vjere bez stvarnog posvecenja, ljubavi bez zrtve itd. A cini mi se da je istina negdje izmedju, tacnije da je istina u oboma. Jer nista ne moze zamijeniti posvecen i cist zivot, jer ko ne moze vladati sobom, nemoze vladati ni svijetom. Ali svakoko nase posvecenje nam

I velikani su bili mali kad su se rodili. Ne radjaju se veliki ljudi, dobro neko reče, radjaju se kao mali, a "velikim" se postaje. A velikim ga ne opredjeljuje ni njegovo bogatsvo, ni njegovo plemicko naslijedje, vec ga velikim cine njegova djela. Bogat i mocan je bio i Neron, pa po njemu sam psi dobijaju imena. Nisam cuo da je neko dao psu ime Pavle, po cuvenom apostolu, ali sam cuo puno puta imena za kerove Cezar, Kaligula i slKoja su to djela koja nas cine velikim? To su djela ljubavi, ucinjena po vjeri koja nam je izlivena u srcima. Zista nema te vjere koja je ugodna Bogu, a koja ostaje jalova u djelima. Ako ne cinimo ono sto govorimo, nase su rijeci isprazne i licemjerne. A ako to sto cinimo nije motivisano ljubavlju, svi drugi motivi su samo isprazna isprika. Kad se pogledaju biografije velikana nase civilizacije, moze se konsatovati da su upravo u nekim oskudicama, nekim surovim vremenima, u velikim turbulencijama, smogli snage da ucine djela vjere i ljubavi prema d

Inspirisali su me komentari na prepošli tekst „biti dobar ili biti odlican i nabolji“. Htio bih da pojasnim jednu suštitnski bitnu stvar, na putu promjena o kojima pišem u ovom blogu. Stiče se utisak da se zalažem za princip „svakog dana u svakom pogledu sve više napredujem“ iz čuvenog filma „Sećaš li se Doli Bel“. Medjutim, proces metanoje o kojem pišem ne podrazumjeva ono dobar, bolji, najbolji. Kao juče nisam bio loš, danas sam malo bolji, a sjutra ću biti još malo bolji i tako dalje. Pa ću onda jednog dana biti dovoljno dobar, da bi onda dobio vječni život. Ne, proces metanoje sličan je metamorfozi koje neke životinje prolaze. To je onaj proces u kojem gusenica ulazi u čauru. Gledao sam jednu emisiju o tome. Ona se gusenica učauri, i odjednom čitava unutrašnjost postane kao neka tečnost, koja se okreće. I to neka amorfna masa. I onda poslije nekog vremena, to stane, i pretvara se u nešto totalno čudesno. Od onog bućkuriša, počinje da se stvara predivna leptirica, sa onim tananin k

Da bi mogao da objasnim ovo o cemu zelim da pisem, prepricacu jednu pricu, koju ja tumacim na svoj nacin. Naime, prica je o Proroku Jelisiju, jednoj od najsjajnijoj licnosti Starog zavjeta. Jer o svima licnostima o kojima govori biblija, govori o njihovim podvizima, ali i njihovim slabostima, padovima, grijesima. Jedino o ovome covjeku, ne pise nista takvo. Naprotiv, kad citam o njemu, mozemo jedino zakljuciti da je njegov zivot bio zivot posvecenosti, sile i cudesa. Bio je snazna licnost i veliki autoritet, postavljao je kraljeve i dolazili su mu svi vladari i knezovi za savjet. Imao je svoju prorocku skolu i veliki broj ljudi koji su ga pratili i ucili od njega. Tako jedan dan, ucenici rekose da je to mjesto gdje je su se smjestili postalo malo i tijesno, i da ga mole da podje sa njima da isjeku svako po jedno drvo i da naprave kolibe gdje bi se smjestili. I on je pristao, otisli su pored nekog potoka, jer su vjerovatno lijepa i velika drva rasla uz vodu. I jedan od ucenika zakuka z

"Budi dobar" ucili su nas od malena! A evo postao sam i sam roditelj, pa se jos uvjek pitam sta znaci "biti dobar"? Da li biti dobar znaci precutkivati neciji grijeh, tolerisati ga i povladjivati mu? Da ako slusam pretpostavljenog, po cijenu da krsim zakon ili ugrozavam egzistenciju nemocnih, znaci li da sam dobar? Da li ako sam ljubazan i slatkorjeciv prema onome kome mislim da treba “odrzavti lekciju”, znaci li “biti dobar”!? Ako je tako, onda ja ne želim biti dobar! Ne zelim da se pokrecem na zelje svih onih koji me okruzuju, da bi “bio dobar”! Ne zelim da me pokrecu ni potrebe svih onih koji od mene ocekuju da ih zadovoljim! Ako bih i zelio, sigurno ne bih mogao, jer dobro rece majka jednog mog dobrog prijatelja " Sine moj, ne mozes citav svijet hljebom nahraniti!". Da li sam dobar ako kazem DA svemu sto mi je nudi, u namjeri da ne uvrijedim ovog ili onog? Ko sam ja onda, ako ne umijem da kazem NE, svemu onome sto se protivi mojim principima, sto raz

Do sada u život sam ukapirao da se problemi nekako povećavaju upravo pred ciljem. Kada treba do dodje do rješenja, kada treba da dodje do promocije onog na čemu ste dogu radili, kada treba unovčiti dugogodišnji trud, e onda počinju problemi. Kao da apetiti rastu kod onih koji vas okružuju, pa oni koji su bili saučesnici kao da postaju konkurenti, oni koju bi trebali da pomodnu da dobijete novac, postaju kočničari. Sjećam se jedne emisije o Nilu, one vrste emisija kao Opstanak, prikazaju životinjski svijet oko ove velike rijeke, kad je veliki vodostaj, i onda kada su velike suše, kada rijeka postane voma mala za sve. E to mi se čini da gledamo svuda oko sebe, dok je bilo svima dobro, dok su se davali krediti, svi su se slagali i živjeli u mirnoj kooegzistenciji. Ali kada izvori novaca presušuju, kada se sužava prostor za život i za zaradu, onda stupa na scenu sistem „mala bara puna krokodila“. I u ovoj emisiji sam mogao da vidim kako prilaze one zebre, bivolice i sl. životinje da bi s

Na zadnjem susretu sa onim mi Prijeteljem (sa velikim P) ispričao mi je šta je bilo sa njegovom mladjom ćerkom kojoj je je mislim 8 godina kada je vidjela da su joj uginule ribice u akvarijumu. Za nju je bio to nevjerovatan gubitak, te nemušte životinje, njoj su bile pravo bogastvo. Ne znam šta je tačan uzork, ali tog dana, obije ribice su uginule. Počela je gorko plakati iz sveg mozga. Njena majka to nije mogla podnositi, pa ju je ućutkivala, grdila kako smije tako, da će joj kupiti druge ribice, da se smiri i da je sramota da se tako ponaša. Ali efekat je bio još gori, plakala je jače i jače. Onda je došao njen Otac, da se umiješa u ovaj dogadjaj, ali je upravo suprotno uradio od svoje supruge, zagrlio ju je, podijelio je sa njom žal zbog uginuća njihovih ljubimaca, izrekao sve što i sam misli o njim, kako su mu bile važne, kako ih je volio hraniti. Ćerka je slušala, plakala na grudima svoga oca jako i dugo. Ali nakon nekih pola sata, plač se stišavao, počela je da postavlja pitanj

Kad vec pomenuh izazove, odnosno probleme kako neki to kazu i vide, sjetih se jedne izjave koja mi je izletela iz usta, kao da je ja nisam rekao, a bila je prava. Ali ipak počeću sa stihovima iz Gorskog vijenca, kad stari Iguman Stefan odgovara mladom Vladici Danilu: “Ja sam prosa sito i reseto ovaj grdni svijet ispitao, otrovi mu casu iskapio, poznao se s grkijem zivotom. Sve sto biva i sto moze biti, meni nista nije nepoznato; sto god dodje ja sam mu naredan.” Naime, juce u razgovoru sa koleginicom u prici o predstojecim izazovima koji nas cekaju do kraja mjeseca i kraja ove godine. Kojima se ne nazire rjesenje, jos uvjek :-), rekoh onako u vjeri: Ma uspjecemo, DORASLI SMO MU (izazovu). I uhvatih se za tu riječ, provukoh je “kroz devet voda” kao što se mast svinjska pročićava u devet voda, pa se može kao lijek koristiti. Tako I ja svoje misli, provlačim kroz rešeto Riječi Božije I drugih nadahnutih knjiga I onda ako ostane, može se služiti kao lijek. Takve stvari želim da d

Stvarno je super Merlinova pjesma koja kaže. „Željela si ono što bog nije stvorio, ljubav a da u njoj zrna sumnje nema...“! Svakako inspirativna za ta razmljišljanje. Kako to kad je Bog stvorio svet i rekao da je sve dobro i svaršeno, da se u Edenskom vrtu našlo Drvo poznanja dobra i zla? To nas navodi na zaključak, da nema ljubavi bez izazova. Kako bi Adam i Eva, koji su imali sve u Edenskom vrtu i koji su jeli se Drveta života, jeli plodove vječnog života, kako su mogli iskazati zahvalnost i ljubav prema Tvorcu, ako ne bi bilo onog drugog drveta i zapovjesti da ne jedu ploda sa njega? Jedini zaključak je da se upravo kroz ovu zabranu stvorila mogućnost da se iskaže ljubav. Zato nije ni čudo kada Isus kaže, ako me ko ljubi, onda vrši moje zapovjesti. Znači ako ti ili ja imamo mogućnost da se nekog odreknemo, da ga ostavimo, da ga iznevjerimo, da ga prevarimo, a to ipak ne činimo, onda se pokazuje ljubav i vjernost kao jedan od njenih najdivnijih elemenata. Kakve su to zapovjesti koj

Jedna od najljepsih stvari, odnosno osobina koje mozes da uocis u karakterima svojim saradnika je predanost poslu. To je ono kad vidis da neko savjesno obavlja svoje zadatke, ali to je i nesto vise od toga. To je kad kontinuirano bdije nad poljem svojih obaveza, cini sve sto mu je receno, ali i sve ono sto uvidja da je neophodno kako bi ispunio ocekivanja svojih pretpostavljenih. Ali to ide i nekako dublje, kad je predanje u pitanju. Vidis da covjek, pored svoje snage i pored svog intelekta i znanja, unosi i svoje srce. Vidis da to sto radi je neodvojivi dio njegove licnosti. On je upravo to sto radi. Sjecam se svoje uciteljice Stanice Bojanic, kojoj smo mi, I/1 te daleke skolske 78godine, bili posljednja generacija pred penziju. Ona je taj svoj posao zivjela svim svojim srcem. Mi smo bili obasuti njenom paznjom, njenim blagim rijecima punih utjehe, ohrabrenja i razumjevanja. Nikad ljuta, nikad povisen ton, nikad neka uvreda ili slicno. Ona je bila uciteljica, od pete pa do zadnje vl

Kad pogledam orla, cudesnu pticu, kako plovi nebom bez ikakvog umora, kako vlada prostorom i dolinom. Nastanjuje se u visoke litice, i sebi je prigrabio nebo kao domovinu. Kakvo mocno a divno stvorenje. Tolika ptica, a lebdi, hvata vazdusne struje, osjeca ih u svojim krilima. Zaista ima nesto cudesnog u orlovom letu, da su mnogi pisali o tom. Danas mi postade jasno, da orlov let se sastoji iz dva dijela. Jedan je ovaj vidljiviji kada on jezdi nebom, ali postoji i onaj manje interesantan, manje atraktivan, a to je kada on polijece iz svojega gnijezda, zamahuje krilima, snaznim i napornim pokretima, odvaja se od zemlje, odvaja se od svoje orje luke kako bi se vinuo u visine. Sporim i teskim zamasima pocinje svoj let, pobjedjuje silu zemljine teze, i onda sve lakse i lakse se podize, sve dok ne dodje na potrebnu visinu, da hvata vazdusnu struju, i onda prestaju za njega zakoni gravitacije, zakoni koji ga vuku ka zemlji. Koliko mi je jasno danas, kada sam se molio, uz veliki napor, kada

Nikad nisam plasio svoju djecu babarogama. nikad im nisam govorio da cu ih dati nekim ciganima cergarima da ih ponesu jer su nevaljali. Nikad im nisam govorio da u spajizu zive neki duhovi, ili u ormaru neka stvorenja, da ce im se desiti da ih pojedu ako su nevaljali. Ako treba cega da se boje nek se boje kazne da cu ih istuci ako preskacu balkon, ili istrce na ulicu, ili ubace ekser u uticnicu i sl. Problem je sto me se vrlo malo boje, jer rijetko primjenjujem kazne, sto mi zena sa pravom spocitava. Sjetih se jedne slikovite price od nase dobre porodične prijateljice, koja je kao mala cuvala ovce u selu, i vracajuci se uskim planinskim kolskim putem na nekih stotinjak metara ugleda ogromnu zmiju na putu. Zastala je od straha. Nije znala sta da radi. Cekala je nece li se skloniti sa puta, ali ona je uporno mirno lezala na suncu. Pokusavala je da se primakne, da je nekako uplasi, ali zasludu je bilo sve. Razmisljala je da se vrati, da ide nekim drugim putem, ali nije imala nacina, mo

Jedna od najpoznatijih biblijskih priča koja se nalazi u Knjizi Postanja, je priča koja govori o sinovima Adama i Eve. Kajin je bio ratar a Avelj pastir. Stariji brat Kajin je kao žrtvu Bogu prineo deo roda koji je dobio sa polja, a Avelj je prinio žrtvu od svoje stoke. Kad je vidio da je Bog pogledao na žrtvu Aveljovu, jer nema žrtve bez krvi, Kajin se razbesneo i ubio svoga brata. Užasnom činu bratoubistva, prethodilo je jedno pitanje koje je Bog uputio Kajinu: „Što ti se lice promijenilo, što si namršten? Ako dobro činiš, vedrinom odsejvaš?“. Ali nije prošlo dugo bezuspejšna upozoravanja Boga, nijesu mogla da zaustave, da Kajin prvom zgodnom prilikom nije ubio pravednog Avelja. Čija krv i danas viče. Kao da mogu čuti tužni i blagi glas Božiji, koji pita Kajina, „gdje je tvoj brat?“. Ali nije bilo pokajanja Kajinovog, nije bilo onog vapaja za milost, nema promjene u Kajinovom ponašanju i želje ze oproštenjem, već tvrdokorni i obijesni odgovor „Zar sam ja čuvar brata svojega?“. I on

Mnogo sam puta ove nedjelje rekao da mi je prelomna. Duhovito je bilo kada sam to rekao na jednom sastanku sa radnicima koji elektronski prelamaju novinu i koje zovu „prelamači“, pa je jedan od tih kolega još dodao da je upravo polovina nedjelje, jer je to bila srijeda pola sata prije ponoći. I fizika i statika poznaju tačke preloma kada se neka osovina optereti dvijema silama, postoji mjesto na kojem dolazi do preloma. Pročitah upravo na internetu da je tačka preloma, u ekonomiji, kada fimra počinje da izbaciju profit, kada nivo prihoda, počinje da premašuje nivo rashoda, kada oskudica, prelazi u dostatnosti i izobilje. Za nju važe neki prirodni zakoni, koje prirodne nauke umiju matematički da izraze. Ja bih je nazvao i tačkom preokreta, to je ono kada Silvester Stalone u filmu Roki 3, sav izubijan, leži na podu, i ustaje u zadnjoj sekundi odbrojavanja, vraća se u borbu i zadaje odlučujući udarac za pobjedu. Nokdaun za nepriatelja! Dosta je filmova napravljeno na sličan fazon, ali

Znam odlično kako je kad se osjećaš sputano, kao da sve stoji, kao da okolnosti govore : Nikad se neće ništa promijeniti, bilo je teško, sada je teško, i uvjek će biti teško! Znam kada su ispred tebe prepreke, na kojima si padao nekoliko puta, na koje niko nije preskočio prije tebe, na kojima su pali tvoji preci, na koje su pali tvoji roditelji i sada one stoje pred tobom, sa svim ostalim okolnostima kao prilogom uz jelo, i kao da komuniciraju NEUSPJEH. Brineš se, strijepiš, stojiš frustriran jer želiš promjenu, želiš napredak, želiš pobjedu, ali nikako da se to dogodi. Moliš se Bogu, ali nema odgovora. Jedna od najstarijih knjiga, koja govori o prvom čovjeku vjere, patrijarhu Avramu, govori o njegovom životnom putu, koji je meni veoma inspirativan za ovo što želim danas da podijelim. Priča počinje tako što je zapravo njegov otac dobio poziv od Boga da napusti grad Ur u Haldeji, u dolinu rijeke Eufrat, kolijevci svih civilizacija i da krene sa svojim domom ka Hananu, dalekoj zemlji bl

„Ne daj svoje srce“ - nekoliko puta sam ove godine čuo, od ljudi koji su mi mnogo važni i čije mišljenje uvažavam. I juče sam to čuo, dok sam govorio o nekim problemima na poslu. Ima li istine i mudrosti u ovoj rečenici. Ovo i nije kao neka zapovjest, već topao savjet prijatelja, koji znaju da previše se unosim u ono što radim, i previše se dajem nekim ljudima. Kad kažem „previše“ to znači da nekako nikad nisam znao kad „dosta“ prelazi u „previše“. Kao u onoj pjesmi Sergeja Ćetkovića, koji je ovih dana imao koncert u svojo rodnoj Podgorici, kad kaže „Sada znam... da previše ti ljubavi smeta“. I istina je da problemi nastaju kada se dajemo previše nekoj osobi ili ljudima, poslu, vlasti, hobijima, strastima. Kao da upravo tu na nekoj nevidljivoj granici, kad ono dovoljno i dostatno, prelazi u „previše“, u neku maniju, opsesiju, tu počinju sve nevolje. Kako kaže ona stara, „Ljubi, ljubi, al glavu ne gubi“. E, ja sam od onih koji sam teško radio nešto a da u tome nisam davao srce, unosio

Juče smo bili u Dobrim vodama, kod naše prijateljice, malo za vikend da se okupamo. Iako je vec septembar, nevjerovatno su visoke temperature, i puno je primorje gostiju, kao da je spic sezone, kao jul ili avgust. Naveče se čula muzika iznad nas u brdu, mimo one u lokalima uz obalu. Rodjaka ove naše prijateljice nam je objasnila o cemu se radi. Naime svake godine, sad je to postalo tradicionalno, stanodavci i izdavaoci smjestaja u Dobrim vodama besplatno ustupaju smjestaj djeci ometenoj u razvoju i njihovim porodicama. To sam gledao prosle godine na televiziji, koliko je to znacilo ovoj djeci, i njihovim porodicama, kojima je ovo mozda jedini nacin da se okupaju, da dozive neku radost i razonodu. To su oni pravili zurku i cula se velika pjesma i radost. Sve je pocelo kada je jedan covjek iz Dobrih voda otvorio svoja vrata, i ustupio smjestaj ovoj djeci, od 1.septembra, kada je sezona na izmaku. Da napomenem, da prema danasnjoj posjeti plaza, to i jeste zrtva, nije samo "ajde ka

ŠTA MI TO GOVORIMO? U životu sam se mnogo puta upoznao i slusao ljude koji za sebe govore da su iskreni..da govore sve u lice onom drugom.. Sa njima si načisto. Da nemaju abera..da ti govore "u brk" što ti misle. Priznajem da više volim takve ljude nego one koji mute i petljaju, ali ima nešto što mi je oduvijek smetalo. Pitam se da li je to način komunikacije koji je ispravan? Da li je to ono što je iskreno i istinito? Da li je i takvim ljudima potreban preobražaj o kom pišem u ovom blogu? Pitao sam se da li trebam i ja takav da budem? Dostojevski je na jednom mjestu, davno je bilo pa se ne sjećam tačno koja je knjiga bila, govorio i upozoravao da vodimo računa kako govorimo sa djecom i kako se prema njima ophodimo da im ne bi uputili neki oštar pogled koji bi ih citav život proganjao. Ima i onog što sam pisao o popu Milu kojeg je ubila oštra riječ gospodara. Pitao sam se da li je to prava istina kada dođemo nekom? Saspemo mu u lice sve što imamo i odemo? Da li je ispravn